Poslovni broj: 15 UsI-451/20-11

             

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Vesne Šimić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske elektroprivrede d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Ulica Grada Vukovara 37, zastupanog po zakonskom zastupniku P. J., predsjedniku uprave trgovačkog društva, a ovaj po opunomoćenici A.D., diplomiranoj pravnici i zaposlenici, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske, sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 80, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba pod 1) Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Split, Gundulićeva 29A i pod 2) Hrvatske vode, Vodnogospodarskog odjela za slivove južnog Jadrana, Split, Vukovarska 35, radi utvrđivanja javnog vodnog dobra, na temelju pravomoćne presude donesene u oglednom sporu, bez rasprave, 27. ožujka 2020. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje, odnosno oglašavanje ništavim rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike, KLASA: UP/I-325-01/17-02/355 , URBROJ: 517-17-10 od 26. rujna 2017. godine.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 31. listopada 2017. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike, KLASA: UP/I-325-01/17-02/355 , URBROJ: 517-17-10 od 26. rujna 2017. godine, tužitelj najprije citira izreku osporenog rješenja, nakon čega ističe kako isto pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, posljedično i pogrešne primjene materijalnog i postupovnog prava. Poziva se na odredbe članka 10. stavak 1., članka 8., članka 11. stavak 1., 2. i 3. Zakona o vodama (Narodne novine, br. 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14) te navodi kako se u konkretnom slučaju radi o nekretnini koja da u naravi predstavlja akumulaciju – jezero HE Peruča, koja da pripada vodnom dobru, ali da tuženik propušta utvrditi kako je korisnik nekretnine označene kao društveno vlasništvo upravo tužitelj, što da i po odredbi čl. 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima predstavlja predmnjevu da se vlasnikom smatra dosadašnji korisnik, iako da je tužitelj pretvorbu vlasništva proveo po drugom propisu. Nadalje, da je sporan zaključak kako ista pripada javnom vodnom dobru. Naime, prema kogentnoj odredbi članka 254. Zakona o vodama upis javnog vodnog dobra u vlasništvu Republike Hrvatske izvršit će se uz materijalni uvjet da se radi o čestici koja se u posjedu Hrvatskih voda nalazi od dana stupanja na snagu Zakona o vodama najmanje 10 zadnjih godina, neovisno o tome tko je uknjižen kao vlasnik. U konkretnom slučaju da nisu ispunjene pretpostavke da bi se predmetna nekretnina proglasila javnim vodnim dobrom, jer da izostaje potvrda o posjedu. Tužiteljevo suvlasništvo predmetne nekretnine da je upisano u zemljišnoj knjizi, koje da je stekao u postupku pretvorbe specijalnim zakonom, točnije Zakonom o elektroprivredi (Narodne novine, br. 31/90) te 30. lipnja 1990. predmetnu česticu unio u svoju bilancu, a kasnije i u temeljni kapital sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima na temelju odredbi članaka 12. i 43. Zakona o elektroprivredi, a iz čega da proizlazi kako je tužitelj ex lege stekao pravo vlasništva/suvlasništva na predmetnoj nekretnini kao svojoj poslovnoj imovini za proizvodnju električne energije u okviru svoje registrirane djelatnosti pet godina prije donošenja Zakona o vodama (Narodne novine, br. 107/95), dok Zakon o vodama iz 1991. da nije regulirao pretvorbu čestice vodnog dobra u javno vodno dobro po sili zakona. Isto tako, predmetna čestica sukladno prethodno navedenom da predstavlja vlasništvo trgovačkog društva, pa da bi za prelazak iste u vlasništvo države za cijelo, bilo potrebno provesti postupak izvlaštenja ili otkupa sukladno članku 11. stavak 3. Zakona o vodama i Zakona o izvlaštenju, jer da bi se u protivnom radilo o povredi stečenih prava koja se sukladno Ustavu RH i praksi europskih pravosudnih institucija promatra kroz institut načela legitimnih očekivanja. Tužitelj da je ne samo upisan kao vlasnik, već da je u posjedu preko 50 godina, a u protivnom da ne bi mogao obavljati svoju osnovnu djelatnost. U svim ostalim pravnim situacijama o utvrđenju pravnog statusa vodnih građevina u koje da spada akumulacija kao vodna građevina za proizvodnju električne energije, Zakon o vodama da tuženiku ne daje ovlaštenje da samostalno u upravnom postupku odlučuje o imovinskopravnim odnosima, a kako je to tuženik uz sasvim pogrešno utvrđeno činjenično stanje osporenim rješenjem učinio. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će osporeno rješenje proglasiti ništavim, odnosno isto poništiti.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je tuženik predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

Rješenjem ovog suda poslovni broj: UsI-352/17-3 od 16. veljače 2018. riješeno je da će se predmet ovog suda poslovni broj: UsI-352/17 rješiti u oglednom sporu s obzirom da je pred ovim sudom pokrenuto više od 10 sporova iste činjenične i pravne prirode među istim strankama, a isto je donijeto pozivom na odredbu čl. 48. st. 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17).

