1

Poslovni broj Gž-1209/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1209/2020-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja C. O. d. d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicama T. Z.-J. i A. J., odvjetnicama iz R., protiv tuženika J. S. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku L. T., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu poslovni broj P-2849/2017-15 od 09. studenoga 2018. godine, dana 01. travnja 2020. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu poslovni broj P-2849/2017-15 od 09. studenoga 2018. godine u točki 3. izreke.

 

II              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu poslovni broj P-2849/2017-15 od 09. studenoga 2018. godine u točki 1. izreke, osim u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na iznos od 67.929,65 kuna za razdoblje od 23. prosinca 2005. godine do 24. prosinca 2005. godine.

 

III              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu poslovni broj P-2849/2017-15 od 09. studenoga 2018. godine u dijelu točke 2. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.499,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 09. studenoga 2018. godine do isplate po stopi od 7,09% godišnje.

 

IV              Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova postupka po žalbama.

 

 

 

r i j e š i o  j e

 

              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu poslovni broj P-2849/2017-15 od 09. studenoga 2018. godine u dijelu točke 1. izreke u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju na dosuđeni iznos od 67.929,65 kuna isplati zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 23. prosinca 2005. godine do 24. prosinca 2005. godine, te u dijelu točke 2. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 305,00 kuna (preko dosuđenog iznosa od 5.499,00 kuna do dosuđenog iznosa od 5.804,00 kuna), sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 09. studenoga 2018. godine do isplate po stopi od 7,09% godišnje, te se u tom dijelu odbacuje tužba.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda (točka 1. izreke) naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 67.929,65 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. prosinca 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do  31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41 % godišnje, a od 01. siječnja 2018. godine pa do isplate po stopi od 7,09% godišnje, sve u roku od 15 dana.

 

              U točki 2. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.804,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. studenoga 2018. godine do isplate po stopi od 7,09% godišnje, u roku od 15 dana.

 

              U točki 3. izreke odbijen je tužitelj sa viškom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.374,50 kuna, te sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

 

              Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj i tuženik.

 

              Tužitelj pobija presudu u točki 3. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi navodi da su njegovi podnesci od 22. ožujka 2006. godine, 13. listopada 2006. godine i 09. veljače 2018. godine obrazloženi, pa smatra da mu za njihov sastav po punomoćniku-odvjetniku pripada pravo na naknadu u punom iznosu, u skladu s Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa), sve to iz razloga koje pobliže navodi u žalbi.

 

              Nadalje ističe da je prilikom pisanja troškovnika omaškom naveo da potražuje trošak za sastav podneska od 27. lipnja 2016. godine, umjesto troškove sastava podneska od 27. lipnja 2014. godine, pa da je sud prvog stupnja trebao dosuditi istome trošak za sastav potonjeg podneska.

 

              Osim toga, navodi kako mu pripada pravo na naknadu zatraženog troška sudske pristojbe za presudu u iznosu od 1.029,00 kuna, jer da se radi o pristojbi na pobijanu presudu koju on nije mogao platiti prije donošenja te odluke, ali je izvjesno da će je biti dužan podmiriti.

 

              Stoga predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, pri čemu potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Tuženik žalbom pobija presudu u točkama 1. i 2. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 2. ZPP-a.

 

              U žalbi u bitnome navodi da sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije naveo razloge na temelju kojih je utvrdio njegovu suodgovornost iz predmetnog štetnog događaja u omjeru od 80%, pri čemu je zanemario okolnost da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1538/92 (kasnije poslovni broj P-4276/16) utvrđeno da njegov doprinos tom događaju iznosi 30%, dok je za preostali dio štete suodgovoran R. R. koji je upravljao motociklom bez vozačke dozvole, te je u to vrijeme bio maloljetan i vozio je neprilagođenom brzinom, a na glavi nije imao kacigu.

 

              Stoga smatra kako je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda o njegovom doprinosu nastanku utuženog štetnog događaja u omjeru od 80%, kako je utvrđeno u postupku Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3220/92, a koji omjer suodgovornosti je utvrđen i presudom tog suda poslovni broj Pn-3764/01 od 04. studenoga 2005. godine, pri čemu ističe kako on nije sudjelovao u tim postupcima, niti je bio obaviješten o činjenici da se pred navedenim sudom vodio spor u predmetu poslovni broj Pn-3764/01.

