Broj: Rev 875/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „L. t.“ d.o.o. iz V. G., zastupanog po zakonskoj zastupnici H. P., a ova po punomoćniku I. R., odvjetniku u B. n. M., protiv tuženih R. U. e., U., Austrija, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku D. C., odvjetniku u Z., A. C. iz Z., zastupanog po punomoćniku Z. Š., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Š. i p. u Z. i A. P. iz V. G., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1705/14-2 od 19. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P-2200/11 od 25. veljače 2014., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2015.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se proglasi nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Zadru pod brojem Ovr-211/09, koji se ovršni postupak vodi po prijedlogu tuženika R. U. e. i tuženika A. C. kao ovrhovoditelja na nekretnini označenoj kao k.č.br.zem. 1841/1 iz k.o. T., kuća površine 165 m², dvorište površine 500 m² i sijanica od 310 m², koja nekretnina je vlasništvo tužitelja. U toč. II izreke naloženo je tužitelju da tuženiku R. U. e. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 104.437,50 kn, a u toč. III izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženiku A. C. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 69.625,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena u cijelosti prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da preinači nižestupanjske presude i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Zadru broj Ovr-211/09 koji se ovršni postupak vodi po prijedlogu prvo i drugotuženika kao ovrhovoditelja na nekretnini označenoj kao k.č.br.zem. 1841/1 iz k.o. T.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj kao treća osoba podnio prigovor u ovršnom postupku kod Općinskog suda u Zadru broj Ovr-2011/09 u kojem su prvo i drugotuženi pokrenuli ovrhu protiv trećetuženika kao ovršenika,

- da je predmet ovrhe u navedenom ovršnom postupku k.č.br.zem. 1841/1 iz k.o. T. u naravi stambena zgrada sa okućnicom,

- da tužitelj tvrdi da je vlasnik predmetne nekretnine,

- da je ugovorom od 30. prosinca 2004. predmetnu nekretninu trećetuženik, tadašnji vlasnik, unio kao ulog u trgovačko društvo tužitelja,

- da je udio u trgovačkom društvu tužitelja trećetuženik ugovorom od 26. svibnja 2009. prenio na zakonsku zastupnicu tužitelja,

- da je 10. svibnja 2006. trećetuženik sklopio sporazum o osiguranju novčane tražbine s prvotuženikom temeljem kojeg je prvotuženik upisao hipoteku na predmetnoj nekretnini na kojoj je i zabilježena ovrha drugotuženika,

- da je u trenutku sklapanja sporazuma o osiguranju novčane tražbine od 10. svibnja 2006. na spornoj nekretnini kao vlasnik bio upisan trećetuženik i da nije u zemljišnoj knjizi bilo vidljivo da bi postojala bilo kakva prava trećih osoba na toj nekretnini.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, odnosno da je prvotuženik stekao valjano hipoteku na spornoj nekretnini temeljem zaključenog sporazuma o osiguranju novčane tražbine od 10. svibnja 2006., pri čemu je prvotuženik bio savjestan i postupao s povjerenjem u zemljišne knjige u smislu čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZVDSP). Pri tome se nižestupanjski sudovi pozivaju i na odredbu čl. 8. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08 - dalje: ZZK) jer da zemljišna knjiga točno i potpuno odražava zemljišnoknjižno stanje, a u trenutku kada je prvotuženik sa trećetuženikom zaključio sporazum o osiguranju novčane tražbine trećetuženik je bio upisan kao vlasnik sporne nekretnine i iz zemljišne knjige nije bilo vidljivo da bi postojala bilo kakva prava trećih osoba na toj nekretnini.

Nižestupanjski sudovi također zaključuju da je prvotuženik bio stjecatelj koji je postupao u dobroj vjeri, a da je upravo trećetuženik bio nesavjestan jer je znao da kao predmet založnog prava daje nekretninu koju je već prethodno otuđio na način da je tu nekretninu unio kao ulog u trgovačko društvo tužitelja ugovorom od 30. prosinca 2004.

Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a te ističe da je temeljem odredbe čl. 82. ZPP-a sud dužan po službenoj dužnosti paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka biti stranka u postupku, odnosno je li parnično sposobna, a da to nije razvidno za pravnu osobu prvotuženika za koju nije naznačen niti njezini pravni oblik, a ne može postojati pravna osoba kojoj nije označen pravni oblik. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj ističe da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava, nego što ga sam ima, a u svezi sa načelom savjesnosti i poštenja svakog od sudionika određenog pravnog odnosa, odnosno da kada je trećetuženik zasnivao sporni sporazum o osiguranju da više nije bio vlasnik sporne nekretnine jer je istu ranije otuđio, a pored toga vidljivo je da je prije sklapanja tog sporazuma tužitelj podnio prijedlog za uknjižbu predmetne nekretnine što je vidljivo iz prijemnog štambilja Općinskog suda u Biogradu na Moru, Zemljišnoknjižnog odjela od 5. travnja 2005. Nadalje, revident ističe da prvotuženiku nije moglo ostati nepoznato da je tužitelj obavljao registriranu djelatnost u predmetnoj nekretnini, te su u tu svrhu na samom objektu bile istaknute naljepnice, reklamne pločice i slične oznake radi čega prvotuženiku nije moglo ostati nepoznato da je tužitelj stvarni vlasnik i posjednik predmetne nekretnine u trenutku zaključenja spornog sporazuma o osiguranju.

Suprotno navodima revizije nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a u odnosu na to da li je prvotuženik pravna osoba koja može biti stranka u postupku, odnosno je li parnično sposobna, iz razloga što je prvostupanjski postupak vođen u odnosu na prvotuženika kao pravnu osobu koja je identična pravnoj osobi koja je ovrhovoditelj u ovršnom postupku broj Ovr-211/09 kod Općinskog suda u Zadru, a radi se o identičnoj pravnoj osobi kao i u sporazumu o osiguranju od 10. svibnja 2006. Pored toga tužitelj ničime ne dokazuje da prvotuženik ne bi mogao biti stranka u postupku već navodi samo paušalno da sud to nije ispitao, slijedom čega nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na temelju utvrđenih činjenica u postupku pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe u ovršnom predmetu Općinskog suda u Zadru broj Ovr-211/09 nije osnovan. Naime, u trenutku zaključenja sporazuma o osiguranju od 10. svibnja 2006. između prvotuženika i trećetuženika u zemljišnim knjigama je kao vlasnik nekretnine koja je bila predmet tog ugovora bio upisan trećetuženik, a iz zemljišne knjige nije bilo vidljivo da bi treće osobe imale bilo kakva prava na toj nekretnini, a pogotovo nije proizlazilo da je stavljen prijedlog (plomba) iz koje bi se moglo zaključiti da postoji prijedlog treće osobe za uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini. Stoga nije od značaja navod revidenta da je tužitelj još 2004. podnio prijedlog za uknjižbu svog vlasništva kod Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Biogradu na Moru i o čemu da postoji prijemni štambilj, iz razloga što to nije bilo evidentirano u zemljišnoj knjizi niti je moglo biti vidljivo prvotuženiku u trenutku zaključenja sporazuma o osiguranju.

Temeljem odredbe čl. 122. st. 1. ZVDSP-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja (u ovom slučaju hipoteke) zaštitu prema odredbama ZVDSP-a. Pri tome nisu od značaja navodi tužitelja u reviziji da je na licu mjesta bilo vidljivo da tužitelj u vrijeme zaključenja spornog sporazuma o osiguranju obavlja svoju registriranu djelatnost u toj nekretnini, jer prvotuženik nije bio dužan izvršiti provjere na terenu, već je bio dužan samo ispitati zemljišnoknjižno stanje koje je vidljivo iz upisa u zemljišnoj knjizi.

U smislu čl. 8. st. 2. ZZK-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smislu čl. 8. st. 3. ZZK-a stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Dakle, na temelju utvrđenja u postupku utvrđeno je da je prvotuženik bio u dobroj vjeri i savjestan, za razliku od trećetuženika koji je bio nesavjestan jer je dobro znao da je prethodno spornu nekretninu unio u kapital tužitelja kao trgovačkog društva. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 122. st. 1. ZVDSP-a u svezi čl. 8. st. 2. i 3. ZZK-a.

Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 27. svibnja 2015.