Poslovni broj: 3 Gž-447/2018-5

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac, kao predsjednice vijeća, Marije Vetme, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Kate Brajković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. R. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. J.-M., odvjetnica u S., protiv tuženice N. R. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnica D. T. K., odvjetnica u S., radi predaje u posjed dijela nekretnine, te protutužbi tuženice-protutužiteljice N. R. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnica D. T. K., odvjetnica u S., protiv tužitelja-protutuženika Z. R. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. J.-M., odvjetnica u S., radi novčane tražbine, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, broj Ps-37/2015 od 15. ožujka 2018., 18. ožujka 2020.

 

r i j e š i o   j e

 

Žalba se uvažuje te se presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, broj Ps-37/2015 od 15. ožujka 2018. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev rei vindikacijski zahtjev za predaju stana na prvom katu obiteljske kuće izgrađene na čest. zem. 716/1 k.o. G., sadržan u tužbi predanoj sudu 24. studenoga 2014.

 

Stranke su bivši supružnici, a tužitelj je tuženici 7. listopada 2014. uputio vlasnički zahtjev za predaju stana koji je predmet spora u posjed, koji zahtjev je tuženica primila 13. listopada 2014.

 

Brak je između stranaka sklopljen 1. lipnja 1996., a razveden je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sinju broj P-361/13 od 12. rujna 2014.

 

Na prvom ročištu 2. ožujka 2015. (stranica 9 spisa) tuženica je tužiteljevom vlasničkom zahtjevu suprotstavila prigovor iz članka 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZV) tj. prigovor retencije ili zadržanja, a u podnesku koji prileži na stranici 12 i 13 spisa tuženica je podnijela i protutužbu zahtijevajući od tužitelja da joj plati ulaganja za trajanja braka stranaka u obiteljsku kuću izgrađenu na čest. zem. 716/1 k.o. G. iznos od 150.000,00 kn, a sve iz osnove korisnih i nužnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke do dana plaćanja, kao i troškove postupka iz to sve u roku od 15 dana.

 

U činjeničnim navodima protutužbe tuženica-protutužiteljica (u daljnjem tekstu: tuženica) navodi da je ravnopravno s tužiteljem-protutuženikom (u daljnjem tekstu: tužitelj) sudjelovala pri mijenjanju krova na zgradi, izgradnji garaže i terase, promijeni svih zatvora na na zgradi, gradnji šanka, stavljanju podnih i zidnih pločica, kompletnom renoviranju WC-a, bojanju unutarnjih zidova i opremanju predmetne zgrade kompletnim namještajem te njenom održavanju.

 

Tužitelj je podneskom (prileži na stranici 16 do 19 spisa) osporio činjenične navode protutužbe ističući kao neprijepornu činjenicu da parnične stranke žive u odvojenim stanovima i nemaju kontakte od siječnja 2006. tako da ne postoji ni bračna niti ekonomska zajednica stranaka više od 9 godina, a da je sve radove navedene u protutužbi obavio tužitelj vlastitim novcem u vremenu nakon prestanka bračne zajednice s tuženicom radi čega učinjena ulaganja i poboljšice ne mogu predstavljati bračnu stečevinu stranaka, a uz postojeći zahtjev ističe novi i to zahtjev za plaćanje svote od 6.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne svote od 15. odnosno 5. u mjesecu do dana plaćanja, kao i zahtjev za plaćanje 20.667,14 kn sa zakonskim zateznim kamatama iz osnove plaćenih režija.

 

Tužitelj je podneskom od 16. listopada 2015. (stranica 26 do 28 spisa) uz zahtjev iz podneska od 27. travnja 2015. podnio i novi zahtjev za plaćanje najamnine u svoti od 1.000,00 kn mjesečno za razdoblje od svibnja 2015. do listopada 2015., a podneskom koji prileži na stranici 98 do 101 spisa preinačio je tužbu zahtijevajući najamninu od 1.000,00 kn mjesečno i za naredni period do 5. listopada 2017.

 

Prvostupanjski je sud 15. ožujka 2018. pod brojem Ps-37/2015:

 

"p r e s u d i o :

 

I.

'Dužna je tužena-protutužiteljica, N. R., u roku od 15 dana iseliti iz stana na I. katu obiteljske kuće izgrađene na č.zem. 716/1, upisane u Z.U. 1329 K.O. G., te isti, slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju-protutuženiku, Z. R., nakon što joj tužitelj-protutuženik u istom roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati iznos od 117.220,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja tj. od dana 15. ožujka 2018. godine pa do isplate, obračunatoj prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, s naslova izvršenih ulaganja u obiteljsku kuću izgrađenu na č.zem. 716/1 K.O. G. za trajanja braka od 01. lipnja 1996. godine do 09. listopada 2014. godine, a sve na ime korisnih i nužnih troškova.'

