1              Poslovni broj Gž-1103/2018-3

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž-1103/2018-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz  B. Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici L. S. odvjetnici iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB …, P. p. i p. u., Z., radi isplate,  rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama, poslovni broj P-2090/2015-72 od 6. ožujka 2018., 3. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama, poslovni broj P-2090/2015-72 od 6. ožujka 2018.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              „“Tužena je dužna isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kuna zajedno s pripadajućom zz kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a koja se kamata računa prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

 

              Tužena je dužna tužitelju nadoknaditi sve troškove ovog parničnog postupka u roku od 15 dana od donošenja prvostupanjske presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima i to od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.“ kao neosnovan.“

 

              Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U žalbi navodi da je isti sud 2. studenoga 2016. donio djelomičnu presudu na temelju priznanja kojom presudom je odlučio o tužbenom zahtjevu za raskid ugovora, isplatu glavnice i pripadajuće kamate. Ističe kako je u predmetnom postupku pretrpio štetu zbog toga što je tuženik zatvorio račun tužitelja bez njegove suglasnosti te tužitelju nije dostavio odluku o visini promjene godišnje kamatne stope što je izazvalo kod tužitelja osjećaj nepovjerenja i osjećaj gubitka novčanih sredstava. Navodi da nikada nije zatvorio račun niti je podigao glavnicu i kamate. Ponavlja da je tuženik samoinicijativno zatvorio predmetnu oročenu štednju pri čemu nije postojao zakonski propis koji bi omogućavao takvo ponašanje tuženika, već je tuženik istakao „kako je zatvorio račun jer je vođenje takvog računa neisplativo“. Tvrdi da je tuženik takvim postupanjem počinio  štetu tužitelju na način da je isti kada je saznao da mu račun zatvoren „pretrpio strah i izgubio povjerenje i financijske institucije“, o navedenoj šteti da se sud mogao uvjeriti saslušanjem tužitelja.

 

              Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinačiti shodno navodima žalbe.

 

              Tužitelj je podnio pravovremenu dopunu žalbe u kojoj u bitnom navodi da je rođen …, da je teško bolestan od rođenja jer je mirnodopski vojni invalid nesposoban za privređivanje, a sada u starosti nepokretan, da živi od invalidnine od 930,00 kn i nema drugih prihoda. Navodi da nije mogao pristupiti na raspravu 21. siječnja 2018. zbog zdravstvenih problema jer se nalazio u bolnici o čemu prilaže medicinsku dokumentaciju. Stoga da je sud neopravdano odbio njegovo saslušanje i zaključio glavnu raspravu. Navodi da mu je nanesena šteta jer tuženik nije pripisivao po ugovoru kamatu uvećanjem glavnice i na uvećanu glavnicu obračunao kamate. Također napominje da je uplatio sve sudske pristojbe, odvjetničke troškove i da ga sve to skupa košta 14.000,00 kn, a za to nije dobio ništa.

 

              Predlaže pobijanu presudu ukinuti.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelji u žalbi ne obrazlažu u čemu bi se ostvario žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

              - da su stranke 17. siječnja 1992. zaključile ugovor o oročenom dinarskom štednom ulogu broj 1508305287 na rok od 12 mjeseci na iznos od 1.685,00 HRD-a i ugovorile godišnju kamatnu stopu 421,60%  te promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukom banke o kamatnim stopama,

 

              - da je navedenim ugovorom, u točki 3 ugovoreno da se - ukoliko štediša u roku od mjesec dana po isteku ugovora ne podigne oročeni ulog i kamatu ili pismeno ne otkaže daljnje oročavanje - ugovor automatski obnavlja na isti rok i uz iste uvjete koji vrijede na dan isteka oročavanja,

 

              - da je tuženik knjigovodstveno zatvorio predmetni račun dana 17. siječnja 1996.,

 

              - da tužitelj tvrdi da nikada nije „zatvorio“ ugovor niti podigao glavnicu niti kamatu, a niti je banci dao izjavu da je suglasan sa zatvaranjem ugovora o štednji,

