1              Poslovni broj: 1 UsI-494/2019-7

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 1 UsI-494/2019-7

 

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja Grada D., D., ..., kojeg zastupa opunomoćenik M. P., odvjetnik u D., ..., protiv tuženika Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Primorsko-goranske županije, Rijeka, Riva 10, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Ministarstva ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u R., ..., radi ovrhe komunalne naknade, 30. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Poništava se rješenje tuženika Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Primorsko-goranske županije, KLASA: UP/II-363-03/18-02/89, URBROJ: 2170/1-03-08/5-19-2 od 12. ožujka 2019.

 

              II.              Odbija se žalba zainteresirane osobe izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja o ovrsi komunalne naknade Jedinstvenog upravnog odjela Grada D., KLASA: UP/I-415-01/18-01/02, URBROJ: 2112-01-30-20-1-18-5 od 31. kolovoza 2018.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-363-03/18-02/89, URBROJ: 2170/1-03-08/5-19-2 od 12. ožujka 2019. usvojena je žalba Ministarstva ..., ovdje zainteresirane osobe, te je oglašeno ništavim prvostupanjsko rješenje o ovrsi komunalne naknade Jedinstvenog upravnog odjela Grada D., KLASA: UP/I-415-01/18-01/02, URBROJ: 2112-01-30-20-1-18-5 od 31. kolovoza 2018. kojim je naloženo zainteresiranoj osobi da u roku od osam dana od dana dostave tog rješenja podmiri dospjeli neplaćeni dug komunalne naknade za V. D. - zemljište, temeljem ovršnog rješenja o komunalnoj naknadi Jedinstvenog upravnog odjela Grada D., KLASA: UP/I-363-04/17-01/477, URBROJ: 2112-01-30-20-4-17-01 od 14. rujna 2017., za razdoblje od studenoga 2017. do ožujka 2018., u ukupnom iznosu od 245.522,53 kn, uz upozorenje da ukoliko ne udovolji nalogu iz rješenja da će ovrhu provesti Financijska agencija.

             

Iz obrazloženja osporavanog rješenja tuženika razvidno je da je tuženik oglasio ništavim navedeno rješenje o ovrsi na temelju odredbe čl. 128. st. st. 1. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, dalje: ZUP) uz obrazloženje da ovrha nad imovinom tijela državne uprave nije dopuštena radi čega izvršenje tog rješenja nije pravno i stvarno moguće, pri čemu se pozvao na odredbu čl. 144. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16, dalje: OPZ) i pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Usž-151/18 od 27. rujna 2018.

 

              Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi, u bitnome, prije svega da je zainteresirana osoba izjavila žalbu izvan zakonskog roka te da ju je tuženik trebao odbaciti kao nepravodobnu. Nadalje, u pogledu merituma navodi da je zaključak tuženika protivan odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“, broj 68/18, dalje: ZPONS), konkretno čl. 13. st. 4. tog Zakona kojim je određeno da će Agencija provesti ovrhu na računu državnog proračuna Republike Hrvatske i kada je ovrha određena protiv proračunskog korisnika državnog proračuna kada se na temelju propisa kojim se uređuje proračun račun državnog proračuna smatra računom proračunskog korisnika. Nastavno na prethodno, tužitelj ističe kako je temeljem  Pravilnika o utvrđivanju proračunskih i izvanproračunskih korisnika državnog proračuna i proračunskih i izvanproračunskih korisnika proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te o načinu vođenja Registra proračunskih i izvanproračunskih korisnika („Narodne novine“, broj 128/09 i 142/14), Ministarstvo financija utvrdilo i objavilo Registar korisnika proračunskih i izvanproračunskih korisnika u kojem je u Tablici 2 pod rednim brojem 33 navedena i zainteresirana osoba Ministarstvo .... Sukladno prethodnom, obzirom da je Ministarstvo .... nedvojbeno određen kao korisnik državnog proračuna to je protiv istog, temeljem odredbe čl. 13. st. 4. ZPONS, dopušteno provesti ovrhu na novčanim sredstvima. Slijedom navedenog tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. 

 

              Tuženik je u odgovoru na tužbu u odnosu na prigovor nepravodobnosti žalbe naveo kako je žalbu moglo odbaciti prvostupanjsko tijelo, koje je naprotiv u dopisu uz koji je žalbu i spis dostavilo tuženiku, izrijekom konstatiralo da je žalba pravodobna. S time u vezi tuženik je još naveo kako je iz spisa prvostupanjskog predmeta razvidno da je prvostupanjsko rješenje dostavljeno zainteresiranoj osobi dana 6. rujna 2018., dok je žalba zainteresirane osobe zaprimljena u Gradu D. dana 21. rujna 2018., dakle unutar roka za izjavljivanje žalbe. U odnosu na meritum stvari tuženik je ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva.  

