Poslovni broj: 89 Pž-2245/2018-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 89 Pž-2245/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Josip Turkalj, u pravnoj stvari tužitelja O.-K. d.d., OIB ..., O., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Z., odvjetnik u O., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO, OIB ..., Z., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u O., radi isplate iznosa od 387.554,55 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-184/2017-9 od 13. listopada 2017., 19. ožujka 2020.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika Republika Hrvatska kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-184/2017-9 od 13. listopada 2017. u točki II. njene izreke, i u dijelu točke I. izreke kojom je održan na snazi platni nalog za iznos glavne tražbine u visini od 387.554,55 kn te za trošak ovršnog postupka u iznosu od 10.339,44 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-1905/2016 od 9. prosinca 2016. za iznos glavne tražbine u iznosu od 387.554,55 kn i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 10.339,44 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je djelomično ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi za predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.895,50 kn (točka I. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 23.200,00 kn (točka II. izreke), te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu do 13.234,94 kn (točka III. izreke).

Protiv dijela ove presude pod točkom I. izreke u kojoj je održan na snazi platni nalog za iznos glavne tražbine za iznos od 387.554,55 kn i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 10.339,44 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te protiv točke II. izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti ili ju ukinuti. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 6.250,00 kn.

Tužitelj u odgovoru na žalbu poriče žalbene navode, a posebno da se prije podnošenja ovršnog prijedloga nije obratio tuženiku radi mirnog rješenja spora, te predlaže tuženikovu žalbu odbiti.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je isplata iznosa od 387.554,55 kn, s osnove izvedenih dodatnih radova na temelju naloga inspektora zaštite na radu temeljem ugovora o građenju.

Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između danih razloga i sadržaja spisa, a zbog čega je pobijanu presudu moguće ispitati, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP-a, jer je tužitelj ovršni prijedlog podnio na temelju vjerodostojne isprave – izvoda iz knjigovodstva, iako prema tuženikovoj tvrdnji, nije bilo pretpostavki da tužitelj tražbinu evidentira u svojim poslovnim knjigama, a čime je tužitelj izbjegao postaviti zahtjev za mirno rješenje spora. Naime, izvod iz poslovnih knjiga predstavlja vjerodostojnu ispravu koja je podložna provjerama, a osoba koja posjeduje vjerodostojnu ispravu na temelju takve vjerodostojne isprave ne pokreće parnicu, već podnosi ovršni prijedlog javnom bilježniku. Tužitelj nije bio dužan prije podnošenja ovršnog prijedloga obratiti se tuženiku radi mirnog rješenja spora, budući da je takav prijedlog dužan postaviti samo prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske na temelju odredbe članka 186.a ZPP-a.

Nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

Među strankama nije prijeporno da su tuženik kao investitor i tužitelj kao izvođač sklopili ugovor o javnim radovima na izgradnji građevine Z. škole u S. 15. lipnja 2009. (str. 11. do 21. spisa), te I. dodatak ugovor u javnim radovima na izgradnji građevine Z. škole u S. (str. 22. do 24. spisa), da je tužitelj izveo sve ugovorene radove i da mu je plaćene ugovorena cijena, da je 6. rujna 2013. izvršena primopredaja radova (zapisnik o končanoj primopredaji radova na građevini Z. škole u S. sa str. 27. do 31. spisa), da je za izgrađenu zgradu izdana uporabna dozvola 2. rujna 2013. (str. 25. do 26. spisa), da je sastavljen zapisnik o okončanom obračunu (str. 32. do 35. spisa).

Među strankama je prijeporno je li tužitelj bio u obvezi za ugovorenu cijenu na hodnicima zgrade postaviti ogradu prema nalogu inspektora zaštite na radu, a s obzirom na to da ograda u hodnicima zgrade nije bila predviđena troškovnikom, a niti arhitektonskim izvedbenim projektom. Sud prvog stupnja utvrdio je da je izgradnja zaštitne ograde bila nužna i da je ista postavljena po nalogu inspektora zaštite rada, jer u suprotnom nije bilo moguće dobiti uporabnu dozvolu, da je cijena izvedenih radova u skladu s prosječnim cijenama na tržištu, te da su ti dodatni radovi na izgradnji zaštitne ograde na temelju zahtjeva glavnog nadzornog inžinjera, a o čemu je bio obaviješten i tuženik.

Pogrešno je stajalište tuženika da je tužitelj bio dužan predvidjeti radove na postavljanju ograde unutar zgrade, jer ako ti radovi nisu bili predviđeni izvedbenim arhitektonskim projektom, onda tužitelj nije niti mogao dati ponudbeni troškovnik koji obuhvaća te radove.

Osim toga, tužitelj te radove nije izveo samoinicijativno, već po nalogu glavnog nadzornog inženjera, nakon što je to ukazao inspektor zaštite na radu. Predstavnici tuženika, kao članovi povjerenstva za okončani obračun, su se prema sadržaju zapisnika na okončanom obračunu (str. 32. do 34. spisa), suglasili da se radi o dodatnim radovima izgradnje ograde sa zaštitnim maskama na podnoj ploči na svim hodnicima unutar škole u dužini od 246 m, a koja ograda nije bila obuhvaćena ugovorom, niti obračunata u konačnoj situaciji, a bilo ju je nužno izvesti.

Na temelju ovako valjano i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 624. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) i odredbu članka 451. stavka 3. ZPP-a kada je platni nalog u pobijanom dijelu održao na snazi.

Pravilna je i odluka o kamatama, jer je uporabna dozvola izdana 2. rujna 2013., a tužitelj potražuje kamatu tek od 31. svibnja 2014. nakon dospijeća računa broj 709/60/1 od 15. svibnja 2014. (str. 62. spisa).

Pravilna je i odluka o parničnom trošku kako po osnovi, tako i visini.

Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U nepobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi za predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.895,50 kn i u odnosu na točku III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 19. ožujka 2020.

Sudac

Josip Turkalj