P. broj: 11 P-497/19

Republika Hrvatska Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja
H. t. d.d. Z., R. F. M. 9, OIB: …, kojeg
zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u odvjetničkom društvu B.,
D. & p., Z., M. …, protiv tuženika Ž. u. za c. D.-n. ž., OIB: …, D., V. N. …,
kojeg zastupa punomoćnica K. J., odvjetnica u R., T. …. B. h. v.
…, radi utvrđenja prava služnosti i otkaza ugovora, nakon održane javne glavne rasprave
zaključene 31. siječnja 2020. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 12. ožujka 2020.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj u trenutku zaprimanja Izjave o otkazu od 7. ožujka 2019.,
zaprimljene 11. ožujka 2019., bio predmnijevani ovlaštenik prava stvarne služnosti temeljem
Ugovora br. F.. … o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na
području Dubrovačko-neretvanske županije od 30. prosinca 2013. te njegovim aneksa 1 od

10. prosinca 2014., i to na svim županijskim i lokalnim cestama u Dubrovačko-neretvanskoj
županiji pod upravljanjem tuženika, a na kojima je izgrađena tužiteljeva elektronička
infrastruktura i druga povezana oprema.

II. Utvrđuje se da je tužitelj u trenutku zaprimanja Izjave o otkazu od 13. rujna 2019.,
zaprimljene 19. rujna 2019., bio predmnijevani ovlaštenik prava stvarne služnosti temeljem
Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnoj cesti br. T. … od 7. rujna 2015., i to
polaganja instalacija u trup lokalne ceste br. …na (i) nekretnini označenoj kao z.k.č. br.
…, opisana kao put ¨P., D. d…¨ površine 339 m2, upisana u zk. ul. … k.o.
V. L. te (i) z.k.č. br. …, opisana kao ¨put¨, površine 16025, upisana u zk. ul. …
k.o. V. L..

III. Utvrđuje se da je otkaz Ugovora broj F... … o osnivanju prava služnosti na
županijskim i lokalnim cestama na području Dubrovačko-neretvanske županije od 30.
prosinca 2013.. te njegovog aneksa od 10. prosinca 2014., sadržan u izjavi o otkazu dopisom
tuženika od 7. ožujka 2019., zaprimljen 11. ožujka 2019., neosnovan i bez pravnog učinka.

IV. Utvrđuje se da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnoj cesti br.
T……. od 7. rujna 2015., sadržan u izjavi o otkazu dopisom tuženika od 13. rujna

2019., zaprimljen 19. rujna 2019., neosnovan i bez pravnog učinka.

V. Tuženik je dužan priznati i trpjeti ovlasti tužitelja i to korištenje cestovnog
zemljišta, kojim upravlja tuženik, u svrhu pristupa izgradnje, održavanja i razvoja te boljeg
gospodarenja elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom u vlasništvu tužitelja, koja je
izgrađena na cestovnom zemljištu kojim upravlja tuženik, a koje ovlasti tužitelja proizlaze iz

2 Poslovni broj: 11 P-497/19

Ugovora br. F... … o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na
području Dubrovačko-neretvanske županije od 30. prosinca 2013. te njegovog Aneksa 1 od

10. prosinca 2014. te je tuženik dužan primati ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza kako su
one ugovorene naprijed navedenih ugovorom i njegovim aneksom.

VI. Tuženik je dužan priznati i trpjeti ovlasti tužitelja i to pravo polaganja instalacija u
trup lokalne ceste br. 69060 na (i) nekretnini označenoj kao z.k.č. br. …, opisana kao
put ¨P., D. d.¨ površine 339 m2, upisana u zk. ul. … k.o. V. L. te (i) z.k.č. br.
…, opisana kao ¨put¨, površine 16025, upisana u zk. ul. … k.o. V. L., a koje
ovlasti tužitelja proizlaze iz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnoj cesti br. T……. od 7. rujna 2015 te je tuženik dužan primati ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza
kako su one ugovorene naprijed navedenih ugovorom i njegovim aneksom.