 

              Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana da dostavi odgovor na tužbu, nije se očitovala u tijeku ovog upravnoga spora, već je jedino dostavila punomoć za zastupanje u ovom sporu od strane Županijskog državnog odvjetništva u R.

 

              Budući da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužitelj osporava samo primjenu prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu: ZUS), donio odluku u ovom sporu.

 

Naime, u sporu nije sporno da je zainteresirana osoba Ministarstvo ... korisnik zemljišta V. D. kao tijelo države uprave u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16, dalje: ZSDU)

 

Međutim, sporno je, je li pravno dopuštena ovrha na novčanim sredstvima tijela državne uprave, obzirom na ograničenje propisano odredbom čl. 144. OPZ. Pored toga, sporno je još je li rješenje o komunalnoj naknadi od 14. rujna 2017. steklo svojstvo ovršnosti, a obzirom na žalbene navode zainteresirane osobe da to rješenje nije dostavljeno nadležnom državnom odvjetništvu kao zakonskom zastupniku Republike Hrvatske (čl. 30. Zakona o državnom odvjetništvu, („Narodne novine“, broj 76/09, 153/09, 116/10, 145/10, 57/11, 130/11, 72/13, 148/13, 33/15 i 82/15, dalje: ZDO) već neposredno zainteresiranoj osobi i je li žalba zainteresirane osobe izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja pravodobna.

 

              Na temelju razmatranja nespornih činjeničnih i spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan iz razloga koji su već izneseni u povezanom sporu poslovni broj 6 UsI-496/19 i 5 UsI-384/19.

 

Naime, prema odredbi čl. 144. st. 1. OPZ ovrha nad imovinom tijela državne uprave i suda nije dopuštena, dok je st. 2. istog članka propisano da je ovrha iznimno dopuštena ako je tijelo državne uprave ili sud dužnik poreznog dužnika.

 

Imovinom se uobičajeno smatra skup svih imovinskih prava određene osobe. Obuhvaća sva stvarna i obvezna prava (tražbine), te ostala prava kojima se vrijednost može izraziti u novcu.

 

Po stavu Suda (ustavno) pravno ne može biti prihvatljiva interpretacija po kojoj državna tijela, koja su glavni zaštitnik vladavine prava, istodobno – slijedom svojevoljnog neispunjavanja propisanih obveza - faktički budu izuzeta iz segmenta vladavine prava koji se odnosi na (prisilno) ispunjavanje vlastitih zakonskih obveza, na način koji u nedopuštenoj mjeri ograničava ustavna prava drugih. Uz to, u situaciji u kojoj takvo potpuno izbjegavanje obveza nije moguće u kontekstu građanskopravnih obveza države, osobito imajući u vidu recentne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je naglašeno značenje ustavnog prava jedinica lokalne samouprave na vlastite prihode, čiji značajni dio predstavlja upravo komunalna naknada, a koje bi pravo bilo praktički derogirano te neostvarivo u slučaju kad bi se jedinice lokalne samouprave lišilo mogućnosti prisilne naplate tog davanja u slučajevima kada su obveznici tog davanja državna tijela koja izbjegavaju dobrovoljno izvršiti svoju obvezu.

 

Stoga je Sud mišljenja da je odredbu čl. 144. st. 1. OPZ potrebno tumačiti ne u svjetlu cjelokupne imovine tijela državne uprave, već objekata i opreme nužne za rad tijela državne uprave.

 

Valja napomenuti i to da je zainteresirana osoba korisnik državnog proračuna za kojeg se, na temelju propisa kojima se uređuje proračun, račun državnog proračuna smatra računom proračunskog korisnika, što znači da će Financijska agencija, na temelju čl. 13. st. 4. ZPONS, ovrhu na temelju predmetnog rješenja o ovrsi provesti na računu državnog proračuna Republike Hrvatske. Naime, prema citiranoj odredbi ZPONS, Agencija će provesti ovrhu na računu državnog proračuna Republike Hrvatske i kada je ovrha određena protiv proračunskog korisnika državnog proračuna, kada se na temelju propisa kojim se uređuje proračun, račun državnog proračuna smatra računom proračunskog korisnika. Iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredba čl. 144. st. 1. OPZ o nedopuštenosti ovrhe nad imovinom tijela državne uprave.

