- 1 -              Poslovni broj: Usž-780/19-3

 

 

 

Poslovni broj: Usž-780/19-3

 

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Mirjane Čačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Bađure, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. J. iz S., zastupanog po opunomoćeniku M. S., odvjetniku u S., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, S., radi obnove postupka naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-49/17-11 od 16. svibnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

              Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-49/17-11 od 16. svibnja 2018.

 

Obrazloženje

 

              Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/16-01/606, URBROJ: 514-04-02-01-01-17-06 od 6. travnja 2017. te usvajanje prijedloga za obnovu postupka dovršenog rješenjem Ureda državne uprave u S.-d. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-04/97-01/2990, kao i naknadu troškova postupka.

Pobijanim rješenjem tuženika od 6. travnja 2017. odbijen je prijedlog tužitelja za obnovu postupka okončanog rješenjem Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/II-942-01/09-01/1103, URBROJ: 514-03-02-03/8-11-3 od 25. listopada 2011. kojim je odbijena žalba J. J., pravnog prednika tužitelja, izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u S.-d. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-04/97-01/2290 (pravilno: UP/I-942-04/97-01/2990), URBROJ: 2181-05-03-09-4 od 28. svibnja 2009.

Potonjim rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela od 28. svibnja 2009. odbijen je zahtjev J. J. za povrat, odnosno naknadu, imovine oduzete njegovoj sestri, pok. D. K., jer u smislu odredbe članka 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) isti nije mogao biti ovlaštenikom prava koje taj Zakon jamči.

Upravni sud u Splitu ocijenio je zakonitim osporeno rješenje tuženika pozivom na odredbe članka 123. stavaka 1. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09, dalje: ZUP).

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih razloga propisanih člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS). U bitnom navodi kako je prema presudi Upravnog suda u Splitu, posl. br. UsInoi-58/14, od 21. rujna 2016., kojom je u ranijem tijeku postupka poništeno rješenje tuženika od 17. prosinca 2013., objektivni rok za podnošenje prijedloga za obnovu zbog razloga iz članka 123. stavka 1. točke 5. ZUP-a započeo danom dostave rješenja tuženika od 25. listopada 2011. opunomoćenici J. J., odvjetnici M. V., pa je prijedlog tužitelja za obnovu postupka od 18. lipnja 2013. podnesen u propisanom roku. Prvostupanjski je sud stoga ocijenio nezakonitim rješenje tuženika od 17. prosinca 2013., kojim je bio odbačen predmetni prijedlog za obnovu, te uputio kako okolnosti vezane za eventualni protek subjektivnog roka tek treba ispitati, iz kojeg je razloga predmet vratio tuženiku na ponovno postupanje. U predmetnoj presudi prvostupanjskog suda od 21. rujna 2016. navedeno je da je nesporno utvrđeno kako je tuženo tijelo, da je znalo za činjenicu smrti J. J., bilo dužno pozvati osobu za koju ima saznanja da je njegov nasljednik kako bi sudjelovala u upravnom postupku, što upravo predstavlja onu okolnost propisanu odredbom članka 123. stavkom 1. točkom 5. ZUP-a. U odnosu na subjektivni rok smatra kako u konkretnom slučaju nije bitno je li tužitelj znao za postojanje postupka za naknadu oduzete imovine, već je li znao, i kada je saznao, za postojanje drugostupanjskog rješenja te je li mu isto dostavljeno. Naime, J. J. je preminuo 14. lipnja 2011. te ga je temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju od 9. kolovoza 2011., naslijedio tužitelj. Obzirom da je J. J. umro za vrijeme trajanja postupka za naknadu oduzete imovine, stranačku sposobnost je izgubio u trenutku smrti, o čemu je nadležno tijelo dužno paziti po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 54. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91. i 103/96., dalje: ZUP/91). Kada je u smislu odredbe članka 54. stavka 2. ZUP/91 moguće nastaviti postupak, makar je stranka umrla, rješenje mora biti dostavljeno nasljednicima pa ukoliko im nije dostavljeno, u odnosu na njih ne proizvodi nikakve pravne učinke, što je sukladno stavu Upravnog suda Republike Hrvatske zauzetom u presudi poslovni broj Us-9670/1993 od 8. lipnja 1994. U konkretnom slučaju, dostava drugostupanjskog rješenja donesenog u postupku naknade za oduzetu imovinu, koje je glasilo na pok. J. J., izvršena je odvjetnici M. V., kojoj predmetno rješenje nije moglo biti uručeno jer joj je zbog činjenice smrti stranke prestala punomoć za zastupanje, a s punomoći nasljednika nije raspolagala, shodno čemu je predmetno drugostupanjsko rješenje trebalo biti uručeno tužitelju. Upravo zbog navedenog, tužitelju je onemogućeno sudjelovanje u postupku zbog čega je prijedlog za obnovu osnovan. Nadalje smatra nezakonitim postupanje upravnog tijela kojim se od tužitelja zahtijeva dokazivanje negativnih činjenica, osobito da nije imao saznanja o donošenju i dostavi drugostupanjskog rješenja jer se negativne činjenice po svojoj prirodi ne mogu dokazivati. Stoga dokaze dostavljene u spis smatra očigledno krivo ocijenjenima, čime je povrijeđeno načelo ocjene dokaza iz članka 9. ZUP-a. Radi izloženog predlaže poništiti osporenu presudu i donijeti odluku kojom se usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti.

