1              Poslovni broj: Gž R-72/2017-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-72/2017-3

 

 

U I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeće i suca izvjestitelja, te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B., OIB: ..., iz D. R., zastupane po punomoćniku F. S., odvjetniku u S., protiv tuženika Z. T. d.d., OIB: ... iz V., zastupanog po punomoćniku D. C., odvjetniku u V. radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanju na rad i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-857/14 od 5. listopada 2016., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-857/14 od 5. listopada 2016. potvrđuje u pobijanom dijelu:

 

a) pod točkom I. izreke,

b) pod točkom II. izreke, osim u dijelu dosuđenih zateznih kamata koje teku na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koji su sadržani u bruto dosuđenim iznosima od 3.008,64 kune i 4.167,44 kune iz točke II. izreke presude

c) pod točkom III. izreke, osim u dijelu dosuđenih zateznih kamata koje teku na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koji su sadržani u bruto dosuđenom iznosu od 483.681,70 kuna iz točke III. izreke presude,

d) pod točkom IV. izreke.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika pa se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-857/14 od 5. listopada 2016. preinačuje:

 

a) pod točkom II. izreke, i to baš u dijelu odluke o zateznim kamatama dosuđenim na bruto iznose od 3.008,64 kune i 4.167,44 kune, a koje se kamate odnose na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

b) pod točkom III. izreke, i to baš u dijelu odluke o zateznim kamatama dosuđenim na bruto iznos od 483.681,10 kuna, a koje se kamate odnose na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se prijedlog tuženika da se od Vrhovnog suda Republike Hrvatske zahtijeva da odredi, da u ovom predmetu postupa drugi stvarno nadležni županijski sud.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu slijedećeg sadržaja:

 

I. Utvrđuje se da je nezakonit i nedopušten otkaz prema tuženikovoj Odluci o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 31. srpnja 2009. broj 1917/09 kojom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu br. 10251 od 30. lipnja.2006., te se utvrđuje da radni odnos tužiteljici kod tuženika nije prestao, pa se nalaže tuženiku u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti tužiteljicu na rad i omogućiti joj obavljanje rada temeljem Ugovora o radu broj 10251 od 30.06.2006.

 

II. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici:

- bruto iznos od 3.008,64 kn na ime naknade plaće za 56 sati godišnjeg odmora za lipanj 2009. sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 21. srpnja 2009. pa do isplate, obračunatoj od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena

- neto iznos od 6.712,43 kn na ime naknade plaće za srpanj 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 21. kolovoza 2009. pa do isplate, obračunatoj od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena,

- neto iznos od 2.415,66 kn na ime naknade plaće za razdoblje 1. kolovoza 2009. – 11. kolovoza 2009. sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 21. rujna 2009. pa do isplate, obračunatoj od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena,

- bruto iznos od 4.167,44 kn na ime naknade plaće za razdoblje 12. kolovoza 2009. - 31. kolovoza 2009. sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 21. rujna 2009. pa do isplate, obračunatoj od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, dok se za više zatraženo za razdoblje 12. kolovoza 2009. – 31. kolovoza 2009. i to za iznos od 406,62 kn tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade (razlike) plaće za razdoblje rujan 2009. godine – listopad 2015. godine isplatiti tužiteljici bruto iznos od 483.681,70 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog navedenog iznosa pa do isplate, obračunatoj od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, specificirano kako slijedi:

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.10.2009. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.11.2009. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.12.2009. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.01.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.02.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.03.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.04.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.05.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.06.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.07.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.08.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.09.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.10.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.11.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.12.2010. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.01.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.02.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.03.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.04.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.05.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.06.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.07.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.08.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.09.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.10.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.11.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.12.2011. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.01.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.02.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.03.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.04.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.05.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.06.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.07.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.08.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.09.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.10.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.11.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.12.2012. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.01.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.02.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.03.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.656,05 kn od 21.04.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.05.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.06.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.07.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.08.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.09.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.10.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.11.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.12.2013. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.01.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.02.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.03.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.04.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.05.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.06.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.07.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.08.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.09.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.10.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.11.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.12.2014. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.01.2015. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.02.2015. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.03.2015. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.04.2015. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.05.2015. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.06.2015. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.07.2015. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.08.2015. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.09.2015. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.10.2015. pa do isplate

     na iznos od 6.370,05 kn od 21.11.2015. pa do isplate.

 

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 49.300,00 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 5. listopada 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

Tuženik je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. sta 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, dalje u tekstu: ZPP). Tuženik je predložio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Također, tuženik je predložio, a ukoliko predmet bude dostavljen na odlučivanje Županijskom sudu u Splitu, isti zatraži od Vrhovnog suda Republike Hrvatske da sukladno odredbi članka 68. stavka 4. ZPP-a, odredi neki drugi stvarno nadležni sud da odlučuje o ovoj žalbi, a iz razloga što da je tužiteljica stalna sudska vještakinja na području Grada S.

