1              Poslovni broj 15 Gž-1614/2019-2

 

                                                                                                               

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, po sucu Igoru Delinu, u pravnoj stvari tužitelja U. d.o.o. Đ., OIB: …., koga zastupa punomoćnik P. C., odvjetnik u Đ., protiv tuženice Z. M. iz M., OIB: ….., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Povrv-205/2019-7 od 15. studenog 2019., 27. ožujka 2020.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja U. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Povrv-205/2019-7 od 15. studenog 2019.

Obrazloženje             

              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Z. M. iz M., k.br. 64, da tužitelju namiri glavni dug od 474,03 kn, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu i to na iznose kako slijedi:

-          na iznos od 41,00 kn od 15.07.2018. g.

-          na iznos od 41,00 kn od 15.08.2018. g.

-          na iznos od 41,00 kn od 15.09.2018. g.

-          na iznos od 41,00 kn od 15.10.2018. g.

-          na iznos od 41,00 kn od 15.11.2018. g.

-          na iznos od 41,00 kn od 15.12.2018. g.

-          na iznos od 41,00 kn od 15.01.2019. g.

-          na iznos od 41,00 kn od 28.02.2019. g.

-          na iznos od 41,00 kn od 15.03.2019. g.

-          na iznos od 35,01 kn od 15.05.2019. g.

-          na iznos od 35,01 kn od 10.06.2019. g.

-          na iznos od 35,01 kn od 05.07.2019. g.

po stopi od 12% godišnje do 31.07.2015. g., a od 01.08.2015. g. u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena pa nadalje do konačne isplate, kao i da ovrhovoditelju naknadi nastali trošak ovrhe u iznosu od 142,50 kn sa zateznim kamatama počevši od dana donošenja rješenja o ovrsi pa nadalje u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena pa do isplate, kao i da mu nakandi predvidivi trošak ovrhe u iznosu od 37,50 kn sa zateznim kamatama počevši od pravomoćnosti ovoga rješenja pa nadalje, u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena pa do isplate."

kao neosnovan.

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi nastali parnični trošak u iznosu od 100,00 kn, u roku od 8 dana."             

Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj iz svih razloga navedenih u čl. 467. u vezi s čl. 353. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, ili, podredno, ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. U žalbi ističe da je neutemeljeno stajalište suda da tužitelj ničim nije dokazao da je tuženici pružio utuženu uslugu, jer je dostavio vjerodostojnu ispravu - izvod iz poslovnih knjiga. Prema odredbi čl. 30. st. 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom korisnik usluge skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada je prvenstveno vlasnik nekretnine, a nesporno je da je tuženica vlasnica nekretnine. Iz vjerodostojne je isprave razvidno da je tuženici naplaćena cijena minimalne javne usluge, u koju nije uračunat i obračunat eventualni dodati iznos prema broju odvoza spremnika za otpad. Ako smatra da uslugu nije koristila, tuženica to mora i dokazati, pri čemu se ne radi o dokazivanju negativne činjenice kako sud navodi u obrazloženju. Poziva se na zaključak Vrhovnog suda broj Su-IV-204/17-5 prema kojem bi sud trebao odbiti tužbeni zahtjev samo kada tuženik prigovori i dokaže da uslugu skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada nije koristio, a tuženica nije dokazala da uslugu nije koristila već je tvrdila da nema spremnik za otpad, što samo po sebi ne može dovesti do zaključka da usluge tužitelja nije koristila, te se poziva na sudsku praksu županijskih sudova. Sud je trebao primijeniti odredbu čl. 221.a Zakona o parničnom postupku jer iz tvrdnji tuženice nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu nekorištenja usluge tužitelja te je o toj činjenici trebao zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Osoba koja koristi nekretninu je sigurno onečišćivač i producira otpad, pa ispada da propisi štite najvećeg onečišćivača odnosno osobu koja otpad odlaže u prirodi, na divljim deponijama i postupa protivno zakonskim propisima.    

              Na žalbu nije odgovoreno.             

              Žalba nije osnovana.

U konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP, koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku -"Narodne novine" broj 70/19.).

Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu dospjelog a neisplaćenog iznosa od 474,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, za razdoblje od 15. srpnja 2018. do 9. srpnja 2019., za uslugu odvoza komunalnog otpada.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj kao ovrhovoditelj protiv tuženice kao ovršenice podnio javnom bilježniku prijedlog za ovrhu te je javni bilježnik 22. srpnja 2019. donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-62/2019, protiv kojeg je tuženica uložio prigovor, zbog čega je rješenjem prvostupanjskog suda od 29. kolovoza 2019. stavljeno izvan snage javnobilježničko rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinute su provedene radnje, a postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

Tijekom postupka nije bila sporna aktivna legitimacija tužitelja, kao i da tuženica utužene račune nije podmirila, ali je sporno je li tuženica u obvezi platiti utuženu tražbinu. Naime, tuženica je osporavala da je u obvezi podmiriti uslugu odvoza otpada iz razloga što tužitelj nije ispunio svoju osnovnu obvezu tj. nije joj uručio kantu za otpad i nije odvozio nikakvo smeće s njezine adrese.

Iz spisa predmeta slijedi da je tužitelj priložio dokumentaciju kojom je dokazao pravni temelj za pružanje javne usluge prikupljanja komunalnog otpada - Odluku o povjeravanju obavljanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada Općinskog vijeća O. L. V. od 6. veljače 2018., Ugovor o obavljanju javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada zaključen 17. siječnja 2017. između O. L. V. i tužitelja, Odluku o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području O. L. V. od 6. veljače 2018., Opće uvjete pružanja javnih usluga sakupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, Zaključak o davanju suglasnosti na Cjenik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog i biorazgradivog komunalnog otpada od 11. siječnja 2019. i Cjenik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada.

Međutim, tužitelj nije predložio dokaze kojima bi osporio tvrdnje tuženice da joj nije osigurao spremnik za primopredaju komunalnog otpada i da joj javnu uslugu odvoza komunalnog otpada nije pružao.

Prema odredbi čl. 3. st. 1. Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području O. L. V. ("Službeni glasnik" O. L. V. br. 4/09. i 1/13. – u daljnjem tekstu: Odluka) kriterij za obračun pružanja javne usluge sakupljanja miješanog komunalnog i biorazgradivog komunalnog otpada je volumen ugovorenog spremnika za miješani komunalni otpad i broj pražnjenja spremnika za miješani komunalni otpad. Čl. 14. st. 1. propisano je da je davatelj javne usluge, između ostalog, dužan osigurati korisniku usluge spremnike za primopredaju miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i reciklabilnog komunalnog otpada, dok je čl. 32. st. 1. iste Odluke propisano da se ugovor o korištenju javne usluge smatra sklopljenim kad korisnik usluge dostavi davatelj usluge Izjavu ili prilikom prvog korištenja javne usluge ili zaprimanja na korištenje spremnika za primopredaju miješanog komunalnog otpada u slučaju kad korisnik usluge ne dostavi davatelju javen usluge Izjavu.  

Slijedom toga što tužitelj, iako je na njemu bio teret dokazivanja, nije dokazao činjenicu izvršavanja predmetne javne usluge na način da je dostavio evidenciju skupljene količine otpada koja sadrži podatke o korisniku usluge, obračunskom mjestu i datumu i vremenu sakupljanja otpada u smislu čl. 19. Odluke te Izjavu tuženice ili drugi dokaz o davanju spremnika za otpad na korištenje tuženici (čl. 32. Odluke), pravilno je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud ukinuo predmetni platni nalog i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Pritom treba naglasiti kako se u dokaznom postupku pred sudom ne dokazuju negativne činjenice te kako je u situaciji kada je tuženica, kao pretpostavljena korisnica komunalne usluge, osporila izvršenje obveze od strane tužitelja, upravo je tužitelj bio dužan dokazati da je usluga prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada uredno izvršavana, a što on nije učinio.

Naime, Zakonom o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/13., 73/17., 14/19 i 98/19.. – u daljnjem tekstu:  ZOGO) propisana je primjena načela "onečišćivač plaća" prema kojem nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnina kojima ta usluga stvarno nije pružena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači, te je tužitelj mogao naplaćivati svoju uslugu u slučajevima kada je stvarno vršena usluga prikupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada.             

              U odnosu na žalbeni navod da je tuženici naplaćena samo cijena minimalne javne usluge u koju nije uračunat i obračunat dodatni iznos prema broju odvoza spremnika za otpad, treba naglasiti kako je prema čl. 33. st. 4. ZOGO davatelj usluge dužan u cijenu javne usluge uključiti troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove. Dakle, te troškove davatelj usluge može uračunati samo u cijenu usluge koja je stvarno i pružena, a ne na način da se obračunava samo fiksna naknada u obliku cijene minimalne javne usluge te nema zakonsku osnovu istu naplatiti uzevši u obzir da nije dokazao da je izvršio uslugu odvoza komunalnog otpada.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

Zadar, 27. ožujka 2020.