VII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 182.125,00 kuna.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom 30. prosinca 2013. sklopio ugovor broj F…. … o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području
Dubrovačko-neretvanske županije te 10. prosinca 2014. dodatak istom, a temeljem kojeg je na
svim županijskim i lokalnim cestama u ovoj županiji osnovana služnost po kojoj on ima pravo
na nekretninama kojim tuženik upravlja položiti građevine elektroničkih komunikacija i
povezane opreme, odnosno pravo služiti se javnim cestama kojima upravlja tuženik radi
pristupa, gradnje, održavanja, pripajanja i razvoja EKI, sve radi boljeg gospodarskog
iskorištavanja, uz obvezu da tuženiku plaća ugovorenu godišnju naknadu, sve s trajanjem dok
je u EKI (elektronička komunikacijska infrastruktura u druga poveza oprema) u funkciji zbog
koje je izgrađen. Tvrdi da je tuženik dopisom od 7. ožujka 2019. otkazao predmetni ugovor uz
obrazloženje da isti predstavlja trajni obvezni odnos koji se može otkazati u svako doba, dok
ga je on dopisom od 11. ožujka obavijestio da otkaz ugovora smatra nezakonitim. Da bi
mogao dokazati da izjava o otkazu ugovora nije proizvela učinak te da bi i dalje mogao
ostvarivati svoja prava predlaže utvrditi neosnovanost otkaza, a dodatno ukazuje da je tuženik

11. ožujka 2019. podnio zahtjev HAKOMu za utvrđenje tužitelja kao infrastrukturnog
operatera i radi utvrđivanja visine naknade za pravo puta na cestama kojim upravlja tuženik,
čime pokušava ishoditi veću zaradu, pa je radi ovog postupka nužno dokazivanje prava
tužitelja jer HAKOM ima pravo odrediti naknadu samo ako na nekretnini ne postoji koje
drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra
ili nekretnine, a da je praksa ovog tijela i Visokog upravnog suda da izjava o otkazu ugovora
o pravu služnosti predstavlja dovoljan dokaz o nepostojanju drugog prava na nekretnini.
Smatra da je sami ugovor o služnosti sklopljen na određeno vrijeme i da raskidni uvjet/završni
rok nije nastupio jer EKi postoji i dalje je u funkciji te da je isto bila prava volja stranaka, a da
bi tumačenje da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme u okolnostima ovog ugovora
značilo ugovaranje služnosti do opoziva, što bi tuženik morao dokazati. Tvrdi da je ugovor
konzumiran u trenutku potpisivanja i da time nije nastao trajni obvezni odnos koji bi tuženik
spornom izjavom mogao otkazati, a to stoga što je služnost osnovana sklapanjem ugovora jer
je tuženik istim ovlastio tužitelja da bez daljnjih radnji izvršava služnost. Obzirom je tuženik
spornom izjavom o otkazu ugovora osporio prava tužitelja koja mu pripadaju po ugovoru o
služnosti, smatra da je time povrijedio ugovornu obvezu pa stoga predlaže da sud naloži
tuženiku trpljenje prava koje isti ima temeljem ugovora o služnosti kao predmnijevani nositelj
prava služnosti. Pojašnjava da je sama služnost po svojoj pravnoj prirodi stvarna, afirmativna
i nepravilna služnost na koju se kao takvu primjenjuju pravila o osobnoj služnosti, to stoga što
iz ugovora proizlazi da je služnost osnovana u korist već izgrađene elektroničke komunikacije

3 Poslovni broj: 11 P-497/19

infrastrukture kao nepokretne stvari/građevine/nekretnine u vlasništvu tužitelja. Konačno,
ukazuje na specifičnost odnosa stranaka jer je tuženik kao osoba koja upravlja cestom po
samom Zakonu o cestama obvezan sklopiti ugovor o osnivanju prava služnosti s pravnom
osobom koja je sukladno posebnom zakonu investitor postojećih i već izgrđenih građevina
elektroničkih komunikacija i povezane opreme, te činjenicu da je upravo on (tužitelj) u
trenutku sklapanja ovog ugovora na području RH upravljao mrežom elektroničke
komunikacijske infrastrukture i povezane opreme u duljini od oko 75 milijuna metara i da je
za sve dijelove iste infrastrukture sklopio identične ugovore s preostalim županijskim
upravama za ceste u RH. Slijedom navedenog, preldaže utvrditi da je on predmijevani
ovlaštenik prava stvarne služnost te da je izjava o otkazu ugovora neosnovana i bez pravnog
učinka, naložiti tuženiku da trpi ovlaštenja i primi ispunjenja obveza po predmetnom ugovoru,
uz obvezu tuženika da mu naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovog
suda za odlučivanje o osnovanosti otkaza ugovora o služnosti jer se radi o pravnom odnos
dviju pravnih osoba za koje sporove je nadležan trgovački sud. Tvrdi da je pravo puta
utvrđeno Zakonom o elektroničkim komunikacijama u korist infrastrukturnog operatera i da
isto kao takvo predstavlja zakonsku služnost na koju se ne primjenjuju pravila o služnostima,
to stoga što se radi o služnosti propisanoj zakonom za koju su pretpostavke zasnivanja
propisane zakonom. Smatra da je pravni odnos između stranaka, sukladno zakonu i sadržaju
ugovora o služnosti te volji stranaka, isključivo obveznopravni odnos, te ukazuje da služnost
nikada nije nastala jer nije uknjižena pa da u tom smislu služnosti nije niti moguće otkazati
već isključivo ugovor o služnosti kao obveznopravni odnos. Ukazuje da iz sadržaja ugovora
proizlazi da je isti sklopljen na neodređeno vrijeme, a što je i navedeno u ugovoru, dok smatra
da odredba o trajanju služnosti ¨dok je elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana
oprema u funkciji zbog koje je izgrađena¨ predstavlja neodređenu i neodredivo trajanje jer po
istom proizlazi da bi trajanje ovisilo i o dispoziciji tužitelja u smislu korištenje i raspolaganja
infrastrukturom kao i nepredvidivim događajima koji bi ovisili ili ne o volji stranaka ili
postupanju trećih osoba (protupravne radnje, potresi i sl.), pa da ovakva odredba zapravo
upućuje na zaključak o sklapanju ugovora na neodređeno vrijeme. Nadlaje, tvrdi da se radi o
trajnom odnosu jer uporaba i korištenje infrastrukture te plaćanje naknade po svojoj prirodi
pretpostavljaju radnje koje nisu jednokratne ili uzastopne već se ponavljaju i traju neko
vrijeme. Pojašnjava da tužitelj svoje odnose glede elektroničke komunikacijske infrastrukture
i druge povezane opreme može regulirati sklapanjem ugovora o osnivanju prava služnosti
skladno odredbama Zakona o cestama ili temeljem instituta prava puta sukladno Pravilniku o
potvrdi i naknadi za pravo puta, pa da on izjavom otkaza nije ni na koji način onemogućio niti
ugrozio kontinuirano funkcioniranje tehnologije potrebne za suvremeni život. Tvrdi da je
tužitelj povrijedio ugovorne obveze jer nije do 31.12.2015. dostavio geodetske snimke
izvedenog stanja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, dapače da je
isto učinio tek nakon izjave o otkazu ugovora, a da je otkaz ugovora i pokretanje postupka
utvrđivanja infrastrukturnog operatera i visine naknade zapravo puta bio jedini način da zaštiti
svoja prava. Smatra da je tužitelj propustio dostaviti ovaj elaborat jer je naknada po ugovoru o
služnosti tri puta manje od naknade po osnovi prava puta, pa da je tužitelju očito odgovaralo
da ugovor o služnosti ostane na snazi i nadalje a bez ispunjenja obveze dostave elaborata.
Predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja i naložiti istom da mu nadoknade troškove postupka.

Tužitelj je prije zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbu na način da je uz
postojeće zahtjeve istaknuo dodatni zahtjev da se utvrdi da je u trenutku zaprimanja izjave o
otkazu od 13. rujna 2019. bio predmnijevani ovlaštenik prava služnosti temeljem ugovora o
osnivanju prava služnosti na javnoj cesti br. T……. od 7. rujna 2015. na (i) nekretnini
označenoj kao z.k.č. br. …, opisana kao put ¨P., D. d.¨ površine 339 m2,
upisana u zk. ul. … k.o. V. L. te (i) z.k.č. br. …, opisana kao ¨put¨, površine

4 Poslovni broj: 11 P-497/19

16025, upisana u zk. ul. … k.o. V. L., nadalje da otkaz ovog ugovora od 19. rujna

2019. nije osnovan i da je bez pravnog učinka, pa da je tuženik dužan trpjeti ovlaštenja i
obvezu tužitelja po istom ugovoru.

Tuženik se protivio preinaci, no ista je dopuštena temeljem čl. 190. st. 3. ZPP-a
Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
84/08, 57/11 i 25/13, dalje u tekstu: ZPP)jer se radi o bitno istovjetnom činjeničnom i
pravnom pitanju i zahtjevu između istih stranaka pa je zajedničko raspravljanje u ovom
postupku ocijenjeno kao svrsihodno za konačno rješenje odnosa stranaka.

U odnosu na prigovor tuženika o nenadležnosti ovog suda da raspravlja o osnovanosti
otkaza ugovora o osnivanju prava služnosti, ocjena je ovog suda da je navedeni zahtjev u
izravnoj vezi sa zahtjevom za utvrđenje prava služnosti i ostvarivanje stvarnih prava u vezi s
pravom služnosti pa da su, a kako ova odluka u biti predstavlja odluku o osnovi i osnovanosti
prava služnosti, postoji nadležnost ovog suda u smislu čl. 34. st. 1. toč. 5. ZPP-a za
odlučivanje i o navedenom zahtjevu. Ovaj zaključak se temelji na činjenica da navedenom
odredbom ZPP-a nije propisana isključiva nadležnost općinskog suda samo za stvarnopravne
zahtjev u pogledu prava služnosti već općenito za prava o služnosti pa je u tom smislu
opstojnost ugovora i osnovanost otkaza ugovora koji je osnova prava služnosti i koji kao
takav proizvodi i stvarnopravne učinke, odluka o pravima služnosti, pogotovo u vezi sa
zahtjevom tužitelja da se isti utvrdi predmnijevanim ovlaštenikom prava služnosti i osobom
koja je ovlaštena vršiti stvarna prava na nekretninama.

Tijekom glavne rasprave pročitan su ugovori o osnivanju prava služnosti, aneksi
ugovora, izjave o otkazu ugovora, odgovor na izjavu o otkazu ugovora, rješenje Hakom-a od

9. travnja 2019., mišljenje prof. dr. sc. H. E., izvadak iz zemljišnih knjiga te saslušan
svjedok D. S..

Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da su tužbeni zahtjevi osnovani.

Predmet ovog spora su prava tužitelja po sklopljenim ugovorima o osnivanju prava
služnosti te osnovanost otkaza istih ugovora, a u odnosu na tuženika kao pravnu osobu koja
upravlja nekretninama koje su predmet ugovora.

Između stranaka nije sporno:

- da su stranke sklopile predmetne ugovore o osnivanju prava služnosti,
- da su se ugovorili izvršavali do otkaza,

- da je tuženik jednostrano otkazao ugovore o osnivanju služnosti,
- da ugovorene služnosti nisu uknjižene te

- da su ugovori sklopljeni u vezi s činjenicom da je u trenutku sklapanja tuženik već
bio vlasnik infrastrukture koja je kao takva tada postojala na nekretninama kojim
tuženik upravlja.

Sporno je među strankama:

- pravna narav sklopljenih ugovora, - učinci ugovora,

- trajanje ugovora te

- pravo tuženika na jednostrani otkaz ugovora.

Čitanjem ugovora o osnivanju prava služnosti koje su stranke sklopile 30. prosinca

2013. i 7. rujna 2015. utvrđeno je da se radi o ugovorima koji su sklopljeni temeljem Zakona

5 Poslovni broj: 11 P-497/19

o cestama i Odluke o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj
cesti, da je istima ugovoreno pravo služnosti u korist tužitelja kao osobe koja na cestama
kojim upravlja tuženik ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu
povezanu opremu, uz obvezu istog da plaća tužitelju ugovorenu naknadu za isto. Ugovorom
od 30. prosinca 2013. je utvrđeno da je tužitelj već u posjedu predmetne infrastrukture dok je
ugovorom od 7. rujna 2015. izričito ugovoreno da tužitelj danom sklapanja ugovora stupa u
posjed povlasne nekretnine, a u oba ugovora je ugovoreno tuženik na temelju ovih ugovora
ovlašćuje tužitelja da u zemljišnim knjigama uknjiži pravo služnosti bez ikakve daljne
suglasnosti tuženika.

Člankom 186. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (¨Narodne
novine¨ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,
38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje u tekstu ZV) je propisano da je stvarna služnost stvarno
pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te
nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji
vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače
imao pravo činiti.

Nadalje, čl. 219. st. 1. ZV-a je određeno da se na temelju valjanoga pravnoga posla
kojemu je cilj stjecanje služnosti osnivaju prava služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne
stvari, odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom, dok
je čl. 220. st. 1. ZV-a propisano da se pravo služnosti na nekretnini osniva se uknjižbom toga
prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se
služnost osnuje drukčije.

Obzirom tužitelj nesporno nije uknjižio pravo služnosti u zemljišnim knjigama, isto
pravo kao takvo nije nastalo, no usprkos navedenom iz sadržaja predmetnih ugovora po kojim
je tuženik temeljem ugovora predao tužitelju posjed nekretnina radi izvršavanja ugovorene
služnosti proizlazi da je tužitelj ipak temeljem ovih ugovora stekao stvarna prava na
nekretninama i to pravo na posjed prava služnosti u smislu čl. 10. ZV-a, pa je kao osoba koja
ima valjani pravni osnovi i koji je posjed stekao na istinit način, predmnijevani ovlaštenik
prava služnosti koji sukladno čl. 235. ZV-a uživa zaštitu ovog prava.

Upravo jer se između stranaka nesporno vode i drugi postupci pred nadležnim tijelima
te kako tuženik osporava da bi tužitelj imao stvarna prava na predmetnim nekretninama
osporavajući učinke i trajanje ugovora o služnosti, ocjena je ovog suda da je pravni interes
tužitelja da se utvrdi njegov status predmnijevanog nositelja prava služnosti opravdan. Ovaj
interes je time više utemeljen i zbog činjenice da u predmetnim ugovorima nekretnina nije
opisana na način da bi se temeljem istih, bez daljnjeg sudjelovanja tuženika, mogla provesti
uknjižba prava služnosti sukladno pravilima zemljišnoknjižnog postupka u smislu katastraske
oznake nekretnina, pa je očito da tužitelj svoja prava ne može nesumnjivo dokazati samim
ugovorom u situaciji kada je tuženik dao izjavu o otkazu ugovora.

Konačno, a u odnosu na tvrdnje tuženika o tome da se radi o ugovoru koji je sklopljen
temeljem zakona, ukazuje se da navedena činjenica nije odlučna jer zakon ne propisuje
obostranu obvezu stranaka na sklapanje ugovora, već isključivo obvezu tuženika na sklapanje
ugovora s osobom koja ispunjava posebne zakonske uvjete za osnivanje prava služnosti, dok
je upravo dispozicija druge strane je li želi pristupiti takvom ugovornom odnosu odlučna da bi
se ipak radilo o pravu kojemu je osnova pravni posao a ne sam zakon. Tužitelj nije morao
zaključiti ovaj ugovor jer je isti mogao i na drugi način upravljati infrastrukturom i opremom
u smislu uklanjanja i premještanja ili pak nekorištenja iste. Upravo je svrha ovog ugovora
reguliranje konkretnih prava i obveza obje strane sukladno interesima ugovornih strana,

6 Poslovni broj: 11 P-497/19

naravno sukladno prisilnim propisima, pa je isti ugovor i temelj prava i obveza stranaka, a ne
sam zakon.

U odnosu na same otkaze ugovora koje tuženik obrazlaže isključivo činjenicom da se
radi o trajnim odnosima koji su nastali temeljem ugovora sklopljenih na neodređeno vrijeme
pa da stoga ima pravo iste jednostrano otkazati, ocjenjuje se da tuženik pogrešno tumači narav
i učinke ugovora. Predmetni ugovori o služnosti, kako je prethodno obrazloženo, ne proizvode
samo obveznopravne učinke već i stvarnopravne učinke. Tužitelj je navedenim ugovorima
stekao pravo posjeda radi vršenja sadržaja stvarne služnosti,time ograničenog stvarnog prava,
na nekretninama kojima tuženik upravlja te je navedeno upravo volja stranaka i svrha
ugovora.

Služnost kao ograničeno stvarno pravo po svojoj prirodi predstavlja trajni odnos
između ugovornih strana koji služi gospodarskom iskorištvanju povlasne nekretnine i veže se
uz određenu svrhu, a upravo navedeno proizlazi iz sadržaja predmetnih ugovora o služnosti u
obzirom je ugovorom broj F……. i to čl. 2. istog ugovoreno da se služnost osniva s
trajanjem dok je elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana oprema u funkciji
zbog koje je izgrađena, odnosno ugovorom od 7. rujna 2015. ( čl. 5. ugovora) ugovoreno da se
služnost osniva s rokom trajanja dok su instalacije iz čl. 2. st. 1. ugovora u funkciji zbog koje
su postavljene.

Kada se svrha ugovora i ugovoreno trajanje ugovore dovedu u vezu s činjenicom da je
tužitelj temeljem ugovora od sklapanja istih ostvarivao sve sadržaje stvarnog prava služnosti,
ocjenjuje se je između stranaka u trenutku otkaza ugovora postojao predmnijevani odnos
služnosti na koji se kao takav primjenjuje odredbe o pravu služnosti, konkretno po kojem
ovlaštenik uživa stvarnopravnu zaštitu koja se, između ostalog, očituje i u razlozima temeljem
kojih služnost može prestati (propasti stvari, sjedinjenje, odreknuće ovlaštenika, istek roka,
ispunjenje raskidnog uvjeta, neizvršavanje, ukinuće,zaštita tuđeg povjerenja, prestankom
ovlaštenika, rasterećenje zakonom ili odlukom upravne vlasti), pa tuženik stoga nije mogao
ovaj ugovor raskinuti primjenom čl. 212. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨
broj 35/05, 41/08 i 78/15, dalje u tekstu ZOO), a osobito stoga što se radi o ugovorima u
kojima je trajanje ugovora jasno i decidirano vezano uz objektivni uvjet korištenja
infrastrukture i opreme u svrhu kojoj je ista namijenjena.

Tvrdnja tuženika da bi time bilo ugovoreno trajanje ugovora na neodređeno vrijeme,
pa čak i činjenica da je ugovorom F……. u čl. 12. st. 1. navedeno da se ugovor
zaključuje na neodređeno vrijeme, nije utemeljena niti je ova odredba ugovora odlučna, to
stoga što bi isto pretpostavljalo da se stranke obvezuju na izvršavanje prava i trpljenje obveza
nevezano za samu svrhu ugovora ili određeni događaj a što, kako je prethodno navedeno, nije
slučaj. Potpuno je nelogično da bi volja stranka u danim okolnostima i sadržaju ugovora bila
da se radi o trajnom odnosu čije bi trajanje ovisili isključivo o dispoziciji jedne ugovorne
strane jer se radi pravnom poslu koji kao takav ima širu društvenu i ekonomsku svrhu i po
kojem se prava i obveze po samoj prirodi sadržaja služnosti ugovaraju na duže razdoblje
obzirom se pitanje infrastrukture za komunikacije odnosi na značajna ulaganja, troškove
održavanja i pretpostavlja sustavno i plansko realiziranje u javnom interesu, zbog čega je isto
kao takvo uređeno i zakonom, kao i obveza tuženika kao pravne osobe koja upravlja javnim
dobrom, da surađuje u izgradnji i održavanju ovog sustava, a njihov odnos kao takav i je
vezan za samo trajanje i funkcioniranje infrastrukture.

Postupanje tuženika kojim opravdava otkaz ugovora je ne samo protivno pravoj volji
ugovornih strana već i načelu savjesnosti i poštenja ugovornih strana, pa su otkazi ugovora
koje tuženik isključivo obrazlaže rokom trajanja ugovornog odnosa, protivnim prisilnim
propisa i moralu društva, kao takvi ništetni odnosno neutemeljeni i bez pravnog učinka.

7 Poslovni broj: 11 P-497/19

Kako prava tužitelja nisu uknjižena u zemljišnim knjigama, a tuženik neutemeljenim
otkazom ugovora osporava obvezna i stvarna prava tužitelja iz predmetnih ugovora, time i
vlastite obveze temeljem spornih ugovora, tužitelj temeljem čl. 233. st. 1. ZV-a u vezi s čl.

234. ZV-a, ima pravo zahtijevati da tuženik prizna i trpi navedena prava i obveze.

Tuženik je tijekom postupka kao razlog otkaza obrazlagao i činjenicu da je tužitelj
propustio ispuniti ugovorima preuzetu obvezu na dostavu geodetskog elaborata, no ova
tvrdnja nije odlučna jer tuženik otkaz nije dao iz ovih razloga a niti je dokazao da bi u vezi s
navedenim pozivao tužitelja na ispunjenje obveze kao i razloge zbog kojih bi ova obveza
predstavljala osnovu za raskid ugovora, kao potpuno odvojeni i različiti pravni institut
prestanka ugovornog odnosa.

Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl.

155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška postupka po osnovi zastupanja po punomoćniku
odvjetniku kako slijedi: sastav tužbe u iznosu od 15.300,00 kuna (tbr. 7. t. 1. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 142/12, dalje: OT),
sastava 4 obrazložena podneska u pojedinačnom iznosu od 20.400,00 kuna, ukupno 81.600,00
kuna (tbr. 8. toč. 1. OT-a) te zastupanja na ročištima 23.10.2019. i 31.1.2020. na kojima se
raspravljalo o glavnoj stvari u ukupnom iznosu od 40.800,00 kuna (tbr. 9. t. 1. OT-a), time
troška u iznosu od 137.700,00 kuna uvećano za PDV od 25 % u iznosu 34.425,00 kuna (tbr.

42. OT-a), time sveukupnog troška zastupanja u iznosu od 172.125,00 kuna.

Tužitelj ima pravo i na naknadu troška pristojbe za tužbu i presudu u ukupnom iznosu
od 10.000,00 kuna, što s troškom zastupanja daje trošak postupka od 182.125,00 kuna.
Tužitelju nije dosuđen sastav obrazloženih podnesaka preko četiri podneska ukupno
jer mu isti ne pripada po važećoj OT.

Dubrovnik, 12. ožujka 2020.

Sutkinja

Marija Bušković, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa
presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri
istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1.Pun. tužitelja, uz pristojbu za presudu 2. Pun. tuženika