 

Slijedom izloženog, ograničenje iz čl. 144. st. 1. OPZ ne može se po stavu Suda protegnuti i na novčana sredstva.

 

Sukladno prethodnom, obzirom da je ovrha na novčanim sredstvima tijela državne uprave dopuštena, to Sud utvrđuje da nisu bile  ispunjenje pretpostavke iz čl. 128. st. 1. t. 3. ZUP za oglašivanjem ništetnim navedenog prvostupanjskog rješenja.

 

Nadalje, vezano za dostavu rješenja o komunalnoj naknadi od 14. rujna 2017.  nadležnom državnom odvjetništvu kao zakonskom zastupniku Republike Hrvatske navodi se slijedeće.

 

Prema odredbi članka 4. stavka 2. ZUP stranka u upravnom postupku može biti i tijelo državne uprave te drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave ili drugo javnopravno tijelo koje nema pravnu osobnost te njihova područna jedinica, odnosno podružnica ili skupina osoba povezanih zajedničkim interesom, ako može biti nositelj prava, odnosno obveza o kojima se rješava.

 

Sukladno odredbi čl. 88. ZUP dostava pismena pravnoj osobe, osobi koja obavlja registriranu djelatnost i javnopravnom tijelu obavlja se uručivanjem pismena osobi ovlaštenoj za primanje pismena.

 

Odredbom čl. 30. st. 4. ZDO propisao je da nadležno državno odvjetništvo zastupa Republiku Hrvatsku u svim postupcima koji se vode radi zaštite njezinih imovinskih prava i interesa pred sudovima, upravnim i drugim tijelima, ako zakonom ili na njemu utemeljenom odlukom nadležnoga državnog tijela nije određeno drukčije.

 

Sukladno čl. 90. st. 1. ZDO odluke sudova i upravnih tijela i druga pismena moraju se dostaviti nadležnom državnom odvjetništvu, dok je st. 3. istog članka propisano da dostava izvršena suprotno st. 1. ne proizvodi pravne učinke.

 

Po ocjeni Suda u situacijama kada se u upravnom postupku kao stranka pojavljuje tijelo državne uprave, kao nositelj prava i obveza o kojim se u tom upravnom postupku rješava, tada ne postoji apsolutna obveza da ta tijela kao stranku u upravnom postupku zastupa državno odvjetništvo, sukladno odredbi čl. 30. st. 4. ZDO, već ista zastupa njihov čelnik, sukladno odredbi čl. 52. st. 1. ZSDU, a Državno odvjetništvo samo po nalogu čelnika. Samim time, ne postoji niti obveza tijela koje provodi postupak da akte i druga pismena dostavlja tijelu državne uprave putem nadležnog državnog odvjetništva, prema čl. 90. st. 1. ZDO, već se u takvim slučajevima primjenjuju pravila o dostavi propisana ZUP. Navedeni pravni stav potvrđuje i Županijsko državno odvjetništvo u R., koje u ovome sporu zastupa zainteresiranu osobu temeljem dostavljene punomoći (koja se nalazi na listu 18 spisa). Dakle ovdje stranka nije Republika Hrvatska, već Ministarstvo ..., koje Županijsko državno odvjetništvo zastupa na temelju punomoći.

 

Sukladno prethodno navedenom, nisu osnovani navodi zainteresirane osobe da rješenje o komunalnoj naknadi od 14. rujna 2017. nije steklo svojstvo ovršnosti, jer je neposredno dostavljeno zainteresiranoj osobi Ministarstvu ... (a ne nadležnom državnom odvjetništvu).

 

Nastavno na to, navodi se da je zainteresirana osoba pravodobno izjavila žalbu, kako je to pojasnio i tuženik u odgovoru na tužbu, obzirom da je zainteresirana osoba neposredno zaprimila prvostupanjsko rješenje dana 6. rujna 2018., dok je žalba zainteresirane osobe zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R. zaprimljena u Gradu D. dana 21. rujna 2018., dakle unutar roka od 15 dana za izjavljivanje žalbe.

 

Slijedom svega navedenoga, Sud je primjenom čl. 58. st. 1. ZUS koja odredba, između ostalog, ovlašćuje Sud da sam riješi upravnu stvar, poništio osporavano rješenje tuženika i  odbio žalbu zainteresirane osobe te potvrdio prvostupanjsko rješenje o ovrsi od 31. kolovoza 2018., čime je Sud meritorno riješio predmetnu upravnu stvar, pa se stoga upravni postupak u navedenoj stvari smatra dovršenim.

 

U Rijeci 30. ožujka 2020.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Vesna Perić, v.r.

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).