1                       Poslovni broj Gž Ovr-64/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž Ovr-64/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Filki Pejković, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja S. B. iz D. R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. G., odvjetniku u K., protiv protivnika osiguranja K. D. R. d.o.o. iz D. R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Đ. D.-G. i B. G. iz K., radi određivanja privremene mjere, rješavajući žalbu predlagatelja osiguranja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 5 Ovr-553/19-4 od 19. prosinca 2019., 24. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

              1. Djelomično se prihvaća žalba predlagatelja osiguranja te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 5 Ovr-553/19-4 od 19. prosinca 2019. u dijelu točke 1. izreke i u točki 2. izreke i rješava:

 

              I Određuje se privremena mjera kojom se nalaže protivniku osiguranja K. D. R. d.o.o. iz D. R. da odmah po primitku ovog rješenja izvrši sve potrebne propisane radnje u svrhu uključivanja vodnih usluga u kući predlagatelja osiguranja u D. R., S. B. te se zabranjuje protivniku osiguranja da ubuduće poduzima bilo kakve radnje koje su upravljene na onemogućavanje, sprječavanje ili ometanje vodnih usluga za kuću na adresi u D. R., sve to pod prijetnjom novčane kazne u iznosu od 10.000,00 kn, koja će se prisilno naplatiti od protivnika osiguranja ukoliko isti poduzme bilo kakve radnje koje bi bile protivne određenoj privremenoj mjeri te će u slučaju potrebe se zaprijetiti protivniku osiguranja novom novčanom kaznom ukoliko protivnik osiguranja ne postupi po određenoj privremenoj mjeri.

 

              II Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka kojeg će u roku od 30 dana od donošenja rješenja o privremenoj mjeri pokrenuti predlagatelj osiguranja protiv protivnika osiguranja radi nadomještanja suglasnosti ili do drugačije odluke suda.

 

              III Nalaže se protivniku osiguranja da predlagatelju osiguranja nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.400,00 kn koje je protivnik osiguranja dužan platiti u roku od 8 dana

sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 19. prosinca 2019. pa do isplate.

 

              2. Odbija se kao neosnovana žalba predlagatelja osiguranja te se potvrđuje citirano rješenje u dijelu točke 1./I izreke kojom je odbijena predložena privremena mjera da se naloži protivniku osiguranja da u svojim evidencijama upiše kao privremenog kupca na istom mjernom mjestu u D. R., predlagatelja osiguranja i u dijelu u kojem je zatraženo da se odredi zatvorska kazna za odgovornu osobu ukoliko protivnik osiguranja ne plati izrečenu novčanu kaznu.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je prijedlog predlagatelja osiguranja za određivanje privremene mjere kojim je traženo da se naloži protivniku osiguranja da izvrši sve potrebne propisane radnje u svrhu uključivanja vodnih usluga u kući predlagatelja osiguranja te da se naloži protivniku osiguranja da u svojim evidencijama upiše kao privremenog kupca na istom mjernom mjestu predlagatelja osiguranja te da se zabrani protivniku osiguranja sprječavanje ili ometanje vodnih usluga a sve pod prijetnjom novčane kazne u iznosu od 10.000,00 kn koja će se prisilno naplatiti ukoliko budu poduzete radnje koje bi bile protivne određenoj privremenoj mjeri te da će se zaprijetiti novom novčanom kaznom i da će se novčana kazna zamijeniti zatvorskom kaznom za odgovornu osobu po pravilima kaznenog prava. Isto tako, odbijen je i prijedlog predlagatelja osiguranja da mu protivnik osiguranja nadoknadi troškove postupka te u točki 2. izreke naloženo je predlagatelju osiguranja da protivniku osiguranja nadoknadi troškove postupka osiguranja u iznosu od 1.000,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Protiv citiranog rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi predlagatelj osiguranja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u okviru odredbe čl. 346. i čl. 347. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ). Predlagatelj osiguranja navodi da je njegov otac umro 2008. te da od tada stalno koristi vodu u predmetnoj kući i dobiva račune na ime pokojnog oca, da je više puta tražio od protivnika osiguranja da se izvrši promjena korisnika vodnih usluga i da se predlagatelj osiguranja upiše kao korisnik usluge, ali da je protivnik osiguranja sve to odbijao tražeći da predlagatelj osiguranja dokaže rješenjem o nasljeđivanju da je nasljednik i da preuzme dugove svog pokojnog oca s naslova korištenja vodnih usluga, što on s obzirom na svoju materijalnu situaciju nije mogao učiniti niti platiti dug.

