1              Poslovni broj: Gž-24/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-24/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Senije Ledić kao predsjednice vijeća, Amare Trgo, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Lidije Vojković kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske OIB: ... koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, Građansko-upravni odjel,  protiv tuženih pod 1/ B. M., OIB: ... iz B. L. i pod 2/ G. I., OIB: ... iz Z., obje zastupane po punomoćniku I. L., odvjetniku u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženih protiv presude Općinskog suda u Virovitici od 22. studenog 2019. pod poslovnim brojem P-432/2018-18, u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Virovitici od 22. studenog 2019. pod poslovnim brojem P-432/2018-18 i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj Republika Hrvatska, OIB: ..., u cijelosti vlasnik čkbr. 580/27 oranica rit sa 1 j i 1595 čhv, čkbr. 580/28 oranica rit sa 761 čhv i čkbr. 580/29 oranica rit sa 1 j i 203 čhv upisano u zk. ul. br. 222 k.o. L. B., te čkbr. 609/2 oranica rit sa 1 j i 180 čhv, upisano u zk. ul. br. 1053 k.o. L. B.,  a tuženice su dužne trpjeti prijenos  svog prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist tužitelja odmah po pravomoćnosti ove presude."

 

II. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplati tuženima iznos u visini 9.281,25 kuna.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u cijelosti je prihvaćen zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se tužiteljica u cijelosti utvrdi vlasnikom čk. br. 580/27 oranica rit sa 1 j i 1595 čhv, čk.br. 580/28 oranica rit sa 761 čhv i čk.br. 580/29 oranica rit sa 1 j i 203 čhv, sve upisano u Z.U. 222 k.o. L. B. te čk.br. 609/2 oranica rit sa 1 j i 180 čhv Z.U. 1053 k.o. L. B. te da su dužne tužene trpjeti prijenos prava vlasništva sa njihovog imena u korist tužiteljice po pravomoćnosti presude.

 

Ujedno je naloženo tuženima da tužiteljici na ime naknade parničnog troška isplati iznos u visini 7.000,00 kuna.

 

Žalbu protiv ove presude podnose tužene zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažu da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije zahtjev tužiteljice, podredno da presuda bude ukinuta i predmet vraćen na suđenje sudu prvog stupnja.

 

U smislu odredbe iz članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) sud prvog stupnja je žalbu tuženih dostavio na odgovor tužiteljici.

 

Tužiteljica je u odgovoru na žalbu tuženih osporila žalbene navode kao neosnovane uz prijedlog da žalba bude odbijena.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora u uvodno označenoj građanskopravnoj stvari jest pitanje prava vlasništva nekretnina označenih kao čk.br. 580/27, čk.br.580/28 i čk.br.580/29 sve upisano u Z.U. 222 k.o. L. B. te nekretnine označene kao čk.br. 609/2 Z.U. 1053 k.o. L. B.

 

Prema izvatku iz zemljišnih knjiga na nekretninama označenim kao čk.br. 580/27/28/29 sve Z.U. 222 k.o. L. B. uknjižene su kao suvlasnice svaka za po 1/2 dijela tužene u uvodno označenoj građanskopravnoj stvari B. M. i G. I., dok je na nekretnini označenoj kao čk.br. 609/2 Z.U. 1053 k.o. L. B. uknjižena kao vlasnica tužena pod 2. G. I. za cijelo.

 

Prilikom identifikacija nekretnina na licu mjesta sud je utvrdio da su nekretnine na koje su uknjižene obe tužene upisane u Z.U. 222 k.o. L. B. u naravi šuma, dok je čk.br. 609/2 u naravi oranica u sredini koje je manji dio obrastao šumom, a koja se graniči sa zemljištem u posjedu S. M. na sjeveroistočnoj strani i V. K. na jugozapadnoj strani. Ova identifikacija nekretnine izvršena je za potrebe postupka P-925/10-16 Općinskog suda u Virovitici, koji sadržaj izvedenih dokaza, u suglasnosti sa strankama, je utvrdio sud u ovoj građanskopravnoj stvari.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je pored već naprijed navedenog zemljišnoknjižnog stanja gdje su tužene suvlasnice određenog broja nekretnine, a tužena pod 2/ isključivo vlasnica nekretnine čk. br. 609/2, iz Uvjerenja Područnog ureda za katastar od 28. svibnja 2010. da proizlazi da su ove nekretnine od osnutka Katastarskog operata do 1973. bile upisane kao posjed S. N. iz B., prednika tuženih, a iste godine da prelaze u posjedovni list broj 378 posjednika Lovačkog društva P., V., s tim da prema ovom Uvjerenju katastra iz 2010. nema isprava temeljem kojih je upisan posjed Lovačkog društva. Nakon ovog posjed sa Lovačkog društva P. (strana 7 spisa) upisuje se posjed Lovačke udruge J. G. B. i to prema posjedovnom listu broj 706, odlukom Lovačkog društva S., V. broj 13-1/95 od 9. srpnja 1995., a koji posjed se vodio do 2010.