 

II.

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

i

r i j e š i o :

 

Ne dopušta se preinaka tužbe, pa će se o tužbenom zahtjevu u točkama 2. i 3. koje glase:

 

2. 'Dužna je tužena-protutužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 12.500 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a koja kamate:

-              na iznos od 500,00 kuna teče od 15. listopada 2014. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. studenog 2014. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. prosinca 2014. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. siječnja 2015. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. veljače 2015. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. ožujka 2015. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. travnja 2015.godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. svibnja 2015. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. lipnja 2015. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. srpnja 2015. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. kolovoza 2015. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. rujna 2015. godine;

-              na iznos od 1.000,00 kuna teče od 05. listopada 2015. godine, pa do isplate."

3. 'Dužna je tužena protutužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 20.667,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a koja kamata teče od 15. travnja 2015. godine pa do isplate.'

 

Odlučiti u posebnom postupku."

 

Protiv navedene presude i rješenja pravodobnu žalbu izjavio je tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom pobijane odluke ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem ili pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni, a odbiti protutužbeni zahtjev.

 

Tuženica je odgovorila na žalbu i predložila žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

Žalba je osnovana.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio:

– da su stranke sklopile brak 1. lipnja 1996., koji je razveden pravomoćnom sudskom presudom dana 9. listopada 2014. u predmetu pod brojem P-361/13;

– da su od početka bračne zajednice stranka stanovale u kući tužiteljevog oca, a da zadnjih osam godina ne živi zajedno već u odvojenim stanovima iste obiteljske kuće;

– da stranke imaju zajedničko dijete, sina A., koji živi s majkom u zasebnom stanu iste kuće koji stan je predmet spora;

– da je tužitelj vlasnik prijeporne nekretnine, tj. obiteljske kuće temeljem rješenja o nasljeđivanju iza smrti oca;

– da je tuženica bila pošteni posjednik predmetne obiteljske kuće premda su kroz vremenski period od osam godina, a prije konačnog razvoda, stranke živjele u istoj kući, ali u odvojenim stanovima.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud zaključuje da je tuženica, kao poštena posjednica, čiji posjed egzistira od 1996., ulagala u predmetnu nekretninu.

 

Na temelju nalaza i mišljenja vještaka kao i dopune vještačenja sud je, utvrdivši da su obje stranke tijekom očevida, ovlaštenom vještaku građevinske struke pokazale dijelove oko objekta, kao i interijer dijela objekta, odnosno sve one dijelove na objektu koji su se odnosili na ulaganje stranaka, te činjenice da tužitelj nije prigovorio niti iznio primjedbe na dijelove koje je pokazala tuženica da je ulagala u objekat, već je samo prigovorio cijeni radova kao previsoko određenoj, zaključio da je tuženica uložila u tužiteljev objekt 117.220,00 kn pa je prihvatio tužbeni i protutužbeni zahtjev u točki I. izreke.

 

Ostvaren je žalbeni razlog bitne povrede odredaba procesnog prava iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju s pravom ukazuje tužitelj.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 161. stavak 1. i 162. stavak 1. ZV-a, te protutužbeni zahtjev temeljem članka 164. stavak 2. ZV-a zaključivši da je svota od 117.220,00 kn tuženicin ulog i da ta svota predstavlja nužne i korisne troškove koje je tuženica kao poštena posjednica predmetne nekretnine imala dok ju je koristila radi čega da je ima pravo zadržati sve dok joj ti troškovi ne budu nadoknađeni.

 

Tuženica je u odgovoru na tužbu (stranica 9 spisa) navela doslovce… "kako je za trajanja bračne zajednice zajedno s tužiteljem dogradila garažu na predmetnoj zgradi kao i terasu, te drži da je sukladno tome postala suvlasnica predmetne nekretnine makar u odgovarajućem suvlasničkom dijelu“, da bi u nastavku, tvrdeći da je zajedno s tužiteljem ulagala u predmetnu zgradu iznosom ne manjom od 70.000,00 kn, istakla prigovor retencije, pozivom na odredbu članka 164. ZV-a najavivši i podnošenje protutužbe za povrat uloženih „nužnih i korisnih ulaganja".

 

Protutužbom (stranica 12 i 13 spisa) tuženica zahtijeva svotu od 150.000,00 kn koliko iznose korisna i nužna ulaganja u zgradu u razdoblju od 1. lipnja 1996. do razvoda 9. listopada 2014.