Potom, rješenjem ovog suda poslovni broj: 15 UsI-358/17-4 od 21. veljače 2018. prekinut je spor koji se pred ovim sudom u tom trenutku vodio pod poslovnim brojem: UsI-358/17 zbog oglednog spora koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem: UsI-352/17, te je ujedno riješeno da će se upravni spor nastaviti kada se pravomoćno okonča citirani ogledni spor.

Nadalje, u sporu koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem: UsI-352/17, sud je donio presudu 19 UsI-352/17-32 od 16. listopada 2019. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem, odnosno radi oglašavanja ništavim rješenja tuženika Klasa: UP/I-325-01/17-02/355, Urbroj: 517-17-3 od 26. rujna 2017. godine, a ova presuda je postala pravomoćna 27. studenog 2019., slijedom čega je na ovaj način ogledni spor zbog kojeg je bio prekinut predmetni spor pravomoćno okončan, pa su bile ispunjene sve pretpostavke iz odredbe čl. 48. st. 2. Zakona o upravnim sporovima da se isti nastavi, te je rješenjem poslovni broj 15 UsI-358/17-10 od 17. ožujka 2020. spor nastavljen, nakon čega je dobio novu poslovnu oznaku: 15 UsI-451/20, pod kojom je nadalje vođen.

U ovome sporu je presuđeno bez rasprave, jer su s obzirom na prethodno izložene navode stranaka, ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 36. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17; dalje: ZUS) koja propisuje da sud može presudom riješiti spor bez rasprave ako tužitelj osporava samo primjenu prava, činjenice su nesporne, a stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, kao i pretpostavke iz odredbe članka 48. stavka 3. ZUS-a kojom je propisano da na temelju pravomoćne presude donesene u oglednom sporu sud može riješiti spor pokrenut nakon pravomoćnosti te presude bez vođenja rasprave.

Ovaj sud je u predmetnom sporu uzeo u obzir dokaze izvedene i činjenice utvrđene u upravnom postupku koji je prethodio ovome sporu, kao i dokaze koji su provedeni u oglednom sporu na temelju odredbe članka 48. stavka 2. ZUS-a, te je pročitan cjelokupni spis.

              Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je utvrđivanje javnog vodnog dobra.

Naime, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike, KLASA: UP/I-325-01/17-02/355 , URBROJ: 517-17-10 od 26. rujna 2017. godine, točkom I. utvrđuje se da zemljišna čestica upisana u zk. ul. br. …, k.o. V. označena kao k.č. br. … - neplodno – bez istaknute površine u vlasništvu: Društveno vlasništvo (udio 1/1) u cijelosti površine pripada javnom vodnom dobru, točkom II. određeno je kako će se temeljem ovog rješenja  kod Zemljišno-knjižnog odjela Sinj, Općinskog suda u Splitu izvršiti upis javno vodno dobro u općoj uporabi na upravljanju Hrvatskih voda, uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva Republike Hrvatske, te uz istodobni upis zabrane otuđenja i zabrane opterećenja nekretnine založnim pravom uz oznaku posljedice ništetnosti pravnih poslova, dok je točkom III. određeno kako je ovo rješenje izvršno u upravnom postupku, to u bitnom jer je tuženik našao da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretposatvke za utvrđivanje javnog vodnog dobra propisane odredbom čl. 10. st. 2., u svezi s odredbom čl. 11. st. 1. i 2. Zakona o vodama (Narodne novine, br. 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14).