 

              Tuženik navodi i da je nejasno zbog čega je sud prvog stupnja naložio istome isplatu čitave regresne naknade koju je tužitelj isplatio R. R., jer da bi u slučaju kada bi bilo pravilno utvrđenje suda o doprinosu ovog žalitelja predmetnom štetnom događaju u omjeru od 80%, isti trebao isplatiti tužitelju 80% tog iznosa, a ne puni iznos, pa smatra da je u tom dijelu ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se presuda u naznačenom (pobijanom) dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, te također potražuje troškove žalbenog postupka.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika J. S. djelomično osnovana.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uvida u spis Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pu P-18/2018 (ranije spis Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3220/92), te spis Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1821/07 (ranije poslovni broj Pn-3764/01), u bitnome utvrđuje da je predmet postupka o kojem je odlučeno pobijanom presudom zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 67.929,65 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 23. prosinca 2005. godine do isplate, na ime regresa u vezi štetnog događaja od 25. kolovoza 1990. godine u kojem su sudjelovali tuženik kao vozač bicikla s motorom (mopeda) marke T. i R. R. kao vozač motorkotača.

 

              U vezi toga utvrđuje da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3220/92 od 18. prosinca 1997. godine, donesenoj u pravnoj stvari tužitelja R. R. protiv tuženika C. O. i J. S. (tužitelja i tuženika u ovoj parnici), radi naknade štete iz štetnog događaja od 25. kolovoza 1990. godine, preinačenom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj XIX Gž-3988/98-2 od 02. lipnja 1998. godine, naloženo tim tuženicima da solidarno isplate tužitelju novčani iznos od 217.440,00 kuna na ime naknade štete, sa zakonskom zateznom kamatom od 18. prosinca 1997. godine do isplate, te iznos od 8.809,43 kuna na ime troškova parničnog postupka, a da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-835/1999-2 od 01. listopada 2002. godine odbijene revizije tuženika izjavljene protiv potonje drugostupanjske presude.

 

              Naime, u vezi toga utvrđuje da je u potonjem predmetu izvršena rekonstrukcija prometne nezgode na licu mjesta u prisutnosti prometnog vještaka dipl. ing. K. F., koji je sačinio pisani nalaz i mišljenje vezano za dinamiku nastanka prometne nezgode, iz kojeg proizlazi da je tuženik J. S. prilikom kretanja mopedom presjekao put kretanja R. R. koji se kretao motorkotačem.

 

              Nadalje utvrđuje kako iz potonjeg nalaza i mišljenja proizlazi i da se R. R. u vrijeme nastanka opisanog događaja kretao brzinom od 57 km/h, a da se nije mogla procijeniti točna brzina kretanja tuženika J. S., ali da je ona s obzirom na prilike na cesti, uspon kao i vrstu motora kojim je isti upravljao bila oko 10 km/sat.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da je na temelju gornjeg nalaza i mišljenja pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3220/92 od 18. prosinca 1997. godine utvrđeno da je tuženik J. S. kao vozač ulazio vozilom na cestu koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaza (postoji znak obveznog zaustavljanja), slijedom čega je u skladu s odredbom članka 50. stavak 4. tada važećeg Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama bio dužan propustiti sva vozila koja se kreću tom cestom, što je propustio učiniti, već je presjekao put R. R. i time mu prouzročio štetu, pri čemu je utvrđeno da R. R. nije imao vozački ispit, ali da je imao veće iskustvo u vožnji motorkotačem, kao i da je vozio brzinom od 57 km/h iako postoji ograničenje brzine od 40 km/h, ali da to nije presudno za prometnu nezgodu, jer istu nije mogao izbjeći da je vozio brzinom od svega 38 km/h, pa je utvrđeno da je tuženik J. S. pridonio nastanku štete koju je u navedenom štetnom događaju pretrpio R. R. u omjeru od 80%, dok je doprinos R. R. u nastanku štete bio 20%.