 

              - da je tuženik u nizu sličnih slučajeva kada na računima stoje određeni manji novčani iznosi zatvara račun jer mu se ne isplati vođenje takvih računa pa donosi odluku da se računi s manjim saldima (do određenih novčanih iznosa) zatvore knjigovodstveno,

 

              - da je vještačenjem po vještaku financijske struke M. Z. utvrđeno da je oročeni štedni ulog u iznosu od 1.685,00 HRD na dan 30. svibnja 1994. iznosio 171.565,26 HRD a denominirano 171,56 kn, dok je iznos na dan 31. listopada 2014. iznosio 640,50 kn,

 

              - da je prema dokumentaciji u spisu utvrđeno da je tuženik pozvao tužitelja iskazujući spremnost platiti tužitelju iznos od 621,61 kn a kako je obračunata glavnica i kamata na dan 31. listopada 2013.,

 

              - da prema ugovoru, na novčani ulog primjenjuje se ugovorena kamata sve do trenutka raskida ugovora, a to je godišnja kamatna stopa od 421,60 % i promjenjiva kamatna stopa u skladu sa odlukom banke o kamatnim stopama,

 

              - da je prema dopuni nalaza i mišljenja vještakinje M. Z. i usmenom obrazloženju neposredno na glavnoj raspravi utvrđeno da tužitelju na dan 25. svibnja 2015. po oročenom računu pripada iznos od 810,69 kn po osnovi glavnice i kamata,

 

              - da tužitelj nije dokazao da je tuženika pozvao da ispuni svoju obvezu iako je tuženik više puta od 2007. dostavljao tuženiku podatke o stanju na oročenom računu no oročeni ulog i kamata nisu podignuti,

 

              - da tužitelj nije dokazao da je u pisanom obliku otkazao daljnje oročavanje uloga, da je ugovor bio na snazi do pravomoćnosti djelomične presude na temelju priznanja, a kada je raskinut,

 

              - da se prema ugovoru, na oročeni ulog primjenjuje ugovorna kamata sve do trenutka raskida ugovora a to je godišnja kamatna stopa od 421, 60 % i promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama banke o kamatnim stopama,

 

              - da je banka zatvorila račun oročene štednje, međutim time nije povrijedila svoju ugovornu obvezu jer je tužitelju bila spremna ispuniti svoju ugovornu obvezu isplate u cijelosti -  isplatiti glavnicu s pripadajućim kamatama i tako ispuniti svoju ugovornu obvezu, jedino što tužitelj treba učiniti je doći u banku s primjerkom ugovora,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje M. Z. proizlazi da je tuženik pravilno izračunao glavnicu i ugovorenu kamatu pozivajući tužitelja da pristupi u poslovnicu uz predočenje izvornika ugovora, ukoliko želi prekinuti oročenje i primiti isplatu navedenih iznosa.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da tužitelj nije dokazao da je pretrpio kakvu štetu  niti je dokazao da je tuženik izvršio neku štetnu radnju ili kakav propust u ispunjenju svoje ugovorom preuzete obveze isplate oročene glavnice i kamata zbog kojih bi tužitelju nastala bilo kakva šteta ili bilo kakav zakonom propisani vid štete iako su u dokaznom postupku provedeni svi dokazni prijedlozi stranaka osim saslušanja tužitelja, a iskaz tužitelja ne može predstavljati u konkretnom slučaju odgovarajući dokaz za dokazivanje relevantnih činjenica u ovom parničnom predmetu, osobito stoga što je njegovo saslušanje predloženo ne nespornu okolnost da je tuženik zatvorio račun bez znanja tužitelja.

 

Prema shvaćanju ovoga suda pobijana presuda je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Naime, ovdje valja poći od osnove odštetne odgovornosti. Da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu trebale bi postojati opće pretpostavke za odgovornost i to štetna radnja i protupravno štetne radnje, uz subjekte obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročnu vezu između štene radnje i štete.

