Republika Hrvatska
Općinski sud u Gospiću
Trg Alojzija Stepinca 3
53000 Gospić

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

Općinski sud u Gospiću OIB:29608777564, po sucu tog suda Žani Vlainić, kao sucu
pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. P.V. OIB: …  i 2. J.V. OIB:…
oboje iz S. protiv tuženika 1. Doma
zdravlja Z. OIB: … sa sjedištem u Z.zastupana po ravnateljici mr. sc. R.B, dr. med. spec. psihijatru, a ista po punomoćnici
T.G, odvjetnici u Z. i 2. Bolnice Z, OIB:
sa sjedištem u Z. , zastupanog po ravnatelju Ž.Č,
dr. med. a isti po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. sa
sjedištem u Z, radi naknade štete, nakon održane javne
glavne rasprave, zaključene dana 25. veljače 2020. godine u nazočnosti 1. i 2. tužitelja i
punomoćnika 1. i 2. tuženika, dana 25. ožujka 2020. na ročištu za objavu presude,

p r e s u d i o j e:

I./ Odbijaju se 1. tužiteljica P.V i 2. tužitelj J.V sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

" Tuženi su dužni solidarno platiti tužiteljima na ime nematerijalne štete iznos od

180.000,00 kuna (stotinuosamdesettisućakuna), s zateznom kamatom od dana utuženja do
isplate, kao i nadoknaditi im troškove spora u iznosu od 3.340,00 kuna s zateznom kamatom
od dana presuđenja do isplate."

II./ Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

i

r i j e š i o j e:

Tužitelji i tuženici oslobađaju se od plaćanja sudske pristojbe u ovom parničnom postupku.

2

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

O b r a z l o ž e n j e

Kod ovog suda dana 3. kolovoza 2011. tužitelji su podnijeli tužbu protiv uvodno
označenih tuženika, radi naknade štete, u kojoj navode da je kći tužitelja B.V.,
rođ. …. preminula u prostorijama 2. tužene dana 15. veljače 2011. sa
dijagnozom krvarenja u mozgu i to po navodima tužbe kao posljedica nemarnosti i niza
propusta djelatnika 1. tužene i 2. tužene, na način da joj dana 11. veljače 2011. oko 18,20 sati
kada se djevojčica počela osjećati loše i uz veliku glavobolju počela djelomično gubiti svijest
od strane 1. tuženika Doma zdravlja Z, Poslovna jedinica G. nije
pružena hitna i odgovarajuća medicinska pomoć te je površno pregledana od strane
uredovnog liječnika i unatoč upozorenjima da se radi o krvarenju u mozga pogrešno joj je
dijagnosticirana epilepsija, a potom je uključena na bolničko liječenje u bolnici Z.
(dalje: OB Z.), umjesto na hitnu dijagnostičku pretragu. Nadalje se u tužbi navodi da je
djevojčica upućena u udaljeniju zdravstvenu ustanovu u Z.i to bez pratnje liječnika bez
venskog puta, infuzije i kisika da bi po dolasku u OB Z.u 12,10 istog dana umjesto na
jedinicu intenzivnog liječenja (dalje: JIL OB Z.), bila primljena na interni odjel 2. tuženika
i tu konzilijarno pregledana, pri čemu je uredovni liječnik dr. B. utvrdio je da je
pacijentica somnolentna, da reagira na podražaje i nesuvislo govori i povremeno otvara očne
kapke, nakon čega je bila upućena na Odjel pedijatrije 2. tuženika, gdje je pokretnim ležećim
kolicima prevezena kroz bolničko dvorište samo u pratnji sestre i majke. U tužbi se nadalje
navodi da za vrijeme od preko 3 sata djetetu u bolničkoj sobi nije nitko prilazio osim
povremeno sestre koja je pratila protok infuzije i njene majke ovdje 1. tužiteljice koja joj je
držala ruke da ne iščupa infuziju, dok se dijete od bolova okretalo na lijevu i desnu stranu te je
bočno mrdala glavicu i imala nagon za povraćanje, s tim da je oko 23,00 sata u sobu došao
uredovni liječnik i pri pregledu glave u nazočnosti majke iznenada trgnuo glavnu djeteta
prema prsnom košu, nakon čega je ona kriknula, klonula i istog trena se pomokrila, da bi
poslije toga ostala bez ikakvih pokreta ili reakcija, a uredovni liječnik je rekao sestri da
pacijentica treba otići na pretragu putem CT-a. U tužbi se navodi da je preko 5 sati od prvih
poziva za pomoć napravljen CT glave i nakon nalaza specijalista, radiolog K.P.
upućuje pacijenticu radi hitnog operativnog zahvata, da bi neurokirurg dr. R.Š. iza
ponoći priopćio roditeljima da je dijete u velikoj životnoj opasnosti zbog prekomjernog
krvarenja u mozgu zbog čega se odustalo od operacijskog zahvata, pa je nakon toga
pacijentica bila priključena na aparate koji su je umjetno održavali na životu i već je bila u
komi, a tri dana nakon toga njeni roditelji, ovdje tužitelji dana 15. veljače 2011. bili su
obaviješteni da je ista umrla u 14,40 sati, uz napomenu da su isti u to vrijeme bili u zgradi OB
Z., a na upit ovlaštene osobe OB Z. njeni roditelji nisu odobrili obdukciju. Nastavno se
u tužbi navodi da je pok. kćerka tužitelja bila dijete u dobi od 9 godina i to od rođenja zdrava i
fizički aktivna, s tim da su smrt djeteta njezini roditelji izuzetno teško podnijeli i još uvijek do
sada podnose. Nastavno tome, smatraju da postupak djelatnika tuženika nije bio sukladan
članku 3. i članku 22. stavak 1. točka 3. i 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te stoga tužitelji u
skladu s čl. 1101 Zakona o obveznim odnosima podnose predmetnu tužbu i predlažu da sud
usvoji njihovu tužbu i tužbeni zahtjev, a posebno navode da žive u oskudici, no da su iz
prednjih razloga prinuđeni tržiti sudsku zaštitu te da bi plaćanjem sudskih pristojbi bili
izloženi velikim materijalnim teškoćama i predlažu da ih sud u skladu s čl. 15. Zakona o
sudskim pristojbama u svezi čl. 172 Zakona o parničnom postupku oslobodi od plaćanja
troškova sudskih pristojbi, s tim da isti sudu prilažu Potvrdu o imovnom stanju izdanu od
nadležnog poreznog tijela.

Iz odgovora na tužbu 1. tuženika proizlazi da se isti protivi tužbenom zahtjevu kojeg
smatra neosnovanim, jer ne postoji uzročna veza između postupanja tuženika i smrti djeteta

3

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

tužitelja. Naime, 1. tuženik smatra da niti na koji način nije uzrokovao tragičnu smrt djeteta i
osporavaju se navodi da bi dijete bilo površno pregledano od strane liječnika 1. tuženika, te
pojašnjavaju da je djevojčica bila pregledana odmah te da je hitno upućena u OB Z.
Zaključno ističu da smrt djevojčice 4 dana poslije, odnosno dana 15. veljače 2011., nema
uzročne povezanosti s radom liječnika Doma zdravlja Z. na dan 11. veljače

2011.

