1

Poslovni broj:10 Gž-1390/2019-2

 

 

 

                                      Poslovni broj:10 Gž-1390/2019-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Dijani Hofer kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., OIB..., iz Z., zastupane po punomoćniku D. V., odvjetniku iz Z. protiv tuženika G. Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku J. T., odvjetniku iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika – C. O. d.d., OIB:..., zastupanog po punomoćnici S. Š, diplomiranoj pravnici, radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-109/15-51 od 19. lipnja 2019., 31. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              Žalba tuženika djelomično se odbija, a djelomično usvaja pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-109/15-51 od 19. lipnja 2019.:

 

- potvrđuje u dosuđujućem dijelu toč.I izreke u odnosu na tužiteljici dosuđenu imovinsku – i neimovinsku štetu u iznosu od 20.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 18.950,00 kn od 12. siječnja 2015. do isplate, a na iznos od 1.050,00 kn od 19. lipnja 2019. do isplate;

 

-potvrđuje u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.I izreke;

 

-preinačava u dijelu toč.I izreke u odnosu na zateznu kamatu dosuđenu tužiteljici na imovinsku štetu u iznosu od 1.050,00 kn i odbija tužiteljica sa zahtjevom radi dosude joj zatezne kamate na taj iznos počam od 12. siječnja 2015. do 19. lipnja 2019.

 

U nepobijanom odbijajućem dijelu sadržanom u toč. II izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

             

Odbija se tuženik sa zahtjevom radi naknade troškova žalbenog postupka.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom toč.I/izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužiteljici    naknadi neimovinsku – i imovinsku štetu u iznosu od 20.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 12.01.2015. (kao dana podnošenja tužbe) te da joj naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 15.004,72 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja pobijane presude – 19.lipnja 2019. do isplate.

 

Nepobijanim odbijajućim dijelom sadržanom u toč.II izreke, tužiteljica je odbijena sa zahtjevom radi naknade joj parničnog troška preko dosuđenog, a za daljnji iznos od 2.812,50 kn.

 

Navedenu presudu u dosuđujućem dijelu toč.I izreke pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom da je ovaj sud preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tuženika je osnovana tek u odnosu na početak tijeka zatezne kamate dosuđene tužiteljici na imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege.

 

Naime, prvostupanjski sud svoje uvodno opisano stajalište obrazlaže utvrđenjem proizašlog iz suglasnih iskaza tužiteljice i svjedoka H. M. da je tužiteljica 6.3.2014. pala na oštećenom nogostupu u ulici A. M. u Z. ispred ulaza u I. C. i to na samom početku nogostupa, odmah nakon završetka pješačkog prijelaza na trgu A. S., oko 7 metara ispred sjevernog ulaza u pothodnik u I. C. u Z. što potvrđuju i fotografije mjesta pada, time da je na očevidu utvrđeno da – iako je nakon štetnog događaja nogostup popravljen da se i danas nalazi u lošem stanju jer još uvijek na nekim betonskim pločama postoje rupe i neravnine.

 

Odgovornost tuženika pri tom prosuđuje pozivom na odredbu čl.2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (dalje: ZKG – NN 26/03 - pročišćeni tekst, 82/04, 110/04 i 178/04)  koja propisuje da se komunalne djelatnosti obavljaju kao javna služba, a jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti obvezne su na temelju tog Zakona i posebnih propisa osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti, osigurati obavljanje komunalnih djelatnosti na načelima održivog razvoja, osigurati javnost rada, te na odredbu čl.3. ZKG prema kojoj komunalne djelatnosti obuhvaćaju i održavanje javnih površina, a koje održavanje sukladno stav.9. citirane odredbe podrazumijeva održavanje i pješačkih staza i pješačkih zona i javnih prometnih površina te dijelova javnih cesta koje prolaze kroz naselje kad se ti dijelovi ne održavaju kao javne ceste prema posebnom zakonu, s time da se javnoprometnim površinama u smislu Odluke o komunalnom redu (dalje: Odluka – „Službeni glasnik grada Zagreba“ broj 20/05) između ostalog smatraju pločnicima, nogostupima, kao i pješačke i biciklističke staze te slične površine dok je obveza održavanja javnih površina urednim i čistim kako bi služile svrsi svoje namjene normirana daljnjom odredbom čl.67. citirane Odluke.

