Broj: Rev 1601/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GDP „N.“ iz Republike Srbije, N. S., zastupanog po punomoćnici D. B., odvjetnici u Z., nakon otvaranja stečajnog postupka pod nazivom „N.“ ad. u stečaju iz N. S., Republika Srbija, zastupanog po stečajnoj upraviteljici M. K. iz N. S., Republika Srbija, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1117/09-2 od 9. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P-274/09 od 3. travnja 2009., u sjednici održanoj 16. lipnja 2015.,

p r e s u d i o   j e

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-1117/09-2 od 9. svibnja 2012. potvrđena je presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P-274/09 od 3. travnja 2009. kojom je odbijen zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženoj naloži isplatiti tužitelju iznos 16.206.000,00 kn za oduzete objekte i zemlju, te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženoj iznos 32.000,00 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju ne navodeći određeno razloge zbog kojih ju podnosi, premda se iz sadržaja revizije razabire da istu podnosi iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino ukidanje, podredno preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s osnova naknade za oduzetu imovinu, sve pozivom na odredbe Aneksa 4. Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 2/04).

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja ocijenivši da su odredbama tog Ugovora samo određena načela za rješavanje odnosa između država proizašlih iz bivše države SFRJ, zbog čega je potrebno sklopiti dodatne ugovore kojima će se konačno riješiti uzajamna prava i obveze, sve u smislu odredbe čl. 4. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije.

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja tužitelj u reviziji podsjeća kako je Ugovor o pitanjima sukcesije međunarodni ugovor i kao takav po svojoj pravnoj snazi iznad zakona u Republici Hrvatskoj i čini dio njezinog pravnog poretka, zbog čega se ima neposredno primjenjivati.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

Naime, vezano za primjenu Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije treba ponoviti ono što su već u svojim odlukama naveli nižestupanjski sudovi, a to je da su istim ugovorena temeljna načela na kojima se temelje pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i drugih pravnih osoba (npr. načelo jednakosti u priznavanju i zaštiti stečenih prava, načelo priznavanja i zaštite prava stečenih do određenog datuma, načelo naturalne restitucije, načelo prava na naknadu ako naturalna restitucija nije moguća, načelo uvažavanja standarda i normi međunarodnog prava i dr.).

To upravo proizlazi iz odredbe čl. 4. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije kojem je određeno da će države članice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela. Zato navedene odredbe Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije ne daju tužitelju pravo tražiti od tužene protuvrijednost imovine na kojoj je na dan 31. prosinca 1990. tužitelj imao pravo korištenja.

Prema odredbi čl. 2. st. 1. podstavak a) tog Aneksa pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka odnosno prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne državi sljednici.

Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska odnosno neko njezino tijelo donijelo akt koji mu priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama.

Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog ugovora o pitanju sukcesije, jer bi mu to pravo tek trebalo biti priznato, a što jasno proizlazi iz zadnje rečenice odredbe čl. 2. st. 1. toč. a) Aneksa G koji glasi: „osobe koje ne mogu ostvariti prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“.

Prema tome, tužitelju bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, a da bi se nakon toga moglo odlučiti o tome vraća li mu se predmetne nekretnine ili priznaje pravo na naknadu.

Pri tome treba reći da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu države i tijela navedenih u toj odredbi a ne sudova. Da bi tužitelj uspio u ovom sporu, između ostalog morao bi dokazati da je stvar na koju se tužba odnosi njegovo vlasništvo jer bi samo u tom slučaju imao pravo na naknadu za oduzetu nekretninu. Tužitelj međutim nije dokazao da je vlasnik sporne nekretnine.

Prema odredbi čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZVDSP) smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko utvrdi suprotno treba to i dokazati.

Ta zakonska presumpcija međutim nema djelovanje u korist tužitelja. Naime, njegovo pravo korištenja nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu ZVDSP (1. siječnja 1997.), jer je pravo korištenja tužitelj izgubio prije toga već na temelju odredbe čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 40/92).

Prema toj Uredbi sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika navedenih pravnih osoba koje se nisu organizirale na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosu sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske postaju vlasništvo Republike Hrvatske.

U smislu prednje navedenog, pravo korištenja tužitelja na predmetnim nekretninama je prestalo, a pretvoreno je u pravo vlasništva u korist tužene prije stupanja na snagu ZVDSP, pa je stoga zahtjev tužitelja neosnovan.

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 16. lipnja 2015.