1

Poslovni broj: Gž R-430/2019-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-430/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Andrei Boras Ivanišević, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz M., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M., protiv tužene Republike Hrvatske, MUP, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: 49 Pr-256/17od 5. travnja 2019., dana 16. ožujka 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: 49 Pr-256/17od 5. travnja 2019. u dijelu točke III. izreke kojim je tuženoj naloženo isplatiti tužitelju imovinsku štetu s osnova regresa za godišnji odmor u ukupnom iznosu od 3.750,00 kn neto s pripadajućim zateznim kamatama.             

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tužene te preinačava odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke na način da se nalaže tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 23.050,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, dok je za više dosuđeni iznos od 8.825,00 kuna njegov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan."

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužitelju imovinsku štetu s osnova izgubljene zarade za vrijeme bolovanja  u ukupnom iznosu od 34.854,80 kn neto sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi i dospijeću na svaki pojedini mjesečni iznos pobliže navedeni u točki I. izreke.

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužitelju imovinsku štetu s osnova izgubljene zarade za vrijeme suspenzije u ukupnom iznosu od 39.698,21 kn neto, sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi i dospijeću kako je to pobliže navedeno u ovoj točki izreke.

 

Ujedno je naloženo tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužitelju imovinsku štetu s osnova regresa za godišnji odmor u ukupnom iznosu od 3.750,00 kn neto s pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos od: 1.250,00 kn neto teče od 01. siječnja 2011., 1.250,00 kn neto od 01. siječnja 2012., i 1.250,00 kn neto od 01. siječnja 2013.

 

U odluci pod točkom IV. naloženo je tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 31.875,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

Protiv navedene presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja s osnove naknade za godišnji odmor te odlučeno o troškovima postupka, žali se tužene pobijajući istu zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2.i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači shodno žalbenim razlozima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba o glavnoj stvari nije osnovana dok je djelomično osnovana žalba o troškovima postupka.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu s osnove isplatu imovinske štete s osnove izgubljene zarade te regresa za godišnji odmor za razdoblje u kojem da nije radio krivnjom poslodavca.

 

Iz stanja spisa i utvrđenja suda u pobijanoj presudi proizlazi:

- kako je presudom Općinskog suda u Splitu od 10. ožujka 2014. br. K-Us-5/12, tužitelj proglašen krivim za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, a koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu br. Kž-Us-7/14 od 16. prosinca 2014.

- kako je presudom toga suda br. K-Us-8/14 od 20. svibnja 2016., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe da bi 15. prosinca 2010., kao policijski službenik PP Makarska počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti i to kazneno djelo primanja mita, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu, br. Kž-Us-4/16 od 8. rujna 2016.

- kako je tužitelj za vrijeme trajanja postupaka, udaljen iz službe za koje vrijeme nije ostvarivao punu plaću te ostala materijalna davanja

- kako je vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji dr. J. Š., spec. psihijatru, kod tužitelja kao posljedica stresnoga događaja došlo do razvoja anksiozno depresivnog stanja zbog čega je istom postavljena dijagnoza F41.2 te ordinirana terapija anksiolitikom,

- kako je vještačenjem po vještakinji dr. M. V. B., spec. medicine rada, tužitelju zbog psihičkih tegoba nastalih u svezi sa stresnim događanjima na radnom mjestu otvoreno bolovanje na u razdoblju od 28. ožujka 2011. do 5. srpnja 2012.             

 

Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, koja žalitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, uređen sukladno dostavljenim podacima tužene, jer je smatrao utvrđenim da tužitelj u utuženome razdoblju nije radio zbog tuženikove odluke o udaljenju iz službe jer je protiv istoga pokrenut postupak zbog kaznenoga djela zlouporabe položaja i ovlasti, odnosno kaznenog djela protiv službene dužnosti i to primanja mita, zbog čega je isti trpio štetu koja se očituje kako gubitkom plaće tako i drugih primanja koje bi isti bio ostvario da je radio jer u utuženome razdoblju nije radio uslijed okolnosti za koje kao radnik nije odgovoran.

 

Pri tome se sud pozvao na odredbe čl. 87. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09), u svezi s odredbom članka 19. , 1085. te čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO)

 

Neosnovano žalitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te s time u svezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu s osnova neisplaćenog regresa.

