REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Amruševa 2/II

P-162/2019-26

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sudcu Mihaelu Kovačiću, u pravnoj stvari tužitelja Ivice
Steiner iz Svete Nedelje, Siget 1/25, OIB: 91467129984, kojega zastupa punomoćnik Alen
Ivković, odvjetnik u Rijeci protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB:
18683136487, koju zastupa zz. Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, radi
utvrđenja osnovanosti osporavanja, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 13.
veljače 2020., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice Županijskog državnog
odvjetnika u Zagrebu Zvjezdane Verk, 17. ožujka 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je neosnovana i da ne postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda
vjerovnika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, u iznosu od 2.590.964,18 kn prema
stečajnom dužniku Steiner d.o.o. u stečaju, Brezje, Sveta Nedjelja, Siget 1/25, OIB:
74244639017, u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.
br. ST-858/2014."

II. Nalaže se tužitelju Ivici Steiner iz Svete Nedelje, Siget 1/25, OIB: 91467129984 da
tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, OIB: 18683136487 plati parnične
troškove u iznosu od 182.000,00 kuna, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja se
određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, roku od osam dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je u stečajnom postupku koji se nad stečajnim dužnikom
Steiner d.o.o. u stečaju vodi kod ovoga suda pod brojem ST-858/2014 tuženik prijavio tražbinu
drugog višeg isplatnog reda, koju je stečajni upravitelj priznao, u iznosu od 4.300.945,07 kn, a
koju je na ispitnom ročištu tužitelj kao vjerovnik osporio. Stečajni sud je put parnice uputio
tužitelja jer je zauzeo stav da za taj iznos prijavljene tražbine tuženik raspolaže ovršnom
ispravom. Tužitelj ističe da tuženik prema stečajnom dužniku nema nikakvu imovinsko-pravnu
tražbinu drugog višeg isplatnog reda, nema ovlaštenja podnositi stečajne prijave u drugom
višem isplatnom redu te nema ovršnu ispravu za prijavljenu tražbinu.

- 2 -

P-162/2019-26

Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbenom zahtjevu u cijelosti, pozivajući se
na odredbe Općeg poreznog zakona, Zakona o doprinosima, Zakona o obveznim mirovinskim
fondovima, smatrajući da je osnovano prijavljena tražbina koja je predmet ovoga spora, kao
tražbina drugog višeg isplatnog reda, a sve temeljem čl. 138. Stečajnog zakona (Narodne
novine, broj 71/15 i 104/17; nastavno: SZ).

Tužitelj u očitovanju na odgovor na tužbu tuženika navodi:

