1              Poslovni broj: Gž-722/2018-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-722/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Amari Trgo, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja D. S. iz Č., BiH, koga zastupa punomoćnik B. U. odvjetnik u I., protiv tuženika J. O. d.d. Z., OIB: …, koga zastupaju odvjetnici iz OD G. & p. u Z. i S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom od 9. siječnja 2018. pod poslovnim brojem Pn.100/2015, 7. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom od 9. siječnja 2018. pod poslovnim brojem Pn.100/2015 u pobijanom dijelu pod točkom I izreke za iznos od 10.318,20 kuna s pripadajućim kamatama, kao i odluka o parničnom trošku pod II izreke suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

 

"I. Nalaže se tuženiku J. O. d.d. Z., OIB: …, da isplati tužitelju D. S. iz Č., na ime naknade imovinske štete za oštećeno vozilo iznos od 22.466,97 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od podnošenja zahtjeva za isplatu a to je 18.08.2010. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 17.728,00 kunu sa zateznom kamatom od 9. siječnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

Žalbu protiv ove presude i to baš u dosuđujućem dijelu pod točkom I. za iznos od 10.318,20 kuna i odluku o troškovima postupka pod II. podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači na način kako to žalitelj traži, podredno da presuda u pobijanom dijelu bude ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U smislu odredbe iz članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je žalbu tuženika dostavio na odgovor tužitelju.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije među strankama sporno da tuženik odgovara tužitelju za svu štetu koju bi pretrpio na svom vozilu marke VW Golf registarskih oznaka … nacionalne oznake BiH, a koju bi uzrokovala osiguranica tuženika Ž. Z. upravljajući vozilom marke VW Polo, registarskih oznaka ZG-…, 16. travnja 2010.

 

Nije među strankama sporno da je tuženik po postavljenom zahtjevu tužitelju, prije pokretanja parnice, priznao osnov potraživanja i istom nesporno, na ime naknade cjelokupne štete isplatio iznos u visini 3.000,00 EUR-a, 19. studenog 2010.

 

Predmet tužbenog zahtjeva jest zahtjev za isplatu preostalog iznosa štete u kunskoj protuvrijednosti iznosa 2.376,00 EUR-a, odnosno iznos od 22.466,97 kuna.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka tuženik osporava, budući je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio zahtjev tužitelja, dosuđeni iznos u visini 10.318,20 kuna s tvrdnjom da tužitelju ne pripada taj iznos na ime naknade štete.

 

Ispitujući presudu koja je donesena o predmetu spora, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Dakle, nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju određeno ukazuje tuženik iz razloga što je pobijana presuda jasna, razumljiva, što je moguće ispitati jer sadrži razloge o svim činjenicama bitnim za presuđenje.

 

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a na koju tuženik opisno ukazuje, jer da sud nije dostavio raspravne zapisnike navedenih datuma u podnesenoj žalbi tuženika, čime je bio onemogućen u raspravljanju.

 

Okolnost što tuženiku nisu dostavljeni zapisnici s ročišta na kojima je bio uredno pozvan, a na neke od tih je i opravdao svoj izostanak, nemaju značaj nezakonitog postupanja suda s ciljem da se onemogući tuženika u raspravljanju pred sudom.

 

Nadalje, obzirom da se nezgoda dogodila na području Republike Hrvatske, a vozilo na kojem je nastala šteta ima nacionalne oznake druge države (BiH), prvostupanjski sud se valjano pozvao na odredbe Haaške Konvencije o zakonu koji se primjenjuje na prometne nesreće (Haag, 4. svibnja 1971.) a koja je Konvencija prihvaćena i objavljena u Službenom listu SFRJ, broj 26/1976, a u Republici Hrvatskoj se primjenjuje temeljem Notifikacije o sukcesiji Republike Hrvatske od 18. listopada 1991. ("Narodne novine" MU, broj 4/94, dalje u tekstu Haaška Konvencija).

 

Prema odredbi iz članka 8. Haaške Konvencije o osnovu potraživanja i visini naknade štete koju iz štetnog događaja crpi tužitelj treba primijeniti mjerodavno pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda, a u konkretnom slučaju je to materijalno pravo u Republici Hrvatskoj, i u smislu odredbe iz članka 3. Haaške Konvencije.

 

Suprotno stajalištu žalitelja mjerodavno pravo Haaške Konvencije se odnosi kako na pitanje uzroka nastanka štete, tako i na pitanje obima i visine naknade za pretrpljenu štetu.

 

Način popravljanja imovinske štete propisan je u Republici Hrvatskoj Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) i to odredbama iz članka 1085. – 1088. ZOO-a.