 

Naime, prethodno utvrđujući kako je tužitelj nije radio krivnjom poslodavca pravilno je sud prvog stupnja priznao tužitelju naknadu s ovog osnova kroz utuženo razdoblje, a koje pravo je predviđeno sukladno odredbama čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08 i 89/12, dalje: KU).

 

Naime, navedenom odredbom KU propisano je da su ugovorne strane sporazumne da će Vlada službeniku i namješteniku isplatiti regres za korištenje godišnjeg odmora, najkasnije do dana početka korištenja godišnjeg odmora. Okolnost što navedena naknada ne bi bila isplaćivana drugim zaposlenicima kod neprijeporne činjenice da tužena ne obrazlože koji su razlozi bili da se ova naknada djelatnicima u navedenom razdoblju nije isplaćivala, suprotno navodima žalbe, ne otklanja tužiteljevo pravo potraživati naknadu s ovog osnova. Naime, radi se o pravu koje je propisano KU pri čemu činjenica što tužitelj u navedenom razdoblju nije koristio godišnji odmor ne čini njegov zahtjev neosnovanim budući isto pravo tužitelj nije mogao ostvariti uslijed okolnosti za koje nije odgovoran.

 

Utoliko je u ovom dijelu žalbu tužene valjalo odbiti kao neosnovanu jer nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbu članka 365. stavak 2. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

S pravom,međutim, žalitelj osporava pravilnost odluke suda prvog stupnja  u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. Naime,u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe je iznosi 116.780,00 kuna da bi podneskom od 14. veljače  2019. tužitelj smanjio tužbeni zahtjev potražujući ukupno isplatu iznosa od 78.303,01 kuna,  koliko je iznosila vrijednost predmeta spora u vrijeme zaključenja raspravljanja.

 

Utoliko je uspjeh tužitelja u konkretnom slučaju cijeniti do smanjenja tužbenog zahtijeva, imajući u vidu uspjeh tužitelja u cijelosti u osnovi te djelomično u visini iznosi  u omjeru od 80 %, dok je nakon toga njegov uspjeh u 100% omjeru.

 

Tužitelju je tako prema vrijednosti spora do 14. veljače 2019. valjalo obračunati sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora od zatraženih 100 bodova, za sastav tužbe 250 bodova, sastava podneska od 11. travnja 2018. od 250 bodova, 22. ožujka 2018, od 100 bodova, sastav podneska od 12. listopada 2018. od 250 bodova i podneska od 14. veljače 2019. od 100 bodova te zastupanja na ročištima od 4. travnja 2018., 9. svibnja 2018.,17. srpnja 2018.,18. listopada 2018. od po 250 bodova te 11. prosinca 2018. od 250 bodova , a za ročište od 20. veljače 2019. od 100 bodova sve temeljem Tbr. 7. Točka 1., Tbr. 8 točka 1. I Tbr. 9. točka 1., što sveukupno zbrojeno, pomnoženo s vrijednosti boda te uvećano za PDV iznosi 30.000,00 kuna.

 

Tuženiku je pak za 100% uspjeh u postupku prema vrijednosti spora do 14. veljače 2019. valjalo obračunati sukladno odredbi članka 162. ZPP-a, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), za sastav dva podneska od po zatraženih 50 bodova te zastupanja na ročištima od 4. travnja 2018., 9. svibnja 2018.,17. srpnja 2018.,18. listopada 2018. , 11. prosinca 2018. od po zatraženih 100 bodova sve temeljem Tbr. 7. Točka 1., Tbr. 8 točka 1. I Tbr. 9. točka 1., što sveukupno zbrojeno, pomnoženo s vrijednosti boda iznosi 6.000,00 kuna.

 

Kada se uzme u obzir uspjeh tužitelja u postupku u utvrđenom omjeru od 80% do smanjenja tužbenog zahtjeva istom je valjalo priznati u navedenom opsegu zatraženi trošak u iznosu od 24.250,00 kuna a tuženoj u iznosu od 1.200,00 kuna razmjerno uspjehu, pa kada se navedeni iznosi prebiju proizlazi da je tužena dužna naknaditi tužitelju na ime parničnog troška iznos od 23.050,00 kuna, radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

 

U Splitu 16. ožujka 2020.