Poslovni broj: 5 P-700/2018-20

   REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

       Rijeka, Zadarska 1 i 3

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

P R E S U D A

              Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Jasenki Pavišić Čačić kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja K. I. P., R., OIB:… kojeg zastupa R. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika S. Z. Ž., Z., OIB: …., kojeg zastupa M. H., odvjetnik iz V.,  radi isplate 100.000,00 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2020. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja I. P. i zamjenice punomoćnika tuženika A. H., a objavljene dana 30. ožujka 2020. godine

p r e s u d i o  j e

I.              Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 100.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. travnja 2017. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

II.              Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.325,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

              Tužitelj je u tužbi od 7. studenoga 2018. godine naveo da je u svojstvu davatelja pozajmice sklopio s tuženikom kao primateljem pozajmice U. o kratkoročnoj pozajmici od dana 25. srpnja 2016. godine kojim da je pozajmio tuženiku iznos od 100.000,00 kn. Dana 29. prosinca 2016. godine stranke su zaključile aneks tom ugovoru kojim da je produžen rok povrata pozajmice  do 31. ožujka 2017. godine. Istaknuo je da tuženik do ugovorenog roka nije vratio tužitelju pozajmicu unatoč tužiteljevom pozivu na povrat od 19. listopada 2018. godine. Tužbenim zahtjevom traži da se naloži tuženiku isplata iznosa od 100.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. travnja 2017. godine do isplate. Na okolnost dokazivanja iznijetih činjenica predložio je uvid u U. o kratkoročnoj pozajmici i pripadajući aneks tom ugovoru, saslušanje zastupnika po zakonu tužitelja M. C., saslušanje svjedoka B. K. (bivšeg zastupnika po zakonu tuženika) i zastupnika po zakonu tuženika Z. M..

              U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da tuženik prema tužitelju nema nepodmirenih dugovanja. Učinio je nespornom činjenicu da je tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 100.000,00 kn s rokom povrata 31. ožujka 2017. godine no da je između stranaka postojao dogovor o storniranju tužiteljevog potraživanja budući da je tuženik ustupio tužitelju voditeljsku poziciju u projektu C. Predmetni projekt nastao je u sklopu nastojanja održivosti prijevozne željezničke usluge u unutarnjem prijevozu u kojem je tuženik bio imenovan kao voditelj radnog paketa komunikacija. Pozvao se na dogovor između stranaka po kojem je s danom 4. svibnja 2017. godine bilo dogovoreno prepuštanje tuženikove pozicije tužitelju tako da se tuženik u korist tužitelja povukao s tog projekta, a tužitelj se zauzvrat obvezao stornirati potraživanje s osnova pozajmice. Naveo je da je tim ustupanjem tuženik prenio na tužitelja budžet od 139.020,05 EUR  i da je cijena ustupa te pozicije među strankama bila ugovorena na iznos od 100.000,00 kn. U prilog dokazivanju iznijetih činjenica predložio je uvid u prepisku vođenu između stranaka, provođenje dokaza saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika Z. M. i svjedoka A. K.. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva.

              U podnesku od 23. travnja 2019. godine tužitelj je osporio tuženikove navode o postojanju dogovora oko storniranja tužiteljevog potraživanja. Istaknuo je da je tuženik molio tužitelja da mu produži rok povrata pozajmice i da se tuženik obvezao vratiti predmetni dug, da postojanje tog duga tuženik nikada nije osporavao, štoviše, da je tuženik isticao da se radi na rješavanju problema povrata pozajmice tužitelju. Navedeno da je vidljivo iz zapisnika s 9. godišnje skupštine S. za željeznicu. Osporio je bilo kakvu povezanost spomenutog projekta s utuženom pozajmicom. Pojasnio je da se predmetni projekt financirao iz fondova EU i da predstavlja investiciju za opće dobro, a ne za profit, da se tuženik našao u situaciji da nije mogao izvršavati svoje obveze jer da je 15% budžeta projekta trebalo osigurati iz vlastitog financiranja zbog čega se morao pronaći zamjenski partner i u takvim je okolnostima tuženik pozvao tužitelja da se uključi u projekt i preuzme tuženikove obveze. Na iznijete činjenice predložio je saslušanje zastupnika po zakonu tužitelja M. C..

              Tijekom postupka tužitelj je ustrajao kod tužbenog zahtjeva, a tuženik kod prigovora o postojanju dogovora o storniranju utuženog potraživanja.

Tuženik je istaknuo da dokumentaciju dostavljenu na engleskom jeziku neće prevoditi na hrvatski jezik.

Tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka B. K., a tuženik je naveo da ima saznanja da su u tijeku pregovori oko mirnog rješenja predmetnog spora između stranaka.

Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušanjem svjedoka A. K. (str. 75-77) i zastupnika po zakonu tužitelja M. C. (str. 77-79).

              Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

              Nesporna je činjenica da su stranke zaključile U. o kratkoročnoj pozajmici (str. 4) i to tužitelj u svojstvu davatelja pozajmice, a tuženik u svojstvu primatelja pozajmice.

Nesporna je i okolnost da je po tom ugovoru tuženik primio od tužitelja pozajmicu u iznosu od 100.000,00 kn i da se obvezao pozajmicu vratiti tužitelju do 31. prosinca 2016. godine. Nije sporno niti da su stranke aneksom ugovora zaključenim dana 29. prosinca 2016. godine (str. spisa 5) produžile rok povrata pozajmice najkasnije do 31. ožujka 2017. godine.

              Sporna je okolnost jesu li stranke postigle dogovor o storniranju tuženikovog duga zbog činjenice da je tuženik ustupio tužitelju svoje mjesto u projektu C..

              Sporno je, dakle, je li tužitelj pristao na zamjenu ispunjenja odnosno je li pristao da se novčana obveza na taj način ugasi, sve u smislu čl. 167. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15). Tom je odredbom propisano da obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu  s dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje.

Iz provedenih dokaza, naročito iz iskaza svjedoka A. K. (str. spisa 75-77), koji je u utuženom razdoblju bio u radnom odnosu kod tuženika kao glavni koordinator, proizlazi da su se u vezi predmetne pozajmice vodili razgovori oko mogućnosti provođenja eventualne kompenzacije budući da je tuženik zapao u poslovne poteškoće jer nije uspio naplatiti od trećih  neka svoja potraživanja. Istaknuo je da tuženik pozajmicu nije vratio u dogovoreno vrijeme i da je zbog pregovora produžen rok povrata do 31. ožujka 2017. godine sve na temelju aneksa ugovora. U tim prilikama da je tuženik tužitelju ponudio sudjelovanje u jednom od otvorenih projekata u kojem tuženik više nije mogao sudjelovati zbog financijskih neprilika, tužitelj da je to prihvatio, da je u vezi toga tuženik ponudio da se takvo ustupanje procijeni kao vrijednost i da se to kompenzira s utuženom pozajmicom. To da je traženo iz razloga što je tuženik u taj projekt prije izlaska uložio brojne radne sate te da je u korist tužitelja izvršio lobiranje za ulazak u taj projekt. Stranke da se nisu uspjele dogovoriti oko toga tako da je i dalje ostalo otvoreno pitanje rješavanja predmetnog potraživanja. Izjasnio se da formalno na strani tužitelja nitko nikada nije pristao da se pozajmica na ovaj način riješi, iako je tuženik nudio pa čak i sastavljao sporazum u vezi rješavanja pozajmice.

Iz iznijetih navoda, sud je u postupku utvrdio činjenicu da su se stranke oko pitanja povrata pozajmice po U. od 25. srpnja 2016. godine (str. spisa 4) te pripadajućem A. od 29. prosinca 2016. godine (str. spisa 5) međusobno dogovarale i da su pokušavale pronaći način na koji bi se riješilo pitanje povrata predmetne pozajmice. Ti su dijelovi iskaza saslušanog svjedoka ocijenjeni istinitim, životnim te stoga vjerodostojnim budući da sama okolnost vođenja pregovora oko povrata pozajmice proizlazi i iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja M. C. (str. 77-79) koji je naveo da je odmah nakon što je izabran za ravnatelja tužitelja stupio u kontakt s tuženikom radi rješavanja predmetnog duga, da je zbog toga u više navrata dolazio u Z., da je točno da je tuženik tražio da se dug otpusti, no da on nije na to nikada pristao tako da o tome ne postoji pisana isprava. Isto tako da nikada nije pristao na prijeboj već da je uvijek inzistirao na povratu pozajmice, da je s kolegom A. K. surađivao i razgovarao u vezi projekta C. i da je A. K. nudio kompenzaciju tužitelju za taj ustup mjesta no da on na to nikada nije pristao. Naveo je da nije poznata praksa da bi se na ime ustupa mjesta u projektu plaćala kakva naknada. Da mu je prethodni ravnatelj tužitelja D. Ž. potvrdio da se pozajmica treba vratiti te da  s njim o modalitetima povrata nije razgovarao, da su stranke i prije projekta C. formalno surađivale, da je tuženik nudio svašta u svrhu rješavanja pozajmice pa čak i da je bilo govora i da se ustupi jedan dio tuženikovog prostora u Z., međutim da to nije realizirano.

