Republika Hrvatska                                                                                

Trgovački sud u Osijeku                                               

    Osijek, Zagrebačka 2

                                                                                                               

Poslovni broj 10 P-360/2019-12

 

 

 

 

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                                                                   

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o., OIB:.., S. Đ., iz B., kojega zastupa punomoćnik P. C., odvjetnik iz Đ., protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, OIB:.., iz Z., , radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. veljače 2020. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 13. ožujka 2020.              

 

                                                                         

p r e s u d i o  j e

                           

 

Tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

 

„I.              Proglašava se nedopuštenom ovrha, odnosno proglašavaju se nedopuštenima pljenidba i prijenos novčanih sredstava na računu tužitelja E. d.o.o., OIB:.., S. Đ.,  pokrenuti zahtjevom tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, OIB:.., Z., za izravnu naplatu 31. listopada 2019. pred Financijskom agencijom, na temelju rješenja tuženika Klasa: UP/I-325-08/13-07/0066243, Ur.broj: 374-3101-2-13-1 od 19. studenog 2013.

 

2.              Proglašava se nedopuštenom ovrha, odnosno proglašavaju se nedopuštenima pljenidba i prijenos novčanih sredstava na računu tužitelja E. d.o.o., OIB:, S. Đ., B. J. 121, pokrenuti zahtjevom tuženika H. vode, pravna osoba za upravljanje vodama, OIB:, Z., U. grada V. 220, za izravnu naplatu 31. listopada 2019. pred Financijskom agencijom, na temelju rješenja tuženika Klasa:UP/I-325-08/13-07/0066244, Urbroj:374-3101-2-13-1 od 19. studenog 2013.“,

 

odbija se kao neosnovan.

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj 10 P-360/2019-12

2

 

 

3.           Zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj u tužbi kao i tijekom postupka u bitnome ističe da je 31. listopada 2019. od Financijske agencije (dalje: FINA) saznao da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine i da je zahtjev podnio tuženik kao ovrhovitelj na temelju ovršne odluke Klasa: UP/I-325-08/13-07/0066243, Ur.broj: 374-3101-2-13-1 od 19. studenog 2013. i Klasa: UP/I-325-08/13-07/0066244, Ur.broj:374-3101-2-13-1 od 19. studenog 2013. Tužitelj je predložio Općinskom sudu u Đakovu proglašenje pljenidbe i prijenosa sredstava nedopuštenim zbog postojanja razloga iz članka 50. stavka 1. točke 11. i 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 23/13, 94/14, 55/26 i 73/17, dalje: OZ). Nadalje navodi kako je Općinski sud u Đakovu donio zaključak poslovni broj Ovr-680/2019-7 od 27. studenog 2019. te poslovni broj Ovr-681/2019-7 od 27. studenog 2019. kojim je tužitelja kao ovršenika uputio da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tužitelj ističe kako se sporna tražbina odnosi na naknadu za uređenje voda za 2012. i 2013. te da je ta tražbina zastarjela. Ujedno ističe i prigovor kako tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten na temelju navedenih ovršnih isprava tražiti ovrhu protiv tužitelja. Stoga predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.

 

                            Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U odgovoru na tužbu odnosno tijekom postupka u bitnome navodi kako osporava osnovu ove tužbe  i ističe prigovor prekluzije postavljanja tužbenog zahtjeva kao i prigovor nenadležnosti suda za odlučivanje o tužbenim razlozima - ovršnosti isprave  na temelju koje je pokrenuta ovrha radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe. Ističe kako su tužiteljeve prigovori zastare neosnovani, kao i prigovor da tužitelj nije vlasnik odnosno posjednik nekretnine za koju se traži naknada za uređenje voda. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku.

