1

Poslovni broj: 8 Gž-962/2019-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jositi Begović kao sucu pojedincu, u pravnoj tužitelja U. osiguranje d.d. Z., OIB…. (ranije B. osiguranje Z. d.d.), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva E. i Š., iz Z., protiv tuženika T. T., OIB…., iz K., zastupanog po punomoćnicima iz ZOU A. S., D. M., A. M. i I. G. iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci br. Povrv-3322/2015-57 od 15. srpnja 2019., 1. travnja 2020.

 

p r e s u d i o j e:

 

Žalba se u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, a u manjem dijelu uvažuje te se presuda Općinskog suda u Rijeci br. Povrv-3322/2015-57 od 15. srpnja 2019. u pobijanom dijelu – točkama I. i II:

 

a)      potvrđuje u dijelu točke I koji glasi:

 

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja te se održava na snazi platni nalog iz Rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika N. Š. iz O., posl. br. Ovrv…. od dana 25. rujna 2015. g., kojim je naloženo ovršeniku (sada tuženiku) T. T., K., OIB….., da temeljem vjerodostojne isprave ovrhovoditelju (sada tužitelju) U. osiguranje d. d. Z., OIB…., u roku od 8 dana od primitka Rješenja o ovrsi plati iznos od 27.110,23 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, tekućim:

-                                                                                                            na iznos od 13.435,23 kn od 12. listopada 2013. g. pa do isplate,

-                                                                                                            na iznos od 6.300,00 kn od 1. studenog 2013. g. pa do isplate,

-                                                                                                            na iznos od 7.375,00 kn od 15. veljače 2014. g. pa do isplate."

 

 

b)     preinačuje u preostalom dijelu točke I kojim je odlučeno o troškovima (ovršnog) postupka, te u točki II. kojom je odlučeno o troškovima (parničnog) postupka i sudi:

 

„II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u svoti od 20.940,84 kune sa zateznim kamatama određenim za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koje teku od 15. srpnja 2019. do isplate.“

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja te se održava na snazi platni nalog iz Rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika N. Š. iz O., posl. br. Ovrv…. od dana 25. rujna 2015. g., kojim je naloženo ovršeniku (sada tuženiku) T. T., K., OIB…., da temeljem vjerodostojne isprave ovrhovoditelju (sada tužitelju) U. osiguranje d. d. Z., OIB……, u roku od 8 dana od primitka Rješenja o ovrsi plati iznos od 27.110,23 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, tekućim:

-                                                                                                            na iznos od 13.435,23 kn od 12. listopada 2013. g. pa do isplate,

-                                                                                                            na iznos od 6.300,00 kn od 1. studenog 2013. g. pa do isplate,

-                                                                                                            na iznos od 7.375,00 kn od 15. veljače 2014. g. pa do isplate,

kao i da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.069,88 kn s pripadajućim zateznim kamatama određenim za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koje na iznos troškova ovrhe teku od 25. rujna 2015. g. kao dana donošenja Rješenja o ovrsi pa do ovrhovoditeljevog namirenja.

II – Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.745,96 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III-U preostalom dijelu zatraženog parničnog troška do ukupnog iznosa od 26.651,30 kn zahtjev tužitelja za naknadu istog se odbija."

Ovu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/19, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana samo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

 

Predmet spora regresni je zahtjev osiguratelja prema tuženiku, kao štetniku.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio:

 

-          da je tuženik upravljao vozilom za koje je postojalo osiguranje od automobilske odgovornosti kod prednika tužitelja u vrijeme kada se dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovala i I. M. R.,

-          da je I. M. R. u toj prometnoj nesreći pretrpjela imovinsku i neimovinsku štetu koju joj je tužitelj naknadio isplatama u visini u kojoj sada zahtjeva isplatu od tuženika, kao onog koji je za štetu odgovoran, te u vrijeme od kojeg sada od tuženika, na pojedine isplate, traži plaćanje zatezne kamate,

-          da je u vrijeme kada se prometna nesreća dogodila tuženiku bila izrečena mjera zabrane upravljanja vozilom kategorije kojom je upravljao,

-          da je tuženik mogao izbjeći nesreću do koje je došlo kada je naletio na vozilo koje je bilo zaustavljeno ispred njega, a u kojem je bila oštećena, da se pravovremeno zaustavio,