U odgovoru na tužbu 2. tuženika isti negiraju i poriču bilo kakvu odgovornost u
predmetnom slučaju navodeći da je kćerka tužitelja kao pacijentica primljena u JIL OB Z.dana 11. veljače 2011. u 23,40 minuta zbog akutnog moždanog krvarenja, a u JIL je
premještena s Odjela za pedijatriju OB Z., gdje je primio dr. K.B.
Drugotuženi ističe da se prema heteroanamnestičkim podacima djevojčica u kući igrala na
kompjutoru i u jednom trenutku osjetila je naglu bol u sljepoočnom dijelu glave, izgubila je
svijest i trzala se nogama, da bi po prijemu u JIL OB Z. pacijentica bila somnolentna i s
njom se ne uspostavlja adekvatan kontakt, dok se na podražaj glasa pomičući sva četiri
ekstremiteta, ali lijevo jače, s okruglim i simetričnim zjenicama koje tromije reagiraju na
svijetlo. Nakon toga, s obzirom na klinički status i nalaza MSCT u terapiju se uvodi
antidematozna terapija, fenobarbiton, analgetik uz nadoknadu tekućine kristaloidima, s tim da
se bez odgode konzultira i neurokirurg koji je uspostavio vezu sa prof. dr. M.
neurokirurgom KBC R., a koji se pak liječnik također složio sa svim poduzetim mjerama i
terapijskim planom. Međutim, tijekom slijedećih sati kod djevojčice dolazi do postupnog
pogoršanja stanja, te se ista endotrahealno intubira i postavi se na kontroliranu mehaničku
ventilaciju uz kontinuiranu sedaciju, s tim da se sačini kontrolni MSCT mozga sa
angiografijom. Nadalje, trećeg dana boravka u OB Z. kod pacijentice dolazi do proširenja
zjenica koje postaju nerektabilne na svijetlo, pa se zbog toga učine dva kontrolna MSCT
mozga koji pokažu pogoršanje u smislu progresije moždanog edema, a pacijentica u nekoliko
navrata postane febrilna, s tim da četvrtog dana boravka u jutarnjim satima dolazi do pada
arterijskog tlaka kada pacijentica postane izrazito tahikardna zbog čega se u terapiju uključi
uz obilnu nadoknadu volumena kristaloidni i koloidnim otopinama vazopresora te amiodaron,
no istu se ne uspijeva hemodinamski stabilizirati, s tim da petog dana boravka iste u JIL OB
Z. u 14,40 sati dana 15. veljače 2011. nastaje srčani arest. Naime, prema navodima
odgovora na tužbu 2. tuženika kod djevojčice je došlo do spontanog krvarenja u mozga, a sam
tijek bolesti unatoč poduzetim mjerama je nažalost uobičajen kod takvih krvarenja, te 2.
tuženik smatra da se liječnici u OB Z.poduzeli sve medicinsko - stručne mjere,
dijagnostičke i specijalističke zahvate, odnosno da u predmetnom događaju ne postoji uzročno
- posljedična veza između njihovih postupaka i štetne posljedice. Također, tuženik izražava
žaljenje uz navod da se radi o tijeku bolesti koji je moguć i događa se te unatoč poduzetim
mjerama može završiti sa smrtnim ishodnom, no da pri tome ne postoji krivnja 2. tuženika pa
predlaže da sud odbije tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.

Pored navedenog, podneskom od 16. studenog 2017. 2. tuženik ističe da je povijesni dio
tužbe prožet tendencioznim i neistinitim navodima za koji tužitelji nisu priložili niti jedan
dokaz kojim bi potkrijepili tužbeni navode i tvrdi da se svi tužbeni navodi proizvoljni s
isključivim ciljem isprovocirati bilo kakvu odgovornost tuženika, kao i to da je neistinit navod
da bi liječnik pedijatar K.B. tijekom pregleda izazvao pogoršanje zdravstvenog
stanja pacijentice. Posebno 2. tuženi naglašava da osim neistina navedenih u tužbu, nije
razvidan bilo kakav navod tužitelja na koji način oni nalaze uzročno-posljedičnu vezu
zdravstvene ustanove s tragičnim događajem, s tim da sami tužitelji nisu odobrili obdukciju
pok. B.V.. Naime, tuženik tvrdi da tužitelji u tužbi ne upiru ni na jednu
konkretnu radnju ili propust koji bi kao posljedica nesavjesnog liječenja bio uzrokom smrtnog

4

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

ishoda, već pozivanjem na opća načela iz članka 3. i članka 22. Zakona o zdravstvenoj zaštiti
kritiziraju postupak djelatnika tuženih. Stoga 2. tuženik smatra da iz postupanja djelatnika 2.
tuženika ne proizlazi bilo kakvo nestručno i neprofesionalno postupanje ili propust, te
predlaže da sud u cijelosti odbije tužbu i tuženi zahtjev tužitelja.

Tijekom dokaznog postupka na glavnoj raspravi sud je izvršio uvid u rodni list i smrtni
list za pok. B.V, u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju Opće bolnice Z.kao i Doma zdravlja Z za pok. B.V., uvid u Potvrde o imovnom
stanju za tužitelje, uz suglasnost stranka pročitan je iskaz svjedokinje B.R. izvršen je
uvid u spis Hrvatske liječničke komore u Z. broj 10/I-42/11 uz pročitano stručno
mišljenje Povjerenstva za stručna pitanja i stručni nadzor Hrvatske liječničke komore od 12.
srpnja 2011., uz suglasnost stranaka pročitan su iskazi svjedoka M.T., L.V., ,
K.B., E.K., R.Š., izvršen je uvid u priložene zapisnike o
provedenom zdravstvenom inspekcijskom nadzoru Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi
RH, Uprave za medicinske poslove, Odjela zdravstvene inspekcije, kao i pripadajuće
zapisnike o zdravstvenom nadzoru Doma zdravlja Z., te izvršen uvid u osobni
karton pacijentice broj: 170/01.

Iz izvršenog uvida u javne isprave i to rodni list i smrtni list za pok. B.V.
utvrđeno je da su tužitelji roditelji djevojčice koja je rođena 14. prosinca 2011. u G., a
umrla 15. veljače 2011. u Z..

Iz cjelokupne medicinske dokumentacije OB Z. utvrđeno je da je ista upućena na
liječenje u navedenu bolnicu dana 11. veljače 2011. i to na Odjel neurologije s uputnom
dijagnozom G-40 – epilepsia od strane djelatnog liječnika Doma zdravlja Z. u
G. dr. M.M., s tim da iz medicinske dokumentacije Odjela pedijatrije
drugotuženika proizlazi da je pacijentica B.V. dovedena u pratnji medicinske
sestre bez venskog puta, infuzije te kisika, a po prijemu je utvrđeno je pacijentica starosti 9
godina, da je somnolentna, da reagira na dublje podražaje, sa simetričnim zjenicama koje
reagiraju na svjetlo uz asimetriju pokreta i pozitivan nalaz izraženijeg babinskog refleksa
desnog, a uz to je kardiorespiratorno suficijentna i afebrilna, s tim da se odmah po prijemu
uspostavlja venski put i učine se laboratorijske pretrage te konzilijarni pregled okuliste, a
potom se ordinira antiedematozna terapija uz valium pri prijemu, a s obzirom da se kliničko
stanje djeteta ne popravlja na navedenu terapiju se nakon 1 sat ordinira i MS CT mozga, s tim
da je istoj dijagnosticirano krvarenje u mozgu pa se stoga konzultira dežurni anesteziolog i
pacijentica se premješta na odjel JIL-a. Iz medicinske dokumentacije Odjela za
anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje utvrđeno je da je imenovana pacijentica
primljena sa odjela za pedijatriju u JIL zbog akutnog intracerebralnog krvarenja koje je
utvrđeno dijagnostičkom pretragom na MS CT. Utvrđuje se da je po prijemu na JIL
pacijentica somnolentna, okruglih simetričkih zjenica koje tromije reagiraju na svjetlo, a na
bolni podražaj evidentira se reakcija sa sva četiri ekstremiteta, dok je respiratorno i
hemodinamski suficijentna i afebrilna pa joj se u terapiju uključuje antiedematozna terapija
Manitolom, antiepileptikom, analgetikom, uz nadoknadu volumena kristaloidnim otopinama
uz izvršeni konzilijarni pregled neurokirurga, no tijekom slijedećih sati stanje pacijentice je
postupno pogoršano, pa se endotrahealno intubira i postavlja na kontrolirano mehaničku
ventilaciju uz kontinuiranu sedaciju i intermitentnu mišićnu relaksaciju, a istoj se postavlja i
invazivni hemodinamski monitoring. Nadalje, pacijentici je izvršen kontrolni MSCT mozga i
MSCT angiografije uz ponovnu konzultaciju neurokirurga KBC Rebro, dok se trećeg dana
boravka na JIL-u kod djeteta rašire zjenice koje postaju nereaktibilne na svjetlo te se bez
odgode učini kontrolni MSCT mozga. Nadalje, slijedećeg dana pacijentica postaje

5

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

hemodinamski nestabilna izrazito tahikardno uz razvojne znakove dijabetesa insipidusa poradi
čega se u terapiju uvodi antiaritmik, desmopresin, uz obilnu nadoknadu volumena
kristaloidnim i koloidnim otopinama, a zbog febriliteta i obilne aspiracije na endotrahealni
tubus uzmu se materijali za mikro biološku obradu. Međutim, utvrđeno je da unatoč poduzetoj
terapiji ne dolazi do poboljšanja, već se razvija hipotenzija koja se ne uspije izregulirati
vazopresornim dozama dopamina, s tim da petog dana boravka u JIL-u dana 15. veljače 2011.
u 14,40 sati dolazi do nastanka kardinalnog aresta i smrti pacijentice.