 

              Nadalje utvrđuje da je presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4276/16-188 od 10. ožujka 2010. godine (ranije poslovni broj P-1538/92), ispravljenom rješenjem tog suda poslovni broj P-4276/16-192 od 01. srpnja 2010. godine, u pravnoj stvari ovdje tuženika J. S. kao tužitelja protiv tuženika C. O. i R. R., radi naknade štete iz gornjeg štetnog događaja, naložena navedenim tuženicima solidarna isplata tužitelju iznosa od 124.720,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u točki II. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos glavnice od 240.280,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

              U vezi toga utvrđuje da je potonja presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5266/2011 od 12. prosinca 2012. godine u točki 1. izreke kojom su tuženici obvezani solidarno isplatiti tužitelju iznos od 124.720,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od 10. ožujka 2010. godine do isplate i odluci o parničnom trošku za iznos od 62.347,13 kuna, te u točki 2. izreke, osim za iznos od 24.220,00 kuna sa kamatama, dok je navedena presuda djelomično preinačena u točki 1. izreke, i to djelomično za iznos parničnog troška od 15.723,87 kuna i u točki 2. izreke djelomično za iznos od 24.220,00 kuna sa kamatama, te je tuženicima naloženo da tužitelju naknade i daljnji iznos od 24.220,00 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od 10. ožujka 2010. godine do isplate.

 

              Naime, prvostupanjski sud utvrđuje kako je u potonjem parničnom predmetu na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke A. Š. koji je sačinjen na okolnosti nastanka navedenog štetnog događaja, te iskaza oba sudionika nezgode, kao i svjedoka Ž. P., utvrđeno da je preglednost lokalne ceste za oba vozača (R. R. i tuženika J. S.) bila smanjena ne samo raslinjem i dvorišnom ogradom, već i zbog osobnog vozila zaustavljenog dijelom na nogostupu, a dijelom na kolovozu s desne strane ceste gledajući u pravcu kretanja motocikla, tako da su otvorena vrata tog vozila sa suvozačeve strane na nogostupu još više ograničavala preglednost tuženika J. S. s lijeve strane otkuda mu je prilazio motocikl R. R., pa je utvrđeno kako postoji suodgovornost oba sudionika za nastanak štetnog događaja, s time da je odgovornost R. R. znatno veća jer je bio maloljetan i bez položenog ispita za upravljanje motociklom, te je vozio znatno preko dopuštene brzine (74/9 km/h), i to unatoč slaboj preglednosti ceste i činjenici da se približava raskrižju, pa je utvrđeno da je isti odgovoran za nastanak opisanog događaja u omjeru od 70%, dok je suodgovornost tuženika J. S. utvrđena u omjeru od 30%, budući je utvrđeno da se isti neoprezno uključivao u promet na cestu s pravom prvenstva, a k tome i s ograničenom preglednošću, osobito zbog zaustavljenog vozila koje mu je pored raslinja i dvorišne ograde još više zaklanjalo preglednost s lijeve strane ceste od kuda je dolazio motocikl, pa se unatoč tome odlučio za prelazak ceste umjesto da je pričekao da se vozilo koje mu je zaklanjalo vidik makne i oprezno se uključi na lokalnu cestu, pri čemu je mogao čuti i zvuk približavajućeg motocikla, a uz to je glavnu prometnicu prelazio po dijagonali, a ne najkraćim pravcem.

 

              Nadalje utvrđuje da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3764/01 od 04. studenoga 2005. godine (kasnije poslovni broj Pn-1821/07), u pravnoj stvari tužitelja R. R. protiv tuženika C. O., radi isplate daljnje štete nastale uslijed predmetne prometne nezgode, naloženo ovdje tužitelju C. O. da isplati R. R. novčani iznos od od 20.000,00 kuna, sa kamatom od presuđenja do isplate, te rentu u mjesečnim iznosima od 480,00 kuna počev od 01. siječnja 2000. godine do 05. listopada 2005. godine s kamatom od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate pa nadalje, te od 01. listopada 2005. godine pa nadalje zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate.