 

Prema dopisu Područnog ureda za katastar o povijesti promjena na katastarskim česticama od 11. srpnja 2016. (strana 41 spisa) predmetne nekretnine iz posjedovnog lista 161 sa S. N. iz B. prešle su u posjedovni list 378 na Lovačko društvo P., V., ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 5. travnja 1973. s tim da u arhivi katastra nema samog predmeta niti ugovora o kupoprodaji. Godine 1997. prema ovoj obavijesti, nekretnine prelaze u posjedovni list broj 76 na Lovačku udrugu J., G. B. gdje se nalaze do 2010., kada prelaze u posjedovni list broj 1009 na ime M. N. kao posjednika (prednika tuženik), a nakon toga 2015. prelaze u posjedovni list 1122 na ime tužene pod 1/ B. M.

 

Nakon ukidne odluke ovog Županijskog suda od 13. rujna 2018. pod poslovnim  brojem Gž-1192/2017-2, a radi otklanjanja kontradiktornosti u obavijestima Područnog ureda za katastar od 28. svibnja 2010. te od dana 11. srpnja 2016. prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku, postupajući suglasno odredbi iz članka 377. ZPP od Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar u Virovitici dobio dopunu povijesti primjena na katastarskim česticama koje su predmet ovog spora sa naglaskom da je ponovnim uvidom u službenu evidenciju, kao i uvjerenje Klasa 935-08/10-01/449, Ur. broj: 541-16-2/5-10-3 od 28. svibnja 2010. i uvjerenje Klasa: 936-02/16-05/167 od 11. srpnja 2016., nađena razlika između ta dva uvjerenja postoji ali da u arhivi ne postoji kupoprodajni ugovor od 5. travnja 1973., kao niti predmet 2587/73 koji bi se odnosio na prijelaz posjeda od fizičke osobe na lovačku udrugu. U njihovoj arhivi samo da postoji knjiga "spiska promjena" iz kojih je vidljivo da su sa posjednika S. N. iz B. iste čestice prešle u posjed Lovačkog društva P., V. Upravo Državna geodetska uprava zaključuje da postoji "samo zabilježba" da je posjednik Lovačko društvo P. evidentirano na temelju kupoprodajnog ugovora, a da se ne može potvrditi valjanost kupoprodajnog ugovora od 5. travnja 1973. jer da isti ne postoji u njihovoj arhivi.

 

Sud temeljem izvedenih dokaza, pribavljene obavijestio o kojima je naprijed bilo riječi, saslušanjem svjedoka te pregledom spisa P-925/10 zaključuje da iz istih proizlazi "da je 5. travnja 1973. godine zaključen kupoprodajni ugovor između Lovačkog društva P. kao kupaca te S. i M. N. kao prodavatelja, a temeljem kojih ugovora je došlo do promjene u posjedovnom stanju katastra, na način da je umjesto ranijeg posjednika S. N. upisano Lovačko društvo". Temeljem takvih utvrđenja ujedno zaključuje da je "upravo zbog postojanja tog ugovora na tuženima teret dokazivanja da ugovor nije zaključen, koju okolnost nisu sa uspjehom osporili te sud istinitost o postojanju ugovora o kupoprodaji smatra neosporenom presumpcijom".

 

Prvostupanjski sud nadalje vrlo detaljno iznosi sadržaj odredbe iz članka 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91) prema kojoj odredbi poljoprivredno zemljište u društvenom vlasništvu na teritoriju republike postaje vlasničko pravo Republike Hrvatske te odredbe iz članka 28. i pridružujuće odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje: ZOVO), koji govore o kvaliteti posjeda potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjedanjem. Temeljem iznesenih utvrđenja te citiranih materijalnopravnih odredbi prvostupanjski sud zaključuje da kupoprodajni ugovor "između Lovačkog društva P. i ranijih vlasnika, pravnih prednika tuženih, nije osnova za stjecanje prava vlasništva, već govori o kvaliteti posjeda tužiteljice odnosno njenih prednika.

 

"Nalazeći utvrđenim da posjed tužiteljice i njenih pravnih prednika svojim trajanjem i kvalitetom ispunjava uvjete za stjecanje prava vlasništva", prvostupanjski sud usvaja zahtjev tužitelja.

 

Ovaj žalbeni sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda.