 

                            U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u zahtjev za izravnu naplatu sa specifikacijom i rešenjima sve na stranici 6. do 11. spisa, u rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Tt-17/3798 od 1. lipnja 2017.,  u rješenje s povratnicom na stranici 22. do 23. spisa, u zahtjev za izravnu naplatu  s financijskom karticom obveznika, u povrat rješenja od 16. prosinca 2014.,  u Ugovor o zakupu poslovnog prostora i opreme od 31. listopada 2013., te u obavijest o stanju duga od 5. veljače 2014., u izvadak iz zemljišnih knjiga  na stranici 32. do 39. spisa, u obavijest o stanju duga na stranici 55. do 64. spisa, u rješenja na stranici 70. i 71. spisa, u zahtjev za naplatu sa specifikacijom i rješenje na stranici 73. do 76. spisa, u financijsku karticu obveznika, u dopis od 9. svibnja 2014. i od 19. svibnja 2014., u zaključak Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Ovr-680/2019 od 27. studenog 2019. i poslovni broj Ovr-618/2019 od 27. studenog 2019.

                           

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

                           

                           

Poslovni broj 10 P-360/2019-12

3

 

 

Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za proglašenjem nedopuštenom. ovrhe, odnosno pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava sa računa tužitelja na račun tuženika.

 

                            U postupku je sud utvrdio da:

-                     tuženik kao ovrhovoditelj  31. listopada 2019. podnio FINI zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju svojega rješenja kao ovršne odluke: rješenja Klasa: UP/I-325-08/13-07/0066243, Ur.broj: 374-3101-2-13-1 od 19. studenog 2013. a radi naplate naknade za uređenje voda za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2012. i rješenja Klasa:UP/I-325-08/13-07/0066244, Urbroj:374-3101-2-13-1 od 19. studenog 2013., a radi naplate naknade za uređenje voda za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013.,

-                     tužitelj kao ovršenik podneskom od 8. studenog 2019. predložio Općinskom sudu u Đakovu proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstva, nedopuštenim iz razloga zastare ovrhovoditeljeve tražbine i da ovrhovoditelj nije ovlašten na temelju navedene osnove za plaćanje tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika, jer tužitelj nije bio posjednik niti vlasnik nekretnine u predmetnom razdoblju, a kako to nedvojbeno proizlazi iz zaključka Općinskog suda  u Đakovu poslovni broj Ovr-680/2019-7 i poslovni broj 681/2019., sve od 27. studenog 2019.,

 

-                     Općinski sud u Đakovu je zaključkom poslovni broj Ovr-680/2019-7 i poslovni broj 681/2019., sve od 27. studenog 2019., uputio tužitelja kao ovršenika da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

 

-                     tužitelj je podnio pravovremene tužbe sudu (13. prosinca 2019.) radi proglašenja nedopuštenom ovrha, odnosno proglašavanju nedopuštenima pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava na računu tužitelja koji postupak se vodio pod poslovnim brojem P-360/2019 u odnosu na ovrhu po rješenju tuženika Klasa:UP/I-325-08/13-07/0066243, Urbroj: 374-3101-2-13-1 od 19. studenog 2013. i pod poslovnim brojem P-361/2019 po rješenju tuženika Klasa:UP/I-325-08/13-07/0066244, Urbroj:374-3101-2-13-1 od 19. studenog 2013. Sud je rješenjem poslovni  broj P-360/2019-5 od 28. siječnja 2020. spojio navedene postupke i nastavio raspravljati pod poslovnim brojem P-360/2019.

 

U konkretnom slučaju riječ je o proglašenju nedopuštenom ovrhe, odnosno proglašavanju  nedopuštenima pljenidbu i prijenos novčanih sredstava na računu tužitelja po tuženikovu zahtjevu za izravnu naplatu. U smislu odredbe članka 210. stavka 2. OZ-a, na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o žalbi  protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53. OZ-a). Odredbom članka 52. stavak 3. OZ-a je propisano kako će sud prvog stupnja uputiti ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

Stoga, o dopuštenosti, odnosno o nedopuštenosti ovrhe može se raspravljati i odlučivati samo u parnici na koju je ovršenik upućen i to samo i razloga zbog koji je upućen u parnicu.

