1              Poslovni broj: Gž R-709/2018-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-709/2018-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vedrane Perkušić, kao predsjednice vijeća, Verice Franić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima u odvjetničkom društvu L.-V. & P. u S., protiv tuženika Vatrogasne zajednice ..., S., OIB: ..., zastupanog po zakonskom zastupniku i predsjedniku zajednice A. S. a on po punomoćniku D. M. odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-462/14 od 14. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se, žalba tužitelja, te žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-462/14 od 14. lipnja 2018.

 

Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 75.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. srpnja 2014. pa do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjeva po navedenom osnovu u dijelu više zatraženog za iznos od 75.000,00 kuna kao i u dijelu više zatražene kamate. U točki II. izreke obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 1.080,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. lipnja 2018. pa do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjev po navedenoj osnovi za više zatraženo u iznosu od 1.020,00 kuna i u dijelu više zatražene zatezne kamate. Odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.783,74 kuna (točka III. izreke). Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da se ne dopušta preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva (naknada imovinske štete na ime troškova liječenja u iznosu od 2.000,00 kuna) uz postojeći.

 

Protiv dijela ove presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev, žalbu podnosi tužitelj, te pobija i odluku o trošku pod točkom III. izreke i to zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14  - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u tom pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev i u tom dijelu prihvati. Zatražen je trošak žalbenog postupka.

 

Žali se i tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, i to iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući preinačenje podredno ukidanje iste. Zatražen je trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe nisu osnovane. 

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je isti pretrpio u štetnom događaju od dana 1. rujna 2010. za vrijeme obavljanja gašenja požara na području Gornjeg Sitnog.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao i u okviru žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upire tuženik u žalbi. Suprotno navodima žalitelja pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

 

Također nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upiru žalitelji u žalbi, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini tuženik u žalbi.

 

Glede preostalih tuženikovih žalbenih navoda kazati je, kako je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za sud prvog stupnja (prema članku 8. ZPP-a) kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), kao i odlučivanja o tome je li predmet raspravljen tako da se u njemu može donijeti odluka (članak 304. ZPP-a) pa postupanjem prema tim ovlastima sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju upire tuženik u žalbi.

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

U postupku je utvrđeno slijedeće:

 

-da je tužitelj s tuženikom dana 1. srpnja 2010. sklopio ugovor o djelu za obavljanje poslova pomoćnog gasitelja u sezoni 2010., koji se sastoji od poslova donošenja, rukovanja i odnošenja opreme, s mjesta rada utvrđenog od poslodavca, raščišćavanja naslaga gorenog materijala ili materijala koji predstavlja opasnost za širenje požara, čuvanja i sanacije zgarišta,

-da je tužitelj dana 1. rujna 2010., po noći oko 3. sata ujutro, sa još dvojicom sezonskih gasitelja (M. Š. i A. P.) raspolažući s jednom akumulacijskom lampom, po nalogu nadređene osobe, uzbrdo nosio opremu (cijevi) profesionalnim vatrogascima, radi gašenja požara na području G. S. a koje cijevi su razvlačili po terenu tj. nosili su ih i spajali sve do sigurne točke na požarištu na kojoj nema opasnosti od otvorenog plamena;

-da je teren bio obrastao gustom, mladom, borovom šumom (visine oko 2,5 m), s preprekama na putu kao što su debla, drva, kamenja, grmlje i da je tužitelj u jednom trenutku pao i ozlijedio se,

-da se je tužitelj ozlijedio dok je obavljao posao kojim je ispunjavao obvezu iz ugovora o djelu, a taj posao je dio uobičajenog procesa rada kod tuženika, da je tužitelj imao svojstvo osobe na radu koja po uputi poslodavca sudjeluje u izvođenju radnog procesa,

-da je tužitelj predmetne prigode koristio zaštitna sredstva i da je bio zdravstveno sposoban za obavljanje naručenog posla,

-da se Vatrogasna zajednica ... bavi vatrogasnom djelatnošću, koja je zasigurno opasna djelatnost,

-da tuženik u tijeku postupka nije istakao prigovor oslobađanja od odgovornosti,

-da je tako tužitelj 1. rujna 2010. stradao pri obavljanju poslova iz opasne djelatnosti pa da tuženik odgovara tužitelju za štetu koja mu je time nastala (objektivna odgovornost a tuženik nije niti istaknuo prigovor oslobađanja od odgovornosti,

-da je Vatrogasna zajednica ... kao ugovaratelj sa C. O. d.d. sklopila Ugovor o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja u vezi kojeg je C. O. d.d. izdala Policu osiguranja 1. srpnja 2010. broj 023291002512, uz osiguranu svotu trajnog invaliditeta do 320.000,00 kuna,

 

-da je tužitelju od strane C. O. d.d. isplaćen iznos od 86.000,00 kuna, tužitelj da je taj iznos primio po osnovu osiguranja od nesretnog slučaja, pa da nema osnova za odbijanje tog iznosa od utvrđene naknade neimovinske štete.

