Baza je ažurirana 02.06.2025. 

zaključno sa NN 76/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

                            Poslovni broj: Gž-398/2019-2

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

 

 

Županijski sud u Varaždinu

 

 

Stalna služba u Koprivnici

 

 

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

 

 

Poslovni broj: Gž-398/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. Ž., O. iz Z., Z. u., zastupane po punomoćnici P. M., odvjetnici u Z., protiv tuženice B. V.-A., OIB iz Z., U. V. N., zastupane po punomoćnici K. Č., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4363/16-18 od 12. prosinca 2018. godine, 7. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4363/16-18 od 12. prosinca 2018. godine u točkama 1. i 3. izreke.

Nepobijana točka 2. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

Trošak odgovora na žalbu tužiteljici se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I Nalaže  se tuženiku B. V.-A., OIB  iz Z., U. V. N., isplatiti tužitelju M. Ž., OIB  iz Z., Z. u., iznos od 10.960,66 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva za iznos od 246,19 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana, kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.925,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. prosinca 2018. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana." 

Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači, a podredno da je vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U odgovoru na žalbu tužiteljica ocjenjuje da je žalba tuženice neosnovana i predlaže da ju sud drugog stupnja odbije, a presudu u pobijanom dijelu potvrdi, te da tuženicu obveže da joj plati trošak odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Tuženica u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a tvrdeći da je tužbenim zahtjevom tužiteljica tražila da se utvrdi da joj je tuženica dužna s osnova izvedenih hitnih popravaka pokrova na kući platiti novčani iznos, a da je sud u izreci presude naveo da se nalaže tuženoj da plati tužiteljici novčani iznos, dakle, da je usvojio kondemnatorni zahtjev čime smatra da je tužbeni zahtjev prekoračen. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalba nije osnovana. Iako je tužiteljica podnoseći tužbu predložila donošenje presude kojom bi se utvrdilo da joj je tuženica dužna s naslova izvedenih hitnih popravaka pokrova na kući platiti novčani iznos od 11.206,85 kn sa zateznim kamatama sud nije počinio bitnu povredu na koju ukazuje tuženica u žalbi kada je pobijanom točkom I izreke naložio tuženici da plati tužiteljici novčani iznos od 10.960,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom, jer je iz sadržaja tužbenog zahtjeva jasno vidljivo da tužiteljica traži nalaganje tuženoj plaćanje utuženog novčanog iznosa pa je sud mogao u izreci presude naložiti plaćanje tog iznosa, kako je to i učinio, zbog čega nije prekoračen tužbeni zahtjev. Sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog postupka regresni zahtjev tužiteljice prema tuženoj radi isplate troškova nastalih zbog sanacije krovišta na zgradi koja se nalazi na adresi u Z., Z., kao i troškova vještačenja stanja krovišta prije sanacije, a sukladno suvlasničkom udjelu tužene. Među strankama nije bilo sporno da je tuženica suvlasnica predmetne nekretnine te da je na toj nekretnini sanirano krovište, kao i činjenica da je tužiteljica zajedno sa suvlasnicima J. M. i V. K. podmirila troškove sanacije krovišta, kao zajedničkog dijela zgrade, ali je bilo sporno da li je tuženica u obvezi podmiriti utuženi iznos tužiteljici.

Na temelju iskaza tužiteljice i saslušanih svjedoka M. F., J. M. i A. P. sud je utvrdio da je krov na zgradi, koja je u suvlasništvu stranaka, bio u jako lošem stanju, da je višekratno dolazilo do procurivanja, da je tužiteljica prilikom procurivanja u svom stanu koristila i vreće za smeće koje su se punile vodom, a iz iskaza svjedoka P. sud utvrđuje da se radilo o hitnoj situaciji. Sud također utvrđuje da su radove popravka zajedničkog dijela zgrade - krovišta dogovorili suvlasnici čiji suvlasnički omjer iznosi 90%, dok tuženica, čiji suvlasnički omjer na zajedničkoj zgradi iznosi 10%, nije sudjelovala na tim sastancima, iako je ona na njih bila pozivana. Sud također utvrđuje da su suvlasnici, koji su dogovorili popravak krovišta, pribavili nekoliko ponuda te su se odlučili za izvođenje radova po izvođaču radova APN u vlasništvu A. P., te da je trošak sanacije iznosio 109.606,61 kn. Trošak sanacije podmirili su suvlasnici, osim tuženice, i to tužiteljica u omjeru od 70%, za svoj suvlasnički dio od 40%, za suvlasnicu Z. H. u omjeru od 20%, koji iznos joj je ta suvlasnica vratila, te za tuženu 10%, koji iznos je predmet ovog postupka. Preostale suvlasnice J. M. podmirila račun u omjeru od 20%, a V. K. u omjeru od 10%. Sud nije prihvatio tvrdnju tuženice da ona nije znala u kakvom stanju se nalazi krovište te da sanacija nije bila potrebna obzirom da je ona imala mogućnost sudjelovati na sastancima suvlasnika na koje je bila pozivana te je na tim sastancima mogla doći do potrebnih saznanja o stanju krovišta.