 

Tužitelj je u odgovoru na protutužbu naveo da je bračna zajednica stranaka prestala u siječnju 2006., a sve radove koje je tuženica navela u protutužbi na stranici 13 spisa da je izveo tužitelj nakon prestanka bračne zajednice, novcem koji je njegova posebna imovina, pa ulaganja u kuću u tom razdoblju nikako ne može predstavljati bračnu stečevinu stranaka, a obzirom da je tuženica podnijela zahtjev za naknadu korisnih i nužnih troškova temeljem članka 164. ZV-a, tužitelj je uz postojeći rei vindikacijski zahtjev zatražio naknadu režijskih troškova i koristi u visini najamnine za razdoblje od 15. listopada 2014. do 5. travnja 2015. (stranica 17 spisa) primjenom odredbe članka 165. stavak 1. ZV-a smatrajući tuženicu nepoštenom posjednicom od primitka zahtjeva za predaju stana 7. listopada 2014. koji je zahtjev tuženica primila 13. listopada 2014. (zahtjev i dostavnica prileže na stranici 6 i 7 spisa) i u ostavljenom roku od 30 dana (do 13. studenog 2014.) nije udovoljila tužiteljevom zahtjevu za predaju stvari.

 

Tuženica se usprotivila „proširenju tužbenog zahtjeva“ (stranica 14 spisa).

 

Tužitelj je tijekom postupka zahtijevao režijske troškove i koristi u visini najamnine za naredno razdoblje od 5. travnja 2015. do 5. listopada 2015. (stranica 27 i 28 spisa). Tuženica se usprotivila „proširenju tužbenog zahtjeva“ te je istim podneskom istakla „podredni zahtjev“ kojim precizira korisne i nužne troškove (citiramo) „koje je protutužiteljica imala pri mijenjanju krova na zgradi, izgradnju garaže i terase, promjenom svih zatvora na kući, gradnjom šanka, stavljanjem podnih i zidnih pločica, kompletnim renoviranja WC-a, bojanjem unutarnjih zidova i opremanjem iste namještajem“.

 

Tužitelj je podneskom (stranica 98 do 101 spisa) zatražio korist u visini najamnine i za naredno razdoblje (1.000,00 kn mjesečno) od 15. listopada 2015. do 5. listopada 2017. na način da je postojećem zahtjevu dodao zahtjev i za ovo razdoblje.

 

Na ročištu glavne rasprave od 10. listopada 2017. (stranica 95 do 97 spisa) tuženica je zatražila i dobila dodatni rok do sljedećeg ročišta da se očituje na navode tužiteljevog podneska.

 

Tuženica je ispričala izostanak sa zakazanog ročišta 14. studenog 2017., a u podnesku (stranica 156 do 157 spisa) koji je prethodio ročištu nije se očitovala na preinaku tužbe, pristupila je na ročište 14 studenog 2017. i ni tada se nije očitovala o preinaci tužbe.

 

Sud je rješenjem odbio raniju preinaku, ali ne i preinaku iz podneska na stranici 95 do 97 spisa, pa su u tom dijelu pobijano rješenje ne može ispitati radi čega je primjenom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a pobijano rješenje valjalo ukinuti temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a pa je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

Predmet spora i u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja vlasnika nekretnine, u naravi kuće, a dio koje tuženica drži u posjedu, za iseljenje tuženice i predaju istog dijela kuće u posjed tužitelju. U ovoj fazi postupka sporno je pravo zadržanja dijela sporne nekretnine. Sporno je, dakle, ima li tuzenica pravo zadržanja u posjedu dijela nekretnine u odnosu na koju tužitelj traži iseljenje i predaju u posjed sve dok tužitelj tuženici ne nadoknadi potraživanja s naslova ulaganja u istu nekretninu kao poštene posjednice za vrijeme trajanja bračne zajednice s tužiteljem, odnosno je li se kod prava zadržanja u navedenom slučaju primjenjuje Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO/96), odnosno Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO) ili ZV.

 

U smislu odredbe članka 164. stavak 2. ZV propisano je da ukoliko vlasnik zahtijeva da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Isto tako odredbom članka 286. stavak 1. ZOO/96 određeno je da vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Radi se o pravu zadržanja ili retencije, a kada se radi o tome da vlasnik potražuje stvar (kao u ovom postupku), a s druge strane posjednik potražuje naknadu troškova ulaganja (kao što ovdje traži to tuženica), onda se primjenjuju odredbe ZV-a kao lex specialis u odnosu na odredbu članka 286. ZOO. Kod toga treba napomenuti da u takvoj situaciji odredbe članka 286. do 289. ZOO-a supsidijarno nadopunjuju odredbe ZV-a o pravnom položaju poštenog posjednika koji potražuje naknadu za nužne i korisne troškove.