 

Polazeći od iznesenih utvrđenja koja svoj temelj imaju u sadržaju provedenih dokaza koje je sud prvog stupnja valjano analizirao i ocijenio pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako tuženik odgovara za svu štetu tužitelju koju je isti pretrpio u svezi predmetnog štetnog događaja za koji zaključak je dao valjane i jasne razloge koje tuženik u žalbi ničim ne dovodi u sumnju pa ih stoga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime, u izloženim okolnostima sud prvog stupnja pravilno se poziva na Zakon o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 116/08, 75/09, dalje ZZR/96), i to članak 5. stavak 1. ZZR-a u kojem je propisano da su osobe na radu: osobe koje su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu, uključujući i javne službe (zaposlenici), osobe koje su na stručnom osposobljavanju kod poslodavca bez zasnivanja radnog odnosa (volonteri), učenici i studenti koji su kod poslodavca na praktičnoj obuci, osobe koje obavljaju djelatnost osobnim radom. Stavkom 2. tog članka propisano je da se drugim osobama smatraju osobe koje se po bilo kojoj osnovi rada nalaze u prostorijama i prostorima poslodavca. U tom kontekstu, pravilno sagledava osnovni cilj ZZR-a, i pravilno smatra da je taj cilj sprječavanje nastanka ozlijede na radu i profesionalnih oboljenja (članak 1.), te da je zaštita na radu sastavni dio organizacije rada i izvođenja radnog procesa (članak 8.) utoliko je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj oblik odgovornosti proširuje i na druge osobe na radu koje po uputi poslodavca sudjeluju u izvođenju radnog procesa.

 

Slijedom izloženog pravilno sud prvog stupnja smatra da se odgovornost tuženika prosuđuje prema članku 15. stavak  ZZR-a koji propisuje da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi sa radom po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava. Navedeni opći propisi sadržani su u odredbama članka 1063. i članka 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 i 78/15, dalje ZOO). Time da članak 1064. tog zakona propisuje, da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

 

S obzirom na naprijed izloženo pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženik u konkretnoj situaciji odgovara pa u tom pravcu nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz gore citiranih odredbi. 

 

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja utvrđujući visinu štete cijenio vrstu i težinu zadobivenih ozljeda; način i tijek liječenja istih;da je tužitelj u svezi s tim trpio fizičke bolove jakog intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta deset dana, te bolove lakog intenziteta u trajanju od dva mjeseca; da je tužitelj pretrpio kratkotrajni strah jakog intenziteta u trenutku događaja (2 min), na koji se nadovezao sekundarni strah u jakom intenzitetu u trajanju od dva dana, potom strah srednjeg intenziteta u trajanju od mjesec dana i blagog intenziteta u trajanju od jednog mjeseca; da je kod tužitelja zaostala naruženost srednjeg stupnja koja se uočava prilikom pokreta desne ruke; da je kao posljedica ovog ozljeđivanja (ozljede desnog ramena) kod tužitelja zaostalo umanjenje životnih aktivnosti od 29% što se ogleda u tome da će tužitelj ulagati pojačane napore u obavljanju svih poslova koji zahtijevaju upotrebu desne ruke; da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 60 sati nemedicinska s prosječnom cijenom sata te usluge od 18,00 kuna. 

 

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge koje prihvaća i na koje upućuje i ovaj drugostupanjski sud, jer žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

 

Inače, utvrđenja prvostupanjskog suda glede tuženikove odgovornosti, kao i po osnovi povreda koje je tužitelj zadobio u ovom štetnom događaju, te posljedica istih, temelje se na pisanoj dokumentaciji priloženoj spisu, i stručnim nalazima i mišljenjima vještaka, koja su danu po pravilima struke obrazložena i jasna, (članak 258.-261. ZPP-a) i zasnovana su na okolnostima predmetnog štetnog događaja, pa im je sud prvog stupnja osnovano dao punu vjeru.

 

Nadalje, osporavajući visinu dosuđenog iznosa naknade štete, tužitelj neutemeljeno ističe da je dosuđeni nikako ne predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju i utvrđen je i protivno pozitivnim propisima.

 

Međutim, s obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je po ocjeni ovog suda pravilno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu članka 1100. ZOO-a kada je tužitelju zbog povrede prava na tjelesno zdravlje utvrdio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 75.000,00 kuna.

 

Naime, prvostupanjski je sud pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava na tjelesno zdravlje odredio na temelju detaljno utvrđenih manifestacija svih posljedica na tužiteljevo psihičko i fizičko zdravlje, kako privremenih tako i trajnih, te na njegovo osobno funkcioniranje u trenutku povrede i tijekom liječenja, pa su žalbeni prigovori s tim u vezi neosnovani.

 

Utoliko je pravilno primijenjena odredba članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a, u svezi s odredbom članka 19. stavak 2. ZOO-a, pa ne stoje istaknuti žalbeni prigovori.

 

U odnosu na preostale žalbene navode tuženika kazati je kako tuženik u žalbi sadržajno ponavlja prigovore koji su bili predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred sudom prvog stupnja, a koje je sud prvog stupnja valjano raspravio i otklonio. Ujedno tuženik u žalbi iznosi svoju ocjenu dokaza koji su izvedeni s tim da izvodi drugačije zaključke od zaključaka koje je pravilno izveo sud prvog stupnja, pa prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda takvi žalbeni navodi nisu bili od odlučnog značaja u postupku po žalbi, jer ne sadrže valjanu pravnu argumentaciju kojom bi se opravdano mogla dovesti u sumnju zakonitost pravnog stajališta suda prvog stupnja glede odgovornosti tuženika.

 

Odluka o zateznim kamatama pravilno je utemeljena na odredbi članka 29. stavak 1. u vezi s člankom 1103. ZOO-a.

 

Odluka o troškovima postupka zasniva se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, članka 155. ZPP-a.

 

Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zahtjev tužitelja kao i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijeni su jer iste nisu uspjeli u žalbenom postupku (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

U Splitu 4. ožujka 2020.