1              Poslovni broj: 22 Gž R-65/20-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-65/20-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice M. Č. dr. med., B., OIB: ..., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J., R., protiv tuženice Bolnica Z., OIB: ..., zastupane odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H., K., Š., B. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru broj 3 Pr-56/2018-19 od 22. studenog 2019., dana 30. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovana žalba tuženice dok se žalba tužiteljice djelomično odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća i presuda Općinskog suda u Zlataru broj 3 Pr-56/2018-19 od 22. studenog 2019. u pobijanom dijelu i to u točki I., III. i IV. izreke:

 

a) potvrđuje u točki I. izreke u cijelosti, te u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.472,18 kn sa zateznom kamatom;

 

b) preinačuje u točki III. izreke u nedosuđenom dijelu parničnog troška i sudi:

 

„Nalaže se tuženici, u roku od 8 dana, naknaditi tužiteljici na ime prvostupanjskog parničnog troška daljnji iznos od 2.215,32 kn sa zateznom kamatom od 22. studenog 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više traženo zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.“;

 

c) preinačuje u točki IV. izreke i zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog prvostupanjskog postupka se odbija kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tuženici, u roku od 8 dana, naknaditi tužiteljici na ime parničnog troška žalbenog postupka iznos od 93,75 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 30. ožujka 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više traženo zahtjev tužiteljice i u cijelosti zahtjev tuženice, odbijaju kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužiteljici iznos od 6.374,40 kn bruto sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u točki I. izreke presude izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. Odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 6.374,40 kn (točka II. izreke). Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.472,18 kn sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki III. izreke presude; dok je tužiteljica obvezana naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 8.777,81 kn sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki IV. izreke presude.

 

Žalbu protiv točke IV. izreke ove presude kao i u dijelu više zatraženog a nedosuđenog parničnog troška, pravovremeno podnosi tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13  i 89/14 - dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači.

 

Žalbu protiv dosuđujućeg dijela presude podnosi i tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP s prijedlogom da se odluka preinači.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tuženice je neosnovana a žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2018. s naslova prekovremenog rada ostvarenog u dane blagdana temeljem odredbe članka 47. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 25. ožujka 2018.; dalje: KU/2013) koja odredba određuje da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža te da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća; temeljem odredbe članka 51. stavak 1. KU/2013 koja određuje da će se osnovna plaća radniku uvećat: - za rad noću 40%, - za rad subotom 25 %, - za rad nedjeljom 35 %, - za prekovremeni rad 50% te - za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima a u svezi članka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11; dalje Zakon o blagdanima).

Osim toga, predmet spora je za isto razdoblje zahtjev za isplatu razlike plaće s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada temeljem odredbe članka 57. stavak 1. i 2. KU/2013 kojom je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću (za zdravstvenog radnika bez specijalizacije u bolnici 16%, a specijalistu 25%), i to za vrijeme prekovremenog rada jer je taj dodatak tužiteljici isplaćen za redovni rad.

Nadalje, predmet spora je i zahtjev s naslova dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta u visini od 10% temeljem odredbe članka 59. KU/2013, kojom je određeno da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće, i to za vrijeme prekovremenog rada jer je taj dodatak tužiteljici isplaćen za redovni rad.

S tim u vezi, odredba članka 59. izmijenjena je Dodatkom I. KU/2013 ("Narodne novine", broj 96/15., dalje: Dodatak I. KU), koja se primjenjuje od 1. listopada 2015. na način da se brojka "10" zamjenjuje brojkom "12".

Novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen je 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18, dalje KU/2018), a primjenjuje se od 26. ožujka 2018. te sadrži identične odredbe kao KU/2013 odnosno odredba članka 45. KU/2018 sadržajno je ista kao i odredba članka 47. KU/2013; odredba članka 55. KU/2018 sadržajno je ista kao i odredba članka 57. KU/2013 dok je odredba članka 57. KU/2018 sadržajno ista kao i odredba članka 59. KU/2013.

 

Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 35/19) ugovoreno je da će se KU/2018 nastaviti primjenjivati do 27. ožujka 2019., Izmjenom Dodatka I. KU/2018 („Narodne novine“, broj 78/19) do 31. listopada 2019. a Dodatkom II. KU/2018 („Narodne novine“, broj 92/19) nadalje do 31. prosinca 2022.