              Sud je iskaz zastupnika po zakonu tužitelja M. C. ocijenio istinitim s obzirom na uvjerljivo iznošenje detalja o sadržaju pregovora koji su vođeni između stranaka u svrhu pronalaženja rješenja za povrat pozajmice. Samo vođenje pregovora kao i konkretni prijedlozi koji su iznošeni tijekom pokušaja rješavanja pitanja povrata pozajmice ne podrazumijevaju i postojanje dogovora između stranaka budući da niti zastupnik po zakonu tuženika, a niti saslušani svjedok A. K. nisu naveli da bi između stranaka bio postignut konačni sporazum oko rješavanja povrata predmetne pozajmice. Kako postojanje dogovora oko eventualnog storniranja predmetnog duga nije dokazano niti pisanim ispravama, sud je u postupku utvrdio da tuženik nije dokazao činjenicu da bi zamjenom ispunjenja odnosno ustupom mjesta u projektu C. između stranaka bilo riješeno pitanje povrata pozajmice. Budući da zastupnik po zakonu tuženika Z. M., unatoč činjenici da je bio uredno pozvan na ročišta za glavnu raspravu od 27. studenoga 2019. i 10. ožujka 2020. godine nije pristupio, jednom zbog poslovnih razloga, a u drugom navratu zbog sudjelovanja u pregovorima oko zaključenja kolektivnog ugovora, bez da je predmetne izostanke potkrijepio odgovarajućom dokumentacijom, stav je ovoga suda da se takvo držanje zastupnika po zakonu tuženika Z. M. može pripisati isključivo pokušaju odugovlačenja postupka zbog čega je sud, na temelju odredbe čl.  269. st.2 ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13  i 70/19), odlučio da se neće provesti dokaz njegovim saslušanjem (raspravno rješenje od 10. ožujka 2020. godine). Isto tako s obzirom da je od dospijeća utužene obveze 31. ožujka 2017. godine pa do održavanja ročišta za glavnu raspravu dana 10. ožujka 2020. godine proteklo dovoljno vremena (skoro pune tri godine) u kojem se mogao riješiti predmetni spor i mirnim putem, stav je ovoga suda da je i prijedlog za odgodom tog ročišta (radi pokušaja mirnog rješenja spora) ustvari još jedan pokušaj  odugovlačenja u podmirenju novčane obveze. Stoga je raspravnim rješenjem od 10. ožujka 2020. godine  odbijen tuženikov prijedlog za odgodom ročišta. Navedeno, imajući u vidu  okolnost da  i unatoč brojnim prijedlozima u svrhu rješenja predmetnog duga, koje je spomenuo zastupnik po zakonu tužitelja M. C. u svom iskazu (str. spisa 76-79),  stranke tri godine nisu uspjele doći do sporazuma kojim bi konačno riješile nastali spor.

Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je tuženik dužan vratiti tužitelju pozajmljeni iznos od 100.000,00 kn sukladno točki II. A. ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 29. prosinca 2016. godine (str. spisa 5), a što je u skladu s odredbama čl.499. st.1 i 504.  ZOO-a. Stoga je tužbeni zahtjev ocijenjen pravno osnovanim zbog čega je odlučeno kao u točci I. izreke presude.

Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1 i 2 ZOO-a i utvrđenju dospijeća novčane obveze od dana 31. ožujka 2017. godine, a kako to proizlazi iz A. ugovora o kratkoročnoj pozajmici (str. spisa 5).

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. S obzirom na uspjeh u sporu  tužitelju je priznato zastupanje po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 1.000,00 kn, sastav podneska od 17. travnja 2019. godine 1.000,00 kn (T.br. 8.1.), zastupanje na pripremnom ročištu od 12. rujna 2019. godine 500,00 kn (T.br. 9.2.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 27. studenoga 2019. godine 1.000,00 kn (T.br. 9.1.), zastupanje na ročištu od 10. ožujka 2020. godine 1.000,00 kn (T.br. 9.1.), PDV 25%  1.125,00 kn te sudske pristojbe za tužbu 1.350,00 kn i presudu 1.350,00 kn sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci, 30. ožujka 2020. godine

Sudac

J. P. Č.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv  ove  presude  nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud  Republike  Hrvatske.

1