-          da je imovinska i neimovinska štete koju je pretrpjela oštećena veća od naknade koju je tužitelj za tu štetu platio oštećenoj u izvansudskom postupku,

 

pa je, zaključivši da tuženik nije dokazao da oštećena nije bila vezana sigurnosnim pojasom što bi doprinijelo tome da šteta bude manja, dakle da postoji suodgovornost oštećene za nastalu štetu, donio pobijanu odluku kojom je naloženo tuženiku platiti sve ono što je on, kao osiguratelj vozila kojim je tuženik upravljao, platio oštećenoj. Svoju odluku prvostupanjski je sud utemeljio na odredbama članaka 24. stavak 1. točka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine“ 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) po kojoj osigurana osoba gubi prava iz osiguranja ako je vozaču, između ostalog, izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja vozilom određene vrste ili kategorije, te stavka 3. istog članka po kojem društvo za osiguranje koje je oštećenoj osobi isplatilo štetu, u tom slučaju ima pravo od osobe koja je odgovorna za štetu na naknadu isplaćenog iznosa štete ali najviše do iznosa od 12 prosječnih neto plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku, što bi u ovom slučaju bila svota od 68.640,00 kuna.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti u smislu navedene zakonske odredbe, pa dakle ni ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju izrijekom ukazuje žalitelj. Upravo suprotno tvrdnjama žalitelja pobijana presuda se može ispitati, ona je razumljiva i u njoj nema proturječnosti. Time što se prvostupanjski sud nije osvrnuo na sudsku praksu na koju je žalitelj tijekom postupka ukazivao dostavljajući sudske odluke u spis, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu parničnog postupka, pa ni onu na koju žalitelj posebno ukazuje. Sudska praksa ne predstavlja izvor prava, a niti relevantne činjenice. Ipak, za primijetiti je da se sudska praksa koju je tuženik dostavio u spis, a na koju se i sada u žalbi poziva, ne odnosi na pravnu situaciju o kakvom je u ovom predmetu riječ. Tako je u predmetu VSRH Rev…. riječ o odnosu osiguranika i osiguratelja, dakle ugovornom odnosu, a u predmetu VSRH Rev-….. o odnosu oštećenika i osiguratelja, dok je ovdje riječ o regresnoj tužbi osiguratelja prema odgovornoj osobi (štetniku).

 

Dakle, apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu počinjene.

 

  Neutemeljene su i tvrdnje žalitelja da bi bilo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer da tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze između postupanja tuženika u vožnji i nastanka štetnog događaja. Prvostupanjski je sud utvrdio da je do nesreće došlo uslijed propusta tuženika da pravodobno zaustavi vozilo kojim je upravljao s obzirom da je vozilo ispred njega bilo zaustavljeno, a što je mogao učiniti i čime bi nesreća, pa ime i šteta bile izbjegnute. Pitanje prekršajne odgovornosti nije relevantno jer je građanska, izvanugovorna odgovornost za štetu, šira od prekršajne odgovornosti i ona postoji i kad prekršajne (ili kaznene) odgovornosti nema. Pogrešno tuženik smatra da je bilo potrebno dokazati postojanje uzročne veze između zabrane upravljanja vozilom i nastupa štetnog događaja jer takvo što ne proizlazi iz zakonskih odredbi na kojima je prvostupanjski sud, pravilno, utemeljio pobijanu presudu.

 

Tvrdnja žalitelja da je tužena počinila prekršaj jer je htjela skrenuti lijevo na mjestu gdje to nije dozvoljeno, zbog postojanja horizontalne signalizacije (pune linije), nije relevantno jer njena namjera skretanja, dakle još ne i poduzimanje te, kako žalitelj tvrdi, radnje kojom se čini prekršaj, nije razlog nastanka prometne nesreće budući je do nesreće došlo dok je ona bila s vozilom zaustavljena na svom prometnom traku, a uslijed naleta tuženika s njegovim vozilom na stražnji dio vozila u kojem je bila oštećena.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi kako utužena svota od 7.375,00 kuna koja se odnosila na 5.500,00 kuna na ime neimovinske štete i naknade za tuđu njegu i pomoć, te troškove puta i liječenja, te 1.875,00 kuna na ime troškova za odvjetnika, nisu isplaćeni oštećenoj, već na račun njenog odvjetnika, koji za to nije imao ovlaštenje, pa stoga niti tužitelju ne pripada pravo od tuženika tražiti isplatu tog iznosa. Sama činjenica da je novac isplaćen na račun odvjetnika oštećene a ne na račun same oštećene ne znači da nije isplaćen njoj, jer iz njenog svjedočkog iskaza proizlazi suprotno, što znači da je plaćanje na račun odvjetnika izvršeno uz njenu suglasnost.