Ovlaštenje Porezne uprave da obavlja te poslove utvrđivanja poreza i naplate u
upravnom postupku, ne čini tuženu vjerovnikom tih poreza i drugih javnih davanja, a posebno
ne osobnim vjerovnikom, kakvo svojstvo zahtijeva čl. 137. st. 1. Stečajnog zakona. Iz samog
odgovora na tužbu i sam tuženik vrlo jasno citira posebne zakone iz kojih vrlo kogentno
proizlazi da se doprinosi uplaćuju u korist “osobnog računa obveznog mirovinskog i
zdravstvenog fonda” odnosno i korist “osiguranika”, a to su zapravo radnici. Tužena sasvim
ispravno citira odredbe posebnih zakona u kojima jasno stoji da doprinosi pripadaju i uplaćuju
se u korist fonda mirovinskog i zdravstvenog osiguranja za račun osiguranika – radnika.
Mirovinski i zdravstveni fondovi odnosno zavodi su pravne osobe upisane u sudskom registru,
koje imaju svoju pravnu osobnosti i sposobnost, pa se ne može smatrati da njihovi prihodi od
doprinosa predstavljaju tražbine Republike Hrvatske. Pogrešno je stajalište tužene da bi
isključivo samo tužena bila “porezno tijelo” te da bi samo tužena imala pravo i ovlast utvrđivati
i naplaćivati poreze. Ističe da tužena očito zanemaruje odredbu čl. 3. OPZ koja izravno definira
da se pod poreznim tijelom ne smatra samo Porezna uprava, već i druga tijela, prije svega tijela
jedinica lokalne i područne samouprave, što znači da poreze koji pripadaju jedinicama
područne i lokalne samouprave ovlast utvrđivanja i naplate imaju te jedinice lokalne i
regionalne samouprave, a ne Porezna uprava. – Isto tako tužena zanemaruje i odredbu čl. 51.
St. 2. OPZ koja pak određuje da poreze i javna davanja koja pripadaju JLS obavljaju njihova
porezna tijela. Zakon o mirovinskom osiguranju vrlo jasno određuje da su doprinosi za
mirovinsko osiguranje prihod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i uplaćuje se u korist
tog zavoda. Zakon o zdravstvenom osiguranju vrlo jasno određuje da su doprinosi za
zdravstveno osiguranje prihod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i uplaćuje se u
korist tog zavoda. Konačno, Naredbom o načinu uplaćivanja poreza, obveznih doprinosa i
drugih prihoda za financiranje javnih potreba, na koju se tužena poziva u svojem podnesku, i
koju Naredbu donosi upravo Ministarstvo financija, kao organizacijska jedinica tužene, vrlo
jasno se određuje u čiju korist i na koje račune se uplaćuju porezi i druga javna davanja koja
se obračunavaju na plaće radnika. Niti jedna obveza se ne uplaćuje u korist državnog
proračuna, kako to iznosi stajalište tužena. Zaključno, tuženik ističe da osobni vjerovnik
poreza i drugih javnih davanja koji se obračunavaju na plaće radnika nije tužena, niti to može
biti, posebno u stečajnom postupku, bez obzira što ista ima ovlast vršiti naplatu u ime i za račun
drugih vjerovnika, odnosno ovlaštenje za poslove naplate ne daju joj svojstvo osobnog
vjerovnika.

Podneskom od 22. siječnja 2020. tužitelj je dostavio prijave poreza na dodanu
vrijednost za razdoblje od siječnja 2009. godine do lipnja 2010. godine te ističe kako navedena
potraživanja nisu obuhvaćena rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Samoboru niti su
prijavljena u stečajnom postupku, slijedom čega da je tuženik na ime PDV-a neosnovano
prijavio iznos u visini od 2.061.109,91 kn.

Tuženik se podneskom od 31. siječnja 2020. očitovao na navode tužitelja te ističe da u
cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u odgovoru na tužbu od 5. travnja 2019. i svih navoda
iznesenih tijekom postupka te se tužba i tužbeni zahtjev i dalje osporavaju u cijelosti. Tužena

- 3 -

P-162/2019-26

ponavlja kako je rješenjem Općinskog suda u Samoboru, Zemljišnoknjižnog odjela, broj: Z-
973/13 od 21. ožujka 2013., donesenim na temelju rješenja, broj: Ovr-231/2013 od 13. ožujka

2013., koje je postalo pravomoćno 28. ožujka 2013., na nekretnini u vlasništvu poreznog
dužnika - tužitelja zasnovano prisilno založno pravo u korist vjerovnika Ministarstva financija,
Porezne uprave radi osiguranja tražbine u iznosu od 8.692.203,11 kuna, a sukladno
pravomoćnom rješenju o utvrđivanju duga Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog
ureda Zagreb, Ispostave Samobor, klasa: UP/I-415-01/12-01/86, ur.broj:513-007-01/010-
2012-0002 od 2. listopada 2012. Navedenim rješenjem Ispostave Samobor utvrđen je dug
poreza na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 3.174.914,41 kuna od čega se na glavnicu
odnosi iznos od 3.168.658,91 kuna, dok je kamata utvrđena u iznosu od 6.255,50 kuna. U
obrazloženju rješenja navedena je dokumentacija na temelju koje utvrđen dug, a to su obrasci
PDV-K (Konačni godišnji obračuni) koje je obveznik - tuženik sam podnio za 2009., 2010. i