 

Predmet spora je i zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, a sve zbog pogrešnog obračuna istih zbog neisplate prednjih dodataka.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev očito smatrajući da se na rad tužiteljice ima primijeniti odredba članka 47., 57. i 59. KU/2013 i Dodatka I. KU, članka 45., 55. i 57. KU/2018, te odredba 60. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. koji je bio u primjeni od 1. siječnja 2010. do 6. kolovoza 2014.; dalje ZR/09) koja je određivala da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Identična je odredba članka 81. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17, koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014., dalje: ZR/14). 

 

Nadalje, i odredba članka 83. stavak 3. ZR/09 koja određuje da plaća iz obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad (sadržajno je ista odredba članka 91. stavak 3. ZR/14). Ovdje je sud pravilno primijenio i odredbu članka 86. ZR/09 kojom je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Identična je odredba članka 94. ZR/14.

 

Imajući na umu da vrijednost predmeta spora, to se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve u skladu s odredbom članka 467. stavak. 1. ZPP.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužiteljica zaposlenica tuženice na radnom mjestu prvotno doktora medicine specijalizanta a potom doktora medicine specijalista;

 

- da je tužiteljici tuženica platila naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i povećanu plaću za rad u vrijeme blagdana i dr., ostvaren kada je u to vrijeme padao "standardni" radni dan tužiteljice;

 

- da je tužiteljici tuženica platila naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak zbog otežanih uvjeta rada u visini od 16% odnosno od 25% koji dodatak je obračunala na redovni rad;

 

- da je tužiteljici tuženica platila naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata u visini od 10% odnosno nakon 1. listopada 2015. od 12%, koji dodatak je obračunala na obavljeni redovni rad;

 

- da je zbog neisplate prednjih dodataka tuženik tužiteljici pogrešno izračunala naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora;

 

- da je visina tužbenog traženja postavljena prema pisanom nalazu i mišljenju vještaka R. v. d.o.o. Z.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženica nije tužiteljici platila utužene iznose a što je obvezna prema citiranim odredbama KU/2013, Dodatka I. KU i KU/2018 te citiranim odredbama ZR/09 i ZR/14.

 

Prema shvaćanju suda prvog stupnja, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i na iznimnu odgovornost za život i zdravlje, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad. Naime, tumačenje tuženice da tužiteljici taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

Iz rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužiteljice, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate prekovremenog rada što je tuženica propustila.

 

Pritom valja istaknuti da tužiteljica, kako joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi članka 57. i 59. KU/2013 i Dodatka I. KU, zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU/2013 sa dodacima iz odredbe članka 57. KU/2013, ali to ovdje i nije slučaj.

 

Na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

 

Glede pak, zahtjeva za isplatu povećane plaće s naslova rada ostvarenog u dane blagdana, sud je prvog stupnja pravilno uvidom u evidenciju tuženice te vještačenjem utvrdio sporne iznose, kao i s naslova naknade plaće za godišnji odmor, te se u tom dijelu dodatno prednjem a radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge pobijane presude.

 

Stoga je sud prvog stupnja, prihvativši tužbeni zahtjev, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

 

U odnosu na ostale žalbene razloge za navesti je da je irelevantan postupak obračuna plaća, centralizacija tih poslova kao i računalni program temeljem kojega je tuženica vršila obračun plaća jer je njena obveza isplate plaće propisana odredbama članka 7. stavak 1. i 90. stavak 1. ZR/14, pa je ista dužna organizirati i osigurati potrebnu tehničku potporu ali to nije pitanje ni problem koji bi se ticao radnika.

 

Kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tuženice valjalo odbiti te potvrditi presudu u točki I. izreke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U odnosu na žalbe protiv odluke o trošku, za navesti je da je stupnjevita tužba iznimka od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određeno postavljen već u tužbi. Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP) na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva (članak 325.a ZPP) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

 

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

 

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenta i razlike plaće i razlike naknade za godišnji odmor navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženica položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena.

 

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom iz odredbe članka 186.b ZPP. Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina tužiteljici nije poznata. Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati rada blagdanima ostvarila a postotak dodataka razvidan je iz KU/2013, Dodatka I KU i KU/2018, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja.

