- 1 -              I Kž 190/2017-12

 

 

 

 

Broj: I Kž 190/2017-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. R. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne Novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog Z. R. i optužene R. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. srpnja 2016. broj K-48/2012., u sjednici održanoj 12. ožujka 2020., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optužene R. S., odvjetnika I. J.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Na temelju članka 199. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-I) obustavlja se kazneni postupak protiv optuženog Z. R. zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanih pod točkama 1. i 2. KZ/11. osuđujućeg dijela prvostupanjske presude.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-I, troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. – 5. ZKP/08-I te nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika u odnosu na optuženog Z. R. i žalba optuženog Z. R. postale su bespredmetne.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba optužene R. S. te se ukida prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke te presude i u tom dijelu predmet se upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed odluke pod točkom II., žalba državnog odvjetnika u odnosu na optuženu R. S. postala je bespredmetna.

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

III. Uslijed odluke pod točkom II. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optužene R. S. preinačuje se prvostupanjska presuda:

 

- u odluci o kazni na način da se optužena R. S. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje je pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude oglašena krivom na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine,

 

- u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. ZKP/08-I oštećenoj T. d.d. u stečaju djelomično dosuđuje imovinskopravni zahtjev te se nalaže optuženoj R. S. da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati oštećenoj T. d.d. u stečaju iznos od 7.474.667,20 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

IV. U ostalom dijelu žalbe optužene R. S. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom Županijski sud u Splitu, nakon postupka provedenog u odsutnosti optuženika, proglasio krivima optuženog Z. R. i optuženu R. S. pod točkama 1. i 2. za dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Optuženom Z. R., za djelo pod točkom 1., utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, a za kazneno djelo pod točkom 2., kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, potom je, primjenom članka 51. KZ/11., prvostupanjski sud optuženog Z. R. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. Optuženoj R. S. prvostupanjski je sud za djelo pod točkom 1. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, a za kazneno djelo pod točkom 2. kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, te ju, također uz primjenu članka 51. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

 

Jednako tako, prvostupanjskom je presudom, na temelju članka 158.  stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje: ZKP/08.), dosuđen imovinskopravni zahtjev oštećenika T. d.d. u stečaju te je naloženo optuženom Z. R. i optuženoj R. S. da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplate oštećenom trgovačkom društvu iznos od 7.823.902,20 kuna, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, a pod prijetnjom ovrhe.

 

O trošku kaznenog postupka riješeno je sukladno odredbi članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08., na način da je optuženi Z. R. dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 24.334,80 kuna, a optužena R. S. trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 27.261,60 kuna, od čega je iznos od po 2.000,00 kuna određen na ime paušala, trošak od po 14.588,30 kuna na ime troška provedenih vještačenja, dok je na ime naknade troška tumača optuženom Z. R. određen iznos od 7.746,50 kuna, a optuženoj R. S. iznos od 10.673,30 kuna.

 

Istom je presudom pod točkama 3. i 4., na temelju odredbe članka 453. točke 3. ZKP/08., optužena V. R. oslobođena optužbe za učin dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sastavkom 1. KZ/11., činjeničnim i pravnim opisom istovjetna djelima iz točaka 1. i 2. izreke presude za koja su optuženici Z. R. i R. S. oglašeni krivima.

 

Nadalje je, na temelju odredbe članka 158. ZKP/08. oštećena T. d.d. u stečaju upućena da imovinskopravni zahtjev protiv optužene V. R. može ostvariti u parnici, dok je na temelju odredbe članka 149. stavka 1. ZKP/08. određeno da troškovi kaznenog postupka koji se odnose na oslobađajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi Z. R. i optužena R. S.

 

Državni odvjetnik, u odnosu na oslobađajući dio presude, žalbu podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na osuđujući dio presude, zbog odluke o kazni na koju su osuđeni optuženi Z. R. i optužena R. S. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da u odnosu na optuženu V. R. ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, a da u odnosu na optužene Z. R. i R. S. preinači prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o kazni na način da ovim optuženicima izrekne jedinstvene kazne zatvora u duljem trajanju.

 

Branitelj optuženog Z. R., odvjetnik T. V., žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni. Žalbom predlaže pobijanu odluku preinačiti na način „što će se ista ukinuti te se okrivljenik u cijelosti osloboditi svakog tereta predmetnog učina ili se pak osuditi po blaže sugeriranom zakonskom osnovu“, podredno predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku. Žalbom je zatražio obavijest o drugostupanjskoj sjednici.

 

Optužena R. S. žali se osobno i po branitelju, odvjetniku I. J., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i o imovinskopravnom zahtjevu, uz prijedlog Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovljeni postupak i odluku, podredno da prvostupanjsku presudu preinači na način da optužbu odbije ili da donese „rješenje o prekidu postupka radi postavljanja prethodnog pitanja Europskom sudu pravde“. Podredno, predlaže da drugostupanjski sud „preinači pobijanu presudu u odluci o kazni na način da izrekne uvjetnu osudu i odbije imovinskopravni zahtjev na način da uputi oštećenika da ga ostvaruje u posebnoj parnici“. U prilogu žalbe dostavljena je dokumentacija vezana uz postupak u SR Njemačkoj, izreka presude Županijskog suda u Splitu broj K-1/96 od 1. prosinca 2006., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kzp II 2/14-6 od 26. siječnja 2015., dopis Županijskog suda u Splitu od 18. veljače 2014. broj Kv-43/14., rješenje Županijskog suda u Splitu od 28. siječnja 2014. broj Su-Kzp-I-2/14., dopis Pučkog pravobranitelja od 13. lipnja 2014. broj: P.P-18-02-987/14-2 te očitovanje sada predsjednika Kaznenog odjela Županijskog suda u Splitu, suca N. C. od 9. lipnja 2014. broj 9 Su 619/14. Žalbom je ujedno zatražena obavijest o drugostupanjskoj sjednici.

 

S obzirom na to da se osobna žalba optužene R. S. i žalba podnesena po branitelju međusobno sadržajno nadopunjuju, biti će razmatrane kao jedinstvena žalba.

 

Državni je odvjetnik, kojem su žalbe optuženog Z. R. i optužene R. S. uredno dostavljene, na iste odgovorio, predlažući ovom sudu da žalbe optuženika odbije kao neosnovane. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je optužena R. S., po branitelju I. J., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika u odnosu na ovu optuženicu odbije kao neosnovana.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u roku vratio.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupio je branitelj optužene R. S., odvjetnik I. J., koji je usmeno izložio navode žalbe i odgovora na žalbu, dok  uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika te optužena R. S., nisu pristupili pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08-I, održana u njihovoj odsutnosti. Branitelj optuženog Z. R., odvjetnik T. V., iako je zatražio pristup, na sjednicu vijeća nije pozvan, s obzirom na činjenicu da je optuženi Z. R. u međuvremenu preminuo.

 

U odnosu na žalbu branitelja optuženog Z. R., odvjetnika T. V.:

 

Žalba branitelja optuženog Z. R., odvjetnika T. V., kao i žalba državnog odvjetnika u dijelu kojim pobija odluku o kazni na koju je ovaj optuženik osuđen, su bespredmetne.

 

Naime, prije donošenja odluke o žalbi ovog optuženika, Županijski sud u Splitu, izvijestio je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski, da je optuženi Z. R. 3. ... preminuo, o čemu je u prilogu dostavljen dokaz i to dopis Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva policije, Uprave kriminalističke policije, Službe za međunarodnu policijsku suradnju od 9. veljače 2018., kao i preslik smrtnog lista za optuženog Z. R.

 

Odredbom članka 199. ZKP/08-I propisano je da će, kad se u tijeku postupka utvrdi da je okrivljenik umro, sud rješenjem obustaviti kazneni postupak. Budući da je iz dostavljene dokumentacije utvrđeno da je, prije pravomoćnog okončanja ovog kaznenog postupka, optuženi Z. R. umro, valjalo je primjenom citirane odredbe članka 199. ZKP/08-I, riješiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

 

Jednako tako, a uslijed činjenice obustave kaznenog postupka, o troškovima kaznenog postupka koji se odnose na optuženog Z. R., odlučeno je na temelju odredbe članka 149. stavka 1. ZKP/08-I, na način da troškovi iz članka 145. stavka 2. točke 1. – 5. ZKP/08-I te nužni izdaci i nagrada branitelja ovog optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

 

U odnosu na žalbu optužene R. S. (osim u dijelu odluke o kazni):

 

Žalba optužene R. S. djelomično je osnovana, i to u dijelu kojim ova optuženica pobija potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke prvostupanjske presude, dok u preostalom dijelu nije osnovana.

 

Prije svega, pobijanom odlukom nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08-I, tvrdnjom žaliteljice da je na raspravi sudjelovao sudac porotnik koji se morao izuzeti od suđenja. Naime, činjenica da je sudac porotnik S. J. sudjelovao u istom svojstvu u drugom kaznenom postupku koji se protiv optuženog, sada preminulog Z. R. vodio kod Županijskog suda u Splitu (poslovni broj K-1/96), ne predstavlja razlog za njegovo isključenje od obavljanja sudske dužnosti iz članka 32. stavka 1. ZKP/08-I, zbog čega ova povreda odredaba kaznenog postupka nije počinjena. Nadalje, iako razlozi za otklon od suđenja iz članka 32. stavak 2. ZKP/08-I ne predstavljaju osnovu za utvrđenje ostvarenja ove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, valja dodati da prema ocjeni ovog suda ranije izložena okolnost da je S. J. sudjelovao u dva različita postupka protiv jednog od optuženika iz ovog kaznenog postupka, ne predstavlja okolnost koja bi sama po sebi izazivala sumnju u njegovu nepristranost, kako to nastoji ukazati ova žaliteljica. Ovo osobito stoga što je u tom drugom kaznenom postupku, a sukladno izreci presude koju žaliteljica dostavlja kao prilog žalbi, nepravomoćna odluka donesena u prosincu 2006., dakle deset godina prije donošenja pobijane odluke, dok se nadalje, protivno daljnjoj tvrdnji žalbe, ne radi niti o istim optuženicima, istom oštećeniku ili pak o istim ugovorima, o kojima je meritorno odlučeno pobijanom presudom u ovom kaznenom predmetu.

 

Također, protivno navodu žalbe optužene R. S., razmatranjem spisa predmeta, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pobijanom presudom bila počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 5. ZKP/08-I, odnosno da za pokretanje ovog kaznenog postupka nije postojalo odobrenje nadležnog tijela, konkretno Glavnog državnog odvjetnika. Sve neovisno o činjenici eventualno vođenog kaznenog postupka u Saveznoj Republici Njemačkoj (o čemu će više biti rečeno u nastavku obrazloženja), u konkretnoj situaciji ne dolazi u obzir primjena odredbe članka 12. KZ/11., na koju neosnovano upire optuženica, a koja propisuje nužnost postojanja odobrenja Glavnog državnog odvjetnika za pokretanje kaznenog postupka kada je isti pravomoćno dovršen u stranoj državi. Naime, uvidom u spis predmeta jasno je da je zahtjev za provođenje istrage nadležno hrvatsko državno odvjetništvo podnijelo 4. prosinca 2000., dok je Županijski sud u Splitu 14. prosinca 2000. donio rješenje o provođenju istrage kao i odluku o određivanju pritvora protiv optuženika. Jednako tako, iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je, sve temeljem po Županijskom sudu u Splitu naloženog izdavanja međunarodne tjeralice protiv optuženika Z. R., V. R. i R. S. (državljana RH i SR Njemačke) te nakon što je optuženi Z. R. uhićen u Republici Španjolskoj, u veljači 2005. državni odvjetnik u SR Njemačkoj zatražio pokretanje istražnog postupka protiv svih optuženika, a temeljem podataka o djelima proizašlim iz hrvatskog uhidbenog naloga.

 

Slijedom izloženog razvidno je da je kazneni postupak koji je prethodio pobijanoj presudi u Republici Hrvatskoj pokrenut nekoliko godina prije no što je u SR Njemačkoj uopće razmatrano pokretanje istražnog postupka, zbog čega nije u pravu žalitelj da je ovaj kazneni postupak pokrenut i vođen bez, po pogrešnom stavu žalbe, neophodnog odobrenja Glavnog državnog odvjetnika. Zbog navedenog, a protivno navodu žalbe, prvostupanjski sud vođenjem ovog kaznenog postupka nije povrijedio odredbu članka 468. stavka 1. točke 5. ZKP/08-I.

 

Nadalje, nije u pravu ova žaliteljica kada tvrdi da u presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da o istima postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i samih tih isprava, pa da bi time bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-I.

 

Naime, dokumentacija vezana uz prodaju pokretnina i nekretnina, kao i uz pozajmice koje je ova optuženica davala T. d.d., pročitana je u dokaznom postupku i naznačena u razlozima presude te je time zajedno s ostalom dokaznom građom od strane prvostupanjskog i cijenjena prilikom donošenja pobijane odluke. Također, o navedenom ulaganju vlastite imovine u imovinu T. d.d. optuženica je navodila u pisanoj obrani koja je također pročitana u tijeku dokaznog postupka. Stoga, kada je prvostupanjski sud cijenio obranu optuženice te davao razloge zbog kojih istu nalazi u cijelosti neuvjerljivom, analizirao je te cijenio i one dijelove obrane u kojima je žaliteljica ukazujući na vlastita ulaganja, nastojala dokazati da na njenoj strani nije postojala svijest niti volja na učin inkriminiranih joj djela. Utvrđujući i obrazlažući zbog čega nalazi dokazanim suprotno, prvostupanjski je sud, protivno navodima žalbe, dao dostatne, jasne i u svemu neproturječne razloge zbog kojih nalazi ostvarenim subjektivni element počinjenja inkriminiranih kaznenih djela. Stoga ni ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka, po ocjeni drugostupanjskog suda, nije ostvarena.

 

Jednako se odnosi na navod žalbe kojim se upire na proturječnost razloga glede odlučne činjenice točnog svojstva žaliteljice u oštećenom trgovačkom društvu. Naime, neovisno o okolnosti što iz razne, spisu priležeće dokumentacije, proizlaze različiti podaci o tome tko je „na papiru“ bio odgovorna osoba oštećenika, prvostupanjski sud jasno i dostatno obrazlaže iz kojih razloga i dokaza smatra nedvojbeno utvrđenim da je upravo žaliteljica u inkriminirano vrijeme bila odgovorna osoba T. d.d. S. (sada u stečaju), zbog čega niti glede ove odlučne činjenice pobijanom odlukom nije učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-I.

 

Isto tako, nije u pravu žaliteljica ni kada tvrdi da je prvostupanjska presuda temeljena na nezakonitom dokazu pa da je stoga istom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08-I. Protivno navodu žalbe, nalaz i mišljenje vještaka Z. K. ne predstavlja nezakoniti dokaz u smislu članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP/08-I samo zato što je vještačenje provedeno na temelju naloga suca istrage kojim je, prema mišljenju obrane, povrijeđeno pravo žaliteljice na presumpciju nevinosti. Naime, neovisno o sadržaju samog naloga, sudski je vještak, temeljem slova zakona, dužan brižno proučiti predmet vještačenja, točno navesti sve što zapazi i nađe te svoje mišljenje iznijeti nepristrano i u skladu s pravilima znanosti i vještine, time da, u suprotnom, vještak odgovara za kazneno djelo. Stoga, eventualni nespretni izrazi suca istrage prilikom davanja zadatka vještaku, sami za sebe, ne čine njegov nalaz i mišljenje nezakonitim dokazom. Da je vještak Z. K. postupao na zakonom traženi način i svoj nalaz i mišljenje sačinio nepristrano i objektivno jasno ukazuje i činjenica da je nakon njegovog knjigovodstveno-financijskog vještačenja i dopune istog za vrijeme istrage, ovlašteni tužitelj odustao od optužbe za neka od kaznenih djela za koja je prije izvođenja ovog dokaza u istrazi teretio optuženike. Jednako tako, uslijed činjenice da je vještak Z. K. u međuvremenu umro, provedeno je vještačenje po drugom vještaku iste struke – S. G., koje je rezultiralo, a u odnosu na kaznena djela za koja je žaliteljica oglašena krivom, utvrđenjima istovjetnim onima vještaka Z. K.

 

Nadalje, nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je postupkom koji je prethodio donošenju prvostupanjske presude njoj teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Pri tome, iznoseći paušalne primjedbe o navodnoj pristranosti suca porotnika S. J., suca istrage N. C. te predsjednika raspravnog vijeća, kao i predsjednika Županijskog suda u Splitu, potpuno neosnovano tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na neovisan i nepristrani sud. Glede primjedbi vezanih uz suca porotnika te suca istrage koji je tijekom istrage donio nalog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja već je bilo riječi ranije, dok je u odnosu na predsjednika raspravnog vijeća potrebno reći da okolnost što je „dopustio uporabu“ nalaza i mišljenja vještaka K., za koji obrana nalazi da je riječ o nezakonitom dokazu, ni na koji način ne govori o njegovoj eventualnoj pristranosti. Glede pak predsjednika Županijskog suda u Splitu, kojem žaliteljica kao sumnju objektivnosti imputira nemogućnost osiguranja suđenja u razumnom roku, valja dodati da je zahtjev žaliteljice za suđenje u razumnom roku pozitivno riješen i to po predsjedniku prvostupanjskog suda te po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, te je žaliteljici, dodjeljivanjem novčane naknade, već kompenzirana povreda na koju sada ponovno ukazuje.

 

Jednako tako, nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je u tijeku postupka na bilo koji način, a time niti sadržajem naloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, povrijeđena presumpcija njene nevinosti, jer kako je to ranije obrazloženo, nalog suca istrage (neovisno o riječima korištenim u istom) ne oslobađa vještaka dužnosti postupanja sukladno zakonskoj obvezi, a niti je samim nalogom moguće povrijediti presumpciju nevinosti, sve s obzirom na činjenicu da se istim ne odlučuje o krivnji ili pak nevinosti optuženika.

 

Protivno navodu žalbe ove optuženice, koja daljnju tešku povredu prava na pravično suđenje nalazi u činjenici što je prvostupanjski sud odbio prijedlog za čitanje nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka D. P. (koji je privatno angažiran na traženje i za potrebe obrane optužene R. S.) i za njegovim ispitivanjem u dokaznom postupku, valja reći da ovime nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja te pravo na pozivanje svjedoka obrane, kako to žaliteljica neosnovano tvrdi. Naime, tijekom postupka provedena su dva financijsko-knjigovodstvena vještačenja po vještacima određenim od strane suda, time da je tijekom raspravnog stadija postupka obrana imala prilike ispitati vještakinju S. G. koje je pravo optuženica R. S. konzumirala i to u vrijeme kada je već raspolagala „privatnim“ vještačenjem, sačinjenim po vještaku D. P. Stoga je žaliteljica bila u objektivnoj mogućnosti provjeriti ispravnost nalaza i mišljenja vještaka određenog po sudu, služeći se pritom stručnim mišljenjem kojeg je sama pribavila. Zbog navedenog, nije u pravu žaliteljica kada ističe da je obrani onemogućeno da sama izabere vještaka kao stručnu provjeru sudski određenog i u dokaznom postupku izvedenog financijsko – knjigovodstvenog vještaka.

 

Potpuno neosnovano, nadalje, ova žaliteljica ističe da joj je teško povrijeđeno pravo na pošteno suđenje povredom prava na ispitivanje svjedoka optužbe i to stečajne upraviteljice oštećenog trgovačkog društva T. d.d. u stečaju J. B. Naime, ova je svjedokinja svoj iskaz davala u istražnom postupku u nazočnosti branitelja optužene R. S. te potom još u dva navrata tijekom raspravnog dijela ovog kaznenog postupka, kada je obrana imala pravo postavljati joj pitanja. Stoga, a imajući osobito u vidu da je obrana to svoje pravo i konzumirala, samom činjenicom što je prvostupanjski sud obrazloženom odlukom odbio prijedlog obrane da ovu svjedokinju ispita još jednom (po četvrti puta) i to na okolnost razloga zbog kojih je ona imovinskopravni zahtjev postavila tek pred zaključenje rasprave i donošenje meritorne prvostupanjske odluke, protivno navodu žalbe optužene R. S., nije povrijeđeno njeno pravo na kontradiktorni postupak, kao niti konfrontacijsko načelo.

 

Konačno, žaliteljici R. S. nije povrijeđeno ni pravo na pristup sudu i na javnu raspravu, koja predstavljaju sastavnicu prava na pravično suđenje, a prema stavu obrane očituju se u činjenici što sud nije odlučio o žalbi koju je optuženica 2014. godine podnijela protiv rješenja o određivanju pritvora od 14. prosinca 2000. Naime, unatoč činjenici što je bila upoznata s vođenjem ovog kaznenog postupka (kako sama u žalbi navodi ispitana je po djelatnicima policije 6. studenog 2000.) te što je njezinu prisutnost sud nastojao osigurati kako domaćom, tako i međunarodnom tjeralicom te europskim uhidbenim nalogom, žaliteljica je ostala sudu i tijelima progona Republike Hrvatske nedostupna sve do danas, zbog čega joj je pravomoćno određeno suđenje u odsutnosti. Prilikom određivanja suđenja u odsutnosti u rujnu 2014., sve s obzirom na jednu od osnovnih pretpostavki za provođenje postupka in absentia optuženika, prvostupanjski i drugostupanjski sud, preispitivali su osnovanost i pravilnost zaključka nalazi li se optuženica u bijegu, odnosno je li ona nedostižna državnim tijelima Republike Hrvatske. Slijedom izloženog, a osobito zbog činjenice da istražni zatvor, iako određen protiv žaliteljice još 2000. godine, nikada nije konzumiran te ona tijekom ovog postupka nije bila lišena slobode, ovaj drugostupanjski sud nalazi da pravo žaliteljice na djelotvoran pravni lijek, postupkom koji je prethodio pobijanoj presudi, nije povrijeđeno. Stoga, a imajući u vidu i činjenicu da je tijekom postupka optuženica bila zastupana po izabranom branitelju, kao i da će, za slučaj da sudu postane dostupna, imati pravo na obnovu kaznenog postupka u kojem će moći osobno sudjelovati, nije u pravu ova optuženica kada žalbom tvrdi da joj je provedenim postupkom povrijeđeno pravo na pristup sudu.

 

Nije u pravu žaliteljica niti kada tvrdi da je zabranom postavljanja pitanja vještakinji S. G. sud počinio relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koja bi bila od utjecaja na odluku, sve u smislu odredbe članka 468. stavka 3. ZKP/08-I. Naime, raspravno je vijeće određeni, veći broj vještakinji postavljenih pitanja od strane obrane dozvolilo, dok je manji broj zabranio, a za svoju je odluku sud prvog stupnja dao odgovarajuće i dostatne razloge. Činjenica što se obrana ne slaže s rezoniranjem i zaključnom odlukom raspravnog vijeća o dopuštenosti pojedinog pitanja ne znači da je na ovaj način prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane koje je bilo od utjecaja na meritornu odluku.

 

Slijedom svega ranije izloženog, nije u pravu žaliteljica R. S. kada prvostupanjsku presudu pobija zbog svih ranije navedenih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08-I, dok ispitivanjem sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08-I ovaj drugostupanjski sud nije našao povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optužena R. S. u prvom redu ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju krivnju, koje se prema tvrdnjama žalbe sastoje u izostanku svijesti optuženice i volje za stjecanjem protupravne imovinske koristi na štetu banke. U tom smislu žaliteljica obrazlaže stanje u kojem se banka nalazila, rizičnost i nenaplativost kredita koji su zatvoreni prijenosom poslovnih udjela u društvu Š. H. d.d. N., činjenicu unosa vlastitog novca u imovinu banke i slično. Ovim navodima, pogrešno ih naznačujući povredom kaznenog zakona, žaliteljica zapravo osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda na kojima je utemeljen zaključak o njezinoj kaznenoj odgovornosti te će, stoga, o istima više riječi biti u dijelu presude u kojem se odgovara na činjenične prigovore žalbe.

 

Daljnju povredu kaznenog zakona, i to onu iz članka 469. točke 3. ZKP/08, žaliteljica nalazi u tvrdnji da je u SR Njemačkoj, po nadležnom tužitelju, protiv nje vođen kazneni postupak zbog istog činjeničnog supstrata za koji je pobijanom odlukom oglašena krivom, a koji da je postupak dovršen nalogom tužitelja o obustavi daljnjeg postupanja.

 

U prvom redu valja reći da je u pravu žaliteljica kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da protiv nje u SR Njemačkoj nije vođen istražni postupak, već samo postupak za izručenje, odnosno, po izdavanju Europskog uhidbenog naloga, postupak radi predaje. Naime, iz dokumentacije u spisu predmeta (nalog državnog odvjetnika T. od 2. ožujka 2005., dopis državnog odvjetnika M. od 30. ožujka 2005., zamolnica za pravnu pomoć od 18. srpnja 2005.), proizlazi da je po saznanju o činjenici vođenja istražnog postupka protiv Z. R., V. R. i R. S. u Republici Hrvatskoj i činjenici uhićenja Z. R. u Kraljevini Španjolskoj, u SR Njemačkoj zatraženo pokretanje istražnog postupka protiv optuženika i preuzimanje postupka zbog, kako je naznačeno, kaznenog djela pronevjere. Zamolnicom za pravnu pomoć od 18. srpnja 2005. putem Bavarskog državnog ministarstva pravosuđa zatražena je od Republike Hrvatske pravna pomoć u istražnom postupku koji se u SR Njemačkoj vodi protiv optuženika. Iz izloženog, jasno je da je protiv optuženika, pa tako i žaliteljice R. S., određeni istražni postupak pokrenut i vođen u SR Njemačkoj i to po državnom odvjetniku, pri čemu treba akceptirati i žalbom istaknutu presudu Suda Europske Unije u predmetu Gözütok i Brügge, od 11. veljače 2003. u spojenim predmetima C-187/01. i C-385/01., sukladno kojoj  državnoodvjetnička odluka kojom se pravomoćno obustavlja kazneni postupak, iako u njenom donošenju nije sudjelovao sud, također potpada pod doseg primjene načela ne bis in idem.

 

Međutim, protivno žalbenim tvrdnjama, u konkretnoj pravnoj situaciji nema govora o postojanju procesne prepreke za vođenje kaznenog postupka zbog pravomoćno presuđene stvari, jer činjenični supstrat djela za koje je žaliteljica ovdje pobijanom odlukom oglašena krivom nije istovjetan djelu za koje je u SR Njemačkoj, po preispitivanju naloga iz 2006., državni odvjetnik nalogom od 3. srpnja 2008. konačno odlučio da ponovno pokretanje postupka nije moguće, dakle, činjenice predmeta nisu iste.

 

Naime, tim je nalogom državnog odvjetnika u M. od 3. srpnja 2008. konstatirano da ponovno pokretanje postupka nije moguće jer se djelo ne može dokazati sa sigurnošću. Iz istog naloga proizlazi da je razmatrano eventualno ponovno pokretanje postupka koji je obustavljen nalogom od 12. srpnja 2006. stoga što nadležan državni odvjetnik tada nije raspolagao dokumentacijom zatraženom od Republike Hrvatske, a čije je ponovno otvaranje preispitano nakon što je 2007. godine SR Njemačkoj dostavljen preslik istražnog spisa Županijskog suda u Splitu. Iz navedenog je jasno da je u srpnju 2006. postupak istrage obustavljen jer nadležan državni odvjetnik nije raspolagao potrebnom dokumentacijom Republike Hrvatske. Tada, tj. 2008. godine, kako to proizlazi iz citiranog naloga, državni je odvjetnik preispitao samo one radnje koje su počinjene nakon 30. ožujka 2000., dok ranije radnje nalogom uopće nisu naznačene ni činjenično opisane na način da bi bilo moguće utvrditi o kojim se događajima u stvari radi. Nadalje, predmetnim je nalogom iz 2008. utvrđeno da ponovno pokretanje postupka nije moguće jer se ne može sa sigurnošću dokazati da bi optuženoj R. S. doista i bile izvršene uplate temeljene na ugovorima o djelu koje su s njom sklopili Z. R. i V. R., na ime vršenja dužnosti predsjednice uprave T. d.d., iako ona za to nije imala potrebne kvalifikacije. Također iz istog naloga proizlazi da daljnje istrage ne obećavaju uspjeh, osobito jer je dosadašnje traženje pravne pomoći trajalo dvije godine.

 

Imajući u vidu izloženi činjenični opis događaja u odnosu na koji je, sukladno nalogu od 3. srpnja 2008., u SR Njemačkoj obustavljena istraga i uspoređujući isti s činjeničnim opisom djela za koje je optužena R. S. pobijanom presudom proglašena krivom, doista nije moguće zaključiti da se radi o istom djelu u smislu načela ne bis in idem. Naime, iz izloženog naloga proizlazi da je u SR Njemačkoj istraga protiv optuženika vođena zbog toga što su Z. R. i V. R. s R. S. sklapali Ugovore o djelu temeljem kojih je R. S. bila ovlaštena obavljati dužnost predsjednice uprave T. d.d. iako za to nije imala potrebne kvalifikacije, te za to primati naknade koje su joj, obzirom na navedeno, neovlašteno isplaćivane. Sukladno ranije citiranom nalogu, samo je u odnosu na tako činjenično opisano djelo, sve neovisno o pravnoj kvalifikaciji i zaštićenom pravnom interesu, proveden određeni postupak istraživanja u Republici Njemačkoj. Naprotiv navedenom, ovdje pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, optužena R. S. proglašena je krivom za potpuno drugi i drugačiji događaj, konkretno za sklapanje Ugovora o prijenosu udjela u vlasništvu tvrtke radi povrata kredita od 10. svibnja 1999., sklapanje Ugovora o prodaji udjela u tvrtki Š. H. d.d. od 15. lipnja 1999., Ugovora o prijeboju potraživanja istog datuma te Dodatka ugovora o prijenosu potraživanja od 26. kolovoza 1999. Dakle, u ovom se kaznenom postupku optužena R. S. tereti za radnje koje je poduzimala kao vršiteljica dužnosti predsjednice uprave T. d.d. i to u ime iste banke, a s trećim osobama, dok se u istražnom postupku u SR Njemačkoj, sukladno opisu činjenica za koje je ta istraga vođena i obustavljena, ona teretila za naknade koje je primila u obavljanju te dužnosti, iako za vršenje iste formalnih uvjeta nije imala. Stoga, nema govora da se radi o „istim djelima“, a što je jedan od osnovnih elemenata za primjenu načela ne bis in idem s prekograničnim obilježjem.

 

Nadalje, uvidom u dokumentaciju o postupku vođenom u SR Njemačkoj, a u odnosu na eventualne druge događaje čiji činjenični opis u nalogu državnog odvjetnika SR Njemačke od 3. srpnja 2008. u cijelosti izostaje, doista nije moguće govoriti o temeljito provedenoj istrazi u smislu presude Suda Europske Unije u predmetu Kossowski od 29. lipnja 2016., broj C-486/14.

 

Naime, iz dokumentacije koja se odnosi na istražni postupak proveden u SR Njemačkoj proizlazi da su odluke nadležnog državnog odvjetnika donesene isključivo temeljem uvida u dokumentaciju dostavljenu po zatraženoj međunarodnoj pravnoj pomoći od Republike Hrvatske. Nadalje, proizlazi da, čak ni osnovom dostavljene dokumentacije, državno odvjetništvo SR Njemačke uopće nije razmatralo radnje koje su se odvijale prije ožujka 2000. Slijedom izloženog, a u odnosu na te radnje, odluka državnog odvjetnika SR Njemačke od 3. srpnja 2008., po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne može se kvalificirati pravomoćnom odlukom u smislu primjene načela ne bis in idem iz članka 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluxa, Savezne Republike Njemačke i Francuske o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama (dalje: CISA) u vezi s člankom 50. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, budući da iz obrazloženja tog naloga ne proizlazi da je donošenju istog prethodila temeljito provedena istraga u smislu ispitivanja svjedoka, predstavnika oštećenog trgovačkog društva (sada u stečaju) ili pak kojeg stručnog svjedoka, odnosno vještaka financijsko-knjigovodstvene ili srodne struke.

 

Stoga, u prvom redu temeljem činjenice da istraga u SR Njemačkoj nije vođena za isto djelo, a nadalje i obzirom na okolnost da radnje izvršene prije ožujka 2000. od strane nadležnog njemačkog državnog odvjetnika nisu uopće, a kamoli temeljito, istražene, nije bilo potrebe o ovoj pravnoj stvari postavljati prethodno pitanje Sudu Europske Unije, kako je to neosnovano predlagala obrana, uz opetovano traženje u žalbi. Iako se doista radi o pitanju koje može utjecati na rješenje postupka (bitno pitanje), slijedom svega rečenog, pravilna primjena prava ovdje se toliko nameće da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji. Ovo stoga što se u konkretnom slučaju ne radi o istom djelu za koje je u SR Njemačkoj nalogom od 3. srpnja 2008. protiv optužene R. S. obustavljena državnoodvjetnička istraga, niti je temeljem ranije izloženog moguće govoriti o standardu temeljito provedene istrage.

 

Na daljnji žalbeni prigovor povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-I biti će odgovoreno u nastavku ove odluke, a po odgovoru na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optužena R. S. u prvom redu ističe da je prvostupanjski sud, navodeći njene osobne podatke, iste pogrešno naznačio glede jedinstvenog matičnog broja te točnog pisanja naziva mjesta rođenja. Međutim, uočena manja omaška prvostupanjskog suda nije od utjecaja na utvrđivanje identiteta ove optuženice koji je nedvojbeno određen drugim, ispravno navedenim osobnim podacima, dok ni sama optuženica vlastiti identitet ne dovodi u pitanje.

 

Nadalje, ističući da kao farmaceut nije imala odgovarajuću struku za obavljanje dužnosti predsjednice uprave T. d.d. zbog čega da od strane Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) nikada nije potvrđena na toj dužnosti, kao i činjenicu da su u sudskom registru Trgovačkog suda u Splitu, kao članovi uprave bile upisane druge osobe, žaliteljica poriče da bi imala svojstvo odgovorne osobe, koje predstavlja osnovni preduvjet za počinjenje inkriminiranog joj kaznenog djela.

 

Međutim, u smislu članka 87. stavka 6. KZ/11. kao i članka 89. stavka 7. Kaznenog zakona („Narodne novine” broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08., dalje: KZ/97.) odgovorna je ona fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe, odnosno osoba kojoj je povjeren određeni djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe. Imajući u vidu ukupnost materijalne dokumentacije pročitane u dokaznom postupku koju prvostupanjski sud nabraja na str. 23. drugi odlomak, u cijelosti je ispravan zaključak da je upravo optužena R. S. u inkriminirano vrijeme, kao vršiteljica dužnosti predsjednice uprave T. d.d. S., doista faktično vodila poslove banke i time nedvojbeno imala svojstvo odgovorne osobe, sve neovisno o tome tko je u sudskom registru formalno bio upisan. Naime, da je upravo optužena R. S. obnašala dužnost predsjednice uprave T. d.d. proizlazi iz odluke Nadzornog odbora te banke od 13. siječnja 1999., kojom je na tu funkciju postavljena upravo ona te, nadalje, iz mjesečno sklapanih ugovora o djelu koje je Nadzorni odbor banke zaključivao s ovom optuženicom. Jednako tako, iz svih inkriminiranih, ali i drugih spisu priležećih ugovora T. d.d. s drugim poslovnim i pravnim subjektima nedvojbeno je da je T. d.d. u inkriminirano vrijeme bila zastupana upravo po R. S. kao vršiteljici dužnosti predsjednice uprave banke. Jednako tako, iz iskaza svih ispitanih svjedoka, djelatnika banke N. D., J. L., D. M., K. J., B. B. kao i iskaza saslušane stečajne upraviteljice J. B. kao nedvojbeno proizlazi da je upravo optužena R. S. obavljala poslove predsjednika uprave T. d.d. u periodu od siječnja 1999. pa do otvaranja stečajnog postupka nad ovom pravnom osobom u 2000. godini.

 

Slijedom izloženog, potpuno osnovano i dostatnim dokazima utvrđeno prvostupanjski sud sa sigurnošću zaključuje da je optuženica u inkriminiranom razdoblju faktički imala svojstvo odgovorne osobe trgovačkog društva T. d.d. S., te stoga svakako dužnost zaštite imovinskih interesa iste.

 

U tom kontekstu, na odgovornost optužene R. S. za radnje poduzete u svojstvu vršiteljice dužnosti predsjednice uprave T. d.d. S. nije od utjecaja okolnost koju opetovano ističe u obrani te ponavlja sada u žalbi, da je ona bila farmaceut, dakle nestručna za vođenje poslova banke, kao i da se o poslovnim potezima savjetovala s B. Z. A., pravnicom zaposlenom u banci te također s vanjskom odvjetnicom banke S. Č. Naime, potpuno neovisno o činjenici je li i čiji točno savjet tražila, optuženica je ta koja je, bez obzira na svoju struku, pristala vršiti dužnost odgovorne osobe banke te u konačnici donosila poslovne odluke, potpisivala ugovore i iste poslove te ugovore provodila ili, pak, njihovo provođenje nalagala.

 

U odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke prvostupanjske presude osnovano i ispravno sud prvog stupnja utvrđuje da je sklapanjem Ugovora o prijenosu udjela u vlasništvu tvrtke radi povrata kredita od 10. svibnja 1999. te potom Ugovora o prodaji udjela u tvrtki Š. H. d.d. od 15. lipnja 1999., T. d.d. S. prouzročena šteta u iznosu od 7.474.667,20 kuna, dok je već samim uvidom u oba ugovora jasno da je iste u ime T. d.d. S. potpisala optužena R. S.

 

Naime, nesporno je da je prvim od spomenutih ugovora sada pokojni Z. R. ustupio T. d.d. S. svoj vlasnički udio u tvrtki Š. H. d.d. i to 32.806 dionica, a po nominalnoj vrijednosti od 3.280.600,00 DEM, sve na ime podmirenja potraživanja T. d.d. S. kao vjerovnika po ugovorima o kreditu čiji su korisnici Z. R., V. R., R. S., V. V. A. i M. S. K., u sveukupnom iznosu od 12.728.728,18 kuna, što predstavlja protuvrijednost jednaku upravo nominalnoj vrijednosti paketa dionica društva Š. H. d.d. koje je Z. R. ustupio T. d.d. Svega nešto više od mjesec dana kasnije, optužena R. S. u ime T. d.d. sklapa slijedeći ugovor s društvom H. T. S. kojim taj isti vlasnički udio u društvu Š. H. d.d., koji je banci ustupljen radi povrata kredita u iznosu od 12.728.728,18 kuna, prodaje društvu H. T. S. za iznos od 5.254.060,08 kuna, čime nedvojbeno T. d.d. trpi gubitak od 7.474.667,20 kuna. Također, upravo za ovaj iznos, po nalogu optužene R. S., knjižen je gubitak T. d.d., a po osnovi ispravka vrijednosti dionica društva Š. H. d.d., sve bez da je izvršena procjena realne vrijednosti tih dionica, kako prilikom ustupa istih banci, tako ni prilikom njihove prodaje društvu H. T. S.

 

Sve ovo utvrđuje se iz samih spisu priležećih Ugovora i knjigovodstvene dokumentacije, a potvrđuje se nadalje i iskazima svjedoka K. J., B. B. te iskaza M. B., u stvarnosti odgovorne osobe društva H. T. koji jasno iskazuje da je glede ovih transakcija sve dogovarao upravo sa R. S. Nadalje, izloženo proizlazi i utvrđuje se nalazima i mišljenjima financijsko – knjigovodstvenih vještaka Z. K. i S. G., dok objektivan učin djela zapravo ne spori ni sama optužena R. S.

 

Tako iz suglasnih nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je prvotna transakcija, ona od 10. svibnja 1999., predstavljala odnos kupoprodaje stjecanjem udjela u drugom trgovačkom društvu – Š. H. d.d., jer ove dionice nisu ranije bile kolateral, odnosno sredstvo osiguranja kredita koji su ovom transakcijom zatvoreni, već je T. d.d., radi zatvaranja kredita koji su ranijih godina bili odobreni osobno Z. R., R. S. i drugim članovima njihove obitelji, kupnjom stekla dionice društva Š. H. d.d., što nedvojbeno proizlazi, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, i iz načina knjiženja tih dionica kao financijske imovine T. d.d. S obzirom na to da je prema tada važećem Zakonu o bankama („Narodne novine“ broj 161/98.) prije sklapanja pravnog posla kojim se stječe udjel u drugoj banci ili trgovačkom društvu za iznos dane protuvrijednosti koji je veći od 10% jamstvenog kapitala, što je ovdje bio slučaj, banka trebala zatražiti prethodnu suglasnost HNB-a, u spisu predmeta postoji podatak da je takva suglasnost doista i zatražena. Međutim, HNB je na taj zahtjev odgovorila negativno i suglasnost nije dana, dok je rješenjem HNB od 2. lipnja 1999. broj 605/99. štoviše konstatirano da bi za T. d.d. bilo najpovoljnije da Z. R., vlasnik udjela u društvu Š. H. d.d., dionice tog društva samostalno proda i iz iznosa postignutog prodajom podmiri svoja dugovanja prema T. d.d.

 

Slijedom navedenog, ne samo da nije u pravu žaliteljica kada, ponavljajući navode obrane, u žalbi opetovano tvrdi da je ona samo provodila naloge HNB-a pod čijim je učestalim nadzorom zbog blokade računa i potrebe sanacije banka tada bila, već je jasno da je u konkretnom slučaju, a glede dionica društva Š. H. d.d., ona postupila upravo suprotno preporuci dobivenoj od HNB-a.

 

Unatoč takvom rješenju HNB-a, nakon unosa dionica u imovinu T. d.d. po njihovoj nominalnoj vrijednosti, žaliteljica 15. lipnja 1999. (dakle niti dva tjedna nakon donošenja rješenja HNB-a) iste po drastično manjoj vrijednosti prodaje društvu H. T. S. Osim toga, iz nalaza i mišljenja vještaka, nadalje, proizlazi da su 29. lipnja 1999. provedena knjiženja kojima se ispravlja vrijednost ulaganja u dionice društva Š. H. d.d. za iznos od 7.474.667,20 kuna, što upravo predstavlja razliku između iznosa za koji je T. d.d. od Z. R. stekla te dionice i za koji su podmireni svi osobni krediti članova obitelji R., te s druge strane iznosa za koji je T. d.d. ni mjesec dana kasnije tržišno prodala dionice društvu H. T. Sve ovo bez da je ispravku vrijednosti dionica prethodilo utvrđivanje njihove fer vrijednosti, odnosno stvarne tržišne vrijednosti istih.

 

Slijedom svega izloženog, potpuno osnovano prvostupanjski sud, u prvom redu temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenih vještaka, a podredno i iskaza svjedoka K. J., B. B. i M. B., utvrđuje da je kupnjom dionica društva Š. H. d.d. po njihovoj nominalnoj vrijednosti, a zapravo u visini tražbine T. d.d. prema članovima obitelji R., T. d.d. oštećena za iznos razlike između fer tržišne vrijednosti cijene dionica i plaćene naknade za stjecanje istih u visini zatvorenih tražbina po osnovi plasiranih kredita. U vezi s time, optuženica poriče da bi ona bila korisnica kredita koji su vođeni na njeno ime, a zatvoreni unosom udjela u vlasništvu društva Š. H. d.d. (brojeva 31-844, 31-1212 i 31-909, ukupno preko 4 milijuna kuna) i da bi njoj po osnovi ovih kredita ikada bio isplaćen iznos iz istih, pa da stoga njihovim zatvaranjem ona osobno nikakvu korist nije stekla. Ovakvo poricanje optuženice po ocjeni ovog suda potpuno je neuvjerljivo i neosnovano budući da se nedvojbeno radi o kreditima vođenim na njeno ime te da je u zatvaranju istih osobno sudjelovala potpisivanjem Ugovora o prijenosu udjela u vlasništvu tvrtke radi povrata kredita, pa bi bilo za očekivati, ukoliko je točno to što navodi u obrani i sada žalbom ponavlja, da bi ona već tada, pri zatvaranju istih, reagirala osporavanjem osnovanosti tih kredita zaključenih u njeno ime, a što se sukladno dokazima u spisu predmeta nije dogodilo. Potpuno neovisno o navedenom, a imajući u vidu da je za ostvarenje bića kaznenog djela dostatno da je radnjom odgovorne osobe, pravnoj osobi nanesena šteta, a korist pribavljena sebi ili pak drugome, dakle već samo i Z. R., nije u pravu žaliteljica kada svoju kaznenu odgovornost otklanja činjenicom da nikakvu osobnu imovinsku korist ovim Ugovorima ona nije pribavila sebi.

 

Nadalje, tvrdnja da se radilo o kreditima rizične skupile D i E, čija da je naplata stoga bila gotovo nemoguća, ni na koji način ne ekskulpira optuženicu odgovornosti za učinjeno. Ovo osobito kada se ima u vidu da su na ovaj način, tim spornim Ugovorom, zatvoreni krediti obitelji R., dakle s bankom povezanih osoba. Uostalom iz rješenja HNB-a jasno je da je jedini ispravan način postupanja bio da sam Z. R. proda svoju imovinu i ostvarenim iznosom zatvori kredite koje je u banci imao, a ne da banka na ime zatvaranja kredita dionice kupuje po nominalnoj vrijednosti i onda ih mjesec dana kasnije proda, očito po tržišnoj vrijednosti, za iznos više nego duplo manji, čime nesporno ostvaruje štetu od preko sedam milijuna kuna, dok su s druge strane obveze obitelji R. u cijelosti zatvorene, neovisno jesu li one sada u skupini A ili D rizičnih plasmana. Pozivanje žalbe na raniji iskaz stečajne upraviteljice T. d.d. J. B. koja u istrazi izjavljuje da bi nezatvaranjem tih kredita unosom dionica društva Š. H. d.d. gubitak za banku bio potpun, u cijelosti je ovdje neodlučno kada se ima u vidu činjenica da je Z. R. bio najveći dužnik banke te ujedno nesporno vlasnik dionica društva Š. H. d.d., slijedom čega je jasno da se T. d.d. iz njegove imovine mogla naplatiti za svoja potraživanja po kreditima i ovršnim postupkom ili pak načinom predloženim po HNB-u, budući kreditni dužnik za dug odgovara ukupnom svojom imovinom. Međutim, očito je da bi u tom slučaju bio podmiren samo dio kreditnih obveza obitelji R., i to onaj dio koji bi pokrila tržišna cijena dionica, a ne njihovo ukupno dugovanje koje je na ovaj način, unosom dionica u vlasništvo banke po njihovoj nominalnoj vrijednosti, u cijelosti podmireno.

 

Stoga, nije u pravu žaliteljica niti kada iznoseći sve ranije otklonjene činjenične prigovore osporava svoju svijest i volju na učin djela, odnosno na nanošenje štete pravnoj osobi o čijim se interesima nedvojbeno bila dužna skrbiti. Naime, unatoč činjenici što je bila farmaceut po struci, ona je pristala obnašati funkciju predsjednika uprave banke i time biti odgovorna osobe iste, sve neovisno o tome s kime se glede poslovanja savjetovala. Kako je ranije istaknuto, u tom svojstvu, a unatoč daljnjoj činjenici da HNB nije dao suglasnost za unos dionica društva Š. H. d.d. u T. d.d., ona ne postupa po preporuci HNB-a da Z. R. sam proda dionice na tržištu i tim novcem podmiri dugovanje, već upravo suprotno provodi transakciju u poslovnim knjigama T. d.d. i iste dionice prodaje društvu H. T. za znatno manji iznos, čime nedvojbeno T. d.d. nanosi štetu, čega je svakako, kao potpuno poslovno sposobna osoba, bila svjesna. U odnosu na žalbeni navod da je osobno u T. d.d. unijela vlastitu imovinu kako bi banku spasila, iz čega smatra da proizlazi kako nije imala namjeru istoj banci nanijeti štetu, valja dodati kako iz podataka u spisu doista proizlazi da je optužena R. S., u vidu pozajmica, unosila vlastiti kapital u T. d.d., no u periodu koji slijedi nakon transakcija koje su ovdje predmetom utvrđenja, dakle nakon inkriminiranih ugovora. Nadalje, na listu 1252. spisa prileži uputa iz koje je razvidno da je jednom od pozajmica R. S. zapravo podmirena osobna obveza Z. R. prema T. d.d., iz čega je pak jasno da je svojim novcem žaliteljica očito pomagala svom ocu, a ne T. d.d. koja je, sukladno ukupnosti materijalne dokumentacije, u pretežitoj mjeri financijski pratila poslovne transakcije Z. R. kao fizičke osobe u kupnji njegove vlastite imovine. Uostalom, prema iskazu J. B. proizlazi da je R. S. u stečajnom postupku prvotno prijavila svoje potraživanje prema T. d.d., kako s osnova danih pozajmice, tako i s osnova isplata naknada za svoj rad, da bi tek kasnije, ne špekulirajući ovdje s razlogom zbog čega je to učinila, od svog zahtjeva i potraživanja odustala. Neovisno o svemu rečenom, činjenica da je žaliteljica ulagala svoj novac u T. d.d. nju ne ekskulpira od činjenice da je njenim radnjama, konkretno inkriminiranim ugovorima, T. d.d. nanesena šteta i to za iznos od 7.474.667,20 kuna, dok su, s druge strane, na taj način u cijelosti zatvoreni krediti i dugovanja obitelji R., sve neovisno o tome koliko su isti bili rizični.

 

Stoga, potpuno osnovano sud prvog stupnja nalazi da je optužena R. S. svojim radnjama, sklapanjem Ugovora o prijenosu udjela u vlasništvu tvrtke radi povrata kredita od 10. svibnja 1999. te Ugovora o prodaji udjela u tvrtki Š. H. d.d. od 15. lipnja 1999., povrijedila dužnost zaštite imovinskih interesa T. d.d. i time istoj banci, o čijim je interesima obzirom na funkciju koju je obavljala bila dužna brinuti, nanijela štetu od 7.474.667,20 kuna. Kako je pri tome, protivno žalbenim prigovorima kojima osporava subjektivni element djela, optužena R. S. bila svjesna svih radnji koje poduzima kao i da će istima za T. d.d. nastupiti šteta, a za nju i članove njene obitelji korist, to je u pravu prvostupanjski sud kada utvrđuje da je optuženica postupala u izravnoj namjeri na učin terećenog joj djela.

 

Budući da je u međuvremenu na snagu stupio Kazneni zakon iz 2011., to je valjalo sukladno članku 3. KZ/11. utvrditi postojanje pravnog kontinuiteta činjenično opisanih radnji, te potom odrediti koji je zakon za optuženicu povoljniji. Suprotno paušalnoj žalbenoj tvrdnji o nepostojanju pravnog kontinuiteta, podvođenjem činjeničnog stanja pod biće djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, te pod biće kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., jasno je da pravni kontinuitet kaznenog djela postoji. Naime, optužena R. S. je na ranije opisani način iskoristila svoju ovlast v.d. predsjednice T. d.d. te sklapanjem spornih ugovora banci nanijela štetu, a sebi i članovima svoje obitelji pribavila znatnu imovinsku korist, čime je ostvarila sva konstitutivna obilježja kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. Jednako tako, istim je radnjama ona u gospodarskom poslovanju povrijedila na zakonu utemeljenu dužnost zaštite imovinskih interesa T. d.d. i time sebi i obitelji pribavila znatnu protupravnu imovinsku korist, a Banci prouzročila znatnu štetu, čime je svakako ostvareno biće kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Stoga je jasno da u konkretnoj situaciji pravni kontinuitet, čije ostvarenje optuženica žalbenim navodima neosnovano osporava, nedvojbeno postoji.

 

Protivno daljnjem navodu žalbe, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je KZ/11. za optuženicu povoljniji u odnosu na KZ/97. Naime, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, imajući u vidu iznos sada zakonom određenih vrijednosti koje kazneno djelo čine kvalificiranim, a zbog veće količine neprava koja se traži za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, potpuno je osnovano i pravilno optuženica prvostupanjskom odlukom oglašena krivom upravo za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

Stoga, a budući da navodima žalbe optužene R. S. nisu s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci suda prvog stupnja te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenjeno materijalno pravo, žalba ove optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na djelo iz točke 1. izreke prvostupanjske presude nije osnovana.

 

Naprotiv izloženom, u pravu je žaliteljica kada tvrdi da činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke pobijane odluke nije potpuno, a time, za sada, niti pravilno utvrđeno.

 

Naime, optuženici se ovim djelom stavlja na teret da je prilikom reguliranja međusobnih potraživanja i dugovanja iz različitih poslova postupila suprotno interesima i na štetu banke i to u konačnici sačinjavanjem Dodatka Ugovora o prijenosu potraživanja od 26. kolovoza 1999. kojim da je obveza Z. R. prema banci u iznosu od 39.450,22 DEM izmijenjena na način da je sada banka u obvezi prema Z. R. za iznos od 50.526,78 DEM, za koji iznos se zatvaraju njegove obveze po kreditu broj 310001441, čime da je Z. R. pribavljena nepripadajuća imovinska korist u iznosu od 89.977,00 DEM, što predstavlja protuvrijednost od 349.235,00 kuna i za taj iznos da je ujedno oštećena T. d.d.

 

Ovdje valja poći od Ugovora o prijenosu potraživanja od 20. svibnja 1999. zaključenog između T. d.d. zastupane po optuženoj R. S. i Z. R., kojim Z. R. ustupa T. d.d. iznos od 523.049,78 DEM po osnovi prenesenog potraživanja prema društvu K. (KTI) d.d. u stečaju, a T. d.d. preuzima obvezu Z. R. po nepodmirenom kreditu prema N. d.d. u stečaju (dalje: N. d.d.) u iznosu od 562.500,00 DEM, čime je dakle T. d.d. postala dužnikom N. d.d. na mjestu dotadašnjeg dužnika Z. R. Prijebojem tih međusobnih potraživanja, ovim je Ugovorom, između ostalog, utvrđeno da je Z. R. ostao po ovim pravim poslovima dužan T. d.d. iznos od 39.450,22 DEM.

 

Budući da se, već prema optuženju, radi o povezanim pravnim poslovima, valja reći i to da Ugovor o prijeboju potraživanja između T. d.d. i društva H. T. od 15. lipnja 1999., između ostalog, utvrđuje da nakon izvršenih prijeboja međusobnih potraživanja, H. T. duguje T. d.d. iznos od 249.235,00 kuna, odnosno protuvrijednost od 89.977,00 DEM. Nadalje je dogovoreno da po uputi T. d.d. taj iznos H. T. treba uplatiti na račun N. d.d. u stečaju, što ova i čini dvjema uplatama izvršenim 9. srpnja 1999.

 

Dodatkom ugovora o prijenosu potraživanja od 26. kolovoza 1999. utvrđeno je da je potraživanje N. B. (čiji je dužnik prema Ugovoru od 20. svibnja 1999. T. d.d., a ne više Z. R.) zatvoreno za uplaćene iznose od 62.500,00 i 27.477,00 DEM, odnosno ukupno točno 89.977,00 DEM. Isto tako utvrđeno je da su ovi uplaćeni iznosi pretvoreni u kredit Z. R. broj 31000001441. Nadalje, utvrđeno je da se, obzirom na zatvaranje potraživanja N. d.d., mijenja raniji Ugovor o prijenosu potraživanja, na način da sada T. d.d. ima obvezu prema Z. R. za iznos od 50.526,78 DEM (89.977,00 – 39.450,22 iznosi točno 50.526,78), za koji se iznos zatvaraju obveze Z. R. po kreditu broj 31000001441.

 

Iz izloženog knjigovodstvena vještakinja utvrđuje da je Z. R. svoju obvezu prema N. d.d. umanjio za uplaćeni iznos od 89.977,00 DEM, a da to nije mogao napraviti jer da taj iznos nije uplaćen po uputi kojom se zatvara potraživanje Z. R. nego se zatvara potraživanje T. d.d.

 

Međutim, u pravu je žaliteljica R. S. kada tvrdi da takav zaključak nije mogao biti donesen bez uvida u dokumentaciju koja se odnosi na kredit otvoren Z. R. broj 31000001441, koji se navodi u Dodatku Ugovora o prijenosu potraživanja od 26. kolovoza 1999. Naime, u prvom redu treba reći da je nakon Ugovora o prijenosu potraživanja od 20. svibnja 1999., a slovom tog Ugovora, dužnik N. d.d. očito postala T. d.d. koja je ovim Ugovorom preuzela dotadašnje dugovanje Z. R. prema N. d.d., slijedom čega, barem za sada, nije osnovan zaključak da je uplatom iznosa 9. srpnja 1999. Z. R. zatvorio svoju obvezu prema N. d.d. (sve obzirom na Ugovor o prijenosu potraživanja od 20. svibnja 1999.). Nadalje, a s obzirom na to da je, slijedom ranije izloženog Ugovora, dužnik N. B. sada postala T. d.d. koja je Ugovorom od 20. svibnja 1999. preuzela dugovanje Z. R. prema N. B., time se, za sada, osnovanim ukazuje upućivanje T. d.d. da njezin dužnik (društvo H. T.) svoju obvezu prema T. d.d. podmiri plaćanjem iznosa sada vjerovniku T. d.d. (N. d.d.). Također, iz Dodatka tog Ugovora od 16. kolovoza 1999. proizlazi da je uplata N. d.d. od strane H. T. (izvršena po uputi T. d.d.) pretvorena u kredit Z. R., i to kredit broj 31000001441, za ukupno uplaćeni iznos, dakle za 89.977,00 DEM, dok temeljem Ugovora o prijenosu potraživanja od 20. svibnja 1999., Z. R. T. d.d. ne duguje ovaj, već iznos od 39.450,22 DEM. Ukoliko je doista, a što u postupku nije provjereno ni utvrđeno, taj cjelokupan iznos (89.977,00 DEM) pretvoren u kredit, a time i u dugovanje Z. R. prema T. d.d., dok temeljem ranije navedenog iz ovog pravnog posla on zapravo duguje T. d.d. iznos od 39.450,22 DEM, tada navod da se za iznos od 50.526,78 DEM zatvaraju obveze Z. R. po kreditu broj 31000001441, moguće doista predstavlja samo knjigovodstveno usklađenje stanja i ispravak ranije knjižene pogreške, kako to žalbom tvrdi optužena R. S. Naime, iz ovakvog bi stanja stvari proizlazilo da Z. R. i dalje po ovom pravnom odnosu T. d.d. duguje upravo iznos od 39.450,22 DEM, kako je to Ugovorom o prijenosu potraživanja od 20. svibnja 1999. i utvrđeno.

 

Međutim da bi se sve ovo moglo provjeriti i nedvojbenim utvrditi, svakako je nužno da vještak knjigovodstveno financijske struke izvrši uvid u vjerodostojnu knjigovodstvenu dokumentaciju o kreditu Z. R. broj 31000001441, što očito u dosadašnjem dokaznom postupku nije bio slučaj. Naime, u dopuni nalaza i mišljenja vještakinja S. G. na sva pitanja obrane koja su se odnosila na djelo iz ove točke optužnice nije mogla odgovoriti, a tijekom rasprave je jasno navela da je razlog tome činjenica što nije imala na uvid ugovor o konkretnom kreditu.

 

Stoga, u pravu je žaliteljica kada navodi da je u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke presude i njenu odgovornost za isto, činjenično stanje, za sada, ostalo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno, zbog čega je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08-I valjalo riješiti kao pod točkom II. izreke ove odluke te u to dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet uputiti na ponovljeno suđenje i odluku.

 

U ponovnom će suđenju prvostupanjski sud pribaviti vjerodostojnu dokumentaciju o ranije navedenom kreditu te naložiti dopunu vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke koji će, uzimanjem u obzir navode ove odluke i pribavljene dokumentacije, dati odgovore na otvorena pitanja, a sud prvog stupnja će, po potpunom utvrđenju svih relevantnih činjenica, donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku u odnosu na djelo iz točke 2. optužnice.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika (osim u dijelu odluke o kazni):

 

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je optužena V. R. oslobođena od optužbe da bi kao supočinitelj sa sada pokojnim Z. R. i optuženom R. S. počinila dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik ističe da je optužena V. R. u inkriminirano vrijeme bila predsjednica Nadzornog odbora T. d.d., da je iz zapisnika sa sjednica tog tijela jasno da je istima bila prisutna, iz čega zaključuje da je očito sudjelovala u donošenju poslovnih odluka. Nadalje, ističe da se radilo o odlukama donesenim u interesu obitelj R. te da je upravo Nadzorni odbor donio odluku o postavljenju optužene R. S. na mjesto v.d. predsjednice uprave T. d.d., kao i da je nadalje  kredit koji je optužena V. R. osobno imala u T. d.d. podmiren na način inkriminiran u točki 1. izreke pobijane presude, te je stoga i njoj time pribavljena osobna imovinska korist, slijedom čega zaključuje da je prvostupanjski sud donio pogrešan zaključak kada je ovu optuženicu oslobodio od optužbe.

 

Svi izloženi navodi točni su i kao takvi nedvojbeno utvrđeni u dokaznom postupku, međutim osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da isti nisu dostatni za zaključak o kaznenoj odgovornosti ove optuženice za inkriminirana joj djela.

 

Naime, ispravno žalitelj ističe da je optužena V. R. kao predsjednica Nadzornog odbora T. B. zajedno sa sada pokojnim Z. R., u toj odluci naznačenim kao članom Nadzornog odbora, donijela odluku od 13. siječnja 1999. (list 230. spisa) kojim je R. S. imenovana vršiteljicom dužnosti predsjednice uprave T. d.d. Međutim, uvidom u Ugovor o prijenosu udjela u vlasništvu tvrtke radi povrata kredita od 10. svibnja 1999., Ugovor o prodaji udjela u tvrtki Š. H. d.d. od 15. lipnja 1999., sklapanjem i provođenjem kojih je počinjeno kazneno djelo iz točke 1. izreke presude, jasno proizlazi da je iste u ime T. d.d. zaključila optužena R. S., što se isto tako odnosi i na ugovore iz točke 2. izreke presude, dok niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi bilo koji od tih ugovora bio predmet rasprave ili potvrđivanja na sjednicama Nadzornog odbora, kojeg je predsjednica bila V. R. Jednako tako, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, iz iskaza niti jednog svjedoka, pa ni iz pisane obrane optužene R. S., ne proizlazi da bi optužena V. R. na bilo koji način sudjelovala u sklapanju, provođenju ili pak odobravanju ovih poslovnih događaja. Čak štoviše, iz iskaza svjedoka M. B. čija je kćer M. R. bila direktorica društva H. T. te kao takva potpisala Ugovor o prodaji udjela u tvrtki Š. H. d.d., iako je u stvarnosti on vodio poslovanje i financije tog društva, jasno proizlazi da je sve vezano uz ovaj i druge poslove društva H. T. s T. d.d. dogovarao s optuženom R. S. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka, zaposlenika T. d.d., pa tako K. J., B. B., N. D., N. D., ali i S. Č. odvjetnice i vanjske suradnice T. d.d., jasno proizlazi da je od siječnja 1999. pa do otvaranja stečaja nad bankom poslovanje iste u cijelosti vodila upravo optužena R. S.

 

Slijedom izloženog, činjenica da su, između ostalih, spornim ugovorom zatvoreni i krediti ranije odobreni optuženoj V. R. koja je doista bila predsjednica Nadzornog odbora oštećene banke, sama za sebe ne može biti dostatna za zaključak o njenoj kaznenoj odgovornosti za događaje u kojima, sukladno izvedenim dokazima, osobno nije sudjelovala niti o istima na bilo koji način odlučivala. Ovdje je za dodati da spisu predmeta prileži i punomoć od 4. siječnja 1999. kojim optužena V. R. opunomoćuje optuženu R. S. da ju zastupa u svim poslovima koji se odnose na obnašanje funkcije predsjednice Nadzornog odbora T. d.d., što potvrđuje iskaz svjedokinje N. D. da je optužena R. S. od siječnja 1999. davala sve naloge i donosila sve odluke vezane uz poslovanje T. d.d.

 

Potpuno osnovano stoga prvostupanjski sud zaključuje da tijekom provedenog dokaznog postupka niti jednim dokazom, a kamoli nedvojbeno, nije utvrđeno da bi optužena V. R. na bilo koji način sudjelovala u konkretnim inkriminiranim događajima, zbog čega ju osnovano oslobađa od kaznene odgovornosti za terećena joj kaznena djela.

 

Slijedom izloženog, žalba državnog odvjetnika kojom pobija potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude je u cijelosti neosnovana.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i optužene R. S. u dijelu odluke o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i trošku postupka:

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada traži strože kažnjavanje optužene R. S., dok je u pravu ova žaliteljica da je u konkretnoj situaciji bilo mjesta za njeno blaže kažnjavanje, time da je odluku o kazni trebalo preispitati i uslijed činjenice da je prvostupanjska presuda ukinuta u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke presude.

 

Protivno žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pobijanom su odlukom pravilno utvrđene okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne, dok nije točno da je sud prvog stupnja olakotnim okolnostima dao preveliki značaj. Naime, u odnosu na optuženu R. S. potrebno je cijeniti da ista u dobi od ... godine, da do danas nikada nije kazneno osuđivana, time da je od djela proteklo više od 20 godina kroz koje vrijeme, a sukladno podacima iz spisa predmeta, ova optuženica također nije dolazila u sukob sa zakonom.

 

Imajući na umu težinu počinjenog kaznenog djela očitovanog kroz visinu štete nastale za oštećenu banku i opasnost istog za gospodarsko funkcioniranje šire društvene zajednice koju posebno ističe državni odvjetnik, ali razmatrajući i dodatno valorizirajući, uz izloženo, okolnost proteka vremena od počinjenja djela, kao i činjenicu da je najveću korist djelom stekao sada pokojni Z. R., otac optužene R. S. koja je, kako je to iskazao svjedok B. B., inkriminiranim radnjama zapravo „čistila tragove vezano uz sve što je radio njen otac u banci“, kao i da je optužena R. S. ranije neosuđivana, ovaj sud nalazi osnovanom njezinu žalbu u tom dijelu i ocjenjuje da će svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. biti u potpunosti ostvarena i kaznom zatvora u nešto kraćem trajanju. Stoga, a i uslijed činjenice da je prvostupanjska presuda ukinuta u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. opisno u točki 2. izreke prvostupanjske presude, ovaj je drugostupanjski sud preinačio odluku o kazni optuženoj R. S. na način da ju je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje je pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude oglašena krivom, na temelju te zakonske odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

Naime, slijedom svega ranije izloženog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da će se ovako određenom kaznom u dostatnoj mjeri izraziti društveni prijekor te utjecati na optuženicu da shvati neprihvatljivost vlastitog postupka, ali i upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja. Upravo tako odmjerena kazna zatvora, pravedna je i nužna da bi se ostvarile sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

 

Uslijed ranije izloženih razloga, žalba državnog odvjetnika u dijelu kojim traži strože kažnjavanje optuženice R. S. nije osnovana, a u žalbi istaknute okolnosti težine i društvene opasnosti djela, zbog kojih protivno navodu žalbe optuženice ovdje nema mjesta primjeni uvjetne osude, već su našle dovoljnog odraza u ovako odmjerenoj kazni.

 

S obzirom na činjenicu da je ovom odlukom prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. ukinuta, kao i obzirom na okolnost da je u tijeku žalbenog postupka raniji suoptuženi Z. R. preminuo, valjalo je prvostupanjsku presudu preinačiti i u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Slijedom izloženog, o imovinskopravnom zahtjevu oštećene T. d.d., sada u stečaju, odlučeno je na način da je isti usvojen u dijelu koji se odnosi na štetu i korist pribavljenu kaznenim djelom iz točke 1. izreke presude, za koje je sada optužena R. S. pravomoćno oglašena krivom te je istoj naloženo da iznos od 7.474.667,20 kuna isplati oštećenoj T. d.d. u stečaju u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. U odnosu na žalbu optužene R. S. kojom osporava osnovanost imovinskopravnog zahtjeva T. d.d. u stečaju za dodati je kako je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je svojim radnjama upravo ova optuženica nanijela štetu oštećenoj T. d.d. i to u iznosu od 7.474.667,20 kuna, zbog čega je taj iznos temeljem odredbe članka 158. ZKP/08-I valjalo dosuditi oštećeniku te naložiti optuženoj R. S. da isti, na ime usvojenog dijela imovinskopravnog zahtjeva, oštećenoj banci isplati.

 

Stoga je, u odnosu na odluku o kazni te u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, na temelju odredbe članka 486. ZKP/08-I, valjalo odlučiti kao u točci III. izreke ove odluke.

 

Glede odluke o trošku, ocjenom ovog drugostupanjskog suda, nije u pravu žaliteljica R. S. kada osporava trošak sudskog tumača koji je dokumentaciju prevodio na engleski jezik, a za potrebe traženja njenog izručenja iz SAD-a. Naime, budući da su, s obzirom na dokumentaciju iz spisa predmeta i dostavljenu obavijest da se tijekom postupka optužena R. S. nalazila u SAD-u, svi učinjeni troškovi u cijelosti opravdani, to je na zakonu osnovano po prvostupanjskom sudu odlučeno da je iste dužna naknaditi ova žaliteljica.

 

Konačno, a budući da su navodi žalbe državnog odvjetnika, osim u dijelu u kojem su postali bespredmetni, te navodi žalbe optužene R. S., osim u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke pobijane odluke te zbog odluke o kazni, neosnovani, trebalo je temeljem članka 482. ZKP/08-I, u pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu odlučiti kao u točki IV. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 12. ožujka 2020.