Iz izvršenog uvida u Potvrdu o imovnom stanju za 1. i 2. tužitelje utvrđeno je da je ista
izdana od RH Ministarstva financija-porezna uprava- Područni ured Z. Ispostava G.Klasa 034-04/2011-001/01211 Ur. broj 513-007-13/03/2011-02 od dana 1. kolovoza 2011. iz
koje proizlazi da niti 1. tužiteljica, koja je po zanimanju domaćica, a niti njen suprug, koji je
nezaposlen, nisu ostvarili nikakve dohotke ni u 2011., a niti u 2010. godini .

Iz iskaza svjedokinje B.R., po zanimanju medicinske sestre, susjede tužitelja
utvrđeno je da je ista u prijateljskim odnosima sa tužiteljima i da ju je dana 11. veljače 2011.
u 18,30 sati pozvao uznemireni otac sada pok. B.V. koji joj je rekao da
djevojčici nije dobro, a kako je udaljena oko 300 m od kuće Vujnovića, svjedokinja je bez
odgode pristupila u njihovu obiteljsku kuću. Prethodno joj je 2. tužitelj naveo da nije mogao
stupiti u kontakt sa Domom zdravlja u G., a po dolasku u obiteljsku kuću V.
vidjela je da je djevojčica u polusvjesnom stanju, no davala je određene znakove, ali nije
mogla govoriti. Tada je svjedokinja nazvala Policijsku postaju u S. koja se nalazi u blizini
te je s policijskim službenicima dogovorila da se dijete vozilom preveze u Dom zdravlja u
G. i taj put je trajao oko 20-ak minuta, a tijekom prijevoza je dogovorila sa djelatnicima
Doma zdravlja u G. da će ih sestra i liječnik sačekati u ambulanti. Prema iskazu
svjedokinje vrata su prilikom pregleda djeteta bila otvorena te je ona čula razgovor kad je
uredovni liječnik M.M. pitao majku djevojčice, ovdje 1. tužiteljicu, što se dogodilo,
a majka je rekla da je dijete palo u nesvijest nakon što je prethodno oko pola sata igrala igrice
na mobitelu, da bi nakon toga čula dio razgovora gdje će dijete nastavno uputiti, na što je
majka liječniku rekla da se uputi u Gospić gdje je najbliže, ali su liječnik i sestra su kazali da
zdravstveno stanje djevojčice nije za upućivanje u G., već da se ista treba uputiti ili u
Z. ili u R.. Prema iskazu svjedokinje nakon toga su bila angažirana kola hitne pomoći
i liječnik je izdao uputnicu za Z., pa je dijete u daljnjem tijeku transportirano u Z. u
prisutnosti majke, a svjedokinja nije išla s njima. Navodi da je liječnički pregled u G.
trajao najviše 5 minuta te je liječnik odmah napisao uputnicu za OB Z.. Navodi da je za
vrijeme njenog kontakta sa djetetom ona osobno kao medicinski radnik nastojala koliko je to
bilo moguće održavati dijete u svjesnom stanju, ali da se djevojčica gubila.

Stranke nisu imale primjedbe na iskaz svjedokinje.

Iz spisa Povjerenstva za stručna pitanja i stručni nadzor HLK
(dalje: Povjerenstvo) i stručnog mišljenja donesenog pod brojem: 10/I-42/11 od 12. srpnja

2011. proizlazi da je nadležno Ministarstvo zatražilo od
Povjerenstva stručno mišljenje o tijeku pružanja medicinske skrbi pok. mlt. B.V.
u Domu zdravlja u G. i Bolnici Z.. Nastavno, utvrđeno je da je nadležno
Povjerenstvo proučilo medicinsku dokumentaciju – Povijest bolesti pacijentice, kao i
zapisnike o obavljenom zdravstveno – inspekcijskom nadzoru nadležnog Ministarstva, zatim
sadržaj izjave dežurnog liječnika M.M. u Domu zdravlja u G., izvršen je uvid
u izjavu medicinske sestre L.V. iz Doma zdravlja u G. uvid u laboratorijske
nalaze pacijentice, CT nalaze mozga, Rtg. nalaz, medicinsku dokumentaciju iz JIL OB Z.

6

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

uvid u nalaz neurokirurga i zapisnik o utvrđivanju moždane smrti, uvid u zahtjev za obdukciju
i uvid u zahtjev roditelja, ovdje tužitelja, za neprovođenje obdukcije. Povjerenstvo u pisanom
stručnom mišljenju ističe da se kod pok. B.V. zbog intrakranijskog krvarenja,
najvjerojatnije uzrokovanog kavernom mozga (anomalijom vena u mozgu), razvio epileptični
napad, no da je pacijentica na najbrži mogući način transportirana iz mjesta stanovanja u Srbu
u Dom zdravlja u G. gdje je tijekom pregleda bila pri svijesti te je upućena u pratnji
medicinske sestre u OB Z.. Budući se stanje pacijentice pogoršalo, kod prijema u OB
Z. utvrđena je somnolentnost, a ista je primljena na pedijatrijski odjel i s obzirom na
daljnje pogoršanje izvršena je neuroradiološka obrada te je istoj postavljena dijagnoza
intrakranijskog krvarenja uz premještaj na JIL OB Z. gdje je usprkos svim poduzetim
terapijskim mjerama preminula, s tim da na zahtjev roditelja, ovdje tužitelja, nije učinjena
obdukcija. Zaključak je Povjerenstva kojem je predsjednik Prof. dr. H.H. da su
postupci koji su liječnici poduzimali bili stručni, medicinski opravdani i sukladni pravilima
struke. Sukladan zaključak proizlazi i isprava koje prileže spisu Povjerenstva i to iz zapisnika
o zdravstveno inspekcijskom nadzoru u ordinaciji opće medicine Doma zdravlja Z. Ispostava G.od 23. veljače 2011. pri čemu nije utvrđena niti jedna nepravilnost
u postupanju uredovnog liječnika M.M. Također, iz izvršenog uvida u zapisnik o
nastavku zdravstveno-inspekcijskog nadzora od dana 25. veljače 2011. proizlazi da je isti
obavljen u prostorijama ravnateljstva Doma zdravlja Z. u Z. u nazočnosti
ravnateljice mr. R.B., dr. med. spec. psihijatar, pri čemu je pribavljena odgovarajuća
dokumentacija za provedbu izvida. Iz zapisnika o nastavku zdravstveno-inspekcijskog
nadzora od dana 24. veljače 2011. u OB Z. utvrđeno je da je tijekom inspekcijskog
nadzora uzeta preslika cjelovite medicinske dokumentacije pri čemu je utvrđen tijek liječenja
pacijentice i to kako slijedi:

- da se dana 11. veljače 2011. vozilom hitne pomoći iz G. malodobna pacijentica
B.V. u večernjim satima oko 20,45 sati zaprima u Odjel pedijatrije OB Z.što
se evidentira u protokolu prijema bolesnika,

-da se u pratnji pacijentice nalazi majka i medicinska sestra iz Doma zdravlja u G., s tim
da pacijenticu zaprima dr. K.B., spec. pedijatar koji u povijest bolesti matični broj
4123662/1540422 upisuje slijedeće anamnestičke podatke: djevojčica somnoletna, reagira na
podržaje, kardiovaskularno suficijentna, eupnoična, eukardno hipotonična i normotrofična,
pozitivan babinski refleks, obostrano više desno, koči šiju, zjenice simetrične, uske, ne
reagiraju na svjetlo,

-da se po uzimanju anamnestičkih podataka učine laboratorijske pretrage i učini se pretraga
CT mozga u 22,53 sati koji pokazuje intracerebralni hematom u bazalnim ganglijima lijevo s
prodorom u ventrikularni sustav i u arahnoidalne prostore – cisterni intercerebralis
infratentorijalno,

-da se po postavljanju dijagnoze oko 23,30 sati pacijentica hitno premješta na JIL OB Z. te
se vrše više medicinskih pretraga o čemu spisu prileže laboratorijski nalazi, pretrage CT
mozga, nalaz snimke pluća i abdomena, EKG nalaz, te ostala medicinska dokumentacija iz
JIL-a.