 

Uvjeti za dosjedanje odnosno stjecanje prava vlasništva dosjelošću u konkretnom slučaju s obzirom na tvrdnju tužitelja da je dosjedanje počelo 1973., sukladno odredbi iz članka 388. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15 – dalje u tekstu: ZV) valjalo je razmotriti kroz pravna pravila Austrijskog općeg građanskog zakonika (OGZ) koja su se primjenjivala na temelju članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list FNRJ" broj 86/46 – pročišćeni tekst) do stupanja na snagu ZOVO-a dana 1. rujna 1980. pa zatim prema odredbi ZV-a koji je stupio na snagu 1. siječnja  1997. Uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću koja su određena pravilima OGZ-a u paragrafima 1460-1471 zahtijevaju da dosjedatelj ima pravo stvar posjedovati, da je njegov posjed pošten zakonit i istinit i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno. To znači da posjednik ne smije prisvojiti stvar silom ili lukavstvom, ili potajno (paragraf 1464.), da posjed mora biti pošten (paragraf 1463 i 326) i da se posjed mora temeljiti na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost da je ova pristajala prodavaocu (paragraf 1461.) time da opisani uvjeti moraju postojati cijelo vrijeme trajanja 20-godišnjeg roka dosjedanja. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ-a pošteni posjednik je onaj tko drži stvari iz uzroka vjerojatnih da je njegova stvar koju posjeduje, a nepošteni posjednik je onaj koji zna i iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje.

 

Prema odredbi iz članka 159. stavak 1. ZV-a dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Stavkom 3. ove zakonske odredbe je propisano da samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed  barem pošten stječe vlasništvo dosjelošću protekom roka od 20 godina neprekidnog samostalnog posjeda.

 

Dakle, prema svim ovim zakonskim odredbama element poštenja je osnovna i glavna pretpostavka za stjecanje vlasništva dosjedanjem te ovisno o drugim elementima, vrijeme koje je zakonom za to predviđeno.

 

U ponovljenom postupku sud je pribavio obavijesti iz kojih proizlazi da nema dokaza o postojanju kupoprodajnog ugovora, da postoji tek "zabilježba" o postojanju kupoprodajnog ugovora u jednom od izvoda iz katastra, ali da nema također ni spisa iz kojeg bi proizlazilo na koji način je promijenjen upis posjeda od fizičke osobe prednika tuženih na prednika tužitelja.

 

Ponoviti je napomenu iz ukidnog rješenja ovog žalbenog suda da u spisu nema ni jednog dokaza, ni jedne potvrde o plaćenoj kupoprodajnoj cijeni koja bi realno ukazala na postojanje kupoprodajnog ugovora kod izričite tvrdnje kako tuženih, tako i njihove prednice koja je svoj iskaz dala u postupku pod poslovnim brojem P-925/10 da nikakav kupoprodajni ugovor nije sačinjen iako su lovačka društva tražila i prisiljavala kako prednicu tuženih M. N., tako i njenog supruga S. N., ali da nikad njihovu dozvolu za prodaju nisu imali.

 

Kod činjenica da su cijelo promatrano vrijeme uknjiženi vlasnici upravo bile tužene odnosno njihovi prednici, tada postojanje kupoprodajnog ugovora i dokaz o njegovom postojanju, suprotno stajalištu suda prvog stupnja nije u smislu odredbe iz članka 7. i članka 220. ZPP na teret tuženih, već na teret onoga koji tvrdi da je taj posjed, a time i pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva, stekao temeljem kupoprodajnog ugovora.

 

Međutim, tužitelji taj dokaz nisu pribavili, a niti su na bilo koji drugi način osim navedene zabilježbe dokazali o kupoprodaji predmetne nekretnine. Upitnost "zabilježbe" proizlazi iz iskaza saslušanog svjedoka R. A. (strana 85 spisa) višeg referenta u Državnoj geodetskoj upravi, Područni ured za katastar Virovitica koja je u svom iskazu između ostalog navela da joj nije poznato "kako je izvršena ta promjena", da je bilo moguće napraviti i usmenom izjavom na šalteru katastra, odnosno onog koji je upisan kao posjednik i onog na kojeg posjed prelazi", kao i da prema iskazima nekih službenika "promjena stanja u katastru je bila moguća i bez ikakve dokumentacije i izjave stranaka", ali da ona s obzirom na te informacije može zaključiti da je "možda tako bilo, a možda nije bilo". U svom iskazu je osporila postojanje kupoprodajnog ugovora kao temelj za upis prava posjeda na predmetnim nekretninama.

 

Nadalje. prvostupanjski sud je propustio ocijeniti obavijest Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar iz kojeg bi proizlazilo da je od 2010. upisnik na ovim nekretninama upisana kao posjednik baka tuženih M. N., a zatim tužena B. M. od 2015., a njihov prednik S. N. da je bio upisan do 1973.