Iz spisa tuženika dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je kako je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Stalna služba u Sinju dopisom broj R-DO-13/2010 od 17. srpnja 2017. zatražilo uz prethodno pribavljeno mišljenje Hrvatskih voda, Vodnogospodarskog odjela za slivove južnog Jadrana donošenje rješenja o pripadnosti k.č. br. … k.o. V. javnom vodnom dobru, navodeći kako navedena čestica u naravi predstavlja dio akumulacije Peruča, s tim da je naznačeno tijelo mišljenje kako predmetna čestica pripada javnom vodnom dobu utemeljilo na postojećoj dokumentaciji, ortofoto karti, evidenciji vodnog dobra, te obilaskom i očevidom na terenu, shodno čemu je zatražilo donošenje rješenje u smislu odredbi čl. 10. i 11. Zakona o vodama, kojim zahtjevu je tuženik udovoljio donošenjem osporenog rješenja, a protiv kojeg je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

Među strankama ovog spora nije sporno da zemljišna čestica upisana u zk. ul. br. …, k.o. V. označena kao k.č. br. … - neplodno – bez istaknute površine predstavlja dio akumulacije Peruča.

Međutim, među strankama prijepornim se ukazuje je li donošenjem osporenog rješenja kojim je utvrđeno da k.č. br. … k.o. V. pripada javnom vodnom dobru, tuženik povrijedio zakon na štetu tužitelja, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog akta tuženika u cijelosti.

Odredbom čl. 8. st. 1. Zakona o vodama (Narodne novine 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14) koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, propisano je kako vodno dobro čine zemljišne čestice koje obuhvaćaju 1. vodonosna i napuštena korita površinskih voda, 2. uređeno inundacijsko područje, 3. neuređeno inundacijsko područje, 4. prostor na kojem je izvorište voda iz čl. 88. st. 1 ovog zakona potreban za njihovu fizičku zaštitu, 5. otoke koji su nastali ili nastanu u vodonosnom koritu presušivanjem vode, njezinom diobom na više rukavaca, naplavljivanjem zemljišta ili ljudskim djelovanjem.

Odredbom čl. 109. st. 2. točka 2. Zakona o vodama propisano je kako neuređeno inundacijsko područje čine prirodne i umjetne akumulacije i retencije u granicama utvrđenim Planom upravljanja vodnim područjima ili prostornim planom.

Odredbom čl. 10. Zakona o vodama Ministarstvo rješenjem utvrđuje pripadnost zemljišta iz čl. 8. Zakona vodnom dobru, uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda. U slučaju dvojbe je li neka zemljišna čestica vodnog dobra po sili zakona postala javno vodno dobro na temelju čl. 11. st. 1. i 2. ovog Zakona, Ministarstvo o tome donosi utvrđujuće rješenje, rješenje iz stavka 1. i 2. ovoga članka sadrži oznaku nekretnine prema podacima iz zemljišne knjige i nalog sudu za njegovu provedbu, rješenje iz stavka 1. i 2. ovog članka dostavlja se nadležnom državnom odvjetništvu, žalba protiv rješenja iz stavka 1. i 2. ovog članka nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor (stavak 5.), a izvršenje rješenja iz stavka 1. i 2. ovoga članka provodi nadležni zemljišnoknjižni sud (stavak 6.).

Odredbom čl. 11. Zakona o vodama propisano je kako javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz članka 8. ovog zakona koje su danom stupanja na snagu Zakona o vodama (Narodne novine 107/95) bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro-vode, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira na to tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, odnosno koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao: javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo s naznakom ili bez naznake nositelja prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, općenarodna imovina, opće dobro isl. (stavak 1.) a javnim vodnim dobrom smatraju se, sve do dokaza suprotnog i one zemljišne čestice iz stavka 8. ovog Zakona koje do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu bile upisane u zemljišnoj knjizi, odnosno koje su bile upisane u zemljišnu knjigu, ali nitko nije naznačen kao njihov vlasnik (stavak 2.).

Odlukom o popisu voda I. reda (Narodne novine, br. 79/10), kojom se utvrđuje Popis voda I. reda, koji uključuje međudržavne vode, priobalne vode, druge veće vode i kanale, te bujične vode veće snage, pod II. točkom 3.e uvrštena je akumulacija Peruča.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem utvrdio da zemljišna čestica upisana u zk. ul. br. …, k.o. V. označena kao k.č. br. … - neplodno – bez istaknute površine u vlasništvu: Društveno vlasništvo (udio 1/1) u cijelosti površine pripada javnom vodnom dobru, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako su za donošenjem takvog rješenja u predmetnoj upravnoj stvari bile ispunjene sve pretpostavke iz naprijed citiranih odredbi čl. 10. i 11. Zakona o vodama, uslijed čega su navedene zakonske odredbe od strane nadležnog upravnog tijela pravilno primijenjene, pa ovaj sud cijeni osporeni akt tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim.

