1

Poslovni broj Gž-2973/2017-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž -2973/2017-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Č. iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici I. O., odvjetnici iz D., protiv tuženika K. B. Z.. d.d. D., OIB: ..., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G.&P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7772/2015-16 od 16. lipnja 2017., 31. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7772/2015-16 od 16. lipnja 2017. u dosuđujućem dijelu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 57.010,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. prosinca 2014. do isplate i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 7.187,50 kn sa zateznom kamatom od 16. lipnja 2017. do isplate, sve u roku od 15 dana. U preostalom dijelu zahtjeva za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 1.562,50 kn zahtjev je odbijen.

 

              Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP).

U žalbi navodi da je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl.61. i 62. Općih uvjeta obavljanja usluga platnog prometa za korisnike platnih usluga – potrošače (dalje: Opći uvjeti) uz obrazloženje da žalitelj nije poduzeo sve potrebno radi provjere jesu li sporne transakcije autorizirane potpisom tužitelja koji je definiran kao jedan od isključivih načina autorizacije. Pritom da sud ispušta iz vida činjenicu da potpisivanje slipa od strane korisnika kartice ne predstavlja davanje naloga, već da se nalog inicira u vremenskom trenutku provlačenja platne kartice kroz POS terminal. To da je vremenski trenutak kada se sa kartice uspostavlja veza s bankom i kada se prenose svi podaci s kartice prema banci, pružatelju kartičnog poslovanja. U tom trenutku da se šalju povratne informacije o tome odobrava li se terećenje ili ne po računu korisnika kartice, te nakon što je odobreno plaćanje se printa slip koji korisnik kartice potpisuje kao prezentacijski oblik prisutnosti na prodajnom mjestu. To da je različito od onih poslovnih terminala gdje fizičko provlačenje kartice ne znači iniciranje naloga za provedbu transakcije, nego tek vremenski trenutak unošenja PINA koji predstavlja iniciranje naloga i provedbu transakcije. Tvrdi da je tijekom postupka dokazao da je autorizacija izvršena u skladu s pravilima kartičarstva. Smatra pogrešnim stajalište suda prvog stupnja da je bio dužan provesti grafološko vještačenje u reklamacijskom postupku, pri čemu postavlja pitanje kako bi kreditne institucije mogle prisiliti korisnike platnih usluga da pristupe takvom vještačenju. Navodi da je na ročištu održanom 3. svibnja 2017. tužitelj ustvrdio da i danas ima spornu karticu, ali na prijedlog tuženika da ju predoči sudu, da je u prisutnosti svog punomoćnika naveo da karticu nije dužan pokazati. Stoga da je izostalo utvrđenje ključne činjenice, odnosno tvrdnje da je tužitelj cijelo vrijeme dok su vršene sporne transakcije imao karticu kod sebe. Smatra da je takvo ponašanje tužitelja sud trebao cijeniti u kontekstu sumnje na zlouporabu kartice, a ne prebaciti teret dokaza na tuženika. Ukazuje na odredbu čl.28. st.1. i 2. Općih uvjeta o tome da je korisnik dužan karticu pažljivo čuvati i poduzimati sve moguće radnje radi sprječavanja njezinog gubitka, krađe, neovlaštene uporabe te uvida u PIN te ukazuje na odredbe čl.31. i 34. Zakona o platnom prometu ("Narodne novine" 133/09 i 136/12) kojima je propisan postupak kojeg je dužan poduzeti korisnik u slučaju krađe, gubitka ili zlouporabe platnog instrumenta ili njegovog neovlaštenog korištenja. Ističe da je upravo žalitelj 17. travnja 2014. blokirao tužiteljevu karticu, a da se tužitelj obratio tuženiku tek 28. travnja 2014. Stoga, ukoliko je došlo do krađe podataka s kartice, tužitelj je imao ugovornu obvezu krađu prijaviti u skladu s čl.10. Općih uvjeta nadležnom tijelu Ministarstva policije, što da nije učinio. Tvrdi da nema ovlasti policije i državnog odvjetništva, a da je u konkretnom slučaju izostalo i saznanje je li tužitelj uopće potpisao platnu karticu na poleđini. Ocjenjuje suspektnom izjavu tužitelja kako misli da prije spornih transakcija nije koristio platnu karticu u trgovačkom centru W. te prije toga, a sve sporne transakcije da su učinjene upravo u trgovačkom centru te robne marke. Ispisom platnih transakcija tužitelja prije inkriminiranog događaja da proizlazi da je koristio platnu karticu upravo u tom trgovačkom centru pa da je taj dio iskaza u suprotnosti s utvrđenim činjenicama. Ukazuje na odredbu čl.36. Zakona o platnom prometu, koji da odgovara odredbi čl.63. tuženikovih Općih uvjeta kojima je propisano u kojem slučaju pružatelj usluge nije uvijek dužan vratiti čitavu svotu te kada nije uopće dužan izvršiti povrat novca pa da tako korisnik kartice odgovara do ukupnog iznosa od 1.125,00 kn, ako je izvršenje posljedica korištenja izgubljenog ili ukradenog platnog instrumenta ili druge zlouporabe ukoliko platitelj nije čuvao personalizirana sigurnosna obilježja platnog instrumenta, odnosno u punom iznosu, ako je postupao prijevarno, ili namjerno, ili uslijed neispunjenja obveze, da bez odgađanja obavijesti pružatelja platnih usluga o gubitku, krađi, zlouporabi ili neovlaštenom korištenju platnog instrumenta.