 

Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba tuženika djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

 

Odredbama članka 68. ZPP-a, na koji se poziva tuženik, uređen je institut tzv. svrhovite delegacije nadležnosti. Tako je odredbom članka 68. stavka 4. ZPP-a određeno kako nadležni drugostupanjski sud može sam ili u povodu prijedloga stranke zatražiti od Vrhovnog suda Republike Hrvatske da odredi da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi. U konkretnom slučaju prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, to što bi prema navodima tuženika, tužiteljica bila stalni sudski vještak na području Grada S., nije važan razlog da bi se zatražila delegacija nadležnosti od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U tom smislu izjasnio se i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci VS, Gž-45/89 od 2. ožujka 1989. u bitnome naveo kako ne postoje razlozi za delegaciju kada je stranka stalni sudski vještak na području nadležnog suda. Dakle, trebalo je odbiti prijedlog tuženika da se od Vrhovnog suda Republike Hrvatske zahtjeva da odredi da u ovom predmetu postupa drugi stvarno nadležni drugostupanjski sud. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je ocjena zakonitosti tj. dopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, te s tim u svezi i zahtjev tužiteljice za vraćanjem na rad i obavljanje rada. Također predmet spora je i zahtjev tužiteljice za naknadu plaće.

 

Prvostupanjski je sud u ovom predmetu već donio presudu i to 1. srpnja 2013. pod poslovnim brojem IVP-666/10 kojom je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za utvrđenjem izvanrednog otkaza nedopuštenim te naložio tuženiku da s osnove naknade plaće isplati tužiteljice iznose od 1.719,22 kune, 5.893,06 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je zahtjev za isplatom iznosa od 1.289,55 kuna, 4.035,45 kuna i 3.021,71 kunu, odbijen kao neosnovan.

 

Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv navedene prvostupanjske presude od 1. srpnja 2013., Županijski je sud u Splitu donio rješenje , poslovni broj: Gžrs-105/2013 od 13. studenoga 2014., kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavka 1. u svezi sa odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Prije svega je za reći kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti

 

Sada pak u ponovljenom postupku, prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice odnosno došao do ovih zaključaka, a u pogledu pitanja dopuštenosti/nedopuštenosti spornog izvanrednog otkaza ugovora o radu:

- da je između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao radnice zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj: 10251 kojim je ugovoreno da će tužiteljica obavljati poslove voditelja financija i računovodstva, a da tužiteljica počinje sa radom 1. srpnja 2006.,

- da je tužiteljica koristila od tuženika prvotno odobreni godišnji odmor, i to u razdoblju od 8. lipnja do 23. srpnja 2009.,

- da je tužiteljica kod tuženika, na temelju predmetnog ugovora o radu, radila na radnom mjestu u D. R.,

- da je tuženik izvijestio tužiteljicu putem obavijesti od 15. lipnja 2009. kako je prestala sa radom tvornica u D. R., (gdje je tužiteljica radila), te da je odlukom Uprave raspoređena na rad u Varaždin, iz kojeg razloga da se mora u roku od 24 sata od primitka obavijesti javiti u sjedište tvrtke u V., (tužiteljica je obavijest zaprimila 17. lipnja 2009., što je razvidno iz predmetne "povratnice" na str. 19. spisa),

- da je tuženik 2. srpnja 2009. donio odluku kojom se tužiteljica opominje iz razloga što da se unatoč obavijesti i traženju poslodavca (tuženika) od 15. lipnja 2009. nije pojavila na radnom mjestu 19. lipnja 2009.,

- da je tuženik 31. srpnja 2009. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici (a koju je odluku tužiteljica zaprimila 11. kolovoza 2019.) zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, jer da je od 23. lipnja 2009. neopravdano izostala s posla,

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je zahtjev tuženik odbio svojom odlukom broj: 2277/09 od 9. rujna 2009.,

- da tuženik u obraćanju tužiteljici prije otkaza, nije iznio ni jednu okolnost koja bi predstavljala opravdan razlog da tužiteljica prekine korištenje godišnjeg odmora kojeg je tuženik prethodno odobrio.

 

Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja i zaključaka, prvostupanjski je sud konačno zaključio da tužiteljica u spornom razdoblju od 23. lipnja do 23. srpnja 2009. nije neopravdano izostala s posla pa da je stoga izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici nedopušten.

 

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

 

Tuženik u žalbi u bitnome osporava da je tužiteljici odobren godišnji odmor do 23. srpnja 2009., no pored toga ističe kako sve da je to točno, da se tužiteljica u konkretnom slučaju morala vratiti na posao, nakon obavijesti poslodavca - tuženika.

 

Razmatrajući ove žalbene razloge tuženika te obrazloženje pobijane presude kao i procesnu građu u ovom predmetu za reći je slijedeće.

 

Prvostupanjski je sud, u suglasju sa odredbom članka 8. ZPP-a dao valjano obrazloženje da je poslodavac odobrio tužiteljici korištenje godišnjeg odmora do 23. srpnja 2009., a što se dade zaključiti i iz isprava - internetske komunikacije tužiteljice sa nadređenim osobama , a koje se isprave nalaze u spisu.

 

Pored toga za reći je kako sve da bi prema rezultatima dokazivanja bila moguća eventualna i drugačija utvrđenja od onih koje utvrđuje prvostupanjski sud u svezi odobrenja tužiteljici korištenja godišnjeg odmora ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji bi govorili u prilog tuženika, nije dovoljna da bi ukazala na nepravilnu i dvojbenu ocjenu dokaza prvostupanjskog suda. Naprotiv, bit je slobodne ocjene dokaza, načela koje vrijedi u hrvatskom procesnom pravu, da se u danom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih izvedenih dokaza i da im se u svakom pojedinom slučaju ocijeni pripadajuća dokazna snaga (vrijednost).

 

U svezi žalbenih navoda tuženika kako sve da je tužiteljici i bio odobren godišnji odmor, da se zbog izvanrednih okolnosti (prekid rada pogona tuženika u D. R.) morala po nalogu poslodavca - tuženika javiti na posao u V., za reći je slijedeće.

 

Odredbama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05. odluka USRH), dalje u tekstu: ZR/95, a koji se zakon u konkretnom slučaju primjenjuje sukladno odredbi članka 297. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), kao uostalom i kasnijim zakonima o radu nema norme kojom bi bila uređena mogućnost promjene termina godišnjeg odmora pojedinog radnika. Svakako postoje situacije kada je potrebno prethodno odobreni plan godišnjeg odmora izmijeniti iz različitih razloga, npr. iznenadnog povećanja obima posla, nepredviđene privremene spriječenosti drugog radnika za rad i sl. Međutim, u situaciji kada je tužiteljici već odobren godišnji odmor, i što je posebno važno za istaknuti, kada ga je već počela koristiti, ista nije bila u obvezi prekinuti godišnji odmor, posebno ne iz razloga koje navodi tuženik. Uostalom ne samo da ZR/95, kao i kasniji zakoni o radu, nisu, i ne predviđaju takvu mogućnost, već takvim postupanjem (traženjem da radnik prekine započeti godišnji odmor), poslodavac može onemogućiti radnika u prethodno planiranom i započetom obiteljskom okupljanju, prekinuti već ostvareno daleko putovanje, te mu konačno prouzročiti i moguće znatne financijske troškove.

 

Pored toga za reći je i slijedeće. Odredbom članka 107. stavka 1. ZR/95 propisano je kako poslodavac i zaposlenik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno i određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Iz pisane komunikacije tužiteljice sa tuženikom, te sa predsjednikom Radničkog vijeća tuženika i predsjednika Sindikata kod tuženika (str. 230. do 237. spisa), za zaključiti je kako tužiteljica nije ignorirala obavijest tuženika o povratku na posao, već je u ovoj komunikaciji nastojala ishoditi zaštitu svojih prava. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju postupanje tužiteljice koja nije prekinula godišnji odmor i javila se na posao, sada u Varaždin, nikako se ne može pravno ocijeniti, a uvažavajući sve okolnosti predmetnog slučaja, kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa. U svakom slučaju kako nisu ispunjenje pretpostavke predviđene odredbom članka 107. stavka 1. ZR/95, to je predmetni izvanredni otkaz tužiteljici nedopušten. Prvostupanjski je sud stoga pravilno primijenio materijalno pravo kada je u točki I. izreke presude otkaz utvrdio nedopuštenim.

 

Odredbom članka 115. stavka 1. ZR/95 propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio i ovaj dio tužbenog zahtjeva odnosno presudio kao u točki I. izreke.

 

Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zahtijevala i naknadu plaće za godišnji odmor i vrijeme u kojem nije radila zbog otkaza, u razdoblju srpanj/kolovoz 2009. o kojem je zahtjevu prvostupanjski sud pravilno presudio u točki II. izreke, osim u dijelu zatezne kamate. Kako tuženik u žalbi nije posebno osporavao ovaj dosuđujući dio prvostupanjske presude, a koji je potvrđen ovom drugostupanjskom presudom, to se u ovom dijelu tuženik upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude. No, za primijetiti je kako je prvostupanjski sud odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice o kojem je odlučio pod točkom II. izreke dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava, na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u odnosu na dosuđene zatezne kamate na dosuđene bruto iznose naknade plaće iz točke II. izreke prvostupanjske presude, i to baš na iznose od 3.008,64 kune i 4.167,44 kune, a s obzirom da se ista sastoji od neto plaće (naknade plaće) te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, valja navesti da se u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14, dalje u tekstu: ZPD) i odredbe članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14, dalje u tekstu: Pravilnik), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno da u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće.

