1              Poslovni broj: Gž R-343/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-343/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Arijane Bolanče kao predsjednice vijeća, Dražena Penjaka kao suca izvjestitelja i Svjetlane Vidović kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. B. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku mr.sc. K. L., odvjetniku u V., protiv tuženika H. – O. d. s. d.o.o. za distribuciju i opskrbu električne energije, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. S. P., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 4 Pr-118/2019 od 27. prosinca 2019., u sjednici vijeća od 30. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 4 Pr-118/2019 od 27. prosinca 2019. u dijelu pod točkama I., II. i V. izreke (pobijani dio).

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopušten otkaz ugovora o radu te je utvrđeno da tužitelju nije prestao radni odnos 19. veljače 2015. već 31. listopada 2016. Sud je naložio tuženiku da isplatu tužitelju iznos od 536.998,87 kn s pripadajućim kamatama kako je to pobliže naznačeno u točki II. dok je za više zatraženo tuženi zahtjev odbijen. Na ime troškova postupka sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 87.156,81 kn dok je za više zatraženo tužbeni zahtjev odbijen.

 

Protiv ove presude žali se tuženik i to dijela pod točkama I., II. i V. izreke zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se presuda preinači, a podredno ukine te predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj poriče žalbene navode tuženika. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Žalba tuženika je neosnovana.

 

Sporno je između parničnih stranaka je li opoziv ugovora o radu tužitelja od strane tuženika zakonit, dopušten, a time je li tuženik u obvezi vratiti tužitelja na rad.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su nezakonite odluke tuženika poslovni broj O-390/15 od 10. veljače 2015. i O-393/15 od 20. veljače 2015., za što je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća kao pravilne i ovaj sud.

 

Naime, Ugovor o pravima poslovnim broj PU-347/12 koji su zaključili tužitelj i tuženik zasnovan je radni odnos tužitelja sa tuženikom radi obavljanja poslova direktora E., V. za razdoblje od 1. studenog 2012. do 31. listopada 2016.

 

Pravna narav ovog Ugovora definirana je člankom 43. stavak 1. točka 3. i članka 43. stavak 3. i 4. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji, dalje u tekstu: Pravilnik od 31. svibnja 2006., kao i odredbom članka 93. stavak 1. točka 4. i članka 93. stavak 3. i 4. Pravilnika, kojim odredbama je predviđen postupak imenovanja i opoziva Ugovora.

 

Uvidom u Pravilnik, kao i sadržaja ugovora o radu je razvidno da se tužiteljevi poslovi mogu kvalificirati kao planiranje, organiziranje, vođenje, kontroliranje kao i kadroviranje, pa je samim tim razvidno da se radi o osobi na koju se ne primjenjuje odredba članka 4. stavak 3. i 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, dalje u tekstu: ZR).

 

Samim Ugovorom o pravima parnične stranke jesu ugovorile razlog za opoziv Ugovora (članak 13. stavak 1. točka 6.), a jedan od razloga je iskazano nepovjerenje tuženika prema tužitelju.

 

Pravilno sud prvog stupnja konstatira da iskazano nepovjerenje poslodavca prema radniku je valjan razlog za opoziv ugovora kao i konstatacija da odluka o opozivu (otkazu) mora biti obrazložena (članak 13. stavak 3. Ugovora o radu).

 

Stoga, u procesnoj situaciji kada je poslodavac otkazao ugovor zbog nepovjerenja, a pri tome u razlozima odluke nije naveo niti jedan razlog koji bi ukazivao na postojanje, utemeljenost takvog zaključka, pravilnost odluke suda prvog stupnja izračena u točki I. izreke presude ne može se prihvatiti kao pravilna.

 

Predmet ovoga spora je zakonitost odluke o prestanku ugovora. Dakle, je li ona utemeljena na zakonu, je li sadrži sve valjane elemente koji bi činili tu odluku (ne) zakonitom. Kako odluka uopće ne sadrži razloge iz kojih bi se mogao izvesti zaključak o utemeljenosti razloga kojim se ugovor o radu može opozvati (otkazati) onda takav propust se ne može sanirati u parničnom postupku saslušanjem svjedoka, prilaganjem isprava i sl., što neosnovano osporava tuženik.

 

S obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva iz kojeg je razvidno da tužitelj ne traži povratak na rad pa mu zbog toga ne bi pripadalo pravo na naknadu plaće, takav žalbeni navod tuženika je neosnovan.

 

Naime, tužitelj je rođen ... i na dan 31. listopada 2012., kad je zaključio ugovor o radu navršio je 62 godine i da mu nije otkazan ugovor radio bi najmanje do 31. listopada 2016. kad bi mu istekao ugovor, a time i prestao radni odnos.

 

S obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje da je tužitelj bio u radno odnosu neprekidno kod tuženika do 31. listopada 2016., dan kad je prestao ugovor, protekom roka na koji je zaključen prihvaća stoga kao pravilan i ovaj sud. Kako je opoziv ugovora o radu utvrđen nedopušten to se ima smatrati da je tužitelj u cijelom tom periodu radio i pripada mu plaća. Tužitelj je u tom periodu primao mirovinu koja činjenica nije sporna, pa nije postojala mogućnost akumulacije plaće i mirovine, jer tužitelj nije mogao biti doveden u povoljniji položaj u odnosu na druge radnike koji su radili, samo zbog činjenice da mu je otkazan, opozvan, ugovor.

 

Stoga se ukazuju neosnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije tražio povratak na posao i da mu ne bi pripadalo pravo na naknadu plaće.

 

Tužitelj je podnoseći tužbu i tražeći utvrđenje nedopuštenim otkaza (opoziva govora) i tražeći utvrđenje da se nalazi u radnom odnosu do isteka roka ugovora o radu (31. listopada 2016.), kakav je zahtjev egzistirao u momentu zaključenja glavne rasprave, samo manifestirao postojanje svijesti da ga tuženik ne želi zadržati na radu nakon proteka roka utvrđenih ugovorom, ali to ne može značiti da nije želio, te htio raditi temeljem Ugovora o 31. listopada 2012., što mu je tuženik onemogućio.

 

Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a, pri čemu je sud prvog stupnja pravilno cijenio uspjeh svake stranke u sporu, kao i troškove koji su bili nužni za vođenje postupka.

 

U Splitu 30. ožujka 2020.