Iz izvršenog uvida u osobni karton pacijentice B.V. broj 170/01
dostavljen od Specijalističke pedijatrijske ordinacije u G., proizlazi da je tijekom života
imenovana uredno cijepljena i da je ista uredno obavljala sistematske preglede, s tim da je u
pogledu posjeta liječniku evidentirano nekoliko prehlada, za što su joj po liječniku ordinirani
antibiotici.

7

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

Iz iskaza svjedoka L.V. proizlazi da je ista dana 11. veljače 2011. obavljala
posao medicinske sestre u Domu zdravlja u G.kada je pacijentica B.V. u
19,20 zaprimljena u pratnji policijskog vozila u kojem se nalazila i njena majka, kao i njihova
susjeda B.R.. Sjeća se da je prilikom prijema djevojčice sve bilo pripremljeno za
intervenciju, a po dolasku navedenog policijskog vozila uočila je da je djevojčica povraćala u
autu te da je ona osobno očistila taj sadržaj i stavila djevojčicu na bok desne strane, nakon
čega je dežurni liječnik M.M. pristupio pregledu pacijentice i istodobno razgovarao
sa majkom, s tim da je liječnik zaključio da se radi o epileptičnom napadu i rekao joj da na
uputnicu naznači tu dijagnozu i izda uputnicu za bolničko liječenje u OB Z.. Navodi da u
svakom težem slučaju oni pacijente upućuju u OB Z., s tim da je ranije u praksi bilo više
prigovora od strane pacijenata kada bi iste upućivali u G., jer tamo nema neurološkog
odjela, a uz to G.administrativno spada u Z. županiju. Prema iskazu svjedokinje
tog dana dežurni liječnik trebao je biti dr. G., no u to ga je vrijeme mijenjao dr. M.M., a svjedokinja navodi kako je ona cijelo vrijeme bila prisutna i to od zaprimanja
djevojčice, pa za vrijeme transporta u Z. na Odjel pedijatrije, s tim da je djevojčica za
vrijeme boravka u ambulanti G. bila pri svijesti i mogao se uspostaviti kontakt s njom,
kao i prilikom početka transporta, no da je u jednom trenutku prilikom vožnje osjetila da je
djetetu pala noga, a potom i ruka, pa je posumnjala da se radi o težem stanju nego što je
navedeno u uputnoj dijagnozi i stoga je rekla vozaču da nazove OB Z., a potom je
djelatnicima u OB Z. rekla da dovoze djevojčicu u vrlo teškom stanju. Prema iskazu
svjedokinje, po dolasku u OB Z. pacijentica je zaprimljena u Odjel pedijatrije, a
svjedokinja potvrđuje da je ista bila medicinski zbrinuta, što je uočila neposrednim opažanjem
postupanja djelatnika OB Z., jer je neposrednim opažanjem uočila dok su pacijentici vadili
krv, nakon čega joj je stavljen venski put, zatim infuzija i određena joj je terapija. Napominje
da je za vrijeme transporta djevojčica imala masku za kisik koju bi svjedokinja pomakla samo
u slučaju ako bi vidjela znakove da će djevojčica povraćati i nastojala je neprekidno
kontaktirati sa pacijenticom kako bi je održala na svijesti. Na upit tužitelja očituje se da se
djevojčica u Domu zdravlja u G. na pregledu zadržala oko desetak minuta, a da je pri
transportu od G. do Z. pacijentica možda jednom povratila. Nastavno svjedokinja
iskazuje da je po dolasku u OB Z. liječnik koji je djevojčicu zaprimio na Odjel pedijatrije
rekao da je situacija dosta ozbiljna i istodobno rekao majci djevojčice da ostane, a prema
neposrednim saznanjima svjedokinje liječnik i medicinska sestra koji su prvi zaprimili
djevojčicu postupili su doista savjesno i odgovorno i sjeća se da je liječnik najmanje 4-5 puta
pitao majku što se djevojčici dogodilo, s tim da je pacijentica svoju medicinsku
dokumentaciju imala u Srbu, no jedan dio se vodio u Domu zdravlja u G.a prema
njenim saznanjima djevojčica nije često bila njihov pacijent, već je na liječenje više dolazio
njen brat.

Stranke nisu imale primjedbe na iskaz svjedokinje.

Iz iskaza svjedoka K.B. proizlazi da je isti liječnik koji je u kritično
vrijeme bio dežurni pedijatar na Odjelu pedijatrije OB Z., s tim da prema iskazu ovog
svjedoka prilikom zaprimanja djevojčice ista nije reagirala na podražaje i s njom se nije
mogao uspostaviti nikakav kontakt te je s obzirom na takvo kliničko stanje razgovarao sa
majkom koja mu je u tom trenutku davala vrlo šture podatke, odnosno da se djevojčica igrala
na kompjutoru i da je vrisnula, a ništa drugo nije mogao doznati. Također medicinska sestra u
pratnji nije imala podatke o tome, a tek naknadno je doznao da je majka govorila da je
djevojčica ranije imala nekakve zdravstvene probleme. Svjedok iskazuje da s obzirom na
utvrđeno kliničko stanje pristupilo provedbi laboratorijskih pretraga, a potom slojevitom
snimanju mozga na uređaju CT, s tim da je potom istoj utvrđena dijagnoza krvarenja u

8

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

mozgu, nakon čega je djevojčica odmah prebačena sa Odjela pedijatrije, odnosno Odjela
radiologije gdje je izvršena CT pretraga na JIL. Od zaprimanja na Odjel pedijatrije pa do
vremena zaprimanja na JIL, prema riječima ovog svjedoka, klinička slika pacijentice nije se
promijenila, a niti poboljšala, odnosno navodi da je bila još teža i tvrdi da je od zaprimanja na
Odjel pedijatrije do obavljene CT pretrage prošlo oko 1 sat. Ističe da je bio u kontaktu i sa
anesteziologom dr. Š. te da je narednog dana posjetio pacijenticu radi uvida u njeno
stanje, a s obzirom na slučaj i vrijeme prijema pacijentice da je majci bio ponuđen smještaj u
bolnici. Prema iskazu svjedoka smatra da je kao uredovni liječnik obavio redovni pregled koji
uključuje reakcije djeteta, ali kako je ista bila u besvjesnom stanju djevojčica je imala
simptomatologiju podražaja, s tim da se na upit tužitelja očitovao da do rečene
simptomatologije može doći kod dugotrajnog epileptičnog napada ili kod traume glave uslijed
upalnih procesa. Navodi da je prilikom pregleda pacijentica bila nemirna i da nije raspolagao
sa anamnezom, odnosno da je kod prijema pacijentice raspolagao sa vrlo šturim podacima.

Stranke nisu imale primjedbe na iskaz ovog svjedoka.

Iz iskaza svjedoka R.Š. proizlazi da je isti liječnik - neurokirurg, a u vezi
medicinske intervencije u odnosu na pacijenticu B.V. pozvan je od strane
dežurnog radiologa i potvrđuje da je kliničko stanje pacijentice ukazivalo na duboku
somnolenciju, van verbalnog kontakta, a na podražaje je reagirala slabijim glasanjem i
povlačenjem udova, ali bez reakcije otklanjanja, s tim da je njen nalaz sačinjen CT-om
pokazivao opsežno krvarenje u dubokim moždanim strukturama, s prodorom krvi u moždane
komore, te stoga on osobno nije inicirao operacijsko liječenje. Naprijed navedeno stanje
opisuje kao stanje pliće moždane kome, a s obzirom na takvo stanje i nalaz sačinjen CT-om
takav oblik krvarenja nije predmetom neurokirurškog operacijskog liječenja te istodobno
takav oblik krvarenja postavlja sumnju na mogućnost postojanja određenih malformacija
krvnih žila. Također, u nastavku je urađen CT angiografije mozga koji nalaz nije verificirao
postojanje malformacije, iako to ne isključuje isto, nakon čega je svjedok konzultirao prof. dr.
P.M. na Klinci za neurologiju KBC Z., koji mu je nakon što mu je svjedok
razložio situaciju i sve nalaze predložio daljnji konzervativni tretman lijekovima u JIL, jer je
smatrao kako u tom stanju nema indikacije za premještaj na liječenje na Kliniku, s tim da je
diferencijalno dijagnostički spomenuta mogućnost postojanja tzv. kavernoznog angioma koji
se radiološki ne mora prikazati, s tim da u daljnjem tijeku dolazi do daljnjeg kliničkog
pogoršanja, a kontrolni CT je pokazao znakove difuznog edema mozga i uklještenja usprkos
poduzetoj intenzivnoj terapiji. Na upit tužitelja svjedok se očitovao da se ne sjeća koje je
točno vrijeme kada je prvi put vidio pacijenticu, o čemu postoji dokumentacija, ali kada je
istoj pristupio već je bilo verificirano krvarenje u mozgu na CT nalazu. Na daljnji upit da li je
krvarenje u mozgu moguće izazvati naglim pokretom glave ili udarcem u glavu, svjedok se
očituje da nije baš vjerojatno da bi se takvo stanje moglo izazvati prednjim postupkom, jer je
oblik krvarenja kakav je pok. pacijentica imala obično posljedica pucanja krvnih žila, bilo
uslijed postojanja malformacije krvnih žila, bilo uslijed drugih uzroka kao što je visoki krvni
tlak, šećerna bolest ili dr. Svjedok nema saznanja da bi epileptički napad sam po sebi mogao
izazvati ovu vrstu krvarenja osim ukoliko ne postoji nekakva dispozicija u smislu ranije
navedenih uzroka. Iskazuje da je pacijentici ordiniran lijek Manitol i Apuairin i to Manitol
radi sprječavanja otoka mozga, a Apaurin u slučaju pojave epileptičnog napada radi bržeg
smirivanja.