 

Neosnovano žalitelj smatra kako je trebalo utvrditi koliko je oštećena platila popravak automobila, jer je tužitelj oštećenoj platio totalnu štetu što je, po nalazu i mišljenju prometnog vještaka, bilo na uštrb oštećene, a samim time u korist tuženika kao onog tko je za štetu odgovoran.

 

Žalbena tvrdnja da je sud paušalno otklonio činjenicu da oštećena nije koristila sigurnosni pojas nije točna. Oštećena je u svom iskazu rekla da pojas jest koristila, tuženik je tvrdio kako pretpostavlja da ga nije koristila s obzirom na zadobivene ozljede (nosa), vještak medicinske struke jest rekao „Smatram da bi ozljede bile manje da je bila vezana sigurnosnim pojasom. Zato sigurnosni pojas služi, da ozljede budu manje.“, ali kao odgovor na pitanje da li bi oštećenica pretrpjela manje ozljede da je sporne nezgode bila vezana sigurnosnim pojasom, dakle presumirajući da pojasom nije bila vezana. Vještak je također istakao i to da izlazi iz njegove domene (nije u njegovoj domeni) odgovor na pitanje kakve bi i kolike povrede bile. Stoga ovaj žalbeni navod, kojim bi se opisno ukazivalo i na relativno bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 8. u vezi članka 354. stavak 1. ZPP-a (pogrešna ocjena dokaza) nije utemeljen i pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je na tuženiku bio teret dokaza radi utvrđenja da oštećena nije bila vezana sigurnosnim pojasom a time i da postoji suodgovornost oštećene za neimovinsku štetu zbog ozljeđivanja i s tim u vezi imovinsku štetu.

 

Osnovana je žalba samo u dijelu u kojem se odnosi na troškove postupka kada tvrdi da su svi troškovi trebali biti dosuđeni kao troškovi parničnog postupka, da je pobijanom odlukom u dijelu u kojem se tiče troškova postupka sud dva puta priznao tužitelju troškove sastava prijedloga za ovrhu (1.000,00 kuna + PDV), te u dijelu u kojem je za zastupanje na pripremnom ročištu 12. veljače 2016. trebalo priznati tužitelju samo 50% nagrade iz Tbr.7. Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika, jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima (500,00 kuna + PDV), dok to ne vrijedi i za ostala ročišta kako to tvrdi i na koja ukazuje žalitelj. Dakle ukupno priznate i dosuđene troškove (ovršne i parnične) u svoti od 22.815,84 kune trebalo je umanjiti za 1.250,00 kuna (sastav ovršnog prijedloga s PDV-om) te za 625,00 kuna (50% nagrade za zastupanje s PDV-om) što iznosi 20.940,84 kune, te sve troškove dosuditi zajedno, kao parnične troškove, sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

Žalbena tvrdnja da bi zatezne kamate i na glavno potraživanje, točnije potraživanja, trebale teći od donošenja prvostupanjske presude, budući se ponovno utvrđivala visina i materijalne i nematerijalne štete, nije osnovana, jer se visina utvrđivala samo radi utvrđenja da li je osiguratelj neosnovano platio oštećenoj više nego joj je pripadalo s obzirom na štetu koju je pretrpjela, budući tuženik treba tužitelju regresirati samo ono što je on osnovano isplatio oštećenoj.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao pod a) izreke ove presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kao pod b) izreke na temelju odredbe članka 380. točka 3. u vezi članka 381. i 373. točka 3. ZPP-a.

 

U Dubrovniku, 1. travnja 2020.

 

   Sutkinja:

 

Josita Begović