- 1 -              II Kž 120/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: II Kž 120/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Perice Rosandića i Ane Garačić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Gradiški Lovreček, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. L., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96 - dalje: OKZ RH), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 2. ožujka 2020. broj Kv-Rz-5/2020-6 (K-Rz-3/2019), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon dopuštene obnove kaznenog postupka, u sjednici održanoj 20. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Žalba optuženog P. L. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, u tijeku postupka nakon dopuštene obnove kaznenog postupka protiv optuženog P. L., zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, produljen je istražni zatvor protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.). U vrijeme trajanja istražnog zatvora, optuženom P. L. uračunato je vrijeme lišenja slobode od 4. travnja 2019., pa nadalje.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi P. L. po branitelju, odvjetniku S. Ž., bez posebnog isticanja žalbenih osnova, no, iz sadržaja žalbe proizlazi da rješenje pobija prigovorima činjenične naravi. Žalbom predlaže „da se rješenje o produljenju istražnog zatvora ukine te odrede druge predložene mjere opreza kao i eventualno jamstvo te da se osumnjičenika pusti da se brani sa slobode“.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Osporavajući osnovanost primjene mjere istražnog zatvora iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., dakle, zbog opasnosti od bijega, žalitelj smatra da kod optuženog P. L., uslijed činjenice da mu brat živi u Republici Hrvatskoj, ne postoji konkretno utvrđena opasnost da bi puštanjem na slobodu pobjegao i time postao nedostupan tijelima kaznenog progona, dok da za primjenu mjere istražnog zatvora nije dostatna pretpostavljena i apstraktna opasnost od bijega. Ističe kako je u konkretnoj situaciji dostatno odrediti mjere opreza te jamstvo, kojima se, po stavu žalitelja, učinkovito može postići svrha do sada ostvarivana mjerom istražnog zatvora.

 

Protivno ovim navodima žalbe, prvostupanjski je sud, prilikom donošenja pobijanog rješenja, potpuno i pravilno utvrdio postojanje konkretnih okolnosti u kojima se ostvaruje posebna pretpostavka za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora upravo protiv optuženog P. L. iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Obrazlažući svoju odluku, prvostupanjski je sud dao jasne, detaljne i u cijelosti dostatne razloge zbog kojih smatra da je mjerom istražnog zatvora potrebno prevenirati kod optuženika utvrđenu realno predvidivu i konkretnu opasnost od bijega te da, za sada, nema uvjeta za primjenu blažih mjera opreza.

 

Naime, iznoseći razloge za svoju odluku, prvostupanjski sud pobijanim rješenjem valjano utvrđuje i pravilno obrazlaže da je optuženik dugi niz godina bio nedostupan tijelima kaznenog progona. Uvidom u spis predmeta proizlazi da je protiv optuženika naloženo izdavanje tjeralice još u stadiju istrage, temeljem rješenja istražnog suca Županijskog suda u Osijeku od 8. siječnja 1996., broj Kio-769/1995-3, a nakon pravomoćnog dovršetka postupka vođenog u njegovoj odsutnosti i pravomoćnosti presude Županijskog suda u Vukovaru od 5. veljače 2009., broj K-7/2001. (kojom je u odsutnosti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina), po sucu izvršenja, raspisana je i međunarodna tjeralica. Unatoč tome, optuženi P. L. uhićen je tek 4. travnja 2019., iz čega je razvidno da je više od 23 godine bio nedostupan tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske.

 

Dovodeći izložene okolnosti u vezu s činjenicom da je, sukladno podacima u spisu predmeta, optuženik državljanin Republike Hrvatske i Republike Srbije, gdje ima prijavljeno prebivalište, jasno je da optuženik za teritorij Republike Hrvatske nije vezan nekom čvrstom i trajnom sponom. Povezujući sve navedeno s težinom kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret i činjenicom da je za isto u postupku čija je obnova sada dopuštena osuđen kaznom zatvora u trajanju od 15 godina, s pravom prvostupanjski sud zaključuje o postojanju onih osobitih okolnosti koje u svojoj ukupnosti upućuju na opasnost da će optuženi P. L. na slobodi napustiti teritorij Republike Hrvatske i postati nedostupan njenim tijelima progona te tako osujetiti vođenje ovog obnovljenog kaznenog postupka.

 

Osnovanost i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u pitanje žalbenim navodom optuženog P. L. kojim ističe da u Republici Hrvatskoj ima brata, i to u O., kod kojeg bi za vrijeme trajanja postupka mogao boraviti.

 

Naime, razlozi zbog kojih je do sada primjenjivan istražni zatvor kao mjera prevencije opasnosti od bijega, takve su prirode, da ne osiguravaju ostvarenje svrhe zbog koje se prema optuženom P. L. primjenjuje istražni zatvor nekom od mjera opreza, što također pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud pobijanom odlukom. Dugogodišnja optuženikova nedostupnost tijelima progona Republike Hrvatske, činjenica da je dvojni državljanin (Republike Hrvatske i Republike Srbije), da dugi niz godina ima prijavljeno prebivalište u Republici Srbiji, iz čega je očito da ga za teritorij Republike Hrvatske ništa trajno ne veže, a s druge strane okolnost da se ovdje protiv njega vodi obnovljeni postupak u kojem je suočen s optužbom za teško kazneno djelo za koje je u odsutnosti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, u svojoj ukupnosti, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, jasno ukazuju da, za sada, niti jednom mjerom opreza nije moguće svrhovito prevenirati kod optuženika realno predvidivu opasnost od bijega koja se u ovom trenutku ostvaruje produljenom mjerom istražnog zatvora iz zakonske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

Na opetovani žalbeni navod kojim se ističe da je optuženiku u ranijem stadiju postupka određeno jamstvo koje može zamijeniti istražni zatvor, pa da isto "naknadno donešenim rješenjima nije moglo biti ukinuto", valja reći da je na ovaj navod već višekratno odgovoreno rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. prosinca 2019., broj II Kž-463/2019-4, te od 18. rujna 2019., broj II Kž-332/2019-4., pa se stoga žalitelj na ista upućuje.

 

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima optuženika nije dovedena u sumnju osnovanost i zakonitost pobijanog rješenja niti je ispitivanjem istog, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud utvrdio povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 20. ožujka 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Zdenko Konjić, v. r.