Stranke nisu imale primjedbe na iskaz ovog svjedoka.

9

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

Iz iskaza svjedoka E.K. proizlazi da je isti liječnik anesteziolog i voditelj JIL
u OB Z. s tim da je njegov prvi kontakt sa pacijenticom bio na dan 12. veljače 2011. u
jutarnjim satima, a zbog pogoršanja djevojčica je bila stavljena na respirator za održavanje na
životu, da bi zbog pogoršanja na dan 15. veljače 2011. došlo do zastoja srca kod djeteta. Ovaj
svjedok navodi da su poduzete sve mjere intenzivnog liječenja i da je djevojčici bila dana
terapija po postojećim protokolima.

Stranke nisu imale primjedbe na iskaz ovog svjedoka.

Iz iskaza svjedokinje M.T proizlazi da je ista Viši zdravstveni inspektor u
Ministarstvu , i da zdravstvena inspekcija pri nadležnom
Ministarstvu po pravilima struke intervenira, odnosno izvršen je inspekcijski nadzor u Domu
zdravlja u G. a potom i u OB Z.. Svjedokinja iskazuje da je prilikom sakupljanja
podataka u G. razgovarala sa svim zdravstvenim radnicima koji su sudjelovali u
zbrinjavanju djeteta, a prilikom nadzora je kontaktirala i pedijatricu dr. V.I. koja
je prethodno osobno cijepila dijete, s tim da iz dokumentacije pok. B.V.
proizlazi da jedan pregled obavila 2004., te jedan pregled 2007. godine. Svjedokinja navodi
da je detaljno izvješće dobiveno u OB Z. gdje je tijekom izvida obavljen razgovor sa svim
liječnicima koji su pacijenticu zbrinjavali u bolnici, a posebno naglašava da u situacijama
kada se radi o smrtnom ishodu ili eventualnoj sumnji na pogrešku liječnika da se u tom
slučaju nastavno kontaktira Povjerenstvo za stručna pitanja i stručni nadzor, jer upravo takav
nadzor obavlja Hrvatska liječnika komora, pa se shodno tome donosi stručno mišljenje nakon
izvida stručnjaka svih profila. Tako svjedokinja iskazuje da je u odnosu na konkretan slučaj
donesen nalaz kojim je utvrđeno da su poduzete sve stručne liječničke mjere koje su bila
potrebne te da u tom smislu izostaje potreba inicirati bilo kakav postupak, prema OB Z.r,
odnosno Domu zdravlja Z.. Na upit tužitelja očituje se da zdravstveni
inspektor postupa u okviru Zakona o zdravstvenoj zaštiti i to u prvom redu nadziru zakonitost
rada ustanove, kao i njen stručni rad.

Stranke nisu imale primjedbe na iskaz svjedokinje.

Saslušana kao stranka u ovom parničnom postupku 1. tužiteljica P.V. navodi
da je njena sada pok. kćerka B.V. bila zdravo dijete te da do ovog događaja nije
imala nikakve posebne zdravstvene probleme. Tužiteljica iskazuje se njena kćer dana 11.
veljače 2011. oko 18,00 sati igrala sa nekim starim telefonom, da bi joj u jednom trenutku
rekla da je boli glava i da ne vidi pa se skočila s kreveta i nju uhvatila oko struka, s tim da ju
je majka polegla na krevet, a onda je njena kćer pala u nesvijest. Iskazuje da je nakon toga
djevojčica došla k svijesti, a da joj je tada dala limunadu i stavljala obloge, s tim da je njena
kćer otvorila oči, ali da nije mogla pričati. Nastavno je tužiteljica pozvala svog supruga
J., ovdje 2. tužitelja i rekla mu da se radi o ozbiljnoj situaciji te da nazove susjedu
B.R. koja je medicinska sestra i koja je došla skupa sa učiteljicom njene pok. kćerke.
Tada su nazvali hitnu pomoć u G., ali se nitko nije javljao, a prema iskazu tužiteljice
njihova susjeda B.R. koja je inače medicinska sestra u D.L. pozvala je
Policijsku postaju u S., s tim da joj je policijski službenik rekao da će djevojčicu službenim
policijskim vozilom hitno odvesti u Dom zdravlja G., tako da su u policijskom vozilu
transportirali dijete, a za vrijeme prijevoza djevojčica je sjedila u naručju kod B.R. te
je povraćala, s tim da je prijevoz trajao oko 20-ak minuta. Nadalje, tužiteljica ističe da je po
dolasku u Dom zdravlja u G. medicinska sestra L.V. čekala na ulasku, a dr.
M.M. je bio pripravan u ambulanti, s tim da nitko nije pristupio vozilu radi
preuzimanja pacijentice, a posebno naglašava da se njena susjeda i ona osobno nisu odvajale

10

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

od djevojčice tijekom pregleda. Navodi da njena kćer nije mogla govoriti i da joj je jedna ruka
bila klonula te da je liječnik nakon pregleda njima rekao da se radi o epileptičnom napadu i da
dijete mora ići dalje na liječenje, na što je tužiteljica predložila da idu u G., a liječnik je
rekao da će dijete nastavno uputiti u Z., te je izdao uputnicu i angažirana su kola hitne
pomoći u kojima je uz njenu kćer u pratnji bila medicinska sestra L.V.. U vezi
transporta ističe da je medicinska sestra tijekom vožnje stupila u kontakt sa hitnim prijemom
u OB Z.i rekli su joj da pacijentici stavi venski put i da je priključi na kisik, s tim da
infuziju nisu imali, a naglašava da je djevojčica na putu do Z. bila prisvjesna, no nije
mogla pričati. Po prijemu u OB Z. ista je bila zaprimljena na hitni prijem te ih je dočekalo
više medicinskog osoblja, s tim da je medicinska sestra koja je bila u pratnji rekla kolegama
da se radi o ozbiljnoj stvari. Prema iskazu tužiteljice tada su djevojčici izvadili krv i bio je
pozvan oftalmolog, a nakon toga je pristupio liječnik pedijatar K.B. koji je od
tužiteljice tražio da mu da anamnestičke podatke od početka trudnoće pa nadalje i predložio
da se dijete uputi na Odjel pedijatrije OB Z.. Za to vrijeme njena kćer nije bila
kontaktibilna, s tim da je po zaprimanju na Odjel pedijatrije bila upitana od strane medicinske
sestre tko ih je poslao na taj Odjel na što joj je ona rekla da ih je poslao dr. K.B..
Tužiteljica posebno naglašava da je čitavo vrijeme bila sa svojim djetetom i da ju je presvukla
te je pazila da ne bi iščupala braunilu, s tim da je iza 22,30 sati istog dana u sobu došao dr.
K.B. te je izvršio pregled uzimajući je jednom rukom iza vrata, a jednom ispod
vrata, no u tom trenutku njena kćerka tijekom pregleda je vrisnula, s tim da tužiteljica smatra
da uredovni liječnik nije na profesionalan način obavio pregled. Tada je prema riječima
tužiteljice navedeni liječnik izašao niz hodnik i pozvao medicinsku sestru da pripremi
djevojčicu za pretragu na CT uređaju, a nakon što je ista obrađena na radiološkom odjelu rekli
su joj da djevojčica treba hitno ići na Odjel kirurgije. Pri prijemu na Odjel kirurgije, prema
iskazu tužiteljice, bio je pozvan dr. R.Š. koji je neurokirurg te je isti pregledao
pacijenticu, a sjeća se da je tada bilo 23,30 sata, s tim da joj je nakon ponoći priopćio da je
dijete u jako kritičnom stanju. Tada je neurokirurg pitao tužiteljicu da li je dijete palo na
glavu, odnosno da li je imalo kakvu traumu te joj je rekao da je krvarenje u mozgu krenulo
naglo i da su sve komore popunjene i ako stane krvarenje do sutra da će je prevesti u Z.s tim da je prethodno kontaktirao svoga kolegu u KBC Z. o slučaju njene kćerke.
Tužiteljica ističe da je doživjela šok i da je bila izvan sebe, jer nije očekivala takvu dijagnozu
a tada joj se pridružio i njen suprug J. kao i jedna njena prijateljica, s tim da su prihvatili
ponudu medicinske sestre OB Z. gdje su i prenoćili na Odjelu pedijatrije. Prema daljnjem
iskazu tužiteljice slijedećeg dana otišli su na kirurgiju, s tim da se njihova kćerka nalazila na
jedinici intenzivnog liječenja-JIL i bila je priključena na sve aparate te su svih narednih dana
do smrti iste oni kao roditelji bili prisutni uz kćerku kojoj se stanje stalno pogoršavalo.
Navodi da je na JIL-u medicinsko osoblje bilo vrlo ljubazno, a da bi prije ulaska na taj Odjel
dobili posebnu odjeću i da su uvijek bili u kontaktu sa dežurnim liječnikom, s tim da je na dan