Predlaže stoga presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, podredno presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl.365. st.2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj korisnik kreditne kartice tuženika vezane za račun broj ... te je s tuženikom zaključio i ugovor o namjenskom depozitu u iznosu od 10.000,00 EUR radi osiguranja podmirenja obveza po kreditnoj kartici,

 

- da je između stranaka zaključen ugovor o tekućem računu broj ..., da se radi o multivalutnom tekućem računu za primanje priljeva, obavljanje bezgotovinskih plaćanja i prijenose u zemlji i s inozemstvom, te uplate i isplate u kunama i stranim sredstvima plaćanja,

 

- da tužitelj može raspolagati sredstvima na računu, između ostalog, podizanjem gotovine na bankomatu i korištenjem EFT/POS terminala na temelju osobnog identifikacijskog broja – PIN,

 

              - da je gubitak bankovne kartice korisnik dužan na propisani način odmah prijaviti najbližoj poslovnici banke te se na posljedice gubitka kartice primjenjuju odredbe Općih uvjeta obavljanja usluga platnog prometa za korisnike platnih usluga te odredbe Pravilnika o poslovanju tekućim i žiro računima građana (dalje: Pravilnik),

 

              - da je 17. travnja 2014. na tužiteljevom računu zabilježeno prekoračenje u iznosu od 59.626,62 kn te je banka reagirala blokadom kartice,

 

              - da je tužitelj u to vrijeme bio na brodu kao pomorac, ploveći oko otoka St. L., F. de France te se obratio banci 28. travnja 2014. kada je uočio minus na računu,

 

              - da je reklamaciju na obrascu banke tužitelj podnio nakon dolaska u Hrvatsku u poslovnici banke u D. 7. svibnja 2014. osporivši sve transakcije učinjene nakon 13. travnja 2014.,

 

              - da su sve osporene transakcije provedene na način kao da je kartica fizički bila prisutna na svakom od prodajnih mjesta, s tim što je prilikom vršenja transakcija provjeravan i broj na poleđini kartice,

 

              - da prilikom vršenja sumnjivih transakcija nije korišten PIN, već je osoba koja je plaćala robu morala provući karticu kroz POS-ov uređaj i autorizaciju izvršiti putem potpisa na slipu,

 

              - da u reklamacijskom postupku nije vršena provjera nalazi li se na slipovima vlastoručni potpis vlasnika kartice,

 

              - da tužitelj tvrdi da je posljednji puta prije blokade koristio kreditnu karticu 13. travnja 2014. na aerodromu u Orlandu gdje je platio prtljagu 25 USD te da mu kartica nije ukradena niti ju je nekome posuđivao,

 

              - da je tužitelj 18. travnja 2014. prvi put vidio stanje na računu putem Internet bankarstva, nakon čega se obratio banci radi razjašnjenja,

 