 

Navodi predlagatelj osiguranja u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je počeo plaćati vodu nakon što mu je skinut vodomjer jer da je uredno podmirivao sve račune za vodne usluge te da je dostavio i dokaz o tome, a da je protivnik osiguranja znao da je njegov otac preminuo i da je predlagatelj osiguranja korisnik nekretnine ali da je račune dostavljao na ime pokojnog oca te da protiv predlagatelja osiguranja nije pokrenuo niti jedan postupak radi naplate neisplaćenih iznosa dugovanja.

 

Stoga smatra predlagatelj osiguranja da je protivnik osiguranja iskoristio svoju poziciju i onemogućio predlagatelja osiguranja u ostvarenju njegovih najosnovnijih prava, a to je između ostalog pravo na čistu i zdravu vodu, ali da s druge strane nije pokušao zakonskim putem naplatiti tražbinu od predlagatelja osiguranja. Stoga smatra da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio kako predlagatelj osiguranja ima pravo i izbor da ukoliko ne želi sklopiti ugovor o isporuci vode i plaćati vodu kao korisnik usluge da se opskrbljuje vodom na druge načine, a da je pravo i obveza protivnika osiguranja da skine vodomjer i obustavi isporuku vode u slučaju neovlaštenog korištenja i otuđenja vode. Navodi da je takav zaključak suda prvog stupnja u suprotnosti s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-1711/2002 od 11. srpnja 2007. kojim je izričito utvrđeno kako pravna osoba koja obavlja komunalnu djelatnost nije ovlaštena autonomno urediti i odrediti prisilnu naplatu dospjelih a nepodmirenih dugovanja korisnika opskrbe pitkom vodom putem skidanja vodomjera na mjernom mjestu korisnika te da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir da se predlagatelj osiguranja nalazi u teškoj materijalnoj i socijalnoj situaciji zbog čega mu je G. D. R. djelomično podmirio režijske troškove te da zanemaruje teške životne okolnosti predlagatelja kao što je činjenica da mu je poginuo sin, da mu je nedavno nakon duge i teške bolesti umrla supruga a da se teško bolesna majka nalazi u domu. Predložio je da se pobijano rješenje preinači na način da se prihvati prijedlog predlagatelja osiguranja ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak te traži i naknadu žalbenog postupka.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je sukladno odredbi čl. 346. st. 1. OZ-a predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine prema protivniku osiguranja, da se ponovno ugradi vodomjer i da kuća u kojoj živi ima ponovno vodu, jer da se vodom koristi kao neprijavljeni i neovlašteni korisnik vodne usluge.

 

              Međutim, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da nisu ispunjene daljnje pretpostavke za određivanje privremene mjere iz čl. 346. st. 1. toč. 2. OZ-a, jer je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječio nastanak nenadoknadive štete.

 

              Naime, u čl. 69. st. 1. Ustava Republike Hrvatske utvrđeno je pravo na zdravi život pa prisilnom naplatom vodnih usluga na način kako je to propisano čl. 69. i čl. 70. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga protivnika osiguranja od 22. ožujka 2018. može doći do ozbiljnog zdravstvenog rizika uključujući i mogućnost izbijanja zaraznih bolesti ne samo predlagatelja osiguranja već i ostalih ljudi koji žive ili borave na okolnom području čime je povrijeđeno ustavno pravo predlagatelja osiguranja na zdrav život.

