1              Poslovni broj: Gž R-895/2018-2

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-895/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu Verice Franić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz P., OIB: ..., zastupana po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice, Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Pula-Pola, Građansko upravni odjel, radi mobbinga i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog  suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-166/17 od 29. svibnja 2018., dana 18. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Preinačuje se presuda Općinskog  suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-166/17 od 29. svibnja 2018. u pobijanom dosuđujućem dijelu i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženici na ime naknade neimovinske štete tužiteljici isplatiti iznos od 15.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja  tužbe  10. srpnja 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem na 5 pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

 

II. U preostalom ne pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

              III. Nalaže se tužiteljici u roku od 8 dana naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kuna, a u preostalom dijelu u iznosu od 8.250,00 kuna zahtjev tužene za naknadu troška odbija se kao neosnovan.

 

              IV. Nalaže se tužiteljici u roku od 8 dana isplatiti tuženoj trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke nalaže se tuženici da na ime neimovinske štete isplati tužiteljici iznos od 15.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe i to od 20. srpnja 2015. do isplate, dok je pod točkom II. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 15.000,00 kuna. Odlukom o trošku pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 26.406,20 kuna, a pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška postupka u iznosu od 10.250,00 kuna, kao i preostali trošak tužiteljice u iznosu od 10.500,00 kuna.

 

Protiv dijela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev pod točkom I. i III. izreke žalbu je izjavila tužena, zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP– „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom pobijanom dijelu ukine, odnosno preinači, potražujući trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Prilikom ispitivanja pobijanog dijela presude i postupka koji joj je prethodio u okviru žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, i onih istaknutih u žalbi, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje žalbom. Suprotno žalbenim navodima odluka ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Predmet spora prema činjeničnom supstratu iz tužbe, jest zahtjev za isplatu iznosa od 30.000,00 kuna na ime neimovinske štete.

 

Iz postupka proizlazi:

 

-da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika  kao namještenik, deset godina je radila na radnom mjestu računovodstvenog referenta, u 2009. raspoređena je na radno mjesto namještenika rukovatelj materijalnih sredstava u Opslužništvu vojarne V.;

-da je premještena na B. u vojarnu P.;

-da je 1. studenog 2013. zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za isto radno mjesto;

-da joj je 18. srpnja 2014. dostavljena odluka o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora za radno mjesto rukovatelja servisa koju ponudu je tužiteljica potpisala i podnijela prigovor;

-da radno mjesto računovodstvenog referenta na kojem je tužiteljica radila kod tuženika deset godina i zbog kojeg je premještena na B. u Vojarnu P. i dalje postoji te je na isto po tvrdnji tužiteljice raspoređena osoba koja nema odgovarajuću stručnu spremu N. P. po zanimanju kuhar, a na raspolaganju poslodavcu da je bila i tužiteljica sa odgovarajućom stručnom spremom te dugogodišnjim radnim iskustvom;

-da je isto tako radno mjesto računovodstvenog referenta s kojeg je premještena na V. preuzela N. S. koja da po tvrdnji tužiteljice nema odgovarajuću stručnu spremu;

-da navedeno postupanje poslodavca premještanjem tužiteljice na radno mjesto rukovatelja opskrbnog servisa protivno njenoj volji uz istovremeno raspoređivanje na njeno dotadašnje radno mjesto računovodstvenog referenta osoba koje nemaju odgovarajuću stručnu spremu predstavlja diskriminirajuće i šikanirajuće postupanje poslodavca prema tužiteljici;

-da se diskriminirajuće  ponašanje poslodavca ogleda i u tome što je ista smještena u neodgovarajući radni prostor zajedno s tri muške osobe;

-da je tužiteljica tvrdi kako je odbila sudjelovanje u radnjama koje su protivne propisima u čemu se po stavu suda prvog stupnja ogleda diskriminacija tužiteljice po osnovi njena uvjerenja da ne želi sudjelovati u radnjama koje su protivne propisima a takvim postupanjem tuženika ona je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge djelatnike;

-da je na okolnosti visine neimovinske štete provedeno psihijatrijsko vještačenje.

 

U izloženom sud prvog stupnja zaključuje da postoji odgovornost tužene za štetu tužiteljici. Tako je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice pozivom na odredbu članka 7. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14-dalje ZR-a), te odredbu članak 1. Zakon o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08, 112/12-dalje ZSD), kao i članak 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"m broj 35/05, 4/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

 

Međutim analizirajući obrazloženje pobijane presude kao i žalbene navode ovaj sud smatra kako osnovano tužena prigovara tome da je sud prvog stupnja ocjenjujući odgovornost tužene pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, ovdje sud prvog stupnja gubi iz vida odredbu članka 111. ZR-a kojom je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac mu je dužan naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Ujedno gubi iz vida da je odredbom članka 134. ZR-a propisano da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju posebnim zakonom.