 

              Potonja presuda da je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-753/06 od 30. siječnja 2007. godine, u dijelu pod stavkom II izreke kojim je naloženo tužitelju C. O. da na iznose od po 480,00 kuna za razdoblje od 01. siječnja 2000. godine do 01. listopada 2005. godine plaća kamatu svakog petog u slijedećem mjesecu za protekli mjesec od dana donošenja prvostupanjske presude, te u dijelu u kojem je pod stavkom II izreke naloženo tužitelju C. O. da u tom predmetu tužitelju R. R. na mjesečni iznos rente od 480,00 kuna počev od 01. listopada 2005. godine pa do donošenja prvostupanjske presude plaća kamatu na svaki mjesečni iznos od svakog petog u slijedećem mjesecu, kao i u dijelu kojim je naloženo navedenom tužitelju da na dospjele iznose rente plati R. R. kamatu od dana dospijeća do dana donošenja prvostupanjske presude, te je predmet u tom dijelu vraćen navedenom sudu na ponovni postupak.

 

              Nakon toga da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1821/07-63 od 21. studenoga 2007. godine tužitelju C. O. naložena isplata R. R. zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 480,00 kuna od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka, od kojeg prvi dospijeva dana 05. veljače 2000. godine a posljednji 05. studenoga 2005. godine do isplate, kao i naknada parničnog troška od 16.567,60 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. studenoga 2007. godine do isplate.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da u potonjem parničnom predmetu nije provedeno prometno vještačenje, već da je kao osnova odlučivanja o suodgovornosti sudionika opisane prometne nezgode (vozača R. R. i J. S.) utvrđena njihova (su)odgovornost kao u presudi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3220/92 od 18. prosinca 1997. godine), tj. tuženika J. S. u omjeru od 80%, a R. R. u omjeru od 20%.

 

              Nadalje utvrđuje da je predmet ovog spora regresni zahtjev tužitelja C. O. prema tuženiku J. S. radi isplate iznosa od 67.929,65 kuna kojeg je tužitelj isplatio R. R. dana 20. prosinca 2005. godine na temelju presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3764/01 od 04. studenoga 2005. godine, u kojem postupku tuženik nije sudjelovao kao stranka i/ili umješač, niti je bio obaviješten o započetoj parnici, u smislu odredbe članka 211. ZPP-a, pa da potonja presuda u odnosu na istoga nema tzv. intervencijski efekt, zbog čega je u ovom postupku potrebno utvrditi koliki je stupanj suodgovornosti tuženika za predmetni štetni događaj.

 

              U vezi toga na temelju ocjene nalaza i mišljenja vještaka prometne struke K. F. sačinjenog u predmetu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3220/92, te nalaza i mišljenja vještaka iste struke A. Š. koji je izrađen u predmetu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1538/92, utvrđuje da je odgovornost tuženika J. S. za nastanak utuženog štetnog događaja puno veća od 30%, jer da se isti nije pravilno uključio u promet dolazeći sa sporedne ceste na glavnu cestu, preko koje je imao namjeru prijeći kako bi došao na drugu stranu ceste, pri čemu je presjekao put nailazećem motorkotaču kojim je iz pravca R. upravljao R. R., kojom prilikom je došlo do sraza njihovih vozila.

 

              U vezi toga utvrđuje da se suodgovornost R. R., tada šesnaestogodišnjaka, ogleda u činjenici da je bio maloljetan, da je vozio brzinom većom od dopuštene i da nije imao vozačku dozvolu, ali da te okolnosti nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa opisanim štetnim događajem, jer da je do nezgode došlo zbog nepravilne vožnje tuženika J. S.,  a da je sudar bio neizbježan kod svih brzina većih od 38 km/h, pa utvrđuje da je tuženik J. S. suodgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja u omjeru od 80%, a R. R. u omjeru od 20%.

 