 

Tužitelj je kao ovršenik istaknuo prigovor zastare tuženikove tražbine.

 

Poslovni broj 10 P-360/2019-12

4

 

 

Iz tuženikova rješenja Klasa:UP/I-325-08/13-07/0066243, Urbroj: 374-3101-2-13-1 od 19. studenog 2013. proizlazi da se radi o naplati naknade za uređenje voda za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2012., a iz rješenja Klasa:UP/I-325-08/13-07/0066244, Urbroj:374-3101-2-13-1 od 19. studenog 2013., da se radi o naplati naknade za uređenje voda za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. Ujedno je u predmetnim rješenjima utvrđeno kako je obveznik (ovdje tužitelj) dužan utvrđeni iznos naknade uplatiti u dva obroka koji iznose: 9.904,50 kn do 15. prosinca 2013. i iznos od 9.904,50 kn do 15. siječnja 2014.

 

Prema odredbi članka 74. stavak 1. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva („Narodne novine“, broj: 153/09, 90/11, 56/13, 120/16, 127/17 i 66/19, dalje ZFVG) na zastaru obračuna i ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz stavka 2. ovoga članka, primjenjuje se Opći porezni zakon.

Odredbom članka 94. stavak 1. Općeg poreznog zakonika („Narodne novine“ broj 147/08 i 115/16, dalje:OPZ), koji je bio na snazi u trenutku utvrđenja obveze tužitelja, propisano je kako pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 4. istoga članka je propisano da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe.

Tvrdnje tuženika kako je došlo do prekida zastare dostavljanjem tužitelju kao obvezniku obavijesti o stanju duga, a sve u smislu odredbe članka 95. stavak 1. OPZ-a, sud je ocijenio neosnovanim.

 

Odredbom članka 95. stavak 1. OPZ-a propisano je kako tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku.

Naime, uvidom u navedene obavijesti o stanju duga (na stranici  55. do 64. spisa) sud je utvrdio kako njima tuženik poziva tužitelja kao obveznika na plaćanje utvrđene naknade. Dakle, tu je riječ o radnji pozivanja dužnika da ispuni svoju obvezu. Pri tome valja istaknuti kako to pozivanje nije procesna pretpostavka za podnošenje prijedloga za ovrhu odnosno izravnu naplatu tuženikove tražbine. Stoga po ocjeni ovoga suda takva radnja tuženika ne prekida zastarijevanje kako je to propisano navedenim odredbama OPZ-a, odnosno ne predstavlja takvu službenu radnju, koju ima u vidu odredba članka 95. stavak 1. OPZ-a.

 

Imajući navedeno u vidu, sud je stava kako se predmetne tuženikove  obavijesti o stanju duga, ne mogu se smatrati da je na taj način tuženik pokrenuo upravni ili neki drugi  postupak radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

 

 

Poslovni broj 10 P-360/2019-12

5

 

Prema tome, suprotno tvrdnji tuženika, u konkretnom slučaju slanjem obavijesti  o stanju duga,  nisu ispunjene pretpostavke iz članka 95. stavka 1. OPZ-a, kada dolazi do prekida zastarijevanja.

 

Međutim, valja istaknuti kako je 1. siječnja 2017. stupio na snagu novi Opći  porezni zakonik (dalje: OPZ/17). Naime člankom 197. stavkom 1. navedenoga članka OPZ/17 je određeno kako postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakonika („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/13, 7313, 26/15 i 44/16) osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX., dovršit će se prema odredbama toga Zakona.

 

Kako je tuženik postupak napate pokrenuo 31. listopada 2019. to se u konkretnom slučaj imaju primijeniti odredbe OPZ/17.

