- 1 -              I Kž 178/2020-4

Broj: I Kž 178/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Ane Garačić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika B. B., zbog kaznenih djela iz članka 172. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11-15), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 5. ožujka 2020. broj Ik I-71/2020-9, u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2020.,

r i j e š i o   j e :

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjsko rješenje te se odbija prijedlog zatvorenika B. B. za uvjetni otpust.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem, Županijski sud u Velikoj Gorici je pod točkom I. izreke, na temelju članka 59. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11-19), članka 157. stavka 1. i članka 159. stavka 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03. - pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. - Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. - Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19.; dalje: ZIKZ), zatvorenika B. B., s osobnim podacima kao u prvostupanjskom rješenju, otpustio na uvjetni otpust s izvršavanja jedinstvene kazne zatvora od devet mjeseci, a koju kaznu izdržava na temelju pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda u Virovitici broj Kvm-12/2017. od 21. travnja 2017., o opozivu uvjetne osude iz presude istog suda broj Kzd-1/2016. od 7. siječnja 2016., kojom je osuđen zbog kaznenih djela iz članka 172. stavak 2. KZ/11-15. Mjesto prebivališta zatvorenika na uvjetnom otpustu bit će na adresi u P., (kod B. B.). Ujedno je određeno da uvjetni otpust traje od dana otpuštanja s izdržavanja kazne pa do isteka kazne, odnosno do 9. lipnja 2020. te da na temelju članka 161. stavka 2. ZIKZ-a uvjetno otpušteni zatvorenik može promijeniti mjesto boravišta navedeno u rješenju o uvjetnom otpustu, samo uz suglasnost suca izvršenja. Pod točkom II. izreke, na temelju članka 60. stavka 2. u vezi članka 62. stavka 2. KZ/11-19, zatvoreniku je naloženo da se prvog radnog dana po uvjetnom otpuštanju javi sucu izvršenja Županijskog suda u Bjelovaru, Policijskoj postaji P. P. i Probacijskom uredu P., a zatim u skladu s određenim planom javljanja.

Protiv tog je rješenja žalbu podnio državni odvjetnik, ne navodeći izričito žalbene osnove, a predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati ovu žalbu i preinači pobijano rješenje na način da odbije kao neosnovan prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika B. B.“.

Sukladno članku 44. stavku 2. ZIKZ-a u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba je osnovana.

Nakon razmatranja razloga u pobijanom rješenju te žalbenih navoda, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je u pravu državni odvjetnik kada smatra da je prvostupanjski sud trebao odbiti prijedlog zatvorenika za uvjetni otpust jer za to nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz članka 59. stavka 2. KZ/11-19.

Naime, kako se to pravilno ističe i žalbom državnog odvjetnika, iz izvješća Kaznionice u T. te ostalih podataka u spisu predmeta proizlazi da je zatvorenik višestruko osuđivana osoba, pri čemu je, uz prometna kaznena djela te izigravanje zabrana iz sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude, osuđivan i zbog istovrsnog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja. Navedeno pokazuje da niti zatvorenikov raniji život nije bio usklađen sa zakonima te da je, unatoč izrečenim, kako uvjetnim osudama, tako i kazni zatvora te novčanim kaznama, nastavio s činjenjem kaznenih djela. Osim toga, što također pravilno ističe i državni odvjetnik u svojoj žalbi, zatvorenik je dok se nalazio na slobodi bio zaposlen. No, unatoč postojanju pravomoćne presude po kojoj je dužan doprinositi za uzdržavanje svojih kćeri, nije postupao po toj presudi, što, bez obzira na sada izraženu spremnost za ispunjenje te obveze, ne ukazuje na njegov pozitivan odnos prema žrtvama, osobito kada se ima na umu da je već ranije osuđivan za istovrsno kazneno djelo.

Uz navedeno, iz izvješća Kaznionice u T. vidljivo je i da se zatvorenikov pojedinačni program izvršavanja kazne zatvora realizira na razini zadovoljava, ali bez korištenja pogodnosti izlaska te da je vjerojatnost kriminalnog povrata procijenjena srednjom do visokom, što se ne odnosi prije svega na prometna kaznena djela, kako se to pogrešno smatra prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, već i na druga djela. Naime, zatvorenik je slabijih kapaciteta za odgovorno ponašanje prema sebi i drugima, unatoč izraženoj potrebi za pripadanjem, nedostaje mu ustrajnosti i dosljednosti u ostvarenju ciljeva. Iako nije kriminaliziran, zanemaruje društvena pravila i to olako ne vjerujući u štetne posljedice.

Stoga, imajući na umu sve navedeno, ocjena je ovog suda da je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi upire na to da još nisu ispunjeni svi uvjeti iz članka 59. stavka 2. KZ/11-19 za zatvorenikovo ranije puštanje na slobodu te da, unatoč zatvorenikovoj verbaliziranoj kritičnosti prema kaznenim djelima te osiguranom poslijepenalnom prihvatu, to ne upućuje na njegovu spremnost za uključivanje u život na slobodi. Osim toga, i ostatak neizdržanog dijela kazne u odnosu na ukupno izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora (izdržao je nešto više od 2/3 kazne zatvora) dodatno upućuje na zaključak da je nužno da zatvorenik radi ispunjenja svrhe kažnjavanja nastavi s izdržavanjem kazne.

Zbog svega navedenog trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP/08. preinačiti prvostupanjsko rješenje na način kako je to učinjeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 20. ožujka 2020.

                            Predsjednik vijeća:

                            dr. sc. Zdenko Konjić, v.r.