              Na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. J. H. i P. S., sačinjenih za potrebe predmeta Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3764/01, te njihovog dopunskog očitovanja, a utvrđujući da su isti stručni, objektivni i obrazloženi, te sačinjeni na temelju priložene medicinske dokumentacije i kliničkog pregleda R. R., kao i u skladu sa uobičajenom sudsko-medicinskom praksom, utvrđuje da potonjem oštećeniku na ime naknade štete zbog smanjenja opće životne aktivnosti pripada pravična novčana naknada u iznosu od 20.000,00 kuna, a da isti ima pravo i na rentu zbog tuđe pomoći i njege u mjesečnim iznosima od 480,00 kuna koja postoji od 01. siječnja 2000. godine pa nadalje, te da tom oštećeniku s tog osnova pripada za razdoblje od 01. siječnja 2000. godine do 01. listopada 2005. godine naknada u iznosu od 33.120,00 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve to imajući u vidu njegov doprinos u nastanku štete u omjeru od 20%, slijedom čega u cijelosti prihvaća visinu štete dosuđenu R. R. u potonjem parničnom predmetu.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj temeljem presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3746/01 od 04. studenoga 2005. godine isplatio R. R. novčani iznos od 67.929,65 kuna, od čega se iznos od 20.000,00 kuna odnosi na naknadu štete zbog smanjenja životnih aktivnosti, iznos od 33.120,00 kuna na naknadu štete s osnova rente za tuđu pomoć, iznos od 1.400,00 kuna na dospjelu mjesečnu rentu za listopad, studeni i prosinac 2005. godine, iznos od 1.123,07 kuna na kamate, iznos od 12.000,00 kuna na troškove postupka i iznos od 246,58 kuna na kamate na trošak, pa pozivom na odredbu članka 939. stavak 1. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), u vezi s odredbom članka 1163. stavak 1. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), odlučuje kao u točki 1. izreke pobijane presude, jer utvrđuje da je isplatom navedenog novčanog iznosa iz osiguranja od strane tužitelja oštećeniku R. R. prešlo na tužitelja pravo da od tuženika potražuje naknadu naznačenog novčanog iznosa.

 

              Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, zatim na odgovarajućim odredbama Tarife, te na odredbi članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, u nastavku teksta: OZ), pa usvaja zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 5.804,00 kuna, dok u preostalom dijelu odbija isti.

 

              Naime, u vezi toga utvrđuje da istome za sastav podnesaka od 22. ožujka 2006. godine, 13. listopada 2006. godine i 09. veljače 2018. godine pripada pravo na naknadu u omjeru od 25%, u skladu s Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a ne u zatraženom omjeru od 100%, pri čemu istome ne priznaje zatraženi trošak sastava podneska od 27. lipnja 2016. godine, jer utvrđuje da isti ne prileži spisu.

 

              Nadalje utvrđuje da se na ročištu od 13. veljače 2018. godine raspravljalo samo o postupovnim pitanjima, pa da tužitelju za pristup njegovog punomoćnika na to ročište pripada naknada u visini od 50% (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), a ne u omjeru od 100%.

 

              Osim toga, utvrđuje da tužitelju ne pripada pravo niti na zatraženi trošak u iznosu od 1.029,00 kuna na ime sudske pristojbe za presudu, niti na trošak u iznosu od 2.058,00 kuna s naslova sudske pristojbe za žalbu, jer da isti nije imao te troškove.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama tužitelja i tuženika, utvrđeno je da prilikom donošenja te odluke, osim u dijelu točke 1. izreke u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju na dosuđeni iznos od 67.929,65 kuna isplati zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 23. prosinca 2005. godine do 24. prosinca 2005. godine, te u dijelu točke 2. izreke pobijane presude u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 305,00 kuna (preko dosuđenog iznosa od 5.499,00 kuna do dosuđenog iznosa od 5.804,00 kuna), sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 09. studenoga 2018. godine do isplate po stopi od 7,09% godišnje, nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Isto tako, nije počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba parničnog postupka, na koju tužitelj niti indirektno ne ukazuje u žalbi.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju novčani iznos od 67.929,65 kuna, čiju visinu tuženik ne osporava u žalbi, i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos od 24. prosinca 2005. godine do isplate, jer je pravilno utvrdio da se radi o regresnom zahtjevu kojeg je tužitelj isplatom tog iznosa oštećeniku R. R. dana 20. prosinca 2005. godine ovlašten potraživati od tuženika kao osobe (su)odgovorne za štetni događaj od 25. kolovoza 1990. godine, u skladu s odredbom članka 939. stavak 1. ZOO-a, pri čemu je pravilno utvrđen omjer tuženikove odgovornosti za taj događaj od 80%, a oštećenika R. R. od 20%, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen navedeni tužbeni zahtjev.