 

Primjenom iznesene materijalno-pravne osnove prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik postupao protivno obvezi iz čl. 2. ZKG jer nije poduzeo potrebne mjere u održavanju predmetnog pločnika jer nije popravio oštećenja na nogostupu na mjestu štetnog događaja pa da je zbog toga i odgovoran tužiteljici za pretrpjelu štetu.

 

Prigovor tuženika da je tužiteljica doprinjela nastanku štete u smislu odredbe čl. 1067. stav. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 125/11 i 25/13) prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovanog utvrdivši da se tužiteljica predmetne zgode normalno hodala, nije se žurila, pazila je kuda hoda, koncentrirano je pratila promet kako bi mogla sigurno prijeći cestu, da se zbog operacije kuka godinu dana prije uvijek kretala sa posebnim oprezom i da je nosila cipele s ravnim potplatom.

 

U odnosu na opseg i sadržaj pretrpljene neimovinske štete prvostupanjski sud je prihvatio utvrđenja i mišljenje liječničkog vještaka dr. M. B., koji je nakon uvida u cjelokupnu priloženu medicinsku dokumentaciju i na temelju osobnog pregleda tužiteljice utvrdio da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila prijelom glavice lijeve palčane kosti, da je fizičke boli jakog intenziteta trpjela 2 dana, srednjeg intenziteta 3 dana a lakog intenziteta 6 tjedana što nalazi potvrđenim i utvrđenjima fizijatra od 7.4. 2014. i 6.5.2014. koji je konstatirao postojanje otoka i boli na palpaciju, da je sekundarni strah jakog intenziteta trpjela 1 dan, srednjeg intenziteta 2 dana a slabog intenziteta 4 tjedna, da je kod tužiteljice došlo do umanjenja životne aktivnosti za 7,5% u vidu ograničene gibljivosti lijevog lakta u lakom stupnju i do nepotpune supinacije lijeve podlaktice što smanjuje funkcionalnu sposobnost lijevog lakta, odnosno posredno lijeve ruke. Prvostupanjski sud je nadalje zaključio da je medicinski vještak u svom usmenom očitovanju na prigovore tuženika, a po izvršenom uvidu u pribavljeni cjelokupni zdravstveni karton tužiteljice jasno, stručno i uvjerljivo odgovorio utvrdivši da brojne degenerativne promjene, između ostalog i degenerativna bolest, nisu od utjecaja na opseg i posljedice pretrpljene povrede tužiteljice a niti da bi tužiteljica ranije imala povrede lijeve ruke.

 

Zaključivši na osnovu provedenog dokaznog postupka da je tužiteljica pretrpjela povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje normirane odredbama čl.19. stav.2. u vezi sa čl.1100. ZOO-a, imajući u vidu  intenzitet i trajanje fizičkih boli, straha te duševnih boli koje je tužiteljica pretrpjela, duljinu liječenja, vrstu zadobivenih ozljeda, neugodnosti koje je tužiteljica trpjela tijekom liječenja, nošenje imobilizacije sadrenim gipsom, potrebu mirovanja, uzimanje analgetika, odlaska na kontrole, provođenja fizikalne terapije, sadržaj umanjenja njezine životne aktivnosti, njezinu životnu dob i zanimanje, prvostupanjski sud je pravičnom novčanom naknadom za pretrpljenu neimovinsku štetu ocijenio iznos od 18.950,00 kn.

 

Imajući u vidu da je prema utvrđenju medicinskog vještaka tužiteljica iziskivala tuđu pomoć i njegu u opsegu od po 2 sata dnevno 4 tjedna i po 1 sata dnevno 2 tjedna u vrijeme nošenja imobilizacije i neposredno nakon toga tijekom fizikalne terapije, a koju joj je prema vlastitom kazivanju pružao sin, prvostupanjski sud joj je pozivom na odredbu čl.1095. stav.1.ZOO-a i čl. 223.stav.1. Zakona o parničnom postupku dosudio naknadu u iznosu od po 15 kn po satu ili sveukupno 1.050,00 kn.

 

Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

 

U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

 

Neosnovano tuženik u žalbi ističe tzv. relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl. 191.stav.1. ZPP-a obzirom da tužiteljica prvobitni tužbeni zahtjev radi naknade joj štete u iznosu od 20.000,00 kn tijekom postupka nije povećavala iako je promijenila zatražene naknade po pojedinim kvalifikatornim kriterijima neimovinske štete i imovinske štete. No obzirom da se sukladno odredbi čl. 191.stav.1. ZPP-a preinaka tužbe smatra promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći to opisana dispozicija tužiteljice, kraj činjenice što je tužbeni zahtjev kako u osnovu tako i visini ostao neizmijenjen, nije ostvarena.