 

Katastar nekretnina jest evidencija o česticama zemljišta, zgrada i dijelovima zgrada kao dijelovima građevine, koji se nalaze na zemljištu ili ispod njegove površine ako zakonom nije drugačije određeno prema članku 2. Zakona o državnoj izmjeni   i katastru nekretnina ("Narodne novine", broj 128/99, dalje: ZOK); promjene u katastru se provode u zemljišnim knjigama u postupku suglasno odredbi iz članka 10. i pridružujućim odredbama Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17). Izmjenu katastarskih podataka nezadovoljan stranka može osporavati u posebnom upravnom postupku.

 

Međutim, u konkretnom slučaju izmjenu podataka koja je uslijedila 2010. nije osporavala tužiteljica iako su katastarski podaci javna isprava iza kojih stoji država, a presumpcijom istinitosti koju je moguće osporiti suglasno odredbi iz članka 230. stavak 3. ZPP-a.

 

Kako tužiteljica Republika Hrvatska nije osporavala izmjenu posjeda spornih nekretnina sa Lovačkog društva na prednika tuženih, najprije na baku tuženih M. N. (2010. godine), a niti naknadnu promjenu 2015. kad taj posjed prelazi na tuženu B. M. kao njenu slijednicu zajedno sa tuženom pod 2., tada je ocjena ovog žalbenog suda da tužiteljica nije sa uspjehom u ovom postupku osporila faktički posjed i istinski upis posjednika, tuženih i njihovih pravnih prednika na spornim nekretninama.

 

Zbog svega izloženog ovaj žalbeni sud ocjenjuje osnovanim žalbeni prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju temeljem kojih je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice sa postavkom da je postojanje kupoprodajnog ugovora, koji sa uspjehom tužiteljica nije dokazala, bio pravni osnov poštenja faktičkog posjeda prednika tužiteljice, a nije dokazala ni neistinitost katastarskih podataka o upisanom posjedu tuženih odnosno njihovog pravnog prednika na spornim nekretninama.

 

Stoga je ovaj žalbeni sud temeljem odredbe iz članka 373. ZPP preinačio odluku o glavnoj stvari na način da je odbio zahtjev tužiteljica te odlučio kao u citiranoj izreci presude ovog žalbenog suda.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari to je temeljem odredbe iz članka 166. ZPP valjalo odlučiti o trošku cjelokupnog parničnog postupka.

 

Tužiteljica je stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu te je dužna tuženima naknaditi u cijelosti nastali parnični trošak temeljem odredbe iz članka 154. stavak 1. ZPP i to onaj koji je bio potreban za vođenje postupka (članak 155. ZPP), koja visina jer s obzirom da ih je zastupao odvjetnik propisana Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. To sve suglasno postavljenom zahtjevu za naknadu parničnog troška u smislu odredbe iz članka 164. ZPP.

 

Tužene nisu zatražile naknadu troška žalbenog postupka te je njihov zahtjev za naknadu  parničnog troška razmatrati u granicama postavljenog zahtjeva pred sudom prvog stupnja (strana 88 spisa).

 

Imajući u vidu potreban trošak priznati je trošak tuženima odgovora na tužbu, pristup na ročišta od 10. studenog 2016. i 19. siječnja 2017. u zatraženim iznosima od po 1.000,00 kuna imajući u vidu vrijednost predmeta spora, sastav žalbe od 15. ožujka 2017. (uvećanje 25%) u visini od 1.250,00 kuna, pristup na ročište od dana 14. veljače 2019. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tarifnom broju 9. stavak 2. Tarife pa im pripada tek 500,00 kuna, a ne zatraženih 1.000,00 kuna. Ovaj žalbeni sud ocjenjuje da podnesak tuženih od 25. rujna 2019. nije bio potreban, dok je u cijelosti naknađen podnesak dostavljen sudu dana 25. listopada 2019., a pun iznos je dosuđen i za ročište od 29. listopada 2019.

 

Dakle, po navedenim stavkama tuženima pripada trošak u visini 6.750,00 kuna. S obzirom da je isti odvjetnik zastupao dvije tužene, to mu pripada 10% ovog troška u visini od 675,00 kuna, što čini trošak u visini 7.425,00 kuna uz PDV od 1.856,25 kuna, trošak tuženih, s obzirom na njihov postavljen zahtjev i njegovu djelomičnu osnovanost iznosi 9.281,25 kuna.

 

Stoga je naloženo tužiteljici da tuženima na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplati iznos u visini 9.281,25 kuna na način kao što je to odlučeno pod točkom II. izreke presude ovog žalbenog suda.

 

U Splitu 19. ožujka 2020.