 

Za otklon imovinske štete suglasno odredbi iz članka 1085. odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala, na način uspostave prijašnjeg stanja u potpunosti ili djelomično uz novčanu naknadu ili samo novčanom naknadom kako je to pobliže navedeno u ovoj zakonskoj odredbi, dakle uz mogućnost kumulacije oblika popravljanja štete.

 

Uz pomoć sudskog vještaka prvostupanjski sud je utvrdio obim i visinu nastale imovinske štete i pored već isplaćenog kunskog iznosa u protuvrijednosti od 3.000,00 EUR-a, preostali iznos kako bi se u cijelosti naknadila imovinska šteta tužitelja iznosi upravo 22.466,90 kuna zbog čega je sud suglasno odredbama Haaške Konvencije, a utemeljeno na odredbi iz članka 1085. ZOO-a obvezao tuženika na isplatu presuđenog iznosa.

 

Dakle, nije u pravu tuženik kada u žalbi ponavlja svoju tvrdnju da je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu, ali ne prema cijenama otklona štete u Republici Hrvatskoj gdje je ta šteta nastala već prema cijenama BiH u kojoj prebiva tužitelj; kako otklon štete nije poduzeo u Republici Hrvatskoj, to da istom ne pripada ni pravo na PDV.

 

S obzirom na ovaj žalbeni prigovor tuženika o kojem je sud prvog stupnja također raspravljao, valja poći od odredbi iz članka 1090. ZOO-a (a ne 1091. ZOO-a na koju se pozvao očito greškom u pisanju sud prvog stupnja). Naime, odredbom iz članka 1090. ZOO-a stipulirano je pravo na potpunu naknadu na način da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

 

U odnosu na ovaj prigovor tuženika za koji je već rečeno da se ponavlja u žalbi, kojeg je otklonio sud prvog stupnja, uz prihvaćanje stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Rev-818/11-2, u kojoj odluci je s obzirom na revizijsko postavljano pitanje, a radi usklađenja sudske prakse u primjeni sada važećih odredaba 1085. i 1090. ZOO-a istaknuto da kod odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije odlučno da li je oštećenik imao kakvih izdataka za popravljanje stvari, odnosno okolnost da li je ili nije popravio stvar jer upravo navedenim zakonskim odredbama oštećenik ima pravo na potpunu naknadu, uključujući i porez na dodanu vrijednost i to pravo nije uvjetovano prethodnim popravljanjem stvari, odnosno plaćanjem izdataka potrebnih za popravljanje. Izraženo stajalište u odluci Vrhovnog suda koje je ponovljeno i u pobijanoj presudi suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća ovaj žalbeni sud i ocjenjuje da je odluka prvostupanjskog suda rezultat valjane primjene materijalnog prava.

 

Iz izloženog, dakle proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je žalba podnesena, a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci presude ovog žalbenog suda.

 

U odnosu na žalbene prigovore kojima se pobija odluka o parničnom trošku, istaći je da ovi žalbeni prigovori nisu osnovani.

 

Valjano je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi cjelokupni parnični trošak, budući je isti izgubio parnicu, sve temeljem odredbe iz članka 154. stavka 1. ZPP-a, i to onaj trošak koji je tužitelju bio potreban za vođenje parnice, utemeljeno na odredbi iz članka 155. ZPP-a, a imajući u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14 i 107/15).

 

S obzirom na žalbeni prigovor tuženika u pogledu obistinjenog troška za ročište tužitelju dana 31. ožujka 2015. istaći je da se radi o ročištu na kojem tuženik nije pristupio iako je bio uredno pozvan, da je prethodno tuženik dostavio i pismeno očitovanje o kojem se tužitelj izjasnio na tom ročištu, na kojem je bilo raspravljano i o određenim materijalnopravnim prigovorima zbog kojih je sud na istom ročištu odlučio da se izvede dokaz dopunskim vještačenjem.

 

U odnosu na podneske koji su obistinjeni u korist tužitelja različitim brojem bodova, prvostupanjski sud je dao obrazloženje koje prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

Istaći je da s obzirom na uspjeh u parnici tužitelja sud nije bio u obavezi da tuženiku priznaje i utvrđuje trošak koji bi bio potreban tuženiku radi uspješnog vođenja postupka.

 

Stoga je i žalbu tuženika u odnosu na odluku o parničnom trošku valjalo odbiti kao neosnovanu (članak 380. stavak 1. točka 2. ZPP-a).

 

U Splitu, 7. travnja 2020.