Poslovni broj: Gž-436/2019-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Vukovaru, kao sud drugoga stupnja, po sucu Ireni Lenić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. C. C. d.o.o., Z…,  OIB: …, kojeg zastupa H. Lj, odvjetnik iz Z…, protiv tuženika G. S. OIB: iz B…,  zastupan po punomoćniku odvjetniku Z. J. iz Č…, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3608/18-23 od 18. ožujka 2019. godine, dana 16. ožujka 2020. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3608/18-23 od 18. ožujka 2019. godine.

              Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda je presuđeno:

" I              Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku G. S. iz B.…da plati tužitelju E.C.C.d.o.o., Z…iznos od 7.878,76 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21.11.2015. do plateža po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena kao i naknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do plateža po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana."

II              Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od  4.950,00 kn u roku od 8 dana. "

              Protiv presude prvostupanjskog suda je žalbu pravovremeno podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku prvostupanjske presude na način da se usvoji tužbeni zahtjev i obveže tuženika na plaćanje troškova postupka tužitelju, podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.  Traži trošak prema troškovniku.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu troškova  nastalih korištenjem D.C.B.kartice u ukupnom iznosu od 7.878,76 kn.

S obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl.458. ZPP-a, te se pobijana odluka  može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1 ZPP).

              Ispitujući pobijanu odluku ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05.,  2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.  – u nastavku teksta: ZPP) na koju žalbom upućuje tužitelj, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva te su u presudi dani razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s provedenim dokazima u postupku. 

              Također nisu počinjene niti druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tvrtka A.d.o.o. bila naručitelj D.C.B.kartice, a tuženik je bio jedan od korisnika kartice . Prvostupanjski sud je utvrdio iz preslike pristupnice za b. karticu, da je tuženik naveden kao korisnik kartice za kojeg se traži izdavanje D.C.B.kartice, te da se uz njegovo ime nalazi potpis.  Prihvaćajući iskaz saslušane svjedokinje Đ. F., koja je dugo godina radila u računovodstvu  tvrtke A.,  da se tuženik potpisivao na dokumentima drugačije nego na pristupnici za izdavanje b. kartice, te usporedbom potpisa tuženika na njegovoj osobnoj iskaznici s potpisom na pristupnici kojom je sud utvrdio da se već i samim običnim nestručnim pogledom prosječnog čovjeka uočava razlika u potpisima, prvostupanjski sud je utvrdio da se na pristupnici ne nalazi potpis tuženika.

S obzirom na utvrđenje da tuženik nije potpisao pristupnicu, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije prihvatio obveze iz ugovora o korištenju B. Kartice koje obuhvaćaju odredbe Općih pravila prema kojim bi proizlazila solidarna odgovornost naručitelja kartice i korisnika za učinjene troškove po kartici, kako je to propisano odredbom čl. 5. Pravila i uvjeta za  članstvo u D. C. S obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

Žalitelj u žalbi ističe da je teret dokaza da tuženik nije potpisao pristupnicu bio na tuženiku, a ne na njemu, ističući da je tuženik potpisom pristupnice i samim korištenjem kartice prihvatio Pravila i uvjete za članstvo u D. C., a kako je nesporno da je koristio karticu i slipove i račune predavao u tajnici tvrtke A., čiji je zaposlenik bio i čiju je karticu koristio. Kako ni tvrtka u kojoj je radio nije isticala prigovore na račune, tužitelj smatra da računi odražavaju pravo stanje učinjenih troškova te da je tuženik odgovoran za obvezu temeljem čl. 5.3 Pravila i uvjeta za članstvo u D. C. tužitelja te temeljem čl. 43. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08., 25/11. i 78/15. – u nastavku teksta: ZOO).

Suprotno navodima žalbe, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sve izvedene dokaze koji su bitni za utvrđenje odlučnih činjenica, a sukladno članku 8. ZPP, a žalbeni razlozi kojima žalitelj drugačije ocjenjuje izvedene dokaze nego što je to učinio prvostupanjski sud, ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda.              

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je na tužitelju   teret dokaza postojanja činjenica na kojima temelji svoj zahtjev. Naime, sukladno odredbi članka 219. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i ponuditi dokaze na kojima temelji zahtjev. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju slobodne ocijene dokaza, a ako se na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi činjenica, onda se o postojanju iste činjenice zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja, sukladno odredbi članka 221.a. ZPP-a.

              Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist nije predložila sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. S obzirom da nije na nedvojben da način utvrđeno da je tuženik potpisao pristupnicu i preuzeo obveze iz ugovora, pravilno je prvostupanjski sud o postojanju navedene činjenice zaključio primjenom čl. 221. a ZPP-a, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud donio odluku o tužbenom zahtjevu.

S tim u vezi žalitelju se ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj Rev-x 159/16-2 od 2. ožujka 2016. u kojoj se poziva na odluku Revt-170/06 od 7. listopada 2008. izrazio pravno shvaćanje da kada se u parnici pojavi pitanje postojanja potpisa tuženika na ispravi (u ovom slučaju pristupnice), na tužitelju je teret dokaza, odnosno tužitelj mora dokazati da se na ispravi nalazi potpis tuženika, u smislu članka 219. ZPP-a.

U navedenoj odluci Revt -170/06 Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako u slučaju kada o utvrđivanju okolnosti postojanja potpisa tuženika na spornoj ispravi, ovisi utemeljenost zahtjeva tužitelja te kada tuženik u parnici istakne prigovor da se na ispravi ne nalazi njegov potpis, teret dokaza postojanja tzv. pozitivne činjenice da je tuženik vlastoručno potpisao sporne zahtjeve leži na tužitelju jer tuženik niti ne može dokazivati tvrdnju koja istovremeno predstavlja tzv. negativnu činjenicu, to jest činjenicu koja ne postoji.

Dakle, u predmetnom postupku, kod činjenice da je tuženik osporio da bi potpis na pristupnici bio njegov, bila je obveza tužitelja, a ne tuženika, predlaganja provođenje grafološkog vještačenja radi utvrđivanja okolnosti je li tuženik potpisao predmetnu pristupnicu, a koji dokaz tužitelj nije predložio.

Stoga je pravilno je prvostupanjski sud o postojanju navedene činjenice zaključio primjenom čl. 221. a ZPP-a, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud donio odluku o tužbenom zahtjevu.

S obzirom da tužitelj nije uspio u ovome postupku, pravilno je odluka o troškovima postupka utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Visina troškova je pravilno odmjerena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a za sudsku pristojbu prema Zakonu o sudskim pristojbama.

              Zbog navedenog žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

              Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe sukladno odredbama članka 166. stavak 1., u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspio.

             

Vukovar, 16. ožujka 2020.

                                  SUDAC

                              Irena Lenić