 

Dakle, odredbe Zakona o radu upućuju na primjenu posebnog zakona dakle, Zakona o suzbijanju diskriminacije, kojim je u članku 1. stavak 1. određena zaštita od diskriminacije na osnovi rasne i etičke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovinskog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđenja, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, dok, se prema stavku 2. diskriminacija se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe  po osnovi stavka 1. tog članka.

 

Prema tome, uznemiravanje iz odredbe članka 134. ZR-a vezano je isključivo uz diskriminatorske kriterije i kao takva je osnova da bi se utvrdilo uznemiravanje.

 

U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo tužiteljice radi neraspoređivanja na radno mjesto na kojem je ona htjela raditi u konkretnim okolnostima ne ukazuje na protupravno postupanje tuženika. Isto tako, ukoliko je tužiteljica smatrala da je odluka o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nezakonita, ista je imala na raspolaganju pravna sredstva  za pobijanje takve odluke u zato predviđenom postupku.

 

Sama tvrdnja tužiteljice da ona nije željela sudjelovati u radnjama koje su protupravne ne znači ujedno da je i utemeljena ova  tvrdnja, a napose sama tvrdnja ne daje osnov za zaključak suda prvog stupnja o tome da je tužiteljica diskriminirana.

 

Sama činjenica premještaja kao i izdavanja zapovjedi za preuzimanje poslova radnog mjesta ne ukazuje na osnovanost tvrdnji tužiteljice da je bila šikanirana od strane tuženika.

 

Prema tome u konkretnom slučaju ne radi se o šikaniranju mobbingu, tužiteljica ne navodi niti jedan od navedenih diskriminatorskih osnova, već tvrdi da je uslijed šikaniranja odnosno mobbinga došlo do povrede prava njene osobnosti stoga treba sagledati okolnosti   odštetne odgovornosti po općim propisima obveznog prava.

 

Odredbom članka 1045. stavak 1. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je nakaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Međutim, prema stavu ovog suda ponašanje tuženika i postupak premještanja tužiteljice, te donošenje odluka o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora, nemaju obilježje uznemiravanja ili općenito elemente sustavnog šikaniranja ili zlouporabe ponašanja s ciljem uznemiravanja.

 

Za napomenuti je još, da je o zakonitosti odluka na koje se poziva tužiteljica u svojim navodima već riješeno u okviru drugih postupaka pa sud nije ovlašten ponovno razmatrati zakonitost istih.

 

U  iznesenim okolnostima, u svjetlu gore citiranih odredbi, po stavu ovog suda, u konkretnom slučaju ne nalazi se postojanje štetne radnje tuženika, dakle uznemiravanje, odnosno mobbing niti u jednoj od situacija na koje se poziva tužiteljica, i njeni navodi su paušalni i nedokazani.

 

Slijedom svega izloženog tužiteljica ničim nije dokazala da je postupanjem tuženika kao poslodavca došlo do njene povrede prava osobnosti, odnosno u postupanju tuženika nema protupravnosti. 

 

Navedenim je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu iznosu od 15.000,00 kuna tužiteljici s naslova neimovinske štete, kraj činjenice da na strani tuženika nema protupravnosti odnosno da nisu bile ispunjene pretpostavke za naknadu štete, protupravnost, odgovornosti tuženika i uzročno posljedična veza.

 

S obzirom na izloženo, trebalo je, na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP, preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu i odbiti tužben zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP, u vezi sa člankom 154. stavak 1. i članka 155. ZPP.

 

U ovom slučaju tuženici po ocjeni ovog suda shodno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, u vezi s odredbom Tbr.7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarife) pripada jednokratna nagrada od 200 bodova za cijeli prvostupanjski postupak i bez obzira koliko je radnji poduzeto. Ovo stoga jer se po ocjeni ovog suda radi o postupku iz radnih odnosa (radi mobbinga u kojem pravcu su se prvenstveno provodili dokazi) na koji se ne primjenjuje Tbr. 7. točka 1. Tarife bez obzira što je zatražena naknada štete. Utoliko je tuženoj na ime prvostupanjskog postupka trebalo priznati iznos od 2.000,00 kuna koji iznos je tužiteljica dužna naknaditi tuženoj, dok je zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 8.250,00 kuna odbijen kao neosnovan.

 

Tuženoj je, osnovom članka 154. stavak 1. ZPP, na ime troška žalbenog postupka priznat iznos od 1.250,00 kuna (sastav žalbe), obzirom da je ista uspjela sa svojom žalbom.

 

Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu, 18. ožujka 2020.