 

              To pravo na zdrav život može biti ograničeno samo zakonom i u čl. 41. st. 1. Zakona o vodnim uslugama ("Narodne novine" broj 66/19) je propisano da isporučitelj vodnih usluga može zbog opravdanih razloga ograničiti odnosno obustaviti korisnicima isporuku vodnih usluga i da se opravdanim razlozima smatra korištenje vode za ljudsku potrošnju iznad količina dopuštenih u vrijeme kada je korištenje vode ograničeno, zatim korištenje vodne usluge od strane neprijavljenog korisnika, protupravno sprječavanje korisnika u korištenju vodnih usluga, uzrokovanje nerazmjernog visokog gubitka vode u zgradama s više posebnim dijelova, nepodmirenje računa za vodne usluge.

 

              Iz stanja spisa proizlazi da je predlagatelj osiguranja se obraćao protivniku osiguranja, da ih je obavijestio da je on novi korisnik te da protivnik osiguranja nije želio zaključiti ugovor o korištenju usluge dok predlagatelj osiguranja ne plati dugovanje koje je nastalo prethodnih godina.

 

              Stoga po mišljenju ovog suda nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da protivnik osiguranja isključi korištenje vodnih usluga u kući predlagatelja osiguranja, jer pravo na pristup vodi pojedinca je pravo koje proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske i iz osnovnog ustavnog prava na život i dostojanstvo te pravo na vodu obuhvaća određenu minimalnu količinu vode koja se osigurava građanima bez plaćanja kao minimalni standard za ostvarivanje prava svakog korisnika na osnovnu i kontinuiranu opskrbu vodom za potrebe domaćinstva kako bi im se omogućio život primjeren prevladavajućem životnom standardu.

 

              Isto tako i Europski sud za ljudska prava je u odluci protiv Kraljevine Belgije u slučaju Juge de Paix Fontaine-L' Eveque izraženo je pravno shvaćanje da potpuna obustava javne opskrbe vodom za piće bez osiguranja korisniku minimalne opskrbe protivna je pravu na ljudsko dostojanstvo i pravu na vodu.

 

              I Vrhovni sud Republike Hrvatske je kod odlučivanja o jedinstvenoj primjeni zakona u odluci pod poslovnim brojem Rev 1157/16 izrazio pravni stav da isporučitelj vodnih usluga nije ovlašten sam isključiti vodu korisnicima skidanjem vodomjera u slučaju kad korisnik ne plati dospjelo dugovanje, jer da je pravo na pitku vodu elementarno ljudsko pravo.

 

              Slijedom obrazloženog ispunjene su zakonske pretpostavke za određivanje privremene mjere iz čl. 346. st. 1. toč. 2. OZ-a na način kako je to odlučeno u točki 1. izreke ovog rješenja te primjenom odredbe čl. 16. st. 1. i 3. OZ-a.

 

              Ovaj sud je odbio žalbu predlagatelja osiguranja kojom je predlagao da se odredi zatvorska kazna za odgovornu osobu ukoliko se ne plati novčana kazna, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 16. st. 2. OZ-a i nije utvrđeno da su odgovorne osobe činom ili propustom prouzročile kažnjivo djelo pravne osobe jer ne postoji kaznena odluka u tom pravcu. Isto tako, odbijena je kao neosnovana žalba predlagatelja osiguranja da se naloži protivniku osiguranja da u svojim evidencijama upiše kao privremenog kupca na istom mjernom mjestu jer navedeno zahtijeva da je zaključen ugovor o korištenju vodnih usluga.

 

Budući da je predlagatelj osiguranja u pretežitom dijelu uspio sa predloženom privremenom mjerom sukladno čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u svezi čl. 21. st. 1. OZ-a, pripada mu naknada troškova parničnog postupka koji se odnose na sastav prijedloga za određivanje privremene mjere 800,00 kn i za sastav žalbe 600,00 kn, odnosno ukupno 1.400,00 kn, a koji trošak postupka određivanja privremene mjere je protivnik osiguranja dužan nadoknaditi predlagatelju osiguranja sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja odluke 19. prosinca 2019.

 

              S obzirom na izloženo, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a odlučeno je kao u točkama 1. i 2. izreke ovog rješenja.

 

 

U Rijeci 24. ožujka 2020.

 

Sutkinja

 

Filka Pejković v.r.