15. veljače 2011. dok su razgovarali s liječnicom zazvonio telefon, a nakon obavljenog
razgovora liječnica im je izrazila sućut, jer je njihova kćer preminula. Na upit suca tužiteljica
iskazuje da su ih odgovorne osobe u OB Z. pitali da li se slažu da se provede obdukcija,
no da su oni kao roditelji bili u šoku i nisu dali takvu suglasnost. Tužiteljica smatra da je u
pogledu liječenja njene pok. kćer došlo do niza propusta i to od prijema u OB Z.gdje je
izostala adekvatna reakcija, a navodi da niti uputna dijagnoza iz Doma zdravlja u Gračacu nije
bila odgovarajuća.

Punomoćnica 1. tuženika prigovorila je iskazu 1. tužiteljice navodeći da je iskaz bio
vrlo subjektivan zbog težine samog događaja te da je prirodna reakcija na najteže događaje,
između ostalog i emocija ljutnje u kojoj se traže krivci za nešto što je toliko teško da čovjek to
ne može prihvatiti. Također pun. 1 tuženika je istakla da postoji značajne razlike između

11

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

iskaza svjedokinje L.V. i svih svjedoka liječnika koji su sudjelovali u procesu
liječenja u odnosu na prednji iskaz 1. tužiteljice, s tim da je punomoćnik 2. tuženika
prigovorio iskazu smatrajući ga pretežitim dijelom nerelevantnim za predmetni spor, jer je
zasnovan na subjektivnom shvaćanju poduzetih medicinskih postupaka za ocjenu kojih 1.
tužiteljica nema dovoljno stručnih znanja i vještina. Isto tako 2. tuženik je izrazio žaljenje
zbog gubitka sada pok. B.V., no ističe da odgovornost tuženika u konkretnom
slučaju ne postoji te da su svi medicinski postupci bili opravdani, stručni i poduzeti u skladu
sa pravilima struke.

Iz iskaza 2. tužitelja J.V. proizlazi da njegova sada pok. kćer B.V. nije imala nikakvih zdravstvenih problema do ovog događaja, s tim da je 2. tužitelj
opisao događaj kada je njegovoj kćeri pozlilo u obiteljskoj kući istovjetno kao i njegova
supruga ovdje 1. tužiteljica. Navodi da je supruga bila uz kćerku, a da je on ostao kući jer je
čuvao njihovog sina M., ali da je tog istog dana nešto prije ponoći otišao u Z. gdje se
sastao sa suprugom te su skupa prespavali na Odjelu pedijatrije, a potom su drugog dna otišli
kod liječnika koji je bio voditelj JIL-a OB Z. E.K., koji im je rekao da situacija
nije dobra i da se njihova kćerka nalazi u induciranoj komi, a on je oko 14,00 sati dana 12.
veljače 2011. prvi put vidio kćer od kada je otišla iz obiteljske kuće. Prema iskazu 2. tužitelja
neposrednim opažanjem je učio da je njegova kćer bila priključena na sve aparate u JIL-u, s
tim da je svaki dan zajedno sa suprugom u vrijeme kada im je rečeno dolazio na taj Odjel kao
i na dan 15. veljače 2011. kada ih je primila dr. Š. i rekla im da je stanje njihove kćer vrlo
kritično, s tim da je tada zazvonio telefon, a nakon razgovora liječnica im je izrazila svoju
sućut radi smrti njihove kćerke. Navode da im je liječnica dala tablete za smirenje, s tim da su
tog dana prespavali u Z., a slijedećeg dana su također pristupili u OB Z.i uslijed stanja
šoka na upit ovlaštenih osoba uskratili su suglasnost za provođenje obdukcije. Drugotužitelj
navodi da je poslije sahrane kćeri on osobno dolazio u OB Z. te da je na hitnom prijemu
tražio dokumentaciju u vezi liječenja njegove pok. kćeri koju mu oni tada nisu dali, a na upit
upravi bolnice isti su mu se očitovali da će mu dokumentaciju poslati poštom, no isto mu nisu
poslali. Na upit suca da li se isti pismeno obratio upravi OB Z., očituje se da se nije
obratio pismeno, već da je bio neposredno u upravi bolnice, kao i to da je u mjesecu ožujku

2011. neposredno u upravi OB Z. zaprimio traženu medicinsku dokumentaciju, a u
mjesecu svibnju je dobio dopunski dio medicinske dokumentacije koja je priložena spisu te
smatra da postoji nepodudarnost u podacima u svezi vremena prijema na hitni medicinski
prijem OB Z. i nastavno smatra neregularnim postojanje paralelne dokumentacije koja se
odnosi na povijest bolesti njegove sada pok. kćerke. Nadalje, drugotužitelj naglašava da je
osobno otišao i u Ministarstvo  te je tražio uredovnu inspektoricu
koja je izvršila nadzor u predmetnom slučaju, ali da je tada ista bila na terenu, no od njene
kolegice je zatražio na uvid dokumentaciju koju su isti pribavili tijekom izvida, dok pri tom
nije mogao dobiti pisanu izjavu dr. M.M.. Naime, drugotužitelj smatra da je liječnik
bio dužan prepratiti pacijenticu njegovu kćer u transportu iz G. do Z.,a propustom
cijeni što liječnici nisu napravili CT pretragu odmah po dolasku u OB Z., jer bi to
izmijenilo tijek liječenja. Jednako tako, 2. tužitelj je iste večeri kada se to dogodilo na dan 11.
veljače 2011. stupio u kontakt sa više ljudi u namjeri da svoju kćer prebaci u Z. kod
neurokirurga, a posebno ističe svoju sumnju u neregularnost postupanja liječnika u OB Z.
i to od trenutka prijema njegove sada pok. kćerke u OB Z. i neregularnost nastavno
poduzete medicinske skrbi, s tim da je isti upitao tadašnjeg ravnatelja OB Z. D.N.
da li mu uprava bolnice može izdati pisanu potvrdu kada je njegova pok. kćer zaprimljena na
hitni prijem, no na to nije dobio konkretan odgovor, odnosno dobio je samo usmeni odgovor,
ali ne i pismeni.

12

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

Punomoćnica 1. tuženika istakla je istovjetan prigovor kao i na iskaz 1. tužiteljice, kao
i punomoćnik 2. tuženika koji osobito osporava bilo kakve navode o manipulaciji liječničkim
nalazima navedene od strane 2. tužitelja.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Među strankama nije sporno da je pok. B.V., kćerka tužitelja, preminula
dana 15. veljače 2011. u bolnici u Z. što je utvrđeno uvidom u rodni i smrtni list
iste i uvidom priloženu medicinsku dokumentaciju OB Z.