Sud nadalje na temelju iskaza stranaka i svjedoka utvrđuje da zgrada u suvlasništvu stranaka nema upravitelja niti imaju zaključen međuvlasnički ugovor iz kojih razloga su po stavu suda njihovi međusobni odnosi regulirani Uredbom o održavanju zgrada (Narodne novine broj 64/97 - dalje u tekstu: Uredba) koja u čl. 3. regulira da se zajednički dijelom zgrade, između ostalog, smatra pokrov i krovna i ostala limarija na zajedničkim dijelovima zgrade.

Pravni stav je suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 39. Zakona o vlasništvu drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst – dalje: ZV) koja propisuje da svaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima, dok je st. 2. istog članka propisano da kad je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih da se primjenjuju pravila o poslovodstvu bez naloga. Nadalje, sud utvrđuje da prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08 - dalje u tekstu: ZOO) u obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može se pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi. Prema utvrđenju suda popravak krovišta bio je hitni popravak, obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da je krovište prokišnjavalo, a po utvrđenju suda tuženica tijekom postupka nije s uspjehom osporila da bi se radilo o takvom nužnom popravku. Sud nadalje zaključuje da se radi o poslu izvanredne uprave u smislu odredbe čl. 41. ZV-a za čiji posao je potrebna suglasnost svih suvlasnika koju tužiteljica, koja je zaključila ugovor s izvođačem radova, nije imala. Naime, sud je utvrdio da je tužiteljica zaključila ugovor s izvođačem radova u svoje ime, ali na temelju suglasnosti suvlasnika koji su sudjelovali na sastanku na kojem je donesena odluka da se obavi sanacija krovišta, a koji ukupno imaju 90% suvlasničkih omjera. Po ocjeni suda tuženica je u obvezi platiti tužiteljici iznos koji predstavlja 10% iznosa računa za obavljenu uslugu sanacije krovišta temeljem odredbe čl. 1124. st. 1. ZOO-a. Sud je utvrdio da je posljednji iznos za sanaciju krovišta tužiteljica uplatila 30. rujna 2015. godine iz kojih razloga joj od tog datuma dosuđuje zakonsku zateznu kamatu na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja i ovaj sud prihvaća kao pravilne.

Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice u ovom postupku je i po ocjeni ovoga suda utvrđeno da je sanacija krovišta bila nužna, jer to proizlazi iz iskaza saslušanih preostalih suvlasnika zgrade, kao i iz zapisnika sa održanih sastanaka o tome treba li izvršiti sanaciju krovišta pa kako je njihov zaključak bio suglasan da je sanaciju krovišta bilo potrebno izvesti neosnovano tuženica u žalbi tvrdi da je tužiteljica samostalno donijela tu odluku, a pravno su neodlučne žalbene tvrdnje o tome da je za prethodno izvedene radove na popravku krovišta, koji su obavljani 1995. godine i kasnije, tužiteljica trebala tražiti otklanjanje nedostataka od ranijih izvođača jer to nisu pravno odlučne činjenice u ovom postupku.

Kako iz iskaza saslušanih svjedoka M. F. i J. M., kao i tužiteljice, proizlazi da je je tužiteljica po dogovoru suvlasnika, a obzirom na to da nisu imali zaključen međuvlasnički ugovor niti upravitelja zgrade, snosila i 10% troškova održavanja, koji dio je trebala platiti tuženica sukladno veličini svog suvlasničkog omjera na cijeloj nekretnini , koju činjenicu tuženica žalbom ne osporava, po ocjeni ovog suda pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženicu da tužiteljici plati 10% vrijednosti radova koje je tužiteljica podmirila, odnosno, dosuđeni iznos od 10.960,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. godine, kada je tužiteljica u cijelosti platila izvođaču radova za izvedene radove na sanaciji krovišta i to temeljem odredbe čl. 1124. st. 1. ZOO-a, koji propisuje da poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale, ima pravo zahtijevati od gospodara posla, između ostalog, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke. Naime, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da se o obvezi tuženice da plati tužiteljici novčani iznos kojeg tužiteljica traži tužbenim zahtjevom treba odlučivati primjenom odredbe čl. 39. st. 1. ZV-a u vezi s čl. 1124. st. 1. ZOO-a.

O troškovima postupka sud je odlučivao primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15– dalje: Tarifa) te je obvezao tuženicu da tužiteljici naknadi troškove u iznosu od 8.925,00 kn. Odluku o parničnim troškovima tuženica samo paušalno osporava vezano uz osnovanost tužbenog zahtjeva pa je i u tom dijelu žalba neosnovana, jer je i u tom dijelu sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo.

Iz obrazloženih razloga žalbu tuženice trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak odgovora na žalbu jer se po ocjeni ovog suda nije radilo o trošku koji je u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a bio potreban radi vođenja parnice.

 

Koprivnica, 7. travnja 2020.

 

 

 

Sutkinja

 

 

Tatjana Kučić v. r.

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu