1

Poslovni broj:12 Gž Zk-633/2019-2

 

Poslovni broj: 12 Gž Zk-633/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Nade Krnjak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M., OIB:... pok. S., iz Z., zastupan po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženice R. H., OIB:.., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi ispravka pogrešnog upisa, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 61 P-658/2019 od 18. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 61 P-658/2019 od 18. listopada 2019.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

 

1. „Ispravlja se pogrešan upis određen rješenjem Općinskog suda u Zadru sadržanim u Zapisniku br. Z-6428/2008/533, na način da se vlasnikom nekretnina oznake čest. zem. 1300/2, "Stazine", oranica i lokva, ukupne pov. 7969 m2, čest. zem. 2149/2, "Glavice", livada i šuma, ukupne pov. 8114 m2, upisanih u zk. ul. 531 k.o. P., upisuje tužitelj B. M. pok. S., Z., OIB:... za cijelo, uz istovremeno brisanje toga prava sa imena upisanog zk. vlasnika.

 

2. Dužna je tuženica naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka u iznosu od 9.300,00 kuna, sve u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe“.

Navedenu presudu, pravovremeno podnijetom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1 toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH , 90/19– dalje: ZPP-a) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženici.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tuženice nije osnovana.

 

Tužitelj je u ovom postupku podnio tužbu za ispravak normiranu u čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04  107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17 -  dalje: ZZK) što je razvidno iz samog sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva, tvrdeći da su u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za katastarsku općinu Poljica izvršeni upisi na u izreci navedene novoformirane nekretnine u korist tužene, protiv kakvog upisa je podnio prigovor koji je nakon održane rasprave za ispravak odbijen rješenjem Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu broj Z-11727/13.

 

Sud po provedenom dokaznom postupku u kojem je proveo sve po strankama predložene dokaze, između ostalog uvid u zapisnik sastavljene povodom preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. P. za prijeporne nekretnine, uvid u od strane Državne geodetske uprave područnog ureda za katastar (dalje:DGU) dostavljenu dokumentaciju glede povijesti posjedovanja prijepornih nekretnina, uvid u povijest zemljišnoknjižnih upisa, Ugovor o diobi nekretnina, rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru, poslovni broj O-1024/81, izvadak iz zemljišne knjige za kat.čest.905 k.o P., snimku G. za istu tu česticu, proveo je očevid na licu mjesta sa vještakom mjernikom te saslušao predložene svjedoke i samog tužitelja, utvrđuje da su predmetne nekretnine u naravi i to kat.čest.1300/2 oranica površine 7969 m2  koja odgovara djelu stare čest.zem. 474, a nekretnina kat.čest. 2149/2 u naravi je livada te u manjem dijelu šuma i odgovara dijelu stare 480 i dijelu stare 474, dok nekretnina kat.čest.905 k.o. P., a za koju je tijekom postupka utvrđeno da ju je tužiteljev otac čije je vlasništvo bila, još 30-ih godina 20. stoljeća zamijenio sa državom za sadašnju nekretninu 2149/2 radi potrebe izgradnje škole, u naravi je osnovna škola sa dvorištem i igralištem.

 

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud utvrđuje da ostavinsku imovinu B. S. oca tužitelja koji je bio rođen 1909. a preminuo 1981. je činila i nekretnina kat.čest.474 (od dijela koje su u postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. P. nastale u ovom postupku sporne nekretnine) koje su naslijedili tužitelj i njegov brat svaki u 7/18 dijelova, a majka tužitelja i dvije sestre svaka po 2/18 dijela koje su se svog dijela odrekle (sestre) odnosno ustupile ( majka) njemu i bratu, nakon čega se tužitelj podijelio sa bratom tako da su sada sporne nekretnine pripale tužitelju. Ova utvrđenja potvrđena su iskazima svih saslušanih svjedoka tijekom postupka, rješenjem o nasljeđivanju iza S. B. O-1024/81 te Ugovorom o diobi od 11. svibnja 2006.

 

Iz povijesti zk. upisa sud je utvrdio da je nekretnina čest. zem 474 k.o. P. od koje su u postupku osnivanja zemljišne knjige k.o. P. nastale sporne nekretnine, bila upisana kao državno vlasništvo u korist općenarodne imovine sa upisanim organom upravljanja M. P., a od 1945. kao društveno vlasništvo, no suprotno ovim zk. upisima iz povijesti posjeda za istu nekretnine utvrđeno je da je bila upisana kao posjed oca tužitelja od I revizije k.o. P. 1955 sve do II  revizije 1986 kad se kao suposjednici upisuju tužitelj i njegov brat. Prema najstarijim podacima za k.o. P. iz 1883.g. utvrđeno je da je na nekretnini 905. k.o. P. (ranije čest. zem.292) kao posjednik bio evidentiran prednik tužitelja B. M. a od 1955 B. S. pok. M., otac tužitelja, a iz iskaza svih saslušanih svjedoka kao i tužitelja utvrđeno je da je ovu nekretninu otac tužitelja mijenjao sa općinom P. i na istoj je sagrađena škola a u zamjenu je dobio sadašnju nekretninu 2129/2. Obzirom na prethodna utvrđenja sud zaključno utvrđuje da se u kontinuiranom, mirnom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina nalazio pok. otac tužitelja još od 1930., odnosno 1955. a nakon njegove smrti 1981. i provedene diobe sa bratom, tužitelj, to je primjenom čl. 159. st. 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZV) usvojio tužbeni zahtjev, u vrijeme dosjedanja uračunavši vrijeme posjeda do 17. studenog 1999. pozivajući se na shvaćanja Europskog suda za ljudska prava izraženog u odlukama T., J., R. protiv R. H.

 

              U žalbi tužena ističe da je do njenog upisa došlo u postupku obnove zemljišnih knjiga, zbog čega da je tužitelj u ovom postupku trebao dokazati da  je upis tužene bio nepravilan, pogrešan i da je upis protivan sadržaju naloga o dozvoli upisa, pa u koliko bi se  prednje utvrdilo tek je tada mogao dokazivati svoje pravo vlasništva.

 

              Iz stanja prvostupanjskog spisa  razvidno je da je u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. P. zapisnikom od 01. travnja 2011.g. sastavljen zk. uložak za novoformirane čk.br. 1300/2 i 2149/2, da je tužitelj sudjelovao na raspravi, da je konstatirano da je on posjednik osobno i po svojim prednicima  duže od 100.g,, da je dostavljen podnesak ODO Zadar kojim se predlaže uknjižba R. H. jer se radi o šumskom zemljištu, bivšoj općenarodnoj i veleposjedničkoj imovini, dok  dostavljenom izjavom O. V. ista daje suglasnost da se evidentirani posjednik uknjiži vlasnikom na novoformiranoj čest zem. br.2149/2, te je istim zapisnikom kao vlasnik upisana tužena, da je tužitelj na navedeni upis podnio prigovor sukladno čl. 188. ZZK- a koji prigovor je zemljišnoknjižni sud odbio svojim rješenjem od  14. travnja 2016., pa kako protiv odluke zk. suda donesenoj na raspravi za ispravak se ne može uložiti žalba  sukladno čl. 194. st. 3 ZZK- a, to je tužitelj  kao osoba  čijem prigovoru  z.k. sud nije udovoljio, u propisanom roku iz čl. 197. st. 2 ZZK-a i podnio ovu tužbu. Prema navedenom tužba za ispravak je posljedica odredbe čl. 194. st. 3 ZZK-a kojom je normirano da protiv odluke zemljišnoknjižnog suda donijete na raspravi za ispravak se ne može uložiti žalba već se pravna zaštita ostvaruje u parnici na koju su ovlaštene osobe navedene u čl. 197. st. 1 ZZK-a. U takvom parničnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se pravila po kojima se u slučaju brisovne tužbe štite osobe  koje su postupale s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga (čl. 197. st.3 ZZK- a), pa je pozivanje tužene na odredbe kojima je propisana provedba upisa u zemljišnoknjižnom postupku prema čl. 112. ZZK-a potpuno neosnovano.

 

              Suprotno daljnjim žalbenim navodima da je obrazloženje presude svedeno na citiranje iskaza tužitelja i svjedoka bez dovođenja u međusobnu vezu provedenih dokaza, tužena apelira na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11 ZPP-a, koji žalbeni razlog ovaj sud nije našao počinjenim, obzirom da je sud u presudi nakon citiranja svih provedenih dokaza (priloženih pismenih isprava i iskaze svjedoka) iste analizirao i ocijenio što je istima utvrđeno. Naime  iskaze svjedoka a kojima su poznati posjednici spornih nekretnina obzirom na tom području žive od 40- ih godina prošlog stoljeća, potvrđuju i javne isprave –pribavljeni podaci o povijesti posjedovanja iz katastarski operata Područnog ureda za katastar Zadar, a utvrđenja o zamjeni nekretnine prednika tužitelja sada čk. br. 905 sa nekretninom općine sada 2149/2 potvrđuju ne samo saslušani svjedoci već i sama općina V. koja je već u postupku sastavljanja zk. uloška tijekom osnivanja nove zemljišne knjige bila suglasna da se tužitelj kao evidentirani posjednik uknjiži vlasnikom na 2148/2 (što nije učinjeno). Žalbeni navodi tužene da  predmetne nekretnine nisu bile evidentirane u posjedu tužitelja  ni njegovih prednika (iako je iz priloženih podataka o povijesti posjedovanja razvidno da jesu), da iste nisu obuhvaćene rješenjima o nasljeđivanju (suprotno je utvrđeno iz rješenja o nasljeđivanju iza S. B. br.O-1024/81) niti da postoje bilo kakvi dokazi  da bi tužitelj polagao bilo kakvo pravo na nekretninama koje su predmet spora, prema prethodno navedenom paušalni su i u suprotnosti sa procesnom građom u prvostupanjskom spisu.

 

              Daljnja je žalbena tvrdnja da je sud zanemario činjenicu da su nekretnine prema staroj izmjeri u naravi predstavljale šumu i evidentirane kao vlasništvo tužene te da nikad nisu bile u vlasništvu i posjedu fizičkih osoba i da su iste nekretnine u trenutku stupanja na snagu Zakona o šumama predstavljale šumsko zemljište.

 

              Tužitelj u ovom postupku niti ne tvrdi da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama ikada bile upisane kao vlasništvo njegovih prednika ili njega, već da je vlasništvo istih stekao temeljem zakona, zakonitim, istinitim i poštenim posjedovanjem kako osobno tako i po svojim pravnim prednicima kroz zakonom propisano vrijeme te kao takav i ima ovlaštenje tražiti da se ispravi upis koji je pogrešan i ishoditi upis tako stečenog prava na svoje ime. Naime odredba čl. 130. st. 2 ZV-a propisuje da onaj tko stekne vlasništvo  nekretnina  na temelju zakona ovlašten je ishodit upis stečenog prava vlasništva u zemljišne knjige. Pri tome valja napomenuti da je Ustavni sud RH  svojom odlukom br. U-I-374/98 od 12. siječnja 2000. g. ukinuo odredbu čl. 55. tada važećeg Zakona o šumama ( NN 52/90, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93) kojom je bilo propisano da se na šumama i šumskom zemljištu u državnom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, s time da kako je prethodno navedeno  odredbe o stjecanju prava vlasništva dosjelošću sadrži ZV a ne Zakon o šumama.

             

Zbog svega navedenog pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelji vlasnik spornih nekretnina a koje vlasništvo je stekao temeljem zakona, ispunjenjem zakonskih pretpostavaka - mirnim i poštenim posjedovanjem nekretnina kako po svojim pravnim prednicima tako i osobno, zakonom propisano vrijeme, daleko duže od 40 godina kako je to propisano ZV-om u čl. 159 st. 4. U rok potreban za stjecanje prava vlasništva tužitelja dosjelošću treba uračunati i vrijeme posjedovanja za vrijeme trajanja upisanog društvenog/državnog vlasništva na nekretninama.

 

Naime odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a koja je sada na snazi, određeno je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na toj nekretnini dosjelošću ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a odredbom ZV-a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. upravo je čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ovu odredbu je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom od 17. studenog 1999. stavio izvan snage, zbog čega se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću, a imajući u vidu da su predmetne nekretnine bile u režimu društvenog vlasništva, računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. a do 17. studenog 1999.

 

Imajući pri tome u vidu i stajališta  Europskog suda za ljudska prava u predmetima T. protiv R. H., J. protiv R. H., R. i dr. protiv R. H. , G. protiv R. H., da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću treba računati i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991. time da se u taj rok ima računati vrijeme sve do 17. studenog 1999. kada je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo izvornu odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a, a kako je tužitelj dokazao da je u poštenom posjedu predmetnih nekretnina kako osobno tako i po svojim prednicima najmanje od 1955. godina prošlog stoljeća, što proizlazi iz priloženih povijesnih upisa DGU Zadar, a iz iskaza svjedoka i ranije još od 1930-ih za nekretninu čest. zem. 2149/2 koja je njegovom pravnom predniku ustupljena po tadašnjoj Općini  u zamjenu za nekretninu čest. zem. 905 na kojoj je sagrađena škola što je utvrđeno i očevidom na licu mjesta, jasno je da je do 17. studenog 1999. proteklo potrebnih 40 godina propisanih odredbom čl. 159. st. 4. ZV-a. (tako i VS RH Rev-291/14, 2018. i Rev-1480/2016.)

 

Prema iznjetom, obzirom da je tužitelj dokazao da je računajući posjed svog prednika u samostalnom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina duže od 40 godina do 17. studenog 1999., da se njegov posjed prema odredbi čl. 18. st. 5. ZV-a smatra poštenim, da tuženica na kojoj leži teret dokazivanje eventualnog nepoštenja to nije dokazala, niti je utvrđeno da bi na predmetnoj nekretnini postojalo neko pravo trećih osoba, to je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud udovoljivši tužbenom zahtjevu tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo radi čega je valjalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao i odluku o troškovima postupka koja je pravilno zasnovana na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a glede visine na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

 

U Varaždinu 4. ožujka 2020.