U ovoj pravnoj stvari sporno je među parničnim strankama da li je do štetne
posljedice, odnosno smrti pok. B.V. došlo zbog propusta u liječenju iste u
zdravstvenim ustanovama, uvodno označenim 1. i 2. tuženicima.

Odredbom članka 7. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine “, br. 53/91,
91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na temelje
svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojim se utvrđuju te činjenice. Dakle, u smislu prednje
odredbe ne postoji više inkvizitorno načelo, jer zakonsku intenciju predstavlja postupanje
stranaka u iznošenju činjeničnih tvrdnji i predlaganju dokaza kojima dokazuju te tvrdnje, čime
je napuštena primjena načela materijalne istine, a uvedeno načelo stranačke istine. Nastavno
tome, svaka parnična stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji
svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Isto tako, odredbom članka 221.a.
ZPP-a propisano je da ukoliko sud na temelju izvedenih dokaza u smislu članka 8. ZPP-a ne
može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, da će se o postojanju činjenice zaključiti
primjenom o teretu dokazivanja. Dakle, pravilo o teretu dokazivanja u osnovi obvezuju sud da
uzme da nije istinita tvrdnja za istinitost koje stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u
svoju korist, nije bila kadra pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava uz
primjenu načela 'idem est non esse aut non probari', odnosno svejedno je ne postojati ili ne
biti dokazano. Stoga pravila o teretu dokazivanja predstavlja pravilo materijalnog prava koje
je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva i ona obvezuju sud da
uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određeno činjenicu u
svoju korist poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

U ovom parničnom postupku tužitelji su na ročišnom zapisniku od 12. travnja 2016.
iskazali da nisu u mogućnosti, radi lošeg imovnog stanja istih, predložiti dokazni prijedlog da
se provede medicinsko vještačenje, s tim da među parničnim strankama nije sporno da
tužitelji kao roditelji pok. B.V. nisu dali ovlaštenoj osobi u 2. tuženiku
suglasnost da se izvrši obdukcija iza smrti imenovane, što je utvrđeno iz iskaza tužitelja
saslušanih kao stranaka u postupku, kao i iz priložene medicinske dokumentacije, slijedom
čega je sud bio dužan donijeti odluku isključivo na osnovi raspoloživih dokaza u skladu s
odredbama ZPP-a.

Prije svega valja naglasiti da u konkretnoj situaciji tuženik odgovara po načelu krivnje
u skladu s člankom 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj
35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), odnosno, zdravstvene ustanove odgovaraju
za štetu koju pretrpi pacijent ako u njezinu djelovanju, odnosno, postupanju njezinih

13

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

djelatnika postoji krivnja. U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi se na naknadu
neimovinske štete propisanu odredbom članka 1101. ZOO kojim je propisano da u slučaju
smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu
neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (u ovom slučaju roditelji).

Prema odredbi članka 1061. ZOO-a za štetu koju zaposlenik u radu ili u vezi s radom
prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac, odnosno, pravna osoba u kojoj je zaposlenik
radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju
odgovornost zaposlenika. Prema tome, u konkretnoj situaciji će 1. tuženik i 2. tuženik
odgovarati za štetu koju je tužitelj pretrpio, ali uz pretpostavku da postoji krivnja njezinih
radnika za štetnu posljedicu za koju tužitelj traži naknadu štete, no odsustvo liječničke
pogreške i uzročne veze postoji kad se štetna posljedica nije mogla svladati usprkos tome što
se postupalo s potrebnom pažnjom u skladu s medicinskim standardom. Glede štetne radnje
(čina ili propusta tuženika kod liječenja tužitelja), tužitelji su u bitnom isticali na pojam
liječničke greške prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i Zakonu o liječništvu, a koji pojam
obuhvaća postupanje suprotno ili koje nije u skladu s pravilima i metodama, odnosno
standardima rada zdravstvene struke i/ili znanstvenim saznanjima, a kojim se ugrožava
zdravlje i/ili život ljudi, te nepoštovanje moralnih i etičkih načela zdravstvene struke.

Za odluku o odgovornosti tuženika u konkretnoj situaciji odlučno je pitanje da li je
tuženik postupao na način kako su nalagala citirana pravila struke i da li je eventualni propust
tuženika uzrok pogoršanja zdravstvenog stanja pok. kćerke tužitelja i naposljetku smrtnog
ishoda. Međutim, tužitelju treba ukazati i to da tuženik odgovara za štetu po načelu krivnje iz
čl. 1054. st. 1. ZOO i to za namjeru i nepažnju (krajnju i običnu). Kao objektivno tipizirani
standard pažnje uzima se pažnja koja se može očekivati od iskusnog i savjesnog medicinara
istoga ranga, odnosno, dobrog stručnjaka iste kategorije i istog ranga kao i onoga čije se
ponašanje ocjenjuje. U tom slučaju pravni standard za zdravstvene djelatnike predstavlja
pažnja dobrog stručnjaka što znači, prema odredbi čl. 10. st. 2. ZOO, povećana pažnja prema
pravilima struke i običajima.

Nije sporno da tuženici kao medicinske ustanove odgovaraju po načelu presumirane
krivnje, što znači ako drugome uzrokuju štetu da su je dužni naknaditi, ako se ne dokaže da je
šteta nastala bez njihove krivnje. Međutim, pri tome treba postojati uzročna veza između
štetne radnje i štete kao opće pretpostavke za naknadu štete, koju su dužni dokazati oštećenici,
ovdje tužitelji. Naime, u sudskoj praksi prihvaćena je teorija adekvatne uzročne veze, koja
postoji kad je postupak liječnika, prema općem životnom iskustvu, objektivno podesan da
izazove nastalu štetu, s tim da zahtjev adekvatnosti uzročne veze iziskuje da se liječniku,
odnosno zdravstvenoj ustanovi pripišu samo oni uzroci štete koji su u vrijeme medicinskog
tretmana bili uopće predvidivi, dok se sasvim neočekivane okolnosti, koje su izvan
medicinskog iskustva, ne uzimaju u obzir. Dakle, pri utvrđivanju uzročne veze prihvaćena su
postavke o tzv. 'standardu izlječenja' i 'standardu postupanja' , što u bitnom znači da liječenje
ne mora uvijek dovesti do izlječenja pacijenta, no da bi se zdravstvena ustanova oslobodila
odgovornosti za štetu i u slučaju neuspjeha liječenja nužno je da je zdravstvena ustanova
poduzela sve dijagnostičke i terapijske postupke prema pravilima liječničke struke, uz uvjet
da pacijent nema ozlijede ili stanja koja su nespojiva za životom. Stoga po prirodi stvari za
liječnike ne može uvijek obvezujuće vrijediti tzv. standard izlječenja, ali zasigurno uvijek
obvezujuće vrijedi tzv. standard postupanja.

Na osnovi provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da tužitelji u ovom postupku
nisu dokazali postojanje uzročno – posljedične veze između liječenja pok. kćeri tužitelja i

14

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

njene smrti, odnosno na osnovi provedenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno da su tužene
zdravstvene ustanove u svemu postupile na način koji je propisan pravilima liječničke struke
te da do štete nije došlo uslijed nepažnje liječnika tijekom liječenja imenovane pacijentice,
odnosno u ovom postupku nije utvrđena povreda liječničkog standarda postupanja.

