- 1 -              II Kž 118/2020-4

Broj: II Kž 118/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Perice Rosandića i Ane Garačić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Gradiški Lovreček, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. P., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 3. ožujka 2020. broj Kov-78/2019., o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 20. ožujka 2020.,

r i j e š i o   j e :

Žalba optuženog N. P. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog N. P., zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. i članka 139. stavaka 1. i. 4. KZ/11., pod točkom II/ izreke, na temelju članka 127. stavka 4. u vezi s člankom 131. stavkom 1. (pravilno je: stavkom 3.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) protiv optuženika je produljen istražni zatvor iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv točke II/ izreke tog rješenja žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku M. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „ukinuti pobijano rješenje, te okrivljeniku, po potrebi, odrediti blažu mjeru“.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada paušalno ističe da je izreka pobijanog rješenja u suprotnosti s obrazloženjem istog, odnosno da rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, time da pri tome žalitelj ne konkretizira čime je točno ova povreda ostvarena. Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog N. P. i to, kako glede postojanja opće, tako i one koje se odnose na posebnu pretpostavku iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., te je za svoju odluku dao jasne, dostatne i neproturječne razloge. Stoga, nije u pravu žalitelj ni kada, neosnovano ističući općenitost i apstraktnost formulacija kojima se obrazlaže nužnost daljnje primjene mjere istražnog zatvora, rješenje pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Jednako tako, ispitivanjem prvostupanjskog rješenja po službenoj dužnosti, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., nisu utvrđene druge povrede na koje je ovaj drugostupanjski sud dužan paziti.

Iako žalitelj ne problematizira osnovanu sumnju kao temeljnu pretpostavku iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. za primjenu mjere istražnog zatvora, valja istaknuti da, za ovaj stadij kaznenog postupka dostatan stupanj osnovanosti sumnje na počinjenje optuženiku inkriminiranih kaznena djela proizlazi iz sada potvrđene optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 4. prosinca 2019., broj K-DO-130/2019. te dokaza na kojima se ona temelji.

Nadalje, osporavajući zaključak prvostupanjskog suda o postojanju iteracijske opasnosti, žalitelj ističe da taj sud „nije ispitao dokaze koji govore za ili protiv postojanja javnog interesa koji preteže nad presumpcijom nevinosti“. Naime, po stavu obrane činjenica što je optuženik ranije osuđivana osoba ne može sama po sebi biti dostatan razlog za produljenje istražnog zatvora, dok je vrijeme do sada provedeno u istražnom zatvoru na njega u dovoljnoj mjeri preventivno djelovalo, što uz činjenicu da živi odvojeno od članova svoje obitelji (na čiju su štetu počinjena inkriminirana mu djela), smatra da ukazuje kako kod optuženika više ne postoje one osobite okolnosti koje bi upućivale na zaključak da će on na slobodi nastaviti s činjenjem kaznenih djela. Jednako tako, žalitelj tvrdi i da je u konkretnom slučaju, povrijeđeno načelo razmjernosti.

Nasuprot izloženom, optuženi N. P. potvrđenom je optužnicom osnovano sumnjiv za učin kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. te kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 1. i 4. KZ/11., sve u vezi s člankom 51. KZ/11. Inkriminirani način počinjenja djela, prema kojem je optuženik osnovano sumnjiv da prvotno udara i prijeti bivšoj izvanbračnoj supruzi V. B., a potom nakon verbalnog sukoba i naguravanja s oštećenim V. P., svojim sinom, on, vadi nož, te nakon što ga oštećenik odguruje nogom, vadi i pištolj koji usmjerava prema oštećeniku, no, uslijed činjenice što mu je pištolj bio zakočen ne uspijeva opaliti, nakon čega otkoči pištolj te povlačenjem zatvarača u zadnji položaj stavlja metak u cijev i u V. P., koji se trčeći udaljava, ispaljuje dva hitca od kojih jedan pogađa oštećenika u bedrenu kost lijeve noge, po ocjeni ovog suda doista upućuje na iskazanu iznimnu upornost tijekom događaja za koji se tereti, što, pak, govori o visokom stupnju kod optuženog N. P. izražene kriminalne volje pri inkriminiranom mu protupravnom postupanju.