2011., te mjesečni obrasci za siječanj i veljaču 2012. Iz navedenog je vidljivo da nije osnovan
navod tužitelja da obveza za 2009. i dio 2010. nije obuhvaćena rješenjem o osiguranju
Općinskog suda u Samoboru, broj: Ovr-231/2013 od 13. ožujka 2013. Tražbina Republike
Hrvatske, Ministarstva financija na dan otvaranja stečajnog postupka 7. rujna 2018. s osnova
duga poreza na dodanu vrijednost iznosi 4.097.415,86 kuna od čega se iznos od 3.039.429,18
kuna odnosi na glavnicu te iznos od 1.057.986,68 kuna na kamate (ovršne isprave dostavljene
u prilogu obrasca 18). Navodi i da je tužitelj u pravu da obveze poreza na dodanu vrijednost za

2009. i dio obveza za 2010. nisu obuhvaćeni prijavom u stečajnom postupku iz razloga što je
dio duga obuhvaćen založnim pravom u razdoblju od upisa zaloga do otvaranja stečajnog
postupka podmiren.

Tužitelj se na navode tuženika podneskom od 3. veljače 2020. očitovao i navodi:
tuženik u navedenom podnesku sam navodi i čini nespornom činjenicu da je u prijavi tražbine
u stečajnom postupku s osnova PDV-a prijavio ukupni iznos od 4.097.415,86 kuna odnosno s
osnova glavnice 3.039.429,18 kuna, te s osnova kamata u iznosu od 1.057.986,68 kuna i to je
nesporno. Nadalje navodi da je rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Samoboru Ovr-
231/13 od 13. ožujka 2013. s osnova PDV-a osiguran ukupni iznos od 2.970.337,66 kuna, i to
temeljem rješenja Ministarstva financija Klasa: UP/I-415-01/12-01/86 od 02. listopada

2012.g., u kojem je utvrđena obveza PDV-a u iznosu od 3.168.658,91 kuna – i to je nesporno.
Međutim, navodi tužitelj, tuženik uopće ne obraća pažnju na specifikaciju PDV-a utvrđenu
poreznim rješenjem od 2. listopada 2012., (koje obveze su jedine osigurane rješenjem o
osiguranju) u kojem se na str. 3. (odmah nakon iskazane tablice s osnovama i iznosima poreza)
vrlo jasno utvrđuje pod toč. Ad.1.) da se ukupni iznos PDV-a od 3.168.658,91 (koji je osiguran
založnim pravom) odnosi na PDV za razdoblje cijele 2009., 2010., 2011. i prva dva mjeseca

2012.g., te da je to utvrđeno uvidom u obrasce prijave poreza odnosno PDV-K, a od toga,
dakle, na 2009. i šest mjeseci 2010. iznos od 2.551.891,39 kuna. Naime, uvidom u prijave
PDV-a za 2009.g. i prvih 6 mjeseci 2010.g., koje je tuženik dostavio uz podnesak od

22.01.2020., jasno i nedvojbeno proizlazi ukupni zbroj PDV-a za to razdoblje u iznosu od

2.551.891,39 kuna. Nesporno je da je tuženik prijavio tražbinu s osnova PDV-a samo za
razdoblje od 6. mjeseca 2010. do 5. mjeseca 2018., odnosno da u stečajni postupak NIJE
PRIJAVIO tražbina s osnove PDV-a za 2009. i prvih 6 mjeseci 2010., koja dakle iznosi

2.551.891,39 kuna. Dakle, tražbina s osnova PDV-a u iznosu od 2.551.891,39 kuna, koja je
osigurana založnim pravom, i koja je obuhvaćena poreznim rješenjem od 2. listopada 2012., a
odnosi se na razdoblje 2009. i prvih 6 mjeseci 2010. nije prijavljena u stečajnom postupku. Za
taj iznos tražbine tuženik može biti samo razlučni vjerovnik, ali nikako vjerovnik tražbine II
višeg isplatnog reda, jer tu tražbinu nije niti prijavio. Od kompletnog iznosa prijavljenog PDV-
a za razdoblje od 8 mjeseci 2012. pa do 8 mjeseca 2015.g. založnim pravom je osiguran samo

