Broj: Rev 2550/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz T., K., s boravištem u R., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2146/10 od 9. lipnja 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Glini poslovni broj P-314/09-10 od 7. svibnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev  koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je tužitelj I. K. iz T., vlasnik nekretnina koje čine čest. kat. br. 1783 livada s 35 a i 57 m2 i čest. kat. br. 1796/2 oranica s 16 a i 26 m2, upisane u z.k.ul. 536 k.o. K., što je tuženik dužan priznati i tužitelju izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva tužitelja, što će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana."

 

              Drugostupanjskom presudom donesenom na temelju čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP/11) preinačena je prvostupanjska presuda tako što je predmetni zahtjev tužitelja odbijen.

 

              Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove prvostupanjskog postupka u iznosu 762,20 kn, te žalbenog postupka u iznosu 312,50 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se prvostupanjsku presudu preinači ili ukine, odnosno drugostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud je ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U provedenom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

              - da je  tužitelj 1973. kupio od prednika (oca) S. B. zemlju zvanu C. površine pola jutra, označenu kao k.č.br. 1783 površine 989 čhv, k.o. K., dok je čest. kat. br. 1976/2 kupio osamdesetih godina, koji prijenosi vlasništva nisu bili provedeni u zemljišnim knjigama ni u Službi za katastar.

 

              - da je iz zapisnika Općinskog suda u Vrginmostu poslovni broj R-1001/89 od 20. travnja 1989. razvidno je da se S. B. nije protivila da tužitelj upiše svoje vlasništvo na predmetnim nekretninama;

 

              - da je prema ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 10. veljače 1999. tuženica Republika Hrvatska po Agenciji za posredovanje u prometu određenim nekretninama na temelju Uredbe o Agenciji za posredovanje u prometu određenim nekretninama ("Narodne novine" broj 45/97,  63/97 i 65/99) od S. B. kupila navedene nekretnine zajedno sa svim drugim zemljištem, slijedom čega je Republika Hrvatska upisala pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama.

 

              Drugostupanjski sud je svoju presudu kojom je preinačio prvostupanjsku presudu utemeljio u bitnome pozivom na odredbu čl. 125. st. 1. Zakona o vlasništvu ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98 i 137/99 – dalje: ZV/96).

 

              Prema navedenoj zakonskoj odredbi kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva.

 

              Na revizijske navode kojima se osporava pozivom na pogrešnu primjenu materijalnog prava izloženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, treba odgovoriti da sve da su, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o prodaji između tužitelja i prodavatelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju zakona (tužitelj se poziva na navedenu pravnu osnovu stjecanja vlasništva pozivom na dosjelost), treba odgovoriti da u smislu čl. 130. st. 2. ZV/96 vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

 

              S tim u vezi nastavno treba imati na umu i odredbu čl. 122. st. 3. ZV/96 kojom je uređena zaštita povjerenja u zemljišne knjige.

 

              Prema tom propisu, nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

              Dakle, sama okolnost što tuženica nije provjeravala posjedovno (izvanknjižno) stanje kako to prigovara podnositelj revizije, ne može obzirom na izloženo zakonsko uređenje upućivati na nedostatak dobre vjere na strani tuženice, tim više što predmetnoj tuženici po naravi stvari to nije jednostavno u onoj mjeri kao što bi to bilo npr. nekim drugim osobama, a druge razloge koji bi upućivali na nesavjesnost tuženice, podnositelj revizije ni ne ističe.

 

              Konačno, na kraju treba reći i to da ne mogu zajedno s uspjehom opstojati dva zahtjeva od kojih je jedan stvarnopravni (na utvrđenje prava vlasništva) i obveznopravni zahtjev na izdavanje tabularne isprave tek za stjecanje i upis prava vlasništva, koji očigledno ne može biti istaknut ako pravo vlasništva već postoji.

 

              Na osnovu svega rečenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 17. lipnja 2015.