1              Poslovni broj Gž Ovr-822/2018-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari ovrhovoditelja M. L. iz K., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Č. & R. j. t. d., P., protiv ovršenika D. L. iz T., OIB ..., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Ovr-3376/18-5 od 24. srpnja 2018., 7. travnja 2020.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Ovr-3376/18-5 od 24. srpnja 2018..

Obrazloženje

              Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prigovor ovrhovoditelja od 19. srpnja 2018. izjavljen protiv rješenja o pristojbi posl. broj Ovr-3376/18-3 od 10. srpnja 2018.

              Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 112/12, 25/13, 93/14 , 55/16 i 73/17, dalje: OZ), sa prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

              Žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz čl. 5. st. 8. i čl. 285. st. 2. OZ-a jer da je sukladno čl. 211. u svezi s čl. 209. OZ-a pokušao prethodno putem FINA namiriti svoju tražbinu na novčanim sredstvima ovršenika pa kako je ista ostala bezuspješna, podnio je prijedlog za ovrhu na drugom predmetu, zbog čega da se takav prijedlog ne smatra novim prijedlogom, slijedom čega da u smislu čl. 5.st. 8. OZ-a ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe na prijedlog i rješenje.

              Žalba nije osnovana.

Ovrhovoditelj žalbom ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba postupka, već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, nije utvrđeno da bi donošenjem pobijanog rješenja bila počinjena koja od navedenih procesnih povreda.

Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je rješenjem posl. broj Ovr-3376/18-3 od 10. srpnja 2018. naloženo ovrhovoditelju plaćanje sudske pristojbe za prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi, protiv kojeg rješenja je ovrhovoditelj izjavio prigovor.

Nadalje, utvrđuje da je ovrhovoditelj prije podnošenja prijedloga za ovrhu podnio FINI zahtjev za naplatu na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie, posl. broj P-827/17 od 29. siječnja 2018. te da je zbog nemogućnosti naplate podnio sudu prijedlog za ovrhu na nekretninama ovršenika, na temelju kojeg je rješenjem o ovrsi određena predložena ovrha.

Imajući u vidu prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud zauzima stav da u primjenu ne dolazi čl. 285. st. 2. OZ-a s obzirom da je ovrha predložena na temelju pravomoćne i ovršne presude, a ne pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a sve i da je tome tako, da bi pozivom na čl. 289. st. 4. OZ-a postojala obveza plaćanja sudske pristojbe.

Također, stav je prvostupanjskog suda da u primjenu ne dolazi niti čl. 5. st. 8. OZ-a, budući da je ovom ovršnom postupku prethodio postupak izvansudske ovrhe te je tek podnošenjem prijedloga za ovrhu i donošenjem rješenja o ovrsi nastala pristojbena obveza ovrhovoditelja.

Stoga, pozivom na čl. 4. u svezi s čl. 32. st 1. i 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15 – dalje: ZSP) obvezuje ovrhovoditelja na plaćanje sudske pristojbe za prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi u visini odmjerenoj sukladno Tbr.1.toč.2. i Tbr.1.toč.2. Tarife sudskih pristojbi (dalje:Tarifa).

Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor ovrhovoditelja na rješenje o pristojbi kao neosnovan.

Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda da se čl. 5. st. 8. OZ-a prema kojem se prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe i novo rješenje o ovrsi iz st. 3. istoga članka glede sudskih pristojbi ne smatraju novim prijedlogom i rješenjem, primjenjuje samo u situaciji kada je prethodno kod suda bio pokrenut postupak ovrhe na određenom predmetu i sredstvu ovrhe pa je ta ovrha ostala bezuspješna, nakon čega je u tom postupku ovrhovoditelj predložio promjenu sredstva ili predmeta ovrhe. Stoga, u situaciji kada je sudu podnesen prijedlog za ovrhu na drugom predmetu ovrhe nakon bezuspješne izvansudske ovrhe, kao u konkretnom slučaju, takav prijedlog ne predstavlja prijedlog za promjenu predmeta i sredstava ovrhe iz čl. 5. st. 3. OZ-a pa u primjenu ne dolazi st. 8. istoga članka, slijedom čega je ovrhovoditelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi na temelju čl. 4. ZSP-a. Pri tome, okolnost da je ovrhovoditelj mogao zatražiti ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika samo u izvansudskom postupku izravne naplate sukladno čl. 211. u svezi s čl. 209. st 1. OZ-a nije od utjecaja na pravilnost stava prvostupanjskog suda da prijedlog za ovrhu podnesen sudu nakon bezuspješne izvansudske ovrhe ne predstavlja prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe iz čl. 5. st. 3. OZ-a, budući da nije postojala zakonska obveza ovrhovoditelja da prije podnošenja prijedloga za ovrhu sudu izvansudskim putem pokuša naplatiti svoju tražbinu, već je to učinio po vlastitom izboru sukladno čl. 5. st. 1. OZ-a.

Također, suprotno žalbenim navodima, pravilan je stav prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o sudskoj ovrsi iz čl. 285. st. 2. OZ-a, a sve i da se radi, sukladno čl. 289. st. 4. OZ-a postoji obveza ovrhovoditelja na plaćanje sudske pristojbe za prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

              Iz navedenih razloga valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a u svezi s čl. 21. st.1. OZ-a odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda, kao u izreci.

Rijeci 7. travnja 2020.

Sutkinja

Ingrid Bučković v. r.