 

S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženice u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženica ne ispunjava. Naime, tužiteljica nije ni tvrdila da joj tuženica nije dostavljala obračunske liste niti je pak osporila narav odrađenih sati kako su isti specificirani u tim platnim listama.

 

No, i u situaciji ako bi se predmetna tužba smatrala stupnjevitom tužbom, tužiteljica je postupila prema odredbi članka 186.b stavak 5. ZPP, prema kojoj je ista već u tužbi bila u obvezi označiti vrijednost predmeta spora (ovdje označivši kao 100.001,00 kn) a iznova prigodom postavljanja uređenog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi članka 37. ZPP.

 

Tuženica nije tijekom postupka prigovarala da se ne radi o stupnjevitoj tužbi niti je prigovarala u tužbi označenoj vrijednosti predmeta spora.

 

Kako ni tuženica ni prvostupanjski sud nisu smatrali da je tužiteljica očito suviše visoko ili suviše nisko naznačila vrijednost predmeta spora (a u konačnici se radi o sporu male vrijednosti), to ni sud prvog stupnja nije prema odredbi članka 40. stavak 3. ZPP, po službenoj dužnosti ni na prigovor tuženice, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba nije odredio vrijednost predmeta spora, pa bi se stoga u toj situaciji imalo smatrati da je od početka pa do uređenja tužbe vrijednost predmeta spora bila ona koja je navedena u tužbi.

 

Međutim, odredba članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

 

Odredba članka 13. Konvencije određuje da svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

 

Postupanje suda ali i tužiteljice i tuženice, za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka je cijelo vrijeme takvo kao da se radi o stupnjevitoj tužbi iako to tužba tužiteljice nije. Takvo postupanje prije svega suda, posljedica je proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava jer je sud prvog stupnja stranke doveo u zabludu u svezi određene vrijednosti predmeta spora čime je povrijeđeno pravo stranaka na pravično suđenje i na pristup sudu, pa je iz tog razloga valjalo smatrati da je uređenjem tužbe na novčani iznos ustvari tek tužba uređena, i određena vrijednost predmeta spora. Sve drugo u okolnostima konkretnog slučaja dovelo bi do povrede konvencijskih i ustavnih prava stranaka u ovom postupku na štetu bilo jedne bilo druge stranke.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud donio odluku o troškovima postupka pritom zanemarujuću da je odredbom članka 117. stavak 3. ZID ZPP propisano da se, među ostalim, odredba članka 28. ovoga Zakona primjenjuje i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena prvostupanjska odluka.

 

Kako je pobijana odluka donesena dana 22. studenog 2019. a kako je ZID ZPP stupio na snagu 1. rujna 2019., to se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti člankom 28. ZID ZPP izmijenjena odredba članka 154. Zakona koja u stavku 1. određuje da „stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama“, a u stavku 2. da, „ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva“.

 

Stoga, kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u svom konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 6.374,40 kn, to istoj prema odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) pripada: na ime sastava tužbe 75 bodova prema Tbr. 7. točka 1.; na ime pristupa na ročišta dana 6. ožujka i 16. listopada 2019. po 75 bodova prema Tbr. 9. točka 1. te na ime sastava podnesaka od 25. veljače i 30. srpnja 2019. po 75 bodova prema Tbr. 8. točka 1. što sve pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 3.750,00 kn, na ime PDV iznos od 937,50 kn te na ime troškova vještačenja iznos od 2.000,00 kn odnosno sveukupno iznos od 6.687,50 kn.

 

Kako je tužiteljici već dosuđen iznos od 4.472,18 kn, to je odlučeno kao u točki I.b. i c. izreke ove drugostupanjske presude temeljem odredbe članka 380. točka 2. i 3. ZPP.

 

Glede troškova drugostupanjskog postupka, kako se tužiteljica žalila na nedosuđeni dio parničnog troška u iznosu od 14.715,32 kn, to joj na ime sastava žalbe protiv rješenja prema Tbr. 10. točka 5. pripada 50 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn uvećano za PDV od 625,00 kn odnosno, razmjerno uspjehu u žalbi od 15%, pripada iznos od 93,75 kn; dok tuženica nije uspjela u žalbi.

 

U Splitu, 30. ožujka 2020.