 

Tužiteljica je također u ovom postupku postavila tužbeni zahtjev za isplatom bruto iznosa od 483.681,70 kuna, a s osnova razlike plaće za razdoblje od rujna 2009. do listopada 2015.

 

U tom smislu prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je tužiteljica, nakon predmetnog izvanrednog otkaza ugovora o radu, od rujna 2009. do listopada 2015. radila kod drugog poslodavaca i to J. d.o.o. i s osnova tog radnog odnosa primala plaću. Prvostupanjski je sud na temelju izvedenog dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku J. B. dipl. oec., koje je za ocijeniti kao stručno, nepristrano i logičko, utvrdio da je tužiteljica u ovom razdoblju ostvarila manju plaću od one koju bi ostvarila da je nastavila raditi kod tuženika, i to baš u ukupnom bruto iznosu od 483.681,70 kuna.

 

Odredbom članka 85. stavka 3. ZR/95, je propisano kako zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje zaposlenik nije odgovoran. Kako tužiteljica nije radila kod tuženika u predmetnom razdoblju rujan 2009. - listopad 2015., u kojem bi razdoblju radila da joj tuženik nije u srpnju 2009. izvanredno otkazao ugovor o radu (koji je otkaz utvrđen nedopuštenim), to tužiteljici, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, upravo za navedeno razdoblje od rujna 2009. do listopada 2015. pripada pravo na naknadu razlike plaće, između one koja joj je isplaćena kod novog poslodavca i one koja bi joj bila isplaćena kod tuženika, a ovo i u suglasju sa odredbom članka 87. stavka 3. i 5. ZR/95. Naime radnik, konkretno tužiteljica, mora biti doveden u situaciju kao da nedopuštenog otkaza nije bilo.

 

Tuženik je u žalbi osporavao utvrđenu visinu plaće tužiteljice kod novog poslodavca, no prvostupanjski je sud valjano odbio ove prigovore kao neosnovane, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja tuženik u tom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude. Posebno je za istaknuti da okolnost što bi tužiteljica radila u trgovačkom društvu J. d.o.o., a čiji bi jedini član bila kći tužiteljice N. B. M., nije dostatna za zaključak kako je tužiteljica ostvarivala veću plaću u spornom razdoblju rujan 2009. - listopad 2015. od one koju je u obračun, na temelju podataka iz spisa i naloga suda, uzeo stalni sudski vještak J. B., a što sugerira tuženik u žalbi.

 

No, pored toga posebno je za navesti kako je tuženik u žalbi istaknuo da se on protivio preinaci tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica zahtijevala navedenu naknadu razlike plaće u ukupnom bruto iznosu od 483.681,70 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Na ovaj način da je prvostupanjski sud postupio protivno odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a. Naime ovom je odredbom pored ostalog propisano kako je nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku iste, potreban pristanak tuženika. Međutim isto tako ovom je odredbom propisano da kada se tuženik i protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

Tužiteljica je preinačila tužbeni zahtjev na način da je zatražila naknadu razlike plaće i za razdoblje rujan 2009. - listopad 2015., a ovo u podnesku od 14. prosinca 2015., a potom i u podnesku od 8. ožujka 2016. Kako prvostupanjski sud prije navedenih preinaka nije zaključio prethodni postupak (članak 190. stavak 1. ZPP-a), to nije bilo zapreke, da se u konkretnom slučaju raspravlja o tužbenom zahtjevu za isplatom naknade razlike plaće u bruto iznosu od 483.681,70 kuna, ovo bez obzira što tuženik nije pristao na preinačenje. Naime predmetna je preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

Međutim i ovdje pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava, na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u odnosu na dosuđene zatezne kamate na dosuđeni bruto iznos od 483.681,70 kuna s osnova naknade razlike plaće iz točke III. izreke prvostupanjske presude, a s obzirom da se ista sastoji od neto plaće (naknade plaće) te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, valja navesti da se u smislu odredbe članka 15. stavka 3. ZPD-a i odredbe članka 17. stavka 3. Pravilnika zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto plaća/naknada plaće koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno da u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće.

 

Odluka o parničnom trošku iz točke IV. izreke pobijane presude pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavka. 1. i članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju žalbu tuženika je trebalo djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, odnosno odlučiti kao u točkama I. a), b), c) i d) izreke ove drugostupanjske presude, a u suglasju sa odredbom članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Nadalje, žalbu tuženika je trebalo djelomično uvažiti te djelomično preinačiti pobijanu presudu i to baš na način kako je to presuđeno u točkama II a) i b) izreke drugostupanjske presude, a ovo u suglasju sa odredbom članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

U Splitu 12. ožujka 2020.