Uz navedeno, osnovao prvostupanjski sud svoj zaključak o konkretnoj i realno predvidivoj opasnosti od ponavljanja djela kod optuženog N. P. nalazi i u činjenici njegove ranije kaznene osuđivanosti. Naime, optuženik je, sukladno podacima iz kaznene evidencije, u periodu od 2004. do 2012. kontinuirano u tri navrata kazneno osuđivan, od čega dva puta kaznama zatvora u trajanju od pet godina te potom od tri godine i 10 mjeseci. Neovisno o okolnosti na koju ukazuje žalitelj, a to je da se ne radi o osudama za ista ili istovrsna kaznena djela (ranije je osuđen zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji, kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe, kaznenog djela zlouporabe opojnih droga te kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama), izložene činjenice, i po ocjeni ovog suda, ne govore o osobi čije je dosadašnje ponašanje usklađeno s prihvaćenim društvenim normama i pozitivnim propisima društva, već upravo suprotno, upućuju na zaključak da je optuženik sklon činjenju kaznenih djela, da u odnosu na njega niti kazne zatvora nisu ostvarile očekivani preventivni učinak, te da je njegovo protupravno postupanje i progrediralo, obzirom je sada osnovano sumnjiv za učin jednog od težih kaznenih djela - ubojstva u pokušaju.

Povrh već izloženog, pri ocjeni potrebe daljnje primjene mjere istražnog zatvora, ispravno prvostupanjski sud ima na umu i rezultat provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika. Naime, sukladno nalazu i mišljenju vještaka psihijatra te dopuni provedenog vještačenja, optuženik je politoksikomanski ovisnik o drogama, kod kojeg postoje psihoorganska oštećenja, izmijenjene je strukture osobnosti s crtama paranoidnog, emocionalno nestabilnog i disocijalnog tipa, a preporuka je vještaka optuženiku izreći sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti od droga i to kroz zakonom najduže dozvoljene trajanje, sve kako bi se umanjila opasnost od ponovnog činjenja kaznenih djela.

Zaključno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sve izložene, konkretizirane okolnosti, u svojoj ukupnosti, jasno upućuje na realno predvidivu opasnost da će optuženi N. P., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti isto ili počiniti koje drugo kazneno djelo, zbog čega nije u pravu žalitelj kada tvrdi da sud prvog stupnja nije ispitao postojanje javnog interesa koji preteže nad presumpcijom nevinosti, odnosno da je odluku utemeljio na „općenitim i apstraktnim“ razlozima. Kod takvog stanja stvari, činjenica da optuženik živi odvojeno od članova svoje obitelji, nije od utjecaja na ocjenu nužnosti daljnje primjene mjere istražnog zatvora.

Nadalje, a glede žalbenog navoda kojim se upire na povredu načela razmjernosti, za istaknuti je da se optuženiku, osim kaznenog djela iz članka 139. stavaka 1. i 4. KZ/11., stavlja na teret i kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. za koje je zakonom propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, slijedom čega sukladno odredbi članka 133. stavka 1. točke 5. ZKP/08. istražni zatvor do donošenja presude suda prvog stupnja može trajati najdulje dvije godine. Razmatrajući izloženo te kriterije propisane člankom 122. stavkom 2. ZKP/08., a vodeći računa o načelu iz članka 4. stavka 1. ZKP/08., odnosno o tome je li ograničenje slobode razmjerno naravi potrebe za istim u ovom konkretnom slučaju, ocjena je ovog drugostupanjskog suda, da dosadašnjim trajanjem mjere istražnog zatvora (nešto više od osam mjeseci), načelo razmjernosti ovdje nije povrijeđeno.

Protivno daljnjim neosnovanim navodima žalbe o mogućnosti primjene blažih mjera, ranije izložene činjenice svojom su kvantitetom i kvalitetom takvog značaja, da se postojeća i kod optuženog N. P. konkretna i realno predvidiva opasnost od iteracije, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, za sada, ne može prevenirati kojom drugom blažom mjerom, odnosnom primjenom neke od zakonom predviđenih mjera opreza. Slijedom svega, valjano je i na zakonu osnovano prvostupanjski sud pobijanim rješenjem optuženiku produljio istražni zatvor temeljem zakonske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

Budući da navodima žalbe utvrđenja prvostupanjskog suda nisu s uspjehom dovedena u dvojbu, trebalo je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 20. ožujka 2020.

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Zdenko Konjić, v. r.