Broj: Rev 1198/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja B. P. i drugotužiteljice B. P., oboje iz V. V., L., koje zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik u V. G., protiv tuženika H. a. d.o.o., iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru poslovni broj Gž-1142/11-4 od 21. prosinca 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krapini poslovni broj P-439/06-48 od 14. studenog 2008., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji su tražili da ima tuženik isplati iznos od iznos od 485.395,80 kn, zajedno da zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i da im nadoknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presuda pa do isplate (toč. I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljima da solidarno naknade umješaču Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 25.000,00 kuna (toč. II. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, a rješenjem suda drugog stupnja je odbačena dopuna žalbe drugotužiteljice kao nepravovremena.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su pravodobno podnijeli tužitelji na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP). Predlažu usvojiti reviziju, preinačiti nižestupanjske presude i usvojiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu parničnog troška.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 392.a ZPP samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnji tužitelja tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno upire tužitelj. To stoga što su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi jasno navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

              Navodi revizije u kojima tužitelji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznose činjenice, drukčije ocjenjuju provedene dokaze i daju drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju te odluke (koji se odnose na nastanak i visinu štete), predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Tužitelji su tijekom postupka tvrdili da je trafostanica izgrađena bez valjane građevinske dozvole, a istu tvrdnju ponavljaju i u reviziji. Međutim, u postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno upravo suprotno odnosno da je za trafostanicu bila izdana valjana građevinska dozvola.

 

              Sud drugog stupnja očitovao se o postojanju građevinske dozvole tako što je naveo da postoji građevinska dozvola za spornu zemljišnu česticu, doduše, za izgradnju trafostanice na drugom mjestu unutar iste zemljišne čestice, ali da sama činjenica da trafostanica nije izgrađena na točnoj lokaciji navedenoj u građevinskoj dozvoli nije u uzročnoj vezi sa štetom.

 

              Budući da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značenja sukladno odredbi čl. 375. st. 1 ZPP uključujući i žalbeni navod tužitelja o postojanju građevinske dozvole, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

              Tužitelji su svoj tužbeni zahtjev temeljili na činjenici da je tužiteljima umanjena vrijednost nekretnine za 40% zbog zračenja trafostanice, koje djeluje negativno na ljudsko zdravlje.

 

              Tijekom postupka tužitelji su predlagali provođenje dokaza građevinskim vještačenjem radi utvrđenja smanjenja vrijednosti nekretnine.

 

              U skladu s prijedlogom tužitelja sud prvog stupnja je odredio građevinsko vještačenje te je na uviđaju od 18. lipnja 2007. dao vještaku zadatak da utvrdi tržišnu vrijednost nekretnina tužitelja što je vještak i učinio dostavivši sudu nalaz i mišljenje u kojem je utvrdio umanjenu vrijednost nekretnina. Na takav nalaz i mišljenje tužitelji nisu imali primjedbi.

 

              Odredbom čl. 186. st. 1 ZPP propisano je da tužba, između ostalog, mora sadržavati činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

 

              Kako je već rečeno, tužitelji su u tužbi, između ostalog, tvrdili da je vrijednost nekretnine smanjena zbog zračenja od trafostanice štetnog za zdravlje ljudi. Takvu činjenicu tužitelji su trebali i dokazati, odnosno sukladno odredbi čl. 186. st. 1 ZPP trebali su predložiti dokaze kojima će se utvrditi zrači li doista trafostanica kako to tvrde tužitelji, zrači li predmetna trafostanica u intenzitetu koji je štetan za ljudsko zdravlje, te koje su granice do kojih dopire štetno zračenje trafostanice.

 

              Tužitelji za svoje tvrdnje nisu predložili nikakve dokaze pogrešno smatrajući da je općepoznata činjenica da trafostanice zrače u intenzitetu koji je štetan za ljudsko zdravlje, pa sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 259. st. 1. ZPP. Naime, nalaz građevinskog vještaka izrađen je u skladu sa zadatkom kojeg je sud odredio vještaku prema prijedlogu tužitelja, pa nalaz i mišljenje nije imao takvih nedostataka koji bi zahtijevali dodatna objašnjenja ili dopune koje je sud trebao tražiti od vještaka.

             

              Predmet spora je naknada štete zbog smanjene vrijednosti nekretnine u čijoj blizini je izgrađena trafostanica.

 

              U postupku je utvrđeno:

 

-              da su tužitelji vlasnici nekretnine u čijoj neposrednoj blizini je izgrađena trafostanica,

-              da je tuženik na temelju konačne građevinske dozvole izgradio trafostanicu na susjednim zemljišnim česticama,

-              da je trafostanica izgrađena na zemljišnoj čestici za koju je dobivena građevinska dozvola, ali nije izgrađena na mjestu na zemljišnoj čestici koje je bilo predviđeno građevinskom dozvolom,

-              da su tužitelji protiv nove lokacijske dozvole koja je izdana tuženiku pokrenuli upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske koji još nije riješen,

-              da je prema urbanističkim podacima koji datiraju prije izgradnje kuće tužitelja na spornim zemljišnim česticama bila predviđena gradnja trafostanice.

 

              Na temelju navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je zaključio da primjenom članka 221.a ZPP tužitelji nisu dokazali postojanje prekomjerne štete iz odredbe čl. 1047. st. 3 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08, u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete.

