1

Poslovni broj: 8 Gž-235/2020-2

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jositi Begović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. i kanalizacija d.o.o. S., OIB….., koji je zastupan po zakonskom zastupniku direktoru R. J., dipl. iur., a on po punomoćniku G. H., dipl. iur., zaposleniku tužitelja, punomoć pod br…… protiv tuženog pod 1. Z. M. iz S., koji je zastupan po punomoćnici N. L., odvjetnici u S., pod 2. V. K. iz S., OIB…., koja je zastupana po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., pod 3. A. N. iz S., OIB…, koja je zastupana po punomoćniku J. C., odvjetniku u S., pod 4. D. A. iz S., OIB…., koji je zastupan po punomoćniku V. F., odvjetniku u S., pod 5. D. B. iz S., OIB….., koji je zastupan po punomoćniku F. I. Ž., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu br. P-5244/2019 od 20. studenog 2019., 1. travnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu br. P-5244/2019 od 20. studenog 2019. tako da glasi:

 

„Nalaže se tuženima platiti tužitelju po 625,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i koja teče od 20. srpnja 2017. do isplate.

 

Nalaže se tuženima naknaditi tužitelju parnične troškove u svoti od 65,45 kuna sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i koja teče od 1. travnja 2020. do isplate.“

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je: 

 

    "I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se traži da su tuženici dužni u roku 15 dana platiti tužitelju iznose od po 672,87 kn sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

 

2. Dužan je tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženiku pod 1. Z. M. parnični trošak ovog postupka u iznosu od 625,00 kn.

 

3. Dužan je tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženiku pod 2. V. K. parnični trošak ovog postupka u iznosu od 625,00 kn.

 

4. Dužan je tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženiku pod 3. A. N. parnični trošak ovog postupka u iznosu od 625,00 kn.

 

5. Dužan je tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženiku pod 4. D. A. parnični trošak ovog postupka u iznosu od 625,00 kn.

 

6. Dužan je tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženiku pod 5. D. B. parnični trošak ovog postupka u iznosu od 625,00 kn."

 

Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Postupak je započeo tužbom protiv 55 tuženika, vlasnika stanova i suvlasnika zgrade anagrafske oznake S., radi plaćanja računa za potrošenu vodu, u ukupnoj svoti od 37.0007,93 sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

 

Postupak je razdvojen u odnosu na po 5 tuženika, dakle na 11 parnica, radi ekonomičnosti.

 

Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev odbio jer da tuženik nije dokazao pasivnu legitimaciju tuženika, na što sud pazi po službenoj dužnosti budući pitanje pasivne legitimacije spada u ispravnu primjenu materijalnog prava, a niti je dokazao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, tj. da bi svaki tuženik na ime računa za vodu dugovao tužitelju iznos od po 625,00 kuna.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/19, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a budući ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe članka 373.a. stavak 3. u vezi članka 457. ZPP-a, ovaj sud je presudu preinačio.

 

Relevantno pravo ovdje su odredbe:

 

-          članka 20. stavak 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11 i 90/11, dalje: ZKG) kojom je propisano da visinu cijene, način obračuna i način plaćanja komunalnih usluga, među koje prema stavku 1. istog članka spada opskrba pitkom vodom, određuje isporučitelj usluge, a prema stavku 5. istog članka obveznik plaćanja je vlasnik nekretnine ili korisnik kad je vlasnik obvezu plaćanja ugovorom prenio na korisnika,

-          članka 84. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) prema kojoj suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine održava taj dio o svom trošku te snosi sve javne obveze i terete u svezi s vlasništvom tog dijela, ako nije što drugo zakonom određeno, te stavka 2. istog članka po kojem kada dužnik obveze na povremena davanja za komunalne usluge u svezi s uporabom nekog posebnog dijela nekretnine nije neka druga osoba, suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo tog posebnog dijela nekretnine duguje te naknade dobavljačima, odnosno davateljima usluge, 

-          članka 41. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) kojom je određeno da je djeljiva obveza ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, te stavka 2. kojom je propisano da kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se među njima dijeli na jednake dijelove, ako nije određena drugačija podjela i svaki od njih odgovara za svoj dio duga,

-          članka 11. stavak 2. Odluke o vodoopskrbi Grada S. („Službeni glasnik Grada Splita“ 6/00) kojom je propisano da ukoliko se plaćanje usluge vrši prema jednom zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici raspodjeljuju međusobno prema sporazumu razmjerno količini pružene usluge, a ako do takvog sporazuma ne dođe, cijena za pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava se u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom.

 

Prvostupanjski sud je u obrazloženju prvostupanjske presude naveo da je tužitelj (bio) utužio 55 osoba radi plaćanja računa za isporučenu pitku vodu i odvodnju.

 

Prvostupanjski sud je naveo da su tuženici u ovom postupku (njih 5) istakli prigovor promašene pasivne legitimacije jer su svoje dugovanje za utuženo razdoblje podmirili plaćanjem predstavniku stanara M. P. koji je imao ovlasti da uredno podmiruje (dakle ovlast da ispunjava obvezu) potrošnju vode u ime i za račun svih suvlasnika zgrade U. S. 43. Tuženi su također istakli da nikad nisu dobili račun na svoje ime, niti opomenu da postoji neko dugovanje. Tužena V. K. je istakla prigovor promašene pasivne legitimacije jer da ne živi u predmetnoj zgradi slijedom čega nije imala trošak vode.

 

Činjenice na kojima su tuženi temeljili svoj prigovor promašene pasivne legitimacije je bio taj da su svoj dug platiti predstavniku stanara ili da ne stanuju u zgradi i vodu nisu trošili (tužena V.). S obzirom na prethodno citirano materijalno pravo navedene činjenice nisu relevantne, jer je relevantno samo to da su tuženi suvlasnici zgrade kojoj je isporučena voda koja tužitelju nije plaćena i to u ukupno upravo utuženoj svoti, koja po suvlasniku iznosi, prema pravilu o djeljivim obvezama s više dužnika, upravo onoliko koliko je to prvostupanjski sud u izreci presude naveo (tužbenim je zahtjevom bila tražena isplata ukupne svote od svih stanara zajedno, što je jednoznačno jednakim svotama za svakog od njih).

 

Činjenica da su svi tuženici (njih 55), i samo oni, suvlasnici zgrade na adresi U. S. 43 nije (bila) sporna (tuženici su samo osporavali da bi bili dužni tvrdeći da su svoj dug platili predstavniku stanara ili osporavajući uopće postojanje duga –V. K.).

 

A kako navedena činjenica nije sporna, to je pravilnom primjenom materijalnog prava koje je prethodno navedeno, tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti, jer su upravo suvlasnici, kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, dužnici djeljive obveze nastale isporukom pitke vode.

 

Stoga je tužene, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, valjalo obvezati da tužitelju naknade parnične troškove i to one koje je imao (pristojbu na tužbu), razmjerno dijelu koji na njih otpada (720,00 kuna : 55 – 13, 13,09 x 5 = 65,45 kuna). Ostali zatraženi troškovi – pristojba na presudu i pristojbe na žalbe, tužitelju nisu dosuđeni jer iz spisa ne proizlazi da je tužitelj te troškove imao (nije ih platio).

 

Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

U Dubrovniku, 1. travnja 2020.

 

   Sutkinja:

 

Josita Begović