              - da je tuženik odbio podmiriti minus na tekućem računu tužitelja uz obrazloženje da izvršenje spornih transakcija nije uzrokovano tehničkim kvarom ili nekim drugim nedostatkom na strani tuženika, već su transakcije potvrđene fizičkom prisutnošću kartice na prodajnim mjestima provlačenjem kroz POS terminale kod trgovaca i potpisom slipa,

 

              - da je postupak reklamacije tuženik izvršio putem nadležne službe E. B. koja je principal tuženika te je dobiven odgovor da u tužiteljevom slučaju nije moguć povrat sredstava jer su transakcije provedene uz propisanu autorizaciju vlasnika kartice.

 

              Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je u nazočnom slučaju tužitelj postupio u skladu s odredbom čl.61. i 62. Općih uvjeta i odmah po saznanju izvijestio banku o postojanju sumnjivih transakcija na njegovom računu, a tuženik nije dokazao da je poduzeo sve što je potrebno radi provjere jesu li navedene transakcije autorizirane potpisom tužitelja, tim više što je banka principal u postupku reklamacije pribavila sporne slipove od banke prodajnih mjesta, ali nije pozvala tužitelja na očitovanje je li potpisao slipove te po potrebi zatražila vještačenje u skladu s odredbom čl.62. Općih uvjeta. Prema stajalištu suda prvog stupnja teret dokaza da je autentifikacija platne transakcije bila provedena jest na tuženiku, pri čemu sama činjenica što je pružatelj platnih usluga zabilježio korištenje platnog instrumenta nije dovoljna da bi se dokazalo da je platitelj autorizirao tu platnu transakciju ili da je postupio prijevarno ili namjerno, ili zbog krajnje nepažnje nije ispunio jednu ili više svojih obveza iz čl.31. Zakona o platnom prometu.

 

              Stoga primjenom odredbe čl.62. st.3. Općih uvjeta obvezuje tuženika izvršiti povrat iznosa neautorizirane transakcije sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja primjenom odredbe čl.29. st.1. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO) te obvezuje tuženika nadoknaditi tužitelju parnični trošak primjenom odredbe čl.154. st.1. ZPP-a i to trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa).

              Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je u nazočnom slučaju tuženik bio dužan dokazati da je autentifikacija platne transakcije bila provedena, da je platna transakcija bila pravilno zabilježena i proknjižena, te da na izvršenje platne transakcije nije utjecao tehnički kvar ili neki drugi nedostatak, u skladu s odredbom čl.34. Zakona o platnom prometu. Prema stavku 3. istog članka, ako korisnik platnih usluga osporava da je autorizirao izvršenu platnu transakciju, sama činjenica da je pružatelj platnih usluga zabilježio korištenje platnog instrumenta nije nužno dovoljna kako bi se dokazalo da je platitelj autorizirao tu transakciju ili da je postupio prijevarno ili namjerno, ili zbog krajnje nepažnje nije ispunio jednu ili više svojih obveza iz čl.31. istog Zakona. U ovom postupku je nesumnjivo utvrđeno da su na dan 16. travnja 2014. zabilježene transakcije prilikom kojih nije korišten PIN, već je evidentirano da je kartica provučena kroz POS-ov uređaj (uređaj za skeniranje podataka), s tim što je tužitelj tog dana bio na brodu koji je plovio oko Bahama. Tužitelj kao korisnik platnih usluga je odmah osporio da je autorizirao narečene platne transakcije pa je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku. Obveze tužitelja kao korisnika platnih usluga propisane su odredbom čl.31. Zakona o platnom prometu pa je tako tužitelj dužan koristiti se platnim instrumentom u skladu s odredbama okvirnog ugovora kojim je regulirano izdavanje i korištenje tog platnog instrumenta te bez odgađanja obavijestiti pružatelja platnih usluga o ustanovljenom gubitku, krađi ili zlouporabi platnog instrumenta ili njegovom neovlaštenom korištenju. Prema utvrđenjima suda prvog stupnja tužitelj je, čim je saznao za minus na svom tekućem računu, obavijestio tuženika o sumnjivim transakcijama, a tuženik nije dokazao da bi se tužitelj koristio karticom protivno odredbama Općih uvjeta i Pravilnika.