 

Slijedom navedenog da bi tužitelj uspio u sporu treba dokazati u skladu s odredbom čl. 7. i 119. ZPP-a da su na strani tuženika postojali propusti ili štetna radnja koja bi bila protupravna ili nezakonita ili nepravilna i u adekvatno uzročnoj vezi s tuženom.

 

Izostankom neke od navedenih pretpostavki ne postoji pretpostavka odštetne odgovornosti tuženika za štetu.

 

Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete zbog zatvaranja računa bez njegovog znanja, a koja se sastoji u gubitku novčanih sredstava i izazivanju osjećaja nepovjerenja prema financijskim institucijama odnosno tuženiku.

 

Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju nije dokazao nastanak štete koja bi mu nastala zatvaranjem računa.

 

Prema odredbi čl. 266. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje u tekstu ZOO) vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate, a prema odredbi st. 2. istog članka – u slučaju prijevare, ili namjernog neispunjenja, te neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknada cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti  zbog kojih su one nastale.

 

Dakako da je dužnik u obvezi naknaditi štetu svom vjerovniku zbog povrede ugovorne obveze, ako je povreda ugovorne obveze u uzročnoj vezi sa nastalom štetom. Naime, odredbom čl. 154. st. 1. ZOO propisano je da tko drugom uzrokuje štetu, obvezan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Ta odredba odnosi se i na ugovornu odgovornost za štetu (čl. 269. ZOO). Prema tome, postojanje uzročne veze između ponašanja dužnika i nastanka štete na strani vjerovnika pretpostavka je za nastanak odgovornosti za štetu i u okviru ugovorne odgovornosti za štetu. U konkretnom slučaju ta pretpostavka nije ostvarena, jer je utvrđeno da tuženik nije isplatio tužitelju obračunati novčani iznos po ugovoru o oročenju zbog činjenice da se tužitelj nije odazvao pozivu i predočio original ugovora, a ne zbog zatvaranja računa bez pristanka tuženika.

 

Stoga nije osnovan tužiteljev tužbeni odštetni zahtjev.

 

Dakle, tužitelj neosnovano tvrdi da se šteta koju trpi ogleda u gubitku novčanih sredstava. Suprotno tome iz provedenih dokazna proizlazi da je tuženik unatoč činjenici da je zatvorio račun tužitelja voljan isplatiti glavnicu i kamate prema ugovoru o oročenoj štednji u visini koju je pravilno obračunao, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje M. Z..

 

Također pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog gubitka povjerenja u financijske institucije a to iz razloga jer takav oblik nematerijalne štete nije priznat prema odredbi čl. 200. ZOO. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog zatvaranja računa tužitelja, dakle štetnog događaja od 17. siječnja 1996., pa je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti ZOO/91, a koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja bez obzira kada su pravne posljedice nastupile.

 

U odnosu na trošak parničnog postupka pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 154. st.2. ZPP-a, kad je odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak.

 

Naime, u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP kod djelomičnog uspjeha u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova. Stoga ako nema pretpostavki iz čl. 154. st. 3. ZPP, sud je ovlašten samo na dva načina odlučiti o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka. Jedan od tih načina je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, a drugi način je da se svakoj od stranaka prizna zatražen, potreban i opravdan trošak parničnog postupka pri čemu svaka stranka treba drugoj nadoknaditi razmjeran dio tih troškova.

 

U ovoj pravnoj stvari omjer uspjeha u parnici na strani tužitelja je manji od omjera uspjeha na strani tuženika na strani tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da tužitelju pripada trošak predujma za vještačenje u cijelosti, pri čemu se dolazi do omjera da bi svaka strana drugoj trebala naknaditi približno isti iznos.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 3. travnja 2020.

 

                                                                                    Sutkinja

 

Helena Vlahov Kozomara

 

             

 

 

Općinskom sudu u Sesvetama

 

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja