Poslovni broj: 5 P-66/2018-36

                                                                                                     Poslovni broj: 5. P-66/2018-36

 

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Bjelovaru, OIB: …, po sutkinji Mariji Petrina Kubica, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Z. odvjetničkog ureda L. J. P. i I. M. iz K., protiv tuženika B. R. iz K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Z. odvjetničkog ureda Z. G., T. F.-G. i H. M. iz B., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 14. veljače 2020. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 12. ožujka 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Tuženik B. R., K., OIB: …, dužan je tužitelju B. B., K., OIB: …, platiti iznos od 311.150,00 kn (tristo jedanaest tisuća sto pedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena od 20. veljače 2014. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

2. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za plaćanje dospjelih a neplaćenih zateznih kamata u iznosu od 144.535,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena od 20. veljače 2014. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

3. Tuženik B. R., K., OIB: …, je dužan tužitelju B. B., K., OIB: …, naknaditi parnični trošak u iznosu od 51.039,00 kn (pedeset jednu tisuću trideset devet kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 12. ožujka 2020. do isplate, sve u roku 15 dana.

 

4. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 55.011,00 kn.

 

Obrazloženje

 

Tužitelji F. B. i D. B. iz K., podnijeli su protiv tuženika 20. veljače 2014. tužbu radi isplate štete zbog proboja pravne osobnosti. U tužbi navode da je Općinski sud u Križevcima u predmetu P-336/07 presudom od 28. studenog 2008. usvojio tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika I. d.o.o. K., ranije sa sjedištem …, te je tužiteljima dosuđena naknada štete, svakom u iznosu od 155.575,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2007. do isplate te troškovima postupka u iznosu od 40.837,00 kn. Po žalbama je prvostupanjska presuda odlukom Županijskog suda u Koprivnici Gž-200/09-2 od 21. travnja 2009. potvrđena u dosuđujućem i odbijajućem dijelu (toč.I. i II. izreke), a preinačena u odluci o trošku (toč.III. izreke) tako što je tuženiku naloženo platiti tužiteljima parnični trošak od 35.671,11 kn. Tuženik I. d.o.o je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju koja je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1349/09-3 od 12. listopada 2011. odbijena kao neosnovana. Tužitelji su odluku Županijskog suda Gž-200/09-2 od 21. travnja 2009. primili 14. svibnja 2009. Nakon što tuženik I. d.o.o. nije izvršio dobrovoljno plaćanje tužitelji su pokrenuli više postupaka radi osiguranja i naplate svog potraživanja. U predmetu Općinskog suda u Križevcima Ovr-1017/09, rješenjem o osiguranju od 14. rujna 2009., zasnovano je založno pravo na nekretninama I. d.o.o. K. upisanim u zk.ul.br. 3587 k.o. K. čk.br. 2105 četiri zgrade sa 5429 m2 i poslovno dvorište 12172 m2. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-2602/11-2 od 30. kolovoza 2011. je rješenje o osiguranju od 14. rujna 2009. ukinuto u dijelu u kojem je određeno osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava za zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka od 35.671,11 kn za razdoblje od 28. studenog 2008. do 21. travnja 2009. i u tom je dijelu prijedlog odbijen, dok je u preostalom dijelu rješenje o osiguranju potvrđeno. Nadalje tužitelji su kod Općinskog suda u Križevcima pod brojem Ovr-682/09 5. lipnja 2009. pokrenuli ovrhu na računu I. d.o.o. K., radi naplate potraživanja po pravomoćnoj presudi i donijeto je rješenje o ovrsi Ovr-682/09 od 9. srpnja 2009., kojim je određena ovrha na računima ovršenika. Rješenjem suda od 13. studenog 2009. ovrha je obustavljena i ukinute su sve provedene radnje jer su tužitelji povukli ovršni prijedlog s obzirom da je ovrha tražena na računu pravne osobe I. R. d.o.o., umjesto na računu I. d.o.o. Podneskom od 4. studenog 2009. tužitelji su predložili donošenje novog rješenja o ovrsi na računima I. d.o.o. i sud je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-75/10 od 21. siječnja 2010. odredio ovrhu na računima ovršenika. Po žalbi ovršenika I. d.o.o. Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba Koprivnica je rješenjem Gž-2867/11-2 od 12. prosinca 2011. ukinuo rješenje o ovrsi Ovr-75/10 od 21. siječnja 2010. i provedene radnje te odbacio prijedlog za ovrhu s obrazloženjem da već egzistira pravomoćno rješenje o ovrsi Ovr-1047/09-2 od 18. rujna 2009. na pokretninama – motornim vozilima ovršenika te je prigovor litispendencije osnovan. Tužitelji kao ovrhovoditelji su doista 14. rujna 2009. pokrenuli ovrhu na motornim vozilima ovršenika I. d.o.o. i Općinski sud u Križevcima je donio rješenje o ovrsi na motornim vozilima poslovni broj Ovr-1047/09-2 od 18. rujna 2009., ali je ovršenik uspio sa prijedlogom za odgodu do donošenja odluke povodom revizije i predmet je stajao do donošenja odluke Vrhovnog suda, koja je u uredu punomoćnice tužitelja primljena 7. svibnja 2012., nakon čega je predložen nastavak postupka. U međuvremenu su motorna vozila devastirana te su tužitelji predložili obustavu postupka na motornim vozilima i podnijeli prijedlog za promjenu sredstva ovrhe, tražeći određivanje ovrhe na računima ovršenika I. d.o.o.. Sud je donio rješenje o ovrsi broj Ovr-1471/12-30 od 11. prosinca 2012. koje je po žalbi ukinuto jer rješenje o ovrsi nije imalo obrazloženje. Predmet je vraćen na ponovni postupak, a do podnošenja tužbe novo rješenje o ovrsi nije donijeto. Tužitelji su nadalje naveli da su jedino u ovršnom predmetu Općinskog suda u Križevcima Ovr-75/10 djelomično naplatili svoje potraživanje, po rješenju o ovrsi od 21. siječnja 2010., jer je poslovna banka po rješenju o ovrsi od 21. siječnja 2010. u razdoblju od 8. veljače 2010. do 6. kolovoza 2013. na račun punomoćnika tužitelja izvršila plaćanja iznosa od ukupno 178.903,64 kn. Prema obračunu tužitelja na dan 19. veljače 2014. ostao je dug I. d.o.o. prema njima u iznosu od 455.685,08 kn (po osnovu glavnice 311.150,00 kn i kamata 144.535,08 kn), time da svakom tužitelju pripada ½ dijela predmetnog iznosa. Na glavnicu i obračunatu kamatu dalje teče zatezna kamata od 20. veljače 2014. do isplate. 

Nadalje tužitelji ističu da je tijekom postupka upisa založnog prava na nekretninama u predmetu Općinskog suda u Križevcima poslovni broj Ovr-1017/09 tuženik I. d.o.o. isticao niz prigovora, pa i to da su nekretnine koje su predmetom osiguranja unijete u I. – R. d.o.o. K., na ime povećanja temeljnog kapitala te je time to trgovačko društvo steklo vlasnički udio u novom trgovačkom društvu, pozivajući se na Odluku o povećanju temeljnog kapitala od 12. studenog 2009. Iz uvida u čl.II. i III. Ugovora o ulaganju stvari – nekretnine radi povećanja temeljnog kapitala od 1. srpnja 2009. proizlazi da je društvo I. – R. d.o.o. na skupštini 19. srpnja 2009. donijelo odluku o povećanju temeljnog kapitala tog društva i pristupu novog člana u društvo i to I. T. S. i S. S. d.o.o., koje unosi u društvo stjecatelja i predaje ih u vlasništvo stjecatelju. Kod zaključenja predmetnog ugovora i prenositelja I. d.o.o. i stjecatelja I. – R. d.o.o. zastupao je B. R., kao direktor.  

Uvidom u zbirku isprava Trgovačkog suda u Varaždinu, za društvo I. - R. d.o.o. tužitelji su utvrdili da je 19. srpnja 2009. održana skupština tog društva, na kojoj je jedini član tog društva, tuženik B. R., donio odluku o povećanju temeljnog kapitala, pristupu novog člana društva i izmjeni temeljnog akta društva. Odlukom o povećanju temeljnog kapitala i o izmjeni temeljnog akta od 12. studenog 2009. tuženik kao jedini član društva I.-R. d.o.o. je povećao temeljni kapital tog društva sa 20.000,00 kn za iznos od 15.447.400,00 kn, na iznos od 15.467.400,00 kn. Odlučeno je da će društvu I. – R. d.o.o. pristupiti novi član T. I. I. T. S. I. S. S. d.o.o. K. i da se povećanje temeljnog kapitala vrši ulaganjem stvari od strane novog osnivača T. I. I. T. S. I. S. S. d.o.o. K., koji će preuzeti temeljni ulog na temelju unosa stvari i to nekretnina upisanih u zk.ul. br. 3587 k.o.o. K. čkbr. 2105 četiri zgrade sa 5429 m2 i poslovno dvorište 12172 m2, ukupno 17601 m2, vrijednosti 6.371.700,00 kn i pokretnina vrijednosti 9.075.700,00 kn, tako da temeljni kapital iznosi 15.467.400,00 kn, a poslovne udjele u društvu drže: tuženik kao član društva - udio od 90%, a član društva I. d.o.o. - udio od 10%. Odluku od 12. studenog 2009. potpisao je tuženik kao osoba ovlaštena za zastupanje I. d.o.o. i istodobno kao osnivač društva I. – R. d.o.o.

Tužitelji dalje navode kako je iz potpunog teksta Društvenog ugovora od 10. listopada 2012. za društvo I. – R. d.o.o. vidljivo da je društvo osnovao tuženik Izjavom o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću 29. svibnja 2009., za proizvodnju metalnih konstrukcija, a radi ostvarivanja dobiti za osnivače. Članovi društva su: tuženik, sa poslovnim udjelom od 90% i N. B., sa udjelom od 10%. Dakle, društvo I. – R. d.o.o. tuženik je osnovao nakon primitka odluke Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-200/09-2 od 21. travnja 2009., u namjeri da onemogući tužitelje u naplati potraživanja po ovršnoj ispravi. Novoosnovano društvo je registrirano sa sjedištem na istoj adresi kao i I. d.o.o., a tuženik, kao član društva I. d.o.o. i društva I. – R. d.o.o. je unio svu nepokretnu i pokretnu imovinu društva I. d.o.o. Prema povijesnom izvatku društvo I. d.o.o. je bilo upisano kao član društva I. – R. d.o.o., a kasnije je kao član društva upisana N. B. iz Z.. Iz podataka pribavljenih sa stranica FINE (Bilješke uz temeljne financijske izvještaje za 2012.) za društvo I. d.o.o. K., vidljivo je da na dan 31. prosinca 2012. društvo nema zaposlenih, temeljni kapital je 21.800,00 kn, dugotrajna imovina društva bilježi smanjenje u tekućoj godini u odnosu na prethodnu godinu za 15.447.400,00 kn, a zbog prodaje udjela drugom društvu, društvo je ostvarilo gubitak financijske godine 2012. u iznosu od 12.252.673,00 kn i ostao je nepokriven gubitak od 11.666.795,00 kn, koji je prenijet u naredno razdoblje, dok je dio gubitka od 585.878,00 kn pokriven iz zadržane dobiti.  Istodobno je društvo I. – R. d.o.o., koje je osnovano 29. svibnja 2009. sa 20.000,00 kn temeljnog kapitala, prema Godišnjem izvješću za 2012., također pribavljenom sa stranica FINE, ostvarilo u 2012. prihod od 21.372.743,00 kn, sa ostvarenom dobiti od 136.609,00 kn.

Tužitelji smatraju da je tuženik kao član društva I. d.o.o. zloupotrijebio okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva, pa se ne može pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze. Odgovornost tuženika kao člana društva i društva je solidarna u slučaju zloupotrebe okolnosti da član društva ne odgovara za obveze društva. Tuženik je kao član društva I. d.o.o. podkapitalizirao društvo znajući da ono neće moći podmiriti obveze prema tužiteljima kao vjerovnicima i zloupotrebljavajući pravo taj učinak je htio postići, koristeći se društvom, da bi oštetio tužitelje kao vjerovnike društva. Zbog toga vjerovnicima i tužiteljima odgovara solidarno s društvom i cijelom svojom imovinom. Tuženik je nakon pravomoćnosti i ovršnosti obveze društva I. d.o.o. prema tužiteljima zlouporabio okolnost da kao član društva ne odgovara za njegove obveze te je osnivanjem drugog društva – I.–R. d.o.o. cjelokupno poslovanje nastavio u društvu I. – R. d.o.o. i to na nekretninama i sredstvima I. d.o.o., unijevši faktično svu imovinu društva I. d.o.o. u novonastalo društvo. Tužitelji su uspjeli prisilno sa računa I. d.o.o. naplatiti do 6. kolovoza 2013. iznos od 178.903,64 kn jer to društvo više nije aktivno obavljalo djelatnost, koja se nastavila obavljati u novom društvu I. – R. d.o.o., čiji je osnivač tuženik. Kako tužitelji kao vjerovnici redovnim putem od dužnika I. d.o.o. nisu mogli i ne mogu naplatiti svoje dospjelo potraživanje, a tuženik kao član uprave je zloupotrijebio okolnost da ne odgovara za obveze tog društva i društvo zlorabi za postizanje nedopuštenih ciljeva, došlo je do proboja pravne osobnosti slijedom čega postoji izvanugovorna zakonska odgovornost tuženika kao jedinog člana i osnivača I. d.o.o. za obveze tog društva prema tužiteljima, sve temeljem odredbe čl.10. st.2. i 2. u vezi sa čl.385. st.2. Zakona o trgovačkim društvima. Visina potraživanja tužitelja prema tuženiku sadržana je u iznosu dospjelog a nenaplaćenog potraživanja temeljem ovršne isprave.

Tužitelji napominju da osnivanje novog društva samo po sebi nije zabranjeno, no u konkretnom se slučaju radi o takvoj zloupotrebi od strane tuženika kao člana društva I. d.o.o. da je osnivanjem novog društva kompletnu poslovnu djelatnost počeo obavljati preko tog novog društva pa na račun društva I. d.o.o. nije bilo priljeva sredstava iz kojih bi tužitelji mogli naplatiti svoje potraživanje. U vrijeme zasnivanja založnog prava u predmetu Općinskog suda u Križevcima Ovr-1017/09 društvo I. d.o.o. je bilo upisano kao vlasnik nekretnina, ali sa zaduženjima od ukupno 2.600.000,00 €. Nakon prijenosa nekretnina na I. – R. d.o.o. nekretnine su opterećene i daljnjim zalogom od 2.343.518,60 €. Unatoč osiguranju potraživanja založnim pravom, s obzirom na zaloge u prvenstvenom redu namirenja, za tužitelje postoji stvarna opasnost da svoje potraživanje neće namiriti niti prodajom tih nekretnina. Predlažu da sud presudom naloži tuženiku da svakom od tužitelja plati iznos od 155.575,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2014. do isplate, kao i dospjele a neplaćene zatezne kamate svakome u iznosu od 72.267,54 kn, također sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2014. do isplate.

 

U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor zastare navodeći da zahtjev za naknadu štete utemeljen na odredbi čl.10. Zakona o trgovačkim društvima zastarijeva protekom roka od tri godine. Odgovornost tuženika tužitelji nalaze u činjenici da je tuženik osnovao društvo I.-R. d.o.o. K. da bi njih oštetio i nastavio poslovanje preko tog novog društva… pri čemu je sva imovina društva dužnika prešla u imovinu novoosnovanog društva. Društvo I. – R. d.o.o. osnovano je 2009. i iste je godine provedena dokapitalizacija tog društva. Prema navodima tužbe navedena je činjenica tužiteljima bila poznata još 2009. Tužba u ovom predmetu je podnijeta 2014., što je po proteku roka od tri godine. Stoga su svi zahtjevi prema tuženiku zastarjeli.

Tuženik je priznao činjenične navode tužbe koji se odnose na postojanje pravomoćne i ovršne presude te pokušaj napate i djelomičnu naplatu potraživanja, ukoliko te činjenice proizlaze iz isprava navedenih u tužbi. Osporio je postojanje zakonom propisanih pretpostavki za odgovornost tuženika temeljem čl.10. Zakona o trgovačkim društvima. Istaknuo je da razlog  osnivanja novog društva I. – R. d.o.o. nije bilo oštećenje bilo kojeg od vjerovnika, niti prestanak poslovanja društva I. d.o.o., niti je bilo osnivanjem, bilo dokapitalizacijom tog društva, društvo I. d.o.o. ostalo bez imovine. Dapače, imovina društva I. d.o.o. nije uopće umanjena. To je društvo dio svoje imovine unijelo u temeljni kapital društva I. - R. d.o.o. te je dobilo udio u vlasništvu tog društva. Veličina tako stečenog poslovnog udjela predstavlja realnu vrijednost uloženog. Tuženik kao direktor i istovremeno i vlasnik društva nije nikada niti u svoju korist niti u korist neke druge osobe umanjio imovinu društva. Osnivanje društva I. - R. d.o.o. nema nikakve veze sa parnicom tužitelja i društva I. d.o.o., niti bilo kojim drugim spornim odnosom. Kao uprava društva I. d.o.o. tuženik je postupao savjesno, s dužnom pažnjom savjesnog gospodarstvenika i na dobrobit društva. Tuženik smatra da ne bi trebalo biti sporno da su godine u kojim se odvija cijeli proces između tužitelja i I. d.o.o. ekonomski i gospodarski najgore godine u kojima je tuženik ikada poslovao. Kriza svjetskih razmjera 2008/2009 je u punom zamahu i konačno je zahvatila i područje Hrvatske. Smisao i razlog osnivanja novog društva nije prijenos djelatnosti sa I. d.o.o., sa ciljem da se to društvo uništi i obezvrijedi već upravo suprotno: razdvajanje djelatnosti koje su se do tada obavljale u društvu. Tuženik, kao vlasnik poslovnog udjela u I. d.o.o. pronašao je strateškog partnera, O. K. A. iz N., koje je svjetski poznat proizvođač skladišnih sistema. Društvo I. – R. d.o.o. je sa tim društvom započelo poslovnu suradnju u kojoj je ostvaren promet od više stotina tisuća eura. Istovremeno se u društvu I. d.o.o. trebala nastaviti proizvodnja hala i skladišta kao objekata i montažnih konstrukcija. No nažalost to je tržište zbog gospodarskog stanja u RH prestalo postojati. Društvo I. d.o.o. nakon prijenosa poslovnog udjela nije ostalo bez imovine već je trebalo poslovati kao društvo kapitala i na ime postojećeg poslovnog udjela u društvu I. – R. d.o.o. ostvarivati prihod od dobiti. Tuženik je nadalje osporio navod tužitelja da je, kao većinski udjeličar i direktor društva I. – R. d.o.o. postupao na štetu društva I. d.o.o. i njegovih vjerovnika. Istaknuo je naprotiv da je najveći vjerovnik društva I. d.o.o. upravo društvo I. – R. d.o.o., što je vidljivo i iz rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-296/13-28 od 11. veljače 2015., kojim je utvrđena tražbina društva I. – R. d.o.o. u iznosu od 11.850.429,63 kn, što je 20 puta više od tražbine tužitelja. Predložio je da sud tužbeni zahtjev odbije. Potraživao je trošak.

 

Tužitelji su osporili istaknuti prigovor zastare i naveli da u ovom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok od 5 godina. U odnosu na osiguranje njihove tražbine zasnivanjem založnog prava tužitelji su naveli da je to pravo po redu prvenstva upisano nakon 1.800.000,00 € zaloga za korist E. & S. B. d.d. pa je jasno da tužitelji nisu i ne mogu naplatiti svoje potraživanje. Osim toga, upisano založno pravo na nekretninama nije relevantno za odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

Tuženik je na raspravi 11. srpnja 2018. osporio visinu tužbenog zahtjeva navodeći da izračun potraživanja nije izvršen u skladu s pravilima o uračunavanju, a što potvrđuje već i sama činjenica da se iznos kamate koji je kasnije postavljen kao poseban dio zahtjeva obračunava na ukupan iznos glavnice za period do posljednje uplate, gdje također nisu poštovana pravila o uračunavanju.

 

Tijekom postupka tužitelji F. B. i D. B. su umrli te je, u odnosu na svakog od njih, sud rješenjem, temeljem odredbe čl.212. toč.1. Zakona o parničnom postupku, postupak prekinuo.

 

Podneskom od 15. siječnja 2016. B. B. je naveo da ostavinski postupak iza pokojnog F. B. nije proveden jer je temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. rujna 2013. primio u vlasništvo, između ostalog, svu pokretnu imovinu i sva prava pokojnog oca F. B.. Stoga je aktivno legitimiran na strani tužitelja za daljnje vođenje ove parnice.

 

Sud je izvršio uvid u rješenje javnog bilježnika N. J.-V. iz K. broj O-3113/15, UPP-OS-239/15 od 9. prosinca 2015. (list 142) i Ugovor o doživotnom uzdržavanju broj UO-237/2013 od 20. rujna 2013. (list 143-144) te pravomoćnim rješenjem od 6. travnja 2016. postupak nastavio.  

 

Nakon prekida postupka u odnosu na drugotužiteljicu D. B., podneskom od 28. srpnja 2017. B. B. je naveo da je iza tužiteljice proveden ostavinski postupak kod javnog bilježnika V. T. iz K. te je rješenjem o nasljeđivanju O-2704/16, UPP OS BJ – SS KŽ-247/16-6 od 13. veljače 2017. i kao ostavinska imovina utvrđeno je samo pravo korištenja grobnog mjesta. Na toj su imovini proglašeni nasljednicima B. B. i unuk pokojne D. B., V. B., svaki u ½ dijela, dok je iz obrazloženja rješenja o nasljeđivanju vidljivo da je Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 20. rujna 2013. pokojna D. B. raspolagala cjelokupnom imovinom (osim navedenog grobnog mjesta), a Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključila je sa davateljem uzdržavanja, B. B., koji je aktivno legitimiran za nastavak i vođenje ove parnice.

 

Sud je izvršio uvid u rješenje javnog bilježnika V. T. iz K. broj O-2704/2016, UPP-OS BJ – SS KŽ-247/2016-6 od 13. veljače 2017. (list 196) i Ugovor o doživotnom uzdržavanju broj UO-237/2013 od 20. rujna 2013. (list 143-144) te pravomoćnim rješenjem od 21. prosinca 2017. parnični postupak nastavio.

 

Podneskom od 20. siječnja 2020. tužitelj B. B. je naveo da je zakonski nasljednik iza pokojnih roditelja F. B. i D. B.. Postavio je tužbeni zahtjev za plaćanje iznosa od 311.150,00 kn (na ime naknade štete) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2014. do isplate te iznosa od 144.535,08 kn (na ime dospjelih neplaćenih zateznih kamata) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2014. do isplate. Potraživao je i naknadu parničnih troškova.

 

Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja B. B.. Smatra da potraživanje iz ovog postupka nije obuhvaćeno Ugovorom o doživotnom uzdržavanju.

 

Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-336/07 od 28. studenog 2008. (list 6-14), presudu i rješenje Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-200/09-2 od 21. travnja 2009. (list 15-17), presudu Vrhovnog suda poslovni broj Rev-1349/09-3 od 12. listopada 2011. (list 18-19), povijesni izvadak iz sudskog registra za I. d.o.o. Križevci (list 20-22), prijedlog za osiguranje radi uknjižbe prava zaloga (list 23-24), izvadak iz zemljišne knjige (list 25), rješenje o osiguranju Općinskog suda u Križevcima broj Ovr-1017/09-2 od 14. rujna 2009. (list 26), rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-2602/11-2 od 30. kolovoza 2011. (list 27), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Križevcima poslovni broj Ovr-682/09 od 9. srpnja 2009. (list 28-29), rješenje Općinskog suda u Križevcima poslovni broj Ovr-682/09-10  od 13. studenog 2009. (list 30), povijesni izvadak iz sudskog registra za I. – R. d.o.o. K. (list 31-34), podnesak ovrhovoditelja na spis Općinskog suda u Križevcima poslovni broj Ovr-682/09 (list 35), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Križevcima poslovni broj Ovr-75/10 od 21. siječnja 2010. (list 36), rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-2867/11-2 od 12. prosinca 2011. (list 37), prijedlog za ovrhu na pokretninama ovršenika (list 38-39), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Križevcima poslovni broj Ovr-1047/09-2 od 18. rujna 2009. (list 40), rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-2603/11-3 od 27. rujna 2011. (list 41), podnesak ovrhovoditelja na spis Općinskog suda u Križevcima broj Ovr-1047/09 (list 42-43), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Križevcima poslovni broj Ovr-1471/12-30 od 11. prosinca 2012. (list 44), rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-1462/13-8 od 10. rujna 2013. (list 45), izvješća E. B. (list 46-50), obračun dugovanja (list 51-53), Ugovor o ulaganju stvari – nekretnine radi povećanja temeljnog kapitala od 1. srpnja 2009. (list 54-55), Odluku o izmjeni djelatnosti društva i izmjeni temeljnog akta od 21. listopada 2013. (list 56-65), Odluku o izmjeni Društvenog ugovora Društva od 12. studenog 2009. (list 66-70), zapisnik sa skupštine društva I. –R. d.o.o. od 19. srpnja 2009. (list 71), Odluku o povećanju temeljnog kapitala i o izmjeni temeljnog akta od 12. studenog 2009. (list 72-73), bilješke uz temeljne financijske izvještaje za 2012. društva I. d.o.o. K. (list 74-78), godišnje izvješće i financijske izvještaje za 2012. za I. – R. d.o.o. K. (list 79-91), zk. izvadak (list 92-93), rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-296/13-38 od 11. veljače 2015. (list 119-120) i spis Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj Ovr-1017/09 (list 151-192).

Od Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured Koprivnica, Ispostava Križevci pribavljene su preslike poreza na dobit s bilancom i računom dobiti i gubitka za društvo I. d.o.o. za razdoblje od 2005. do 2014. i za društvo I. – R. d.o.o. K., za razdoblje od 2009. do 2017. (list 228-460) i provedeno je knjigovodstveno–financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije V. B., mag. oec. iz V. (list 462-566, 582, 585-591 i 593-595).

Proveden je dokaz saslušanjem tuženika (list 129-131) i saslušanjem tužitelja B. B. (list 604-605). 

 

Nije usvojen prijedlog tuženika za provođenjem dokaza uvidom u spis Amtsgerisht Koln broj 73 IN 433/10 koji se odnosi na društvo O. K. A. te saslušanjem svjedoka O. K. i T. F.-G. jer je sud ocijenio da je iz provedenih dokaza činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.   

 

Sud je provedene su dokaze ocijenio u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

 

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

 

Prigovor nedostatka aktivne legitimacije B. B. sud ocjenjuje neosnovanim jer je u čl.II. Ugovora o doživotnom uzdržavanju broj OU-237/2013 od 20. rujna 2013. (list 143-144), koji su sklopili D. i F. B., kao primatelji uzdržavanja, sa B. B. kao davateljem uzdržavanja, navedeno da pod uvjetom doživotnog uzdržavanja, poslije svoje smrti, primatelji uzdržavanja ostavljaju u vlasništvo davatelju uzdržavanja sve svoje pokretnine i svoja prava, uključujući predmete kućanstva i namještaj, gotov novac i sva novčana sredstva na računima kod banaka i eventualno potraživanje na ime neisplaćene mirovine. Temeljem navedene odredbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju pokojni tužitelji D. i F. B. ostavili su u vlasništvo B. B. nenaplaćeno potraživanje po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-336/07 od 28. studenog 2008., kojom je tuženiku I. d.o.o. K., naloženo platiti tužiteljima s osnove naknada štete, svakom iznos od 155.575,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2007. do isplate, kao i potraživanje na ime parničnog troška od 35.671,11 kn, sukladno odluci Županijskog suda u Koprivnici Gž-200/09-2 od 21. travnja 2009.

Ovaj postupak su D. i F. B. pokrenuli protiv tuženika podnošenjem tužbe 20. veljače 2014., što je bilo nakon sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. rujna 2013.

S obzirom na odredbu čl.II. Ugovora o doživotnom uzdržavanju broj OU-237/2013 od 20. rujna 2013. (list 143-144) sud smatra da su primatelji uzdržavanja ostavili u vlasništvo davatelju uzdržavanja B. B. (i) novčano potraživanje prema tuženiku B. R., radi naknade štete te je B. B. pravni slijednik umrlih tužitelja D. i F. B. i aktivno je legitimiran u ovom postupku.

 

Tijekom postupka nije bilo sporno da je Općinski sud u Križevcima u predmetu P-336/07 presudom od 28. studenog 2008. usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (D. i F. B.) protiv tuženika I. d.o.o. K., i tužiteljima je dosuđena naknada štete, svakom u iznosu od 155.575,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2007. do isplate te troškovima postupka u iznosu od 40.837,00 kn. Odlukom   Županijskog suda u Koprivnici Gž-200/09-2 od 21. travnja 2009. prvostupanjska presuda je potvrđena u dosuđujućem i odbijajućem dijelu (toč.I. i II. izreke), dok je u odluci o trošku preinačena (toč.III. izreke). Jedini osnivač i direktor društva I. d.o.o. K. bio je  tuženik B. R..

Nije sporno da su D. i F. B. djelomično, prije pokretanja ovog postupka, naplatili u ovršnom postupku kod Općinskog suda u Križevcima poslovni broj Ovr-75/10 iznos od 178.903,64 kn.

 

Tužitelji (i njihov pravni sljednik B. B.) zahtjev za isplatu temelje na čl.10. st.2. i 3. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 144/12, 68/13 i 110/15, dalje: ZTD), smatrajući da je tuženik dužan platiti potraživanje koje im nije naknadilo društvo I. d.o.o. K., jer je kao član trgovačkog društva I. d.o.o. K. zloupotrijebio okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva pa se stoga ne može pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze.

U slučaju proboja pravne osobnosti ne radi se o odgovornosti za štetu već o solidarnom jamstvu koje proizlazi iz odredbe čl.10. st.3. ZTD-a. Odgovornost člana društva je akcesorna u odnosu na obvezu društva prema vjerovniku, propisana je zakonom i postoji ukoliko su ispunjene zakonom određene pretpostavke.

 

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

 

ZTD ne propisuje zastarni rok za potraživanje temeljem čl.10. st.3. tog Zakona te se u ovom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

Potraživanje tužitelja nije naknada štete i zastara se ne računa temeljem čl.230. ZOO-a.  

Tražbina tužitelja D. i F. B., koja je nakon njihove smrti ostavljena u vlasništvo B. B., utvrđena je pravomoćnom sudskom odlukom i zastarijeva, sukladno čl.233. st.1. ZOO-a, za deset godina, računajući od pravomoćnosti odluke.

S obzirom da od pravomoćnosti presude Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-336/07 od 28. studenog 2008. (list 6-14) te presude i rješenja Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-200/09-2 od 21. travnja 2009. (list 15-17) do pokretanja ovog postupka (20. veljače 2014.) nije proteklo deset godina, evidentno je da nije nastupila zastara potraživanja utvrđenog presudom, kao ni akcesornog potraživanja tužitelja protiv tuženika.

Tužitelji su tijekom postupka tvrdili da je tuženik osnivanjem novog društva kompletnu poslovnu aktivnost počeo obavljati preko novog društva tako da na račun društva I. d.o.o. više nije bilo priljeva novčanih sredstava iz kojeg bi tužitelji naplatili svoje potraživanje. Smatraju da je tuženik novo društvo I. – R. d.o.o. osnovao kako bi njih oštetio i nastavio poslovanje preko novog društva, a potpuno prestao s poslovanjem društva dužnika, pri čemu je sva imovina društva dužnika odlukom tuženika prešla u imovinu novoosnovanog trgovačkog društva.

 

Odredbom članka 10. stavak 3. ZTD-a propisano je da se onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva ne može pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze, dok je stavkom 4. istog članka propisano da će se smatrati da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. tog članka naročito:

1. ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen,

2. ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike,

3. ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina i  

4. ako u svoju korist ili korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze.

 

Temeljem citirane zakonske odredbe vjerovnik koji ima dospjelu nepodmirenu obvezu prema društvu može od člana društva tražiti namirenje obveze ukoliko je ispunjena zakonska pretpostavka iz čl.10. st.3. ZTD-a - ako je član društva zloupotrijebio okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva. U slučajevima propisanim stavkom 4. smatra se da je ispunjena pretpostavka za odgovornost, ali vjerovnik sa zahtjevom prema članu društva može uspjeti uvijek kada dokaže da je član uprave zloupotrijebio okolnost da ne odgovara za obveze društva. Ukratko, odgovornost člana društva nije ograničena samo na slučajeve nabrojene u čl.10. st.4. ZTD-a.

 

Sporno je između stranaka je li ispunjena pretpostavka za odgovornost tuženika kao člana društva odnosno je li tuženik kao član društva postupio na način naveden u čl.10. st.3. ZTD-a (zloupotrijebio okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva).

 

Na temelju navoda stranaka i provedenih dokaza sud utvrđuje da je :

-tuženik bio (jedini) član društva I. d.o.o. K.,

-tuženik bio (jedina) osoba ovlaštena za zastupanje društva I. d.o.o. K.,

-društvo I. d.o.o. K. bilo vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul. broj 3587 k.o. K., čk.br. 2105, 4 zgrade površine 5429 m2 poslovno dvorište 12172 m2, ukupne površine 17601 m2

-tuženik 1. lipnja 2009. osnovao novo društvo I. – R. d.o.o. K. i

-temeljem Ugovora o ulaganju stvari – nekretnine radi povećanja temeljnog kapitala od 1. srpnja 2009., sklopljenog između I. d.o.o. K., zastupanog po direktoru B. R., kao prenositelja i  I. – R. d.o.o. K., zastupanog po direktoru B. R., kao stjecatelja, društvo I. d.o.o. kao novi član unijelo u društvo I. – R. d.o.o., na ime povećanja temeljnog kapitala unosom stvari, svoje nekretnine upisane u zk.ul. broj 3587 k.o. K., čk.br. 2105 te je temeljem tog Ugovora uknjiženo pravo vlasništva predmetnih nekretnina na društvo I. –R. d.o.o.

Imajući u vidu vrijeme donošenja i pravomoćnosti prvostupanjske i drugostupanjske presude, kojima je utvrđena obveza društva I. d.o.o. K. na plaćanje, proizlazi da su nekretnine koje su bile u vlasništvu društva I. d.o.o. K. unesene u društvo I. - R. d.o.o. nakon donošenja presude Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-336/07 od 28. studenog 2008. i presude i rješenja Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-200/09-2 od 21. travnja 2009.

Saslušan kao stranka na ročištu 17. rujna 2015. tuženik B. R. je naveo da u vrijeme osnivanja društva I. - R. d.o.o. društvo I. d.o.o. nije bilo u blokadi, iako je imalo velika dugovanja, prema E. B. i dobavljačima. Nekretnine društva I. d.o.o. su bile pod zalogom E. B., a hipoteka je tada iznosila 1.800.000,00 EUR-a. Poslovni udjel koji je I. d.o.o. imalo u I. - R. d.o.o. prodan je tuženikovoj kćeri N. B., za iznos od 3.950.000,00 kn.

Tuženik tijekom postupka nije osporio navode iz tužbe da su D. i F. B. kao vjerovnici pokušali od društva I. d.o.o. K. naplatiti svoje potraživanje pokretanjem ovršnih postupaka na računu i pokretninama – motornim vozilima ovršenika te da su samo djelomično naplatili svoje potraživanje.

 

Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno–financijskog vještaka V. B., mag. oec. iz V., kojeg sud kao objektivnog i stručnog prihvaća, proizlazi:

-da je društvo I. d.o.o. K. u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 30. lipnja 2009. redovito poslovalo, pri čemu je zapošljavalo između 44 do 48 djelatnika,

-da je nakon 01.srpnja 2009. I. d.o.o. K., radi pristupanja u društvo I. - R. d.o.o. na ime povećanja temeljnog kapitala i stjecanja udjela prenijelo imovinu u iznosu od 15.447.400,00 kn i to nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Križevcima u zk.ul.br. 3587, k.o. K. čk.br. 2105, u naravi 4 zgrade površine 5429 m2, poslovno dvorište površine 12172 m2, ukupne površine 17601 m2 vrijednosti od 6.371.700,00 kn i pokretnine u vrijednosti od 9.075.700,00 kn društvu I.-R. d.o.o. te društvo više ne raspolaže prostorom, strojevima i radnicima za obavljanje proizvodnje i

-da u razdoblju od 01. siječnja 2010. do 20. ožujka 2014. društvo I. d.o.o., osim beznačajnog iznosa od 12.105,00 kn u poslovnoj godini 2013., nije evidentiralo prihode iz redovnog poslovanja.

-da je društvo I.-R. d.o.o. od osnivanja 29. svibnja 2009. do 31. prosinca 2017. obavljalo redovito poslovanje pri čemu je zapošljavalo između 33 i 49 djelatnika te ostvarilo prihode u iznosu od ukupno 360.173.203,00 kn i rashode u iznosu od 352.109.749,00 kn, dakle poslovalo je s dobiti u iznosu od ukupno 8.063.454,00 kn,

-da je djelatnost koju je u razdoblju od 2007. do osnivanja društva I. - R. d.o.o. (29. svibnja 2009.) obavljalo društvo I. d.o.o. identična onoj koju od osnivanja obavlja društvo I. - R. d.o.o. odnosno da je društvo I. - R. d.o.o. nastavilo obavljati djelatnost koju je obavljalo društvo I. d.o.o.

-da se, prema dostupnim podacima o poslovanju društva I. d.o.o., može zaključiti da je na dan pravomoćnosti i ovršnosti presude P-336/07 od 28. studenog 2008., kojom je utvrđeno novčano potraživanje tužitelja, društvo raspolagalo nekretninama u iznosu od 6.371.700,00 kn i pokretninama u vrijednosti od 9.075.700,00 kn, koja je imovina zaključivanjem Ugovora o ulaganju stvari - nekretnine radi povećanja temeljnog kapitala od 01. srpnja 2009., između društva I. d.o.o., zastupanog po direktoru B. R., kao prenositelja i društva I. – R. d.o.o., zastupanog po direktoru B. R., kao stjecatelja, prenesena na društvo I.-  R. d.o.o.

-da je kod dugotrajne imovine društva I. d.o.o. u poslovnoj godini 2009. u odnosu na prethodnu godinu evidentirana promjena oblika imovine i to iz dugotrajne materijalne imovine u iznosu od 15.447.400,00 kn u dugotrajnu financijsku imovinu, odnosno poslovni udio u društvu I. - R. d.o.o., također u iznosu od 15.447.400,00 kn,

-da je 10. listopada 2012. godine zaključen Ugovor o prijenosu poslovnog udjela između društva I. d.o.o., zastupanog po direktoru B. R., kao prenositelja udjela i N. B., kao stjecatelja poslovnog udjela, kojim je u članku 1. utvrđeno da je prenositelj udjela ovlaštenik jednog poslovnog udjela u društvu I. - R. d.o.o. u visini 10% i nominalnom iznosu od 15.447.400,00 kn, a u članku 2. da prenosi cijeli svoj poslovni udjel na stjecatelja N. B. za naknadu koja će biti određena posebnim ugovorom.

-da je u poslovnim knjigama društva I. d.o.o. na kontu glavne knjige 1270- Potraživanja s osnove prodaje udjela evidentiran iznos od 3.905.872,57 kn te se može zaključiti da je ugovorena naknada u visini od 3.905.872,57 kn, odnosno za 11.541.527,43 kn manje od evidentirane vrijednosti udjela u poslovnim knjigama društva I. d.o.o. što znači da je vrijednost poslovnog udjela u iznosu od 15.447.400,00 kn zamijenjena novčanim potraživanjem u iznosu od 3.905.872,57 kn, te na dan 31. prosinca 2012. postoji negativna razlika između potraživanja i obveza i u smislu čl.4. toč.8. tada važećeg Stečajnog zakona postoji prezaduženost.

U odnosu na poslovanje društva I. d.o.o. vještak V. B. je u nalazu (str. 22-23 nalaza) navela kako se može zaključiti da je društvo I. d.o.o. s 1. srpnjem 2009. prestalo obavljati redovitu djelatnost te je, prijenosom dugotrajne materijalne imovine i radnika, poslovanje nastavljeno u društvu I. - R. d.o.o. Vještak je izvršila analizu kratkoročne imovine i kratkoročnih obveza društva I. d.o.o. u 2009. te zaključila da se koeficijent tekuće likvidnosti kreće oko 0,17, što je ispod prosječne vrijednosti prema ekonomskim standardima i ukazuje na veliku izloženost društva prema vjerovnicima i na probleme društva u namirenju dospjelih obveza, što u konačnici dovodi do trajne blokade poslovnih računa. Na temelju uvida u evidentirano stanje novčanih sredstava na dan 31.12.2009. u Bilanci i Bilješkama uz financijske izvještaje vještak smatra da se može zaključiti da društvo I. d.o.o. na dan 31.12.2009. nema novčanih sredstava i može se pretpostaviti da su poslovni računi društva blokirani. Temeljem evidentiranih prihoda i rashoda u Računu dobiti i gubitka za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2011. vještak zaključuje da društvo I. d.o.o. u tom razdoblju nije ostvarilo prihode odnosno nije obavljalo redovno poslovanje.

 

Tvrdnja tuženika da I. d.o.o. nakon prijenosa (ulaganja) imovine nije ostalo bez imovine odnosno da njegova imovina nije umanjena jer je to društvo dobilo u vlasništvo poslovni udio u novom društvu I. - R. d.o.o. nije od utjecaja na ovaj postupak odnosno na pravo tužitelja potraživati od tuženika kao člana društva plaćanje dospjelog, a neplaćenog duga društva I. d.o.o.

Isto tako na pravo tužitelja nije od utjecaja niti činjenica da su tužitelji na nekretninama društva I. d.o.o. zasnovali založno pravo u predmetu Općinskog suda u Križevcima broj Ovr-1017/09.

Na postojanje proboja pravne osobnosti po čl.10. st.3. ZTD-a odlučno je ponašanje tuženika kao člana uprave I. d.o.o., a ne ponašanje vjerovnika.

 

Iz uvida u priloženi zk. izvadak (list 25) razvidno je da je na nekretninama upisanim u zk.ul. 3587 k.o. K. na dan 8. rujna 2009. bilo upisano (2002., 2003. i 2007.) založno pravo u korist E. B., radi osiguranja novčane tražbine od ukupno 2.600.000,00 EUR-a uvećano za kamate, naknade i troškove. 

 

S obzirom na postojanje velikih obveza društva I. d.o.o. prema E. B. i dobavljačima, što tuženik u iskazu i potvrđuje, sud smatra da je tuženik kao član i direktor društva I. d.o.o. K. prenoseći imovinu u vrijednosti od 15.447.400,00 kn na društvo I. - R. d.o.o. čiji je također bio jedini član i direktor dana 1. srpnja 2009. godine umanjio imovinu društva I. d.o.o. iako je znao odnosno morao znati da to društvo neće moći podmiriti svoje obveze vjerovnicima, pa tako ni prednicima tužitelja, D. i F. B.. 

Nadalje, iz nalaza knjigovodstveno–financijskog vještaka V. B. proizlazi da je  Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela od 10. listopada 2012. poslovni udio društva I. d.o.o. K. u društvu I. - R. d.o.o. prenesen na N. B., za naknadu koja će biti određena posebnim ugovorom. Kako je u poslovnim knjigama društva I. d.o.o. na kontu glavne knjige 1270- Potraživanja s osnove prodaje udjela evidentiran iznos od 3.905.872,57 kn  vještak zaključuje da je ugovorena naknada u visini od 3.905.872,57 kn. Što se tiče isplate naknade vještak je navela da je potraživanje s osnove prodaje udjela od N. B. zatvoreno 31. prosinca 2012. zatvaranjem s druge strane dijela obveze društva prema I. - R. d.o.o., no dokumentacija temeljem koje je izvršeno evidentiranje (ugovor o preuzimanju duga, cesija ili dr.) vještaku nije dostupna.

 

Slijedom navedenog za zaključiti je da je poslovni udjel nastao prijenosom imovine društva I. d.o.o., vrijedne 15.447.400,00 kn prenesen tuženikovoj kćeri N. B. za iznos od 3.905.872,57 kn, pri čemu vještaku nisu predočeni valjani dokazi o plaćanju navedenog iznosa.

Prijenos poslovnog udjela u društvu I. - R. d.o.o. na treću osobu (kćer tuženika) unatoč postojanju pravomoćne presude kojom je presuđeno da je I. d.o.o. K. dužno isplatiti prednicima tužitelja štetu, u uvjetima kad društvo I. d.o.o. nema druge vrednije imovine (jer je ona već prethodno prenesena na društvo I.- R. d.o.o.) nikako ne predstavlja poslovnu odluku za koju bi se moglo reći da je u okvirima redovnih savjesnih poslovnih odluka, prilikom čijeg donošenja se vodilo računa i o obvezama društva. Upravo suprotno,  sve izvršene radnje upućuju na to da se izbjegavalo podmirenje duga prema tužiteljima.

 

Po ocjeni suda iz utvrđenih činjenica - da je tuženik nakon pravomoćnosti odluke, kojom je društvo I. d.o.o. obvezano sada pok. D. i F. B. isplatiti štetu, osnovao novo društvo (I. - R. d.o.o.) i u to društvo, na ime povećanja temeljnog kapitala i stjecanja udjela, prenio svu imovinu društva I. d.o.o. te je novo društvo nastavilo obavljati djelatnost koju je obavljalo društvo I. d.o.o., dok je društvo I. d.o.o. praktički prestalo redovno poslovati i ostvarivati prihod, kao i iz činjenice da je prijenos poslovnog udjela u društvu I. -  R. d.o.o. sa I. d.o.o. prenesen na treću osobu (kćer tuženika) za nekoliko puta manju vrijednost od uložene, proizlazi ponašanje tuženika koje se može ocijeniti zloupotrebom  okolnosti da kao član društva ne odgovara za obveze društva (čl.10. st.3. ZTD-a). Bit zloupotrebe u smislu odredaba ZTD-a je da član društva koristi svoj utjecaj u društvu preko organa društva, naročito preko uprave društva, za postizanje određenih ciljeva. U konkretnom slučaju zbog raspolaganja imovinom, do kojeg je nedvojbeno došlo utjecajem tuženika kao člana, a ujedno i direktora društva I. d.o.o. K., društvu I. d.o.o. K., nije ostala vrednija imovina niti je to društvo poslovalo te tužitelji (sada pok. D. i F. B.) nisu naplatili svoje potraživanje od društva I. d.o.o.

            Slijedom navedenog tuženik neosnovano tvrdi da za obveze društva I. d.o.o u ovom slučaju ne odgovara. 

 

Iz navedenih je razloga sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev i temeljem čl.10. st.3. ZTD-a, obvezao tuženika kao člana društva I. d.o.o. K. tužitelju podmiriti obvezu tog društva i to glavnicu u iznosu od 311.150,00 kn. Na neplaćenu glavnicu tužitelj je osnovano, temeljem čl.29. st.1. i 2. ZOO-a, potraživao zakonske zatezne kamate tekuće od podnošenja tužbe odnosno od 20. veljače 2014. do isplate.

 

Dio zahtjeva za plaćanje obračunatih zateznih kamata u iznosu od 144.535,08 kn sud ocjenjuje neosnovan.

 

Zatezne kamate nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene glavne novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavni dug ne bude ispunjen odnosno plaćen, zatezne kamate su kao sporedna tražbina nedjeljive od njega i cjelina su sa glavnim dugom. To proizlazi iz odredbe čl.160. st.2. ZOO-a. Dakle, tek nakon prestanka (podmirenja) glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju u apsolutnom iznosu i radi njihove isplate može se podnijeti zahtjev sudu u kojem se mogu tražiti i tzv. procesne kamate po čl.31. st.2. ZOO.

 

S obzirom da tužitelj tvrdi da mu glavnica po pravomoćnim odlukama suda nije plaćena, neosnovano od tuženika traži obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 144.535,08 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je taj dio zahtjeva odbijen (toč.2 izreke).

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.2. ZPP-a.

 

Tužitelj je djelomično uspio u parnici, sa zahtjevom za isplatu iznosa od 311.150,00 kn, što je 68% ukupnog zahtjeva pa je tuženik uspio sa 32%.

 

Prema odredbi čl.154. st.2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi sud je od postotka uspjeha tužitelja (68%) odbio postotak tuženikovog uspjeha (32%) te je preostao dio od 36% troškova tužitelja.

 

Troškovi tužitelja koji su bili potrebni za svrhovito vođenje ovog spora, odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 455.685,08 kn, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 118/14, 107/15, dalje OT), iznose ukupno 79.275,00 kn, a odnose se na sastav tužbe  - 5.500,00 kn (Tbr.7. t.1. i Tbr.36. t.1. OT), sastav podneska od 29. svibnja 2015. - 5.500,00 kn (Tbr.8. t.1. i Tbr.36. t.1. OT), zastupanje na ročištu 10. lipnja 2015. - 5.500,00 kn (Tbr.9. t.1. i Tbr.36. t.1. OT), zastupanje na ročištu 17. rujna 2015. - 5.500,00 kn (Tbr.9. t.1. i Tbr.36. t.1. OT), sastav podnesaka od 15. siječnja, 26. srpnja 2017. i 25. rujna 2017. – 500,00 kn za svaki podnesak (Tbr.8. t.1. OT), zastupanje na ročištu 17. rujna 2015. - 5.500,00 kn (Tbr.9. t.1. i Tbr.36. t.1. OT), zastupanje na ročištu 11. srpnja 2018. - 5.000,00 kn (Tbr.9. t.1. OT), sastav podnesaka od 11. rujna 2019. – 5.000,00 kn (Tbr.8. t.1. OT), zastupanje na ročištima 10. listopada 2019., 15. studenog 2019., 4. prosinca 2019. i 14. veljače 2020. - 5.000,00 kn za svako ročište (Tbr.9. t.1. OT), sastav podneska od 20. siječnja 2020. - 500,00 kn (Tbr.8. t.1. OT), porez na dodanu vrijednost - 14.875,00 kn (Tbr.42. OT) i sudsku pristojbu na presudu – 4.900,00 kn.

 

Osim navedenih troškova tužitelj je imao i trošak predujma za provođenje vještačenja, u iznosu od 22.500,00 kn.

 

Tužitelju je odmjerena naknada dijela troškova i to 36% od iznosa 79.275,00 kn, što je 28.539,00 kn, i u cijelosti trošak vještačenja od 22.500,00 kn, budući da je vještačenje bilo potrebno radi utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva kojeg je tuženik osporavao, a zahtjev je utvrđen osnovanim.

 

Slijedom navedenog tužitelj je obvezan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 51.039,00 kn (toč.3. izreke), dok je dio zahtjeva za trošak u iznosu od 55.011,00 kn neosnovan i odbijen (toč.4. izreke).        

 

Iz svih navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

 

U Bjelovaru 12. ožujka 2020.

 

                                                                                                    Sutkinja

                                                                                           Marija Petrina Kubica, v.r.

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 8 dana od primitka presude, na Visoki trgovački sud RH u Zagrebu, a putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije došla, presuda se objavljuje na e-oglasnoj ploči Trgovačkog suda u Bjelovaru. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu. Žalba se podnosi u tri primjerka.