- 4 -

P-162/2019-26

iznos od 487.537,79 kuna, dakle, PDV za drugu polovicu 2010., 2011. i na prva dva mjeseca

2012., dok preostali iznos PDV-a za preostalih 9 mjeseci 2012. pa sve do 8. mjeseca 2015. u
iznosu 2.551.891,39 kn nije osiguran založnim pravom, i za tražbine tog razdoblja je nastupila
zastara. Dakle, neosnovano prijavljena tražbina s osnova PDV-a, koja nije osigurana založnim
pravom iznosi 2.551.891,39 kuna, a tužitelj je osporio 2.473.236,17 kuna po osnovi PDV-a,
što znači da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

Nakon provedenog postupka i zaključene glavne rasprave, ovaj sud je na temelju
savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju
rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan stoga je isti valjalo
odbiti u cijelosti.

Sud je na temelju dokumentacije priložene spisu tijekom prethodnog postupka utvrdio:

- tužitelj je kao vjerovnik osporio tražbinu Republici Hrvatskoj, kao drugome
vjerovniku, u stečajnom postupku koji se vodi kod ovoga suda nad stečajnim dužnikom Steiner
d.o.o. u stečaju, koja je Republici Hrvatskoj priznata od strane stečajnog upravitelja te od strane
stečajnog suda utvrđena rješenjem posl. br. ST-858/2014 od 3. siječnja 2019., kao tražbina u
drugom višem isplatnom redu, u iznosu od 4.300.945,07 kn,

- rješenjem Općinskog suda u Samoboru, ZK odjela, broj Z-2071/10 od 18. svibnja

2010. a temeljem Ugovora o založnom pravu koji je potpisan 12. svibnja 2010. i solemniziran
po javnom bilježniku, uknjiženog pravo zaloga na nekretnini u k.o. Kerestinec, zk. ul. 2960,
radi osiguranja novčane tražbine Ministarstva financija, Porezne uprave u ukupnom iznosu od

3.757.634,27 kn,

- na istoj nekretnini je rješenjem Općinskog suda u Samoboru, ZK odjela, broj Z-973/13
od 21. ožujka 2013. uknjiženog prisilno založno pravo u korist vjerovnika Republike Hrvatske,
Ministarstva financija, radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 8.692.203,11 kn i to
temeljem rješenja o osiguranju istoga suda broj Ovr-231/2013 od 13. ožujka 2013.,
- Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Porezna uprava službenom bilješkom
sastavljenom 27.9.2018. utvrdila je da je nastupila zastara prava na naplatu duga obveznika
doprinosa Steiner d.o.o. u stečaju, koji na dan 1. siječnja 2018. ukupno iznosio 1.505.522,75
kn, od čega je 868.776,38 kn glavnica a 636.746,37 kn kamata,

- Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Porezna uprava službenom bilješkom
sastavljenom 27.9.2018. utvrdila je da je nastupila zastara prava na naplatu duga obveznika
doprinosa Steiner d.o.o. u stečaju, koji na dan 1. siječnja 2018. ukupno iznosio 635.180,98 kn,
od čega je 364.128,45 kn glavnica a 271.052,53 kn kamata.

Prema odredbi čl. 270. SZ u parnici se utvrđivanje tražbine može zahtijevati samo na
temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono naznačeno u prijavi ili na ispitnom
ročištu.

Uvidom u priloženo rješenje stečajnog suda St-858/14 od 3. siječnja 2019. utvrđeno je
da je tužitelj kao stečajni vjerovnik osporio tražbinu tuženika, kao tražbinu drugog višeg
isplatnog reda, u iznosu od 4.300.945,07 kn te je istim rješenjem tužitelj upućen u parnicu radi
dokazivanja osnovanosti svoga osporavanja. Dakle, iz navedenog proizlazi da su ispunjene
formalnopravne pretpostavke za vođenje ove parnice, u smislu čl. 270. SZ.