              Prema odredbi čl.28. Općih uvjeta korisnik je platnu karticu dužan pažljivo čuvati i poduzimati sve moguće radnje radi sprječavanja njezinog gubitka, krađe i neovlaštene uporabe te uvida u PIN te je odgovoran za sve posljedice zlouporabe PIN-a. Kako je već navedeno, sporne transakcije nisu izvršene putem korištenja PIN-a, niti je kartica tužitelju ukradena, a eventualno zlonamjerno provlačenje kartice kroz poseban uređaj za skeniranje podataka, o čemu je iskazivao svjedok S. T. se ne može staviti na teret tužitelju.

              Još valja dodati da je i Općim uvjetima poslovanja za izdavanje i korištenje Eurocard/Mastercard Charter kartice za fizičke osobe propisano da korisnik kartice snosi sav rizik od neovlaštenog korištenja kartice i PIN-a koje je učinio on ili dodatni korisnik (čl.4.) te je dužan pri kupnji roba i usluga na prodajnom mjestu potpisati potvrdu o transakciji (slip) na isti način kao što se potpisao na kartici te predati potpisani primjerak potvrde prodajnom mjestu, a jedan primjerak zadržati za sebe, pri čemu se potpisana potvrda smatra nalogom za izvršenje platne transakcije (točka 6.).

              Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl.61. i 62. Općih uvjeta u postupku reklamacije, budući da je tužitelj osporio autorizaciju transakcija, a banka nije provela provjeru postupka autorizacije, osim što je pribavila slipove s prodajnih mjesta na kojima su transakcije izvršene, štoviše, nije tužitelju ni predočila pribavljene slipove kako bi se mogao izjasniti je li upravo on potpisao slipove te zavisno o izjašnjenju provesti daljnji postupak propisan odredbom čl.62. st.1. Općih uvjeta. Ovo tim više što bi iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazilo da su poznati slučajevi zlonamjernog korištenja kartice provlačenjem kroz poseban uređaj za skeniranje podataka, nakon čega je podatke s kartice moguće koristiti i bez fizičke prisutnosti kartice s koje su podaci skenirani.

              Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je netočno da je tuženik poduzeo sve aktivnosti radi dokazivanja da je autorizacija, odnosno autentifikacija spornih transakcija izvršena u skladu s pravilima kartičarstva, pri čemu tvrdnja da je prethodno dobio potvrdu svog principala o tome da ne postoje osnove za obeštećenje tužitelja nije odlučna za ishod ovog postupka. Tvrdnja da sud nije mogao prisiliti tužitelja da pokaže da još uvijek ima platnu karticu kod sebe, iz čega izvodi zaključak da ne bi mogao prisiliti tužitelja da pristupi grafološkom vještačenju, nije točna, jer sud nije naložio tužitelju da predoči bankovnu karticu, a tvrdnja da ne bi pristupio grafološkom vještačenju je ostala na razini pretpostavke koja ničim nije potkrijepljena.

              Tuženik nije dokazao ni tvrdnju da tužitelj nije odmah, čim je saznao za sporne transakcije, izvijestio tuženika o tome. Naime, tužitelj je priložio pisanu korespondenciju između stranaka iz koje je razvidno da je 28. travnja 2014., čim je uočio negativno stanje na svom računu, prijavio problem službi za korisnike Internet bankarstva, a tuženik nije dokazao da je stupio u kontakt s tužiteljem prije tog datuma, pa se ima smatrati da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu.

              Stoga je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, sadržano u odredbi čl.62. Općih uvjeta kada je naloženo tuženiku vratiti ustegnuti iznos uvećan za kamatu od dana izvršenja prijeboja, budući da banka nije utvrdila i predočila dokaze o ispravno izvršenoj transakciji.

              Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl.154. st.1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška koji je obračunat u skladu s važećom Tarifom.

             

 

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu potvrditi na temelju odredbe čl.368. st.1. ZPP-a dok je presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 1.562,50 kn, kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

U Rijeci 31. ožujka 2020.

 

Sutkinja

Milena Vukelić Margan v.r.

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Suzana Perković

 

 

 

Općinskom građanskom sudu u Zagrebu

Vraćamo vam spis s pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.