Broj: Rev 2685/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. I. iz …, zastupanih po punomoćniku B. K., odvjetniku u V., …., protiv tuženika I. L. iz …, zastupanog po punomoćnici R. K., odvjetnici u G. polju, …, radi iseljenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-1916/2010-2 od 22. rujna 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Grubišnom polju, posl. broj P-17/10-39 od 15. rujna 2010., u sjednici održanoj 2. lipnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-1916/2010-2 od 22. rujna 2011., odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku iseliti se iz nekretnine tužitelja kč. br. 551/3 kuća br. 13 u D. B., gospodarskih zgrada i dvorišta od 207 čhv upisane u zk. ul. br. 456 k.o. D., te nekretninu oslobođenu od osoba i stvari predati u posjed tužitelju (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom tuženik je obavezan tužitelju nadoknaditi parnični trošak od 8.302,50 kn (st. II. izreke). Konačno, tom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (st. III. izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje, tom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              Protiv drugostupanjske reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) podnio tužitelj smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju Ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. toga Zakona.

 

Kako je pobijana drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. ZPP, to je u konkretnom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, a posljedično čemu nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stoga predmetna revizija tužitelja razmatrana je kao revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

              Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno revizijskim navodima tužitelja u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP. Drugostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja, jer je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i to upravo onaj kojega je odredio sam tužitelj.

 

              Isto tako nije u pravu tužitelj kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 373. toga zakona (jer da je drugostupanjski sud neovlašteno vez provođenja glavne rasprave utvrdio činjenično stanje drugačije od onoga koje ga je utvrdio prvostupanjski sud). Kada je drugostupanjski sud utvrdio činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, onda je on postupio sukladno odredbi čl. 373. a. st. 1. toč. 2. ZPP (a koju odredbu evidentno tužitelj ispušta iz vida). Stoga, nije u pravu tužitelj kada smatra je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena netom navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika iz predmetne nekretnine, te predaju te nekretnine u posjed tužitelju.

              Drugostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenice:

 

              - da je tuženik bio vlasnik stana u P. kojega je prodao,

 

              - da su stranke iz ove parnice slobodno očitovale volju te sklopile sporazum (ugovor) prema kojem se tuženik obavezao tužitelju predati novac kod prodaje stana u P. u iznosu od 18.000,00 DM, a radi kupnje predmetne nekretnine na ime tužitelja, s tim da tuženik stječe pravo trajnog sukorištenja predmetne nekretnine, odnosno da tuženik stječe pravo na suposjed te nekretnine,

 

              - da je tuženik tužitelju predao 18.000,00 DM,

 

              - da je tužitelj kupio predmetnu nekretninu na svoje ime (gdje je i upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik te nekretnine), te

 

              - da je tuženik u suposjedu predmetne nekretnine odnosno da istu koristi zajedno sa tužiteljem i njegovom suprugom (kćeri tuženika).

 

              Na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZVDSP) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

 

              Prema odredbi čl. 163. st. 1. ZVDSP posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

 

              Kada je tuženik stekao pravo na suposjed predmetne nekretnine i to na temelju ugovora (sporazuma) sa tužiteljem (gdje je tuženiku u cijelosti ispunio svoju obavezu) onda on ima pravo odbiti iseljenje iz predmetne nekretnine premda je ta nekretnina u vlasništvu tužitelja (čl. 163. st. 1. ZVDSP).

 

              S obzirom na revizijski navod tužitelja da prije navedeni ugovor (sporazum) ne bi proizvodio pravne učinke zbog nedostatka pisane forme za ukazati je da sklapanje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugačije određeno (čl. 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – a koji zakon se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 35/05 i 41/08). Tužitelj i ne tvrdi da bi taj ugovor (sporazum) po svom sadržaju i po pravnoj prirodi bio jedan od ugovora za koji je zakon propisao pisanu formu. Stoga dakle nije u pravu tužitelj kada smatra da taj ugovor (sporazum) ne bi proizvodio pravne učinke.

 

              Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 2. lipnja 2015.