 

              Izvor zračenja prema navodima iz tužbe je trafostanica. Trafostanica služi za opskrbu kućanstava i gospodarstva električnom energijom pa se stoga radi o obavljanju općekorisne djelatnosti.

 

              Tijekom postupka je utvrđeno da je za izgradnju trafostanice bilo dobiveno odobrenje nadležnog tijela, odnosno bila je izdana valjana građevinska dozvola.

 

              Stoga je bilo potrebno utvrditi postoji li od predmetne trafostanice šteta koja prelazi uobičajene granice odnosno postoji li prekomjerna šteta iz čl. 1047. st. 3 ZOO.

 

              U konkretnom slučaju radi se o obavljanju općekorisne djelatnosti, jer je gradnja trafostanice radi opskrbe električnom energijom u općem interesu od koje će svi imati koristi. Zbog navedenog tužitelji su dužni trpjeti štetu koja se prema redovnom tijeku stvari može od takve djelatnosti očekivati. Sve što prelazi tako očekivanu, dakle, uobičajenu granicu smatra se prekomjernom štetom te se samo takva šteta naknađuje, za razliku od štete koja se prema redovnom tijeku stvari može od takve djelatnosti očekivati i koja se ne naknađuje.

 

              Prekomjerna šteta naknađuje se u cijelosti. No, teret dokaza da postoji prekomjerna šteta leži na tužiteljima, odnosno tužitelji su bili ti koji su tijekom postupka bili dužni dokazati da postoji šteta koja prelazi uobičajenu granicu.

 

              Budući da nisu vršena nikakva mjerenja, tužitelji nisu dokazali radi li se zaista o prekomjernoj šteti koju bi tuženik bio dužan nadoknaditi ili se radi samo o šteti koja nije prekomjerna i koja se prema redovnom tijeku stvari može očekivati i koja se ne naknađuje.

 

              Metoda utvrđivanja štete koja se naknađuje je upravo razgraničenje između redovne, očekivane štete i one prekomjerne, a budući da tužitelji nisu dokazali da postoji ikakvo zračenje, nisu dokazali niti da bi postojalo zračenje koje bi prelazilo uobičajenu granicu za takvu vrstu djelatnosti odnosno da bi se radilo o prekomjernoj šteti.

 

              Netočan je revizijski navod tužitelja da su sudovi svoje presude utemeljili na odgovornosti na osnovi krivnje umjesto na objektivnoj odgovornosti te da se kod objektivne odgovornosti uzročna veza presumira.

 

              Naime, i kod postojanja objektivne odgovornosti tužitelji su dužni dokazati osnovne elemente štete, a to su: štetnik, oštećenik, štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i počinjene štete i protupravnost. Kod objektivne odgovornosti presumira se samo krivnja, a postojanje uzročne veze nikada se ne presumira te ju je tužitelj dužan uvijek dokazati.

 

              Revidenti u reviziji tvrde da su sudovi trebali primijeniti odredbu čl. 110. st. 3 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - u daljnjem tekstu: ZVDSP) prema kojoj se naknađuje cjelokupna šteta, a ne samo prekomjerna šteta sukladno odredbi čl. 1047. st. 3 ZOO.

 

              Odredbom čl. 110. st. 4. ZVDSP propisano je pravo na naknadu štete zbog neposrednih imisija na koju ima pravo vlasnik nekretnine ako ga netko uznemirava bez posebnog pravnog temelja.

 

              U konkretnoj pravnoj stvari tuženik ima pravni temelj za uznemiravanje, jer obavlja općekorisnu djelatnost i ima građevinsku dozvolu za izgradnju trafostanice na predmetnoj zemljišnoj čestici pa se na tužitelje ne primjenjuje stavak 4., nego stavak 3. istog zakona.

 

              Odredbom čl. 110. st. 3. ZVDSP propisano je pravo na naknadu štete od prekomjernih posrednih imisija koje potječu od djelatnosti za koju postoji dopuštenje nadležne vlasti.

 

              Iz navedenog proizlazi da se sukladno odredbi čl. 110. st. 3. ZVDSP naknađuje samo šteta od prekomjernih imisija pa su tužitelji i prema odredbama ZVDSP dužni dokazati da se radi o prekomjernim imisijama.

 

              Odredbe o naknadi štete detaljnije su uređene Zakonom o obveznim odnosima pa tako odredba čl. 1047. st. 3 ZOO uređuje upravo situaciju za koju tužitelji traže naknadu štete.

 

              Svrha odredbi ZVDSP nije da mijenjaju odredbe odštetnog prava koje regulira ZOO, jer ZVDSP prvenstveno regulira stvarnopravne odnose i samo načelno propisuje pravo na naknadu štete zbog imisija, dok ZOO sadrži odredbe odštetnog prava i propisuje sve uvjete koje je potrebno zadovoljiti da bi se mogla dosuditi naknada štete u pojedinoj situaciji.

 

              Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su pravo na naknadu štete prosuđivali primjenom odredbe čl. 1047. st. 3. ZOO i kada su na temelju odredbe čl. 221.a ZPP odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

              Slijedom navedenog, nisu se ostvarili niti revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava te je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

             

Zagreb, 17. lipnja 2015.