 

U ovoj pravnoj stvari sporno je li tuženica sporna ulaganja vršila za vrijeme dok je bila u braku s tužiteljem i dok je zajedno s njim stanovala upravo u spornoj nekretnini za koju se sada traži predaja u posjed i iseljenje tuženice. Tužitelj naime tvrdi i nudi odgovarajuće dokaze radi utvrđenja te činjenice, da je zajednica između bračnih drugova prestala ne 2014. kada je donijeta presuda o razvodu braka, nego već 2006. godine. Premda je tuženica u odgovoru na tužbu tvrdila da ima stvarnopravni zahtjev u nastavku je zahtijevala isplatu uloženog prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude.

 

Ako zajednička volja i namjera stranaka prilikom ulaganja nije drukčije izražena (dakle, kad okolnosti, karakter i opseg uloženih vrijednosti i izvedenih radova ne opravdavaju stvarnopravni zahtjev) bračni drug koji ulaže u posebnu imovinu drugog bračnog druga nema pravo na stvarnopravni zahtjev u odnosu na tu imovinu, ali može zahtijevati da mu se naknadi vrijednost uloženog prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude.

 

S pravom žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud propustio utvrditi odlučne činjenice:

– kada su izvedeni radovi navedeni u nalazu i mišljenju vještaka (stranica 89 spisa) te kada je prestala zajednica života među strankama;

– koji su od tih troškova nužni, a koji korisni,

 

a da bi se ocijenilo, s obzirom na vrijeme ulaganja sredstava, jesu li sredstva ulagana u tuđu nekretninu (nekretninu tužiteljevog oca) koji je umro 2005. godine i kojeg je tužitelj naslijedio ili pak u tužiteljevu nekretninu nakon 2005. godine, te koja je vrijednost radova uloženih za vrijeme trajanja zajednice života stranaka. Ukoliko tuženica obveznopravnim zahtjevom traži naknadu korisnih i nužnih troškova, tada treba ocijeniti koji su troškovi bili korisni, a koji nužni. Ukoliko pak postavlja obveznopravni zahtjev iz osnove naknade bračne stečevine, tada treba imati u vidu odredbe ZOO-a o pravu retencije.

 

Prava zadržanja stvari poštenog posjednika radi osiguranja potraživanja naknade nužnih i korisnih troškova, odredba članka 164 stavak 2. ZV-a je lex specialis u odnosu na opću odredbu ZOO-a o pravu zadržanja. Tako prema općoj odredbi o pravu zadržanja iz ZOO, vjerovnik dospjele tražbine može zadržati bilo koju stvar koju drži u rukama dok mu ne bude ispunjena tražbina. Pravo retencije iz ZV-a odnosi se samo na stvar u odnosu na koju je pošteni posjednik imao troškove, te on ne može zadržati kao osiguranje bilo koju stvar vlasnika koje bi eventualno držao u svom posjedu, već samo onu u odnosu na koju potražuje naknadu troškova.

 

S pravom žalitelj kritizira zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka R. M. podneskom od 6. listopada 2017. i to ne samo procijenjenoj visini troškova izvršenog ulaganja nego i količini izvedenih radova za vrijeme trajanja bračne zajednice, izričito osporavajući da bi radovi betoniranja dvorišta, betoniranja ogradnog zida, dogradnja garaže, dobavi ugradnje garažnih vrata, uređenja WC-a sa sanitarijama i keramikom, te ugradnja PVC prozora obavljeni za trajanja bračne zajednice te ustrajuci u tvrdnji da je te radove izveo sam tužitelj vlastitim sredstvima, a da je za vrijeme trajanja bračne zajednice jedino postavljena klizna stijenka na balkonskim vratima koji ulog je vještak ocijenio svotom od 2.800,00 kn.

 

Kako je sud propustio utvrditi odlučne činjenice, kao što je propustio dati i razloge o tim činjenicama, pobijanu presudu valjalo je ukinuti temeljem odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.

 

U nastavku postupka sud će utvrditi sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog i protutužbenog zahtjeva i na te činjenice primijeniti mjerodavne odredbe materijalnog prava, te donijeti novu presudu.

 

Dubrovnik, 18. ožujka 2020.

 

Predsjednica vijeća:

 

Noemi Butorac, v.r.

 

 

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

Miranda Hodžić