1

Poslovni broj Gž-2426/2019-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2426/2019

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Filki Pejković, u pravnoj stvari tužitelja A. H. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. Z., odvjetniku iz O., protiv tuženika S. B. iz D. O., OIB: ..., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, podnesenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 105 Povrv-8605/17 od 26. srpnja 2019., 30. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 105 Povrv-8605/17 od 26. srpnja 2019. u točkama II i IV izreke.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odlučeno je da se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika G. F. iz S. poslovni broj Ovrv-5188/17 od 30. listopada 2017. pod točkom I u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.647,75 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate na način pobliže opisan u navedenoj izreci presude.

 

              U točki II izreke odlučeno je da se ukida citirani platni nalog u dijelu točke I izreke u kojemu je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.226,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 17. listopada 2017. do isplate, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 30. listopada 2017. do isplate te u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknaditi predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 693,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 30. listopada 2017. do isplate.

 

              U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 1.569,31 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 26. srpnja 2019. godine pa do isplate, dok je u točki IV izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu.

 

              Protiv točke II i IV izreke žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na žalbeni razlog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl.353. st.1. t.1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP).

 

              U žalbi osporava stav suda da bi odredba čl.14. točka 2. Općih uvjeta poslovanja tužitelja, koja obvezuje tuženika na plaćanje preostale naknade do isteka obveznog ugovornog razdoblja zbog prijevremenog raskida ugovora, predstavljala nepoštenu, a time ništetnu odredbu u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje ZZP), jer da je prilikom ocjene je li pojedinom odredbom Općih uvjeta prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka potrebno uzeti u obzir i sve ono što je tužitelj omogućio tuženiku pod povoljnijim cijenama, a što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir. Naime, tužitelj tvrdi da je dao mogućnost tuženiku da kupi mobilni uređaj po povoljnijoj cijeni u odnosu na tržišnu cijenu, uz ugovornu obvezu korištenja tužiteljevih usluga na rok od 24 mjeseca, iako je tuženik imao mogućnost ugovaranja neke druge tarife pod drugim uvjetima ili sklapanje ugovora na kraće razdoblje.

 

              Tužitelj navodi da je odredbom čl. 368. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO) propisano da su raskidom ugovora obje stranke oslobođene svojih obveza osim obveze na naknadu štete i da se u konkretnom slučaju ta odredba ne može primijeniti jer da regulira pravne učinke raskida ugovora do kojeg dolazi zbog neispunjenja ugovorne obveze jedne ugovorne strane, a da se u konkretnom slučaju radi o jednostranom raskidu ugovora od strane tuženika i da su stranke ugovorile pravne posljedice koje nastaju za ugovorne strane, pa da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir niti odredbu čl.41. st.5. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje ZEK), prema kojoj odredbi svaki pretplatnički ugovor se mora temeljiti na općim uvjetima poslovanja pružatelja telekomunikacijskih usluga i da tim uvjetima između ostalog moga biti uređeno i pitanje raskidanja i prestanka pretplatničkog odnosa uključujući i pitanje naknade za raskid ugovora prije isteka obveznog trajanja ugovora. Stoga smatra da tuženik nije mogao raskinuti predmetni ugovor prije isteka vremenskog razdoblja od 24 mjeseca bez da plati dodatnu naknadu za prijevremeni raskid ugovora. Predložio je da se pobijana presuda preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i da se naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dugovanja tuženika po osnovu neplaćenih računa za pružanje telekomunikacijske usluge u razdoblju od ožujka do listopada 2017., a koji dug se odnosi na nepodmirene rate za preuzeti uređaj po osnovu sklopljenog ugovora o kupnji uređaja uz obročnu otplatu te da se iznos od 1.226,13 kn odnosi na naknadu radi prijevremenog raskida ugovora.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354 st.2. u vezi s čl.467. st.1. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke, pa tako nije niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj u žalbi s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

              Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prijevremeni raskid ugovora krivnjom tuženika kao pretplatnika temeljem utvrđenja da je ugovorna odredba iz čl.14. t.2. Općih uvjeta tuženika nepoštena i kao takva ništetna. Naime sud prvog stupnja se poziva na odredbe čl.96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača koji se s obzirom na zaključeni ugovor 28. kolovoza 2015. ne primjenjuje te se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe čl.55. i 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje ZZP), koje su sadržajno identične jer je prema čl.55. st.1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna dok je odredbom čl.49. istog Zakona propisano koje su nepoštene odredbe, a to je između ostaloga i ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra kako se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj, posebno ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga, budući da je kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio, odredbu čl.14. st.2. Općih uvjeta, kao i ostale odredbe Općih uvjeta, unaprijed je formulirao trgovac i da je sadržaj odredbe kojom se obvezuje pretplatnik nakon raskida ugovora na plaćanje ukupnog iznosa svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora, protivan načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu potrošača, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio nišetnim tu odredbu Općih uvjeta.

 

              Naime, činjenica da raskidom ugovora obveza tužitelja prestaje, dok je tuženik koji ne prima nikakvu uslugu obvezan podmiriti ukupnu naknadu do kraja ugovornog razdoblja, govori o odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja i neravnoteži u pravima ugovornih strana na štetu potrošača. Sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete u smislu čl.368. st.1. ZOO-a, ali da sudu nije dostavio dokaz radi utvrđivanja visine štete niti postojanja okolnosti za odštetnu odgovornost na način kako to propisuje ZOO, da bi se moglo utvrditi da li je tužitelju nastala šteta i koja je visina štete.

 

              U odnosu na žalbene navode tužitelja u kojima se poziva na primjenu odredbe čl.41. st.5. ZEK-a, valja istaći da je navedena odredba u svom sadržaju kako je citira tužitelj u žalbi, odnosno kojom je obuhvaćena i situacija kada ugovor bude raskinut krivnjom pretplatnika stupila na snagu 15. srpnja 2017., donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZEK-a ("Narodne novine" broj 71/17), što je nakon nastanka konkretnog pretplatničkog ugovornog odnosa koji je zaključen 28. kolovoza 2015., pa se stoga ista ne može u konkretnom slučaju niti primijeniti.

 

              Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl.154. st.2. i 155. ZPP-a u vezi s relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

 

Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja kao neosnovanu je trebalo odbiti te je primjenom odredbe čl.368. st.1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.

 

              Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl.166. st.1. ZPP-a odlučeno kao u točki 2. izreke ove presude. Prvostupanjska presuda u točkama I i III izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 30. ožujka 2020.

 

Sutkinja

Filka Pejković

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Vraćamo vam spis s pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.