 

Način na koji tuženik nastavno u žalbi osporava svoju odgovornost za naknadu tužiteljici utužene štete - isticanjem da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o pravnoj osnovi na kojoj sud temelji svoje stajalište, da tužiteljica nije dokazala postojanje uzročno-posljedične veze između zadobivenih ozljeda i štetnog događaja, da nije upotrijebila dužnu pažnju u hodu, da na licu mjesta nije bilo ni „materijalnih tragova“ niti očevidaca, da medicinski vještak nije izvršio uvid u zdravstveni karton tužiteljice te da je zbog toga tuženik predlagao izvođenje novog medicinskog vještačenja nemaju nikakvog uporišta u sadržaju prvostupanjskog predmeta – naprotiv izravno su protivni sadržaju istog. To više što je tuženik, zastupan po punomoćniku, prisustvovao i održanom očevidu i ročištu na kojemu je svjedok očevidac M. saslušavan i koji je upravo na njegov upit decidirano iskazao da je osobno vidio tužiteljičin pad na mjestu kojeg može na očevidu i izravno pokazati, a prisustvovao je i ročištu na kojemu je medicinski vještak analizirao zdravstveni karton tužiteljice i da nakon toga nije osporavao njegova utvrđenja niti predlagao provođenje novog medicinskog vještačenja.

 

Pravilnom ovaj sud prihvaća i po prvostupanjskom sudu odmjerenu visinu tužiteljici pripadajuće pravične novčane naknade s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje što uopćenim žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju, a prihvaća i visinu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege po cijeni od 15 kn/satu koju tuženik osporava tek konstatacijom o primjerenoj satnici u visini od - 12,00 kn.

 

No žalba tuženika osnovana je u dijelu tužiteljici dosuđene zatezne kamate na imovinsku štetu koja je tužiteljici dosuđena od dana utuženja, umjesto pravilno - od dana presuđenja, imajući u vidu da se u odnosu na predmetnu imovinsku štetu radi o nerepariranoj imovinskoj šteti visina koje se određuje prema cijenama u vrijeme presuđenja pa i zatezna kamata na istu može teći tek od dana presuđenja (o tome je stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1963/13-2 od 20. siječnja 2016.g.) dok je neosnovana u odnosu na tužiteljici dosuđenu zateznu kamatu na neimovinsku štetu u smislu odredbe čl. članka 1103. ZOO-a kojom je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe.

 

U tom smislu je valjalo preinačiti pobijani dosuđujući dio prvostupanjske presude pozivom na odredbu čl.373.toč.3. ZPP-a djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika i odbiti tužiteljicu sa zatraženim početkom tijeka zatezne kamate na iznos imovinske štete od 1.050,00 kn od 12. siječnja 2015. do 19. lipnja 2019.

 

U preostalom dijelu valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi toč.I izreke u odnosu na tužiteljici dosuđenu imovinsku – i neimovinsku štetu u iznosu od 20.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 18.950,00 kn od 12. siječnja 2015. do isplate, a na iznos od 1.050,00 kn od 19. lipnja 2019. do isplate, a potvrditi valja i odluku o troškovima postupka, koja je, imajući u vidu da je tužiteljica  uspjela u spora sa ukupnošću svojeg tužbenog zahtjeva (pa je u tom dijelu krajnje nerazumljiva žalba tuženika) zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi čl.154.stav.1. i čl.155. ZPP-a, te na pravilnoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kao i Zakona o sudskim pristojbama i Tarifi sudskih pristojbi.

 

U nepobijanom odbijajućem dijelu sadržanom u toč. II izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

             

Konačno, unatoč činjenici što je žalba tuženika djelomično osnovana nije mu dosuđen trošak sastava iste obzirom se uspjeh njegove žalbe u kvalitativnom smislu odnosi isključivo na sporedni zahtjev (otpočetak tijeka zatezne kamate) kojeg u žalbi nije nominalno iskazao pa kako se vrijednost pobijanog dijela prvostupanjske presude ne može utvrditi niti iz  sadržaja spisa jer prema odredbi čl.35.stav.2. ZPP-a sporedni zahtjev nije kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, to ni zatraženi trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn ne udovoljava pretpostavci normiranoj odredbom  čl.164.stav.1. i 2. ZPP-a.

 

U Varaždinu, 31. ožujka 2020.