 

Prema odredbi članka 108. stavak 1. OPZ/17 određeno je pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

U konkretnom slučaju tuženik je pobijanim rješenjima od 19. studenog 2013. utvrdio  iznos naknade za uređenje voda. Imajući u vidu citiranu odredbu članka 108. stavak 4. OPZ/17, sud je utvrdio kako je zastara prava na naplatu utvrđene naknade za uređenje voda počela teći 1. siječnja 2014., odnosno nakon isteka 2013. u kojoj je utvrđena obveza. Kako je tuženik zahtjev za izravnu naplatu dostavio  FINI 31. listopada 2019., dakle unutar roka zastare od 6 godina od isteka godine u kojoj je utvrđena obveza, to se tužiteljev prigovor zastare ukazuje neosnovanim i valjalo ga je odbiti, te odbiti tužiteljev zahtjev za proglašenje nedopuštenim prijenos novčanih sredstava sa računu tužitelja po tuženikovu zahtjevu za izravnu naplatu.

 

U odnosu na prigovor kako tuženik kao  ovrhovoditelj nije ovlašten na temelju navedenih ovršnih isprava tražiti ovrhu protiv tužitelja, ističe se kako su rješenja o utvrđenim iznosima naknade za uređenje vode postala  izvršna 21. studenog 2013.

Naime, nesporno je utvrđeno kako je tužitelj kao obveznik zaprimio navedena rješenja, ali da nije podnio odgovarajući pravni lijek, odnosno nije podnio žalbu protiv istih, ako je smatrao da tim rješenjima nije pravilno i zakonito utvrđena naknada. Nesporno je kako je tužitelj vratio tuženiku predmetna  rješenja (stranica 27. spisa i 30. spisa) i to dopisima u kojima navodi kako je tužitelj sklopio ugovor o najmu poslovnih prostorija 1. prosinca 2013.

Tužiteljev prigovor ustvari upire u nedostatak pasivne legitimacije  tužitelja u postupku ovrhe radi naplate utvrđene naknade, odnosno da tuženik nije ovlašten na temelju tih rješenja tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika odnosno obveznika. Tužitelj tvrdi kako nije vlasnik nekretnine i da je istu uzeo u najam 1. prosinca 2013.

U konkretnom slučaju, tuženik je postavio zahtjev za izravnu naplatu na temelju pravomoćnih i izvršnih rješenja koja su donesena u upravnom postupku i u kojima je tužitelj utvrđen kao obveznik naknade. Stoga je prema navedenim rješenjima tuženik ovlašten zahtijevati izravnu naplatu od tužitelja kao utvrđenog obveznika naknade.

Poslovni broj 10 P-360/2019-12

6

 

U ovoj parnici se ne može raspravljati o tome je li tužitelj u najmu nekretnine i od kada. To pitanje je trebalo riješiti u tom upravnom postupku, podnošenjem pravovremene žalbe, a što je tužitelj nesporno propustio učiniti.

Stoga je tužitelj kao obveznik plaćanja naknade za uređenje voda, koja je utvrđena pravomoćnim i izvršnim rješenjima, pasivno legitimiran u postupku izravne naplate odnosno ovrhe. Naime,tužitelj nije dokazao da je tražbina navedena u predmetnim rješenjima na bilo koji način prestala ili prešla na treću osobu, pa se i ovaj tužiteljev prigovor ukazuje neosnovanim.

Cijeneći sve izvedene dokaze, sud je utvrdio kako tužiteljevi prigovori zastare i promašene pasivne legitimacije, nisu osnovani, pa se time i tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenim zapljena i prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja, ukazuje neosnovanim i valjalo ga je odbiti u cijelosti.

O troškovima sud nije odlučivao, jer tuženik koji je uspio u ovom sporu, troškove nije tražio.

                            Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

             

U Osijeku, 13. ožujka 2020.

 

 

                                                                                                                             S u d a c

 

                                                                                                      mr. sc. MIRJANA BARAN, v.r.

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.

 

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

   Zvjezdana Kovačić