 

              Pravilna i zakonita je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki 2. izreke pobijane presude, osim u dijelu točke 2. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 305,00 kuna (preko dosuđenog iznosa od 5.499,00 kuna do dosuđenog iznosa od 5.804,00 kuna), sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 09. studenoga 2018. godine do isplate po stopi od 7,09% godišnje, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, kao i odredbe članka 30. stavak 2. OZ-a.

 

              Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u navedenom pravcu prvostupanjski sud je naveo jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve u svemu prihvaća i ovaj sud, a na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, slijedom čega su neosnovani svi oni žalbeni navodi te stranke kojima ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Pri tome na tvrdnje tog žalitelja kako je nejasno zbog čega je isti pobijanom presudom obvezan na isplatu cjelokupnog iznosa od 67.929,65 kuna, a ne u omjeru njegove (su)odgovornosti, valja odgovoriti da je visina tog novčanog iznosa utvrđena upravo s obzirom na njegovu suodgovornost za utuženi štetni događaj od 80%, pa je tužitelj isplatom tog iznosa oštećeniku R. R. stekao regresni zahtjev prema tuženiku, kako je pravilno obrazloženo u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.

 

              Međutim, donošenjem pobijane odluke u dijelu točke 1. izreke u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju na dosuđeni iznos od 67.929,65 kuna isplati zakonsku zateznu kamatu za

razdoblje od 23. prosinca 2005. godine do 24. prosinca 2005. godine ostvarena je bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 9. ZPP-a, a to iz slijedećih razloga.

 

              Naime, iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je dopunskom presudom Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-123/06-36 koja je u ovom predmetu donesena dana 12. svibnja 2009. godine (list 90-92 spisa) pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 67.929,65 kuna za razdoblje prije 24. prosinca 2005. godine, pa se dakle u tom dijelu radi o pravomoćno presuđenoj stvari, zbog čega u smislu odredbe članka 333. stavak 2. ZPP-a nije bilo mjesta ponovnom odlučivanju o tom dijelu zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata, već je njegovu tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti.

 

              Iz istih razloga ostvarena je naznačena bitna postupovna povreda i u dijelu točke 2. izreke pobijane presude u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 305,00 kuna (preko dosuđenog iznosa od 5.499,00 kuna do dosuđenog iznosa od 5.804,00 kuna), sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 09. studenoga 2018. godine do isplate po stopi od 7,09% godišnje, koji trošak se odnosi na sastav podneska od 22. ožujka 2006. godine u dosuđenom iznosu od 250,00 kuna, te dosuđeni trošak poreza na dodanu vrijednost od 22% u iznosu od 55,00 kuna.

 

              To stoga jer je iz obrazloženja presude i rješenja Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-123/06-25 od 16. kolovoza 2006. godine (list 65-68 spisa) vidljivo da je tom odlukom odbijen zahtjev tužitelja radi naknade parničnog troška u dijelu koji se odnosi na sastav podneska od 22. ožujka 2006. godine, koja odluka je u tom dijelu postala pravomoćna, pa je primjenom odredbe članka 333. stavak 2. ZPP-a trebalo i u tom dijelu odbaciti tužbu.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u dijelu opisanom u točki 3. izreke pobijane presude, sve iz razloga koje kao pravno utemeljene prihvaća i ovaj sud, a koji razlozi nisu dovedeni u dvojbu žalbenim navodima, pa su neosnovane tvrdnje tužitelja kojima osporava taj dio te odluke.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točkama I-III izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika i primjenom odredbe članka 369. stavak 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

              Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to mu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova tog postupka, dok je tuženik u tom postupku uspio jedino u odnosu na dio pobijane presude koji se odnosi na dio dosuđenih zateznih kamata na glavnicu, te u dijelu odluke o parničnim troškovima kao sporednim zahtjevima, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa u smislu odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a niti on nema pravo na naknadu troškova postupka po žalbi.

 

              Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

 

 

U Rijeci, 01. travnja 2020. godine.

 

 

 

S U D A C  :

 

                                                                                                                                                 Alen Perhat v.r..

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Suzana Perković

 

 

 

 

 

Općinskom sudu u Rijeci, Stalna služba u Rabu

Vraćamo vam spis s pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.