- 1 -              I Kž 150/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 150/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. V. zbog kaznenog djela iz članka 575. i drugih Kaznenog zakona Republike Italije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 15. listopada 2019. broj Kv I-82/2017, u sjednici održanoj 13. ožujka 2020.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog I. V.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan zahtjev za preinačenje glede odluke o kazni pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru od 26. siječnja 2012. broj Kv-12/12 kojom je preuzeto izvršenje jedinstvene kazne doživotnog zatvora izrečene osuđenom I. V. na način da je određeno da će izdržati jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju četrdeset godina.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni I. V. po branitelju, odvjetniku B. Z., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se „prihvati zahtjev osuđenika i izrečenu jedinstvenu kaznu odredi na način da se izrekne manja kazna od propisanog zakonskog maksimuma“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

U pravu je osuđenik kada tvrdi da „nije sporno kako je [on] osoba koja je osuđena za zatvorsku kaznu u trajanju od 40 godina, kojom kaznom je zamijenjena kazna doživotnog zatvora koja mu je u provedenom kaznenom postupku zbog kaznenog djela ubojstva i klevete (odnosno prema našem KZ radi se o kaznenom djelu lažnog prijavljivanja kaznenog djela), izrečena u Republici Italiji.“

 

Međutim, žalitelj nije u pravu kada tvrdi da „ipak treba respektirati činjenicu da je nadležni sud u Italiji prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora, vodio računa o tome da je okrivljenik počinio dva kaznena djela“.

 

Osuđenik, naime, ističe „da je osim za kazneno djelo ubojstva osuđen i zbog učina kaznenog djela lažnog prijavljivanja kaznenog djela. Za ovo drugo kazneno djelo isti je u međuvremenu pomilovan od strane nadležnog tijela u Republici Italiji.“ Pritom žalitelj „postavlja (…) pitanje kolika bi bila jedinstvena kazna zatvora koja je mogla biti izrečena u Republici Italiji ako se zna da je za jedno od kaznenih djela pomilovan, pa onda shodno tome ima li smisla zahtjev osuđenika da mu se i u Republici Hrvatskoj, u postupku preuzimanja izdržavanja kazne zatvora, izrekne neku blažu kazneno pravnu sankciju, odnosno blažu kaznu zatvora.“

 

Međutim, osuđeniku je u Republici Italiji za kazneno djelo ubojstva presudom Porotnog žalbenog suda u Anconi bila izrečena kazna doživotnog zatvora, a za kazneno djelo klevete presudom Žalbenog suda u Anconi kazna zatvora u trajanju od četiri godine. Državni odvjetnik Republike Italije je ove kazne objedinio, odredivši jedinstvenu kaznu doživotnog zatvora koja u sebi preuzima preostalu kaznu zatvora. Prilikom preuzimanja izvršenja ove jedinstvene kazne doživotnog zatvora, Županijski sud u Zadru je odredio da će osuđenik izdržati jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina.

 

Iz iznesenog, dakle, slijedi da je već prilikom objedinjenja kazni osuđeniku od strane državnog odvjetnika Republike Italije bila primijenjena takozvana metoda apsorpcije (jer izvršenje kazne doživotnog zatvora onemogućava izvršenje bilo koje druge kazne zatvora), a ona bi bila primijenjena i kad bi domaći sud, primjenjujući odredbe o stjecaju, objedinjavao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina i bilo koju drugu kaznu zatvora.

 

S obzirom na to, okolnost da je odlukom Prizivnog suda u Anconi od 25. siječnja 2010. broj 5/2010/06 Mod. 32. GZ osuđenik pomilovan na način da mu se kazna zatvora (izrečena mu u postupku zbog kaznenog djela klevete) smanji za dvije godine i jedanaest mjeseci zatvora, ne predstavlja novu okolnost koja bi, da je bila poznata u vrijeme donošenja odluke o preuzimanju izvršenja (iako je već tada postojala), očito dovela do blaže osude (članak 498. stavak 1. točka 4. ZKP/08.), a niti smetnja za izvršenje dijela jedinstvene kazne (članak 498. stavak 1. točka 2. ZKP/08.).

 

Zbog navedenog, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., ispitao pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom iznesenog, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odbijena je žalba osuđenika kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 13. ožujka 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.