Pri ocjeni dokaza sud je cijenio vjerodostojnim stručno mišljenje Povjerenstva za
stručna pitanja i stručni nadzor Hrvatske liječničke komore od 12. srpnja 2011. koje je na
temelju izvršenog uvida u javne isprave – medicinsku dokumentaciju, zaključilo da su
postupci koji su liječnici tuženih poduzimali u odnosu na pacijenticu B.V. bili
stručni, medicinski opravdani i sukladni pravilima struke. Da je tome tako proizlazi i iz
sadržaja zapisnika o obavljenom zdravstveno inspekcijskom nadzoru kod 1. i 2. tuženika pri
čemu nije utvrđena niti jedna povreda u postupanju uredovnih liječnika koji su postupali u
skladu s mjerodavnim Zakonu o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 150/08, 71/10,
139/10, 22/11, 84/11, 154/11) i Zakonu o liječništvu ("Narodne novine, broj 121/03, 117/08).
Isto proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka i to B.R., L.V.,  K.B., R.Š, E.K. i M.T., na koje iskaze stranke nisu imale
primjedbe, te su po ocjeni ovog suda iskazi imenovanih svjedoka uvjerljivi, vjerodostojni i
okolnosni, pa im je sud poklonio svoju vjeru. Stoga je zaključak suda da su djelatnici tuženih i
to liječnik u Domu zdravlja u G., a nastavno i liječnici u OB Z. poduzeli sve
dijagnostičke pretrage, odnosno sve liječničke standarde postupanja koji su bili potrebni s
obzirom na kliničku sliku pacijentice u času zaprimanja u Dom zdravlja Z. u
G. a nakon toga i u bolnici Z. tijekom liječenja u toj bolnici. Nasuprot tome,
iskazi tužitelja nisu doveli u sumnju prednji zaključak suda, a posebno na okolnosti tijeka
medicinskog postupanja djelatnika 1. i 2. tuženika te je sud u tom dijelu cijenio osnovanim
navode 1. i 2. tuženika iznijete tijekom postupka.

Dakle, u ovom slučaju za nastanak štetne posljedice ne koincidira kao uzrok ljudska
radnja vidu propusta djelatnika 1. i 2. tuženika spram oboljenja preminule kćerke tužitelja, jer
je utvrđena medicinska dijagnoza bila takve naravi da se uz njezinu prisutnost mogu očekivati
štetne posljedice, kakva je i nastala u vidu krvarenja u mozgu pacijentice i smrtnog ishoda
uslijed intracerebralnog krvarenja. Zaključno, s obzirom da u ovom postupku nije dokazana
uzročna veza između štetne radnje i štete, tuženici nisu odgovorni za štetu koju su pretrpjeli
tužitelji. Jednako tako, iz inspekcijskog nalaza nadležnog Ministarstva proizlazi da zbog
rezultata izvida prema kojima izostaje odgovornost uredovnih liječnika nije pokrenut kazneni
postupak protiv istih, a niti tužitelji nisu izvijestili ovaj parnični sud da su oni osobno
podnijeli kaznenu prijavu protiv liječnika, odnosno kaznenu prijavu protiv uvodno označenih
zdravstvenih ustanova.

Dosljedno navedenom, primjenom pravila o teretu dokazivanja sud je utvrdio da nisu
ispunjeni uvjeti iz članka 1054. st. 1. u svezi članka 1061. stavka 1. ZOO i članka 1062.
stavka 1. ZOO-a te da u postupanju liječnika - djelatnika 1. i 2. tuženika u medicinskoj skrbi
za kćerku tužitelja nije izostala navedena pažnja dobrog stručnjaka. Naime, u situaciji kada
stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije u stanju pružiti sudu
dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, nastupa primjena pravila o teretu dokazivanja
koja obvezuju sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka nije pružila
dovoljno dokaza, kao u predmetnom slučaju. Nasuprot tome, iz priloženih dokaza sud je
utvrdio da ne postoji uzročno-posljedična veza između postupanja djelatnika tuženika i smrti
pok. B.V., pa sukladno odredbama članka 1045. stavak 1. i članka 1061. stavak

1. ZOO ne postoji ni odgovornost tuženika za neimovinsku štetu koju su tužitelji pretrpjeli i
još uvijek trpe zbog smrti njihove kćeri pok. B.V.

15

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 117. stavak 3. Zakona o izmjenama
i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) u svezi članka

164. stavak 1. ZPP-a. Naime, u odštetnim parnicama je o parničnim troškovima stranaka
potrebno odlučiti i primjenom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU,
broj 18/97, 6/99,14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) s pripadajućim Protokolima, jer je Konvencija
s pripadajućim Protokolima od dana 6. studenog 1997. sastavni dio pravnog poretka
Republike Hrvatske, sve u svezi s člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda. Naime, kraj činjenice da tužitelji, kao porezni obveznici nemaju
evidentiran niti jedan prihod prema priloženoj javnoj ispravi poreznog tijela i koji stoga
tijekom postupka nisu bili u financijskoj mogućnosti niti predujmiti novčana sredstva za
sudsko - medicinsko vještačenje, obvezivanje tužitelja da naknade javnim zdravstvenim
ustanovama troškove zastupanja po uvodno označenim punomoćnicima u iznosu koji bitno
utječe na njihovu financijsku i općenitu imovinsku situaciju, nije razmjeran legitimnom cilju
sprječavanja neopravdanog parničenja i predstavljalo bi povredu prava na pristup sudu.
Naime, tuženici kao javne zdravstvene ustanove, uz svoje postojeće pravne službe u smislu
članka 89.a. stavka 2. ZPP, zatražili su na ime troška postupka zastupanja po uvodno
označenim punomoćnicima ukupno iznos od 40.575,00 kuna, od toga 1. tuženik 21.875,00
kuna i 2. tuženik 18.700,00 kuna što u odnosu na imovno stanje tužitelja predstavlja znatan
iznos s obzirom na rečenu konkretnu financijsku situaciju, koja je naglašeno skromna, a
prema ocjeni ovog suda obvezivanje tužitelja da snose cjelokupne troškove zastupanja javnih
zdravstvenih ustanova, predstavlja nerazmjerno ograničenje prava tužitelja na pristup sudu,
koja povreda je istovrsna kao u razlozima odluke Europskog suda za ljudska prava u
predmetu broj: 72152/13 od 6. rujna 2016. Cindrić i Bešić protiv Republike Hrvatske, koje
načelo i razloge u konkretnom slučaju prihvaća i ovaj prvostupanjski parnični sud uz obvezu
primjene konvencijskih standarda za slučaj kad su za isto ispunjene pravne pretpostavke, što
je istovjetno sadržaju odluke ŽS Karlovac poslovni broj Gž-1715/2015-2 od 14. lipnja 2017.
Slijedom utvrđenog, valjalo je odbiti zahtjeve za naknadom parničnog troška 1. i 2. tuženika
od 25. veljače 2020. u cijelosti i odlučiti kao u izreci.

Tijekom ovog parničnog postupka koji je pokrenut tužbom od 3. kolovoza 2011.
stupio je Zakon o sudskim pristojbama i to dana 1. siječnja 2019. ("Narodne novine", br.
118/18, dalje: ZSP/18), s tim da je odredbom članka 37. ZSP/18 propisano da ukoliko je
pristojbena obveza za podneske, radnje i isprave nastala do dana stupanja na snagu ZSP/18,
da se pristojba plaća po Zakonu o sudskim pristojbama (»Narodne novine«, br. 74/95., 57/96.,
137/02., 26/03., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15, dalje: ZSP/95), koji je stupio na snagu 1.
studenog 2015. Međutim, tužitelji su uz tužbu pravodobno podnijeli zahtjev za oslobođenje
od plaćanja sudske pristojbe uz podnošenje odgovarajućih dokaza već pri podnošenju tužbe,
dok je članak 11. stavak 2. Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći ("Narodne novine", broj
143/13, 98/19), stupio na snagu nakon podnošenja tužbe dana 1. siječnja 2014., s tim da je
stoga sud bio dužan odlučiti o istom u skladu s člankom 15. ZSP/95 i člankom 172. ZPP-a
(„Narodne novine “, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08,
96/08, 123/08, 57/11, 148/11), u svezi članka 102. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13), pa je po izvršenom uvidu u Potvrdu o
imovnom stanju Porezne uprave – Područnog ureda Z., Ispostava G.. sud zaključio da
bi se plaćanjem pristojbi u ovom postupku bio ugrožen egzistencijalni minimum tužitelja te su
po ocjeni ovog suda ispunjene zakonom propisane pretpostavke za oslobađanjem oboje
tužitelja od plaćanja sudskih pristojbi, o čemu je valjalo riješiti kao u izreci.

16

Poslovni broj: 5 P-426/11-61

U odnosu na 1. i 2. tuženika sud je primijenio mjerodavnu odredbu članka 11. stavak 1.
točka 2. ZSP/18 te su tuženici temeljem citirane odredbe oslobođeni od plaćanja pristojbe, pa
je stoga riješeno kao u izreci.

U Gospiću, 25. ožujka 2020.

Sudac:

Žana Vlainić

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana
od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je obaviještena o ročištu za
objavu odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude za stranku koja nije
obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri
istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Prvotužiteljici 2. Drugotužitelju

3. Punomoćnici 1. tuženika

4. Punomoćniku 2. tuženika