Naime, shodno naprijed izloženim utvrđenjima jasno proizlazi da je u provedenom upravnom postupku predmetna čestica pravilno utvrđena javnim vodnim dobrom, s obzirom da je k.č. br… k.o. V. u naravi voda na kojoj je prema postojećim propisima isključena mogućnost stjecanja stvarnih prava privatnih fizičkih ili pravnih osoba i koje su pod vlasničkim režimom Republike Hrvatske. Stoga, na drugačije rješavanje ove upravne stvari ne utječu tužbeni navodi kojima tužitelj izlaže i opravdava polaganje vlasničkih prava na akumulaciji Peruča, budući je u konkretnom slučaju riječ o javnom vodnom dobru u općoj uporabi, odnosno o javnom vodnom dobru u javnoj uporabi sukladno članku 14. stavku 2. Zakona o vodama, koje je po sili zakona u vlasništvu  Republike Hrvatske, pa je u ovoj upravnoj stvari pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava osporenim rješenjem tuženika za predmetnu česticu utvrđen status javnog vodnog dobra.

Glede pak tužbenih navoda tužitelja o tome da je on vlasništvo predmetne nekretnine stekao u postupku pretvorbe na temelju Zakona o elektroprivredi (Narodne novine br. 31/90), odnosno na temelju čl. 12. i 43. Zakona o trgovačkim društvima kojim je propisano kako sredstva za osnivanje i obavljanje djelatnosti Hrvatske elektroprivrede jesu sredstva organizacija iz članka 9. ovog zakona (osnovna, obrtna i druga sredstva) utvrđena bilancom stanja na dan 30. lipnja 1990., za istaknuti je kako je pravni status vodne građevine reguliran odredbom čl. 23. st. 4. Zakona o vodama, prema kojoj vodne građevine za proizvodnju električne energije investitor kojih je Republika Hrvatska ili pravna osoba kojoj je Republika Hrvatska većinski udjeličar, dioničar ili osnivač s većinskim pravom odlučivanja, uključivo i prostor akumulacije izgrađen oko javnog vodnog dobra su u vlasništvu Republike Hrvatske.

Također, vezano za tužbene navode u kojima se tužitelj poziva na odredbu čl. 254. Zakona o vodama, za kazati je kako se takvo što ukazuje u cijelosti bespredmetnim, ovo stoga što se navedena odredba odnosi isključivo na uknjižbu javnog vodnog dobra u sudskom, ali ne i u upravnom postupku, te se ista ujedno odnosi na Hrvatske vode, ali ne i na tužitelja.

Ujedno, sud nalazi potrebnim nadodati, iako to nije predmet ovog spora, da u predmetnoj upravnoj stvari nije moguće ni utvrđenje prava upravljanja na k.č. br. … k.o. V. u korist tužitelja, umjesto Hrvatskih voda, ovo iz razloga što bi takvo što bilo moguće isključivo na temelju odredbe čl. 101. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vodama (Narodne novine 46/18) koji pak Zakon nije moguće primijeniti u konkretnoj upravnoj stvari, ovo stoga što je u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o vodama (Narodne novine 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14), dakle onaj propis koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka, s tim da je upravo odredbom čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vodama (Narodne novine 46/18) propisano kako će se upravni postupci koji su započeti do dana stupanju na snagu tog Zakona, dakle po odredbama Zakona o vodama (Narodne novine 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14) dovršiti po odredbama tog Zakona i provedbenih propisa donesenih na temelju njega, što znači da je od strane tuženika pravilno primijenjen mjerodavni materijalni propis, odnosno Zakon o vodama (Narodne novine 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14), uslijed čega nije moguće ni utvrđenje tužitelja kao nositelja prava upravljanja naznačene čestice.

Zaključno, za istaknuti je kako je identično pravno stajalište u pogledu istovrsne upravne stvari među istim strankama već zauzeo Upravni sud u Splitu u sporu koji za predmetni predstavlja ogledni spor, a koji je okončan donošenjem presude ovog suda poslovni broj: 19 UsI-352/17-32 od 16. listopada 2019. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev istog tužitelja za poništenjem, odnosno radi oglašavanja ništavim rješenja tuženika Klasa: UP/I-325-01/17-02/355, Urbroj: 517-17-3 od 26. rujna 2017. godine, te je ova presuda postala pravomoćna 27. studenog 2019., a s kojim stajalištem je u cijelosti u suglasju i ova presuda.

Uslijed izloženog, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja pa sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 27. ožujka 2020. godine

                

             

                      S U D A C

 

                                Ivan Dadić, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

              Za točnost otpravka- ovlašteni službenik

                             Vesna Šimić