Neosnovan je prigovor zastare budući da je tražbina tuženika, kako je to nedvojbeno
utvrđeno na temelju dokumentacije priložene spisu, osigurana založnim pravom na nekretnini

- 5 -

P-162/2019-26

stečajnog dužnika, temeljem rješenja gore navedenih Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog
suda u Samoboru. Prema odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine,
35/05) sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga
nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno
javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa
kraći rok zastare. Budući da su navedena rješenja o osiguranju Općinskog suda u Samoboru
donesena 18. svibnja 2010. i 21. ožujka 2013., očito je da u ovom slučaju nije protekao
propisani desetgodišnji rok zastare prijavljene tražbine.

I ovaj sud u osnovi prihvaća pravni stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
iznesen u odluci posl. br. Pž-4574/2019 od 24. srpnja 2019., na koju se i tužena poziva, a prema
kojoj viši sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Ugovora o
obavljanju poslova naplate članarine HGK i sklopljenog Protokola u vezi s Odlukom o
financiranju HGK kao i Zakona o HGK, kojim su propisima utvrđene obveze tuženika plaćati
članarinu HGK, a koju je ovlašten naplatiti u svoje ime i tužitelj čime je stekao i svojstvo
stečajnog vjerovnika prema navedenoj odredbi članka 137. stavka 1. SZ. Suprotno shvaćanje,
prema mišljenju VTSRH, protivno je sklopljenom ugovoru o obavljanju poslova naplate kojim
HGK kao pravna osoba sklopljenim ugovorom prenosi ovlast Poreznoj upravi naplaćivati
članarine i, između ostalog, podnijeti prijavu tražbine u stečajnim postupcima. Iz ugovora ne
proizlazi da je tužitelj punomoćnik ili zastupnik HGK, što upućuje da se radi o prijenosu
zakonskih ovlasti na tužitelja prema kojima je stekao svojstvo koje je izjednačeno zakonskoj
definiciji stečajnog vjerovnika koju pravilno citira žalitelj. To ima za posljedicu i legitimitet
tužitelja zahtijevati i utvrđenje osporene tražbine.

Po motrištu ovoga suda, istovjetno pravno stajalište se može primijeniti i na doprinose
za mirovinsko i zdravstveno osiguranje radnika kao i sva slična javna davanja koja je ovlaštena
naplaćivati Porezna uprava.

Kako dakle tužitelj nije uspio dokazati osnovanost navoda iz tužbe, istu je valjalo odbiti, kako je to navedeno stavkom I. izreke presude.

Tuženiku je, zastupanom po z.z. Županijskom državnom odvjetništvu, dosuđen je
parnični trošak kako je specificiran priloženim troškovnikom, a temeljem čl. 154. st. 1. i 155.
Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91 do 70/19; nastavno: ZPP) u svezi
s čl. 162. ZPP. Isti se odnosi na sastav odgovora na tužbu 26.000,00 kn (Tbr. 8/1 OT), pristupa
na ukupno tri ročišta – 3x26.000,00 kn (Tbr. 9/1 OT) te sastava tri obrazložena podneska
3x26.000,00 kn (Tbr. 8/1 OT), sveukupno 182.000,00 kn, kako je to odlučeno u stavku II.
izreke.

U Zagrebu, 17. ožujka 2020.

S U D A C: MIHAEL KOVAČIĆ

Pravna pouka:

Na ovu presudu dopuštena je žalba koja se podnosi ovome sudu u roku od osam dana, u tri primjerka.

DNA:

1. Tužitelju, po pun.

2. Tuženiku, po zz. ŽDO u Velikoj Gorici

Broj zapisa: 17894-fba6e

Kontrolni broj: 052d7-8d0e8-cc00c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MIHAEL KOVAČIĆ, L=ZAGREB, O=TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.