U odgovoru na žalbu tuženik se poziva na razloge iznesene u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu i predlaže žalbu odbiti.

Zainteresirana osoba, iako pozvana sukladno odredbi članka 71. stavku 3. ZUS-a, nije dostavila odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitivanjem osporene presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1.  ZUS-a, ovaj Sud nalazi kako žalbeni razlozi zbog kojih se osporava nisu osnovani.

Člankom 126. stavkom 1. ZUP-a propisano je da je nadležno tijelo dužno, kad primi prijedlog za obnovu postupka, ispitati je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.

              Treba reći da je ranije u ovoj upravnoj stvari Upravni sud u Splitu presudom poslovni broj: UsInoi-58/14-12 od 21. rujna 2016. poništio rješenje tuženika od 17. prosinca 2013. kojim je bio odbačen predmetni prijedlog tužitelja za obnovu postupka jer je tuženik pogrešno ocijenio kako tužitelj nije učinio vjerojatnim okolnost da je prijedlog podnio unutar propisanog objektivnog roka.

U ponovljenom upravnom postupku je, po ocjeni ovog Suda, sada pravilno utvrđeno činjenično stanje na koje je zakonito primijenjeno mjerodavno pravo.

Naime, objektivni rok iz članka 123. stavka 1. ZUP-a započeo je danom dostave rješenja tuženika od 25. listopada 2011. odvjetnici M. V., odnosno 16. studenoga 2011., koja dostava je ocijenjena zakonitom u smislu odredbe mjerodavnog članka 61. stavka 2. ZUP/91, jer je u postupku neprijeporno utvrđeno kako je za stranku u postupku, J. J., u trenutku ove dostave, nastupila činjenica smrti, a valjanost punomoći izdane odvjetnici M. V. u trenutku dostave predmetnog rješenja nije s uspjehom osporena.

Stoga je predmetni prijedlog za obnovu postupka od 18. lipnja 2013. nedvojbeno podnesen unutar propisanog objektivnog roka.

Međutim, u odnosu na subjektivni rok iz članka 123. stavka 3. ZUP-a, tužitelj je predložio provedbu dokaza njegovim saslušanjem, što uz dokaze priložene spisu u konkretnom slučaju, imajući na umu članak 70. ZUP-a, niti po ocjeni ovog Suda nije primjeren dokaz za utvrđivanje pravodobnosti prijedloga za obnovu.

Iz spisa ne proizlazi da je tužitelj podnio prijedlog za obnovu postupka unutar roka propisanog člankom 123. stavkom 3. ZUP-a, što je zakonito potvrdio prvostupanjski sud, imajući pritom na umu isprave priležeće spisu (generalnu punomoć od 23. lipnja 2005. koju je J. J. dao tužitelju za zastupanje u svim postupcima pa tako i u postupku denacionalizacije, rješenje o nasljeđivanju iza pok. J. J. od 9. kolovoza 2011. i rješenje o nasljeđivanju od 15. travnja 1993. i 16. travnja 1997. iza pok. D. K., iz kojih rješenja proizlazi kako su ostavinsku masu činila i prava s osnova denacionalizacije) za koje i ovaj Sud nalazi da je tuženik ocijenio u skladu s odredbama članka 9. ZUP-a.

Tužitelj je imao saznanja o vođenju postupka čiju obnovu predlaže pa je radi zaštite svojih eventualnih prava i pravnih interesa mogao poduzeti određene radnje u tijeku postupka, a ne tek podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka.

Ujedno treba reći da, iako je u smislu naprijed citirane odredbe 126. stavka 1. ZUP-a prijedlog tužitelja za obnovu postupka trebao biti odbačen zbog nepravodobnosti, ovaj Sud nalazi pravilnom ocjenu prvostupanjskog suda da time ne bi došlo do povoljnijeg rješenja za tužitelja.

Pored svega navedenog, valja osobito imati na umu pravilno utvrđenje upravnih tijela kako pok. J. J. nije niti mogao bio ovlaštenikom prava na naknadu imovine oduzete njegovoj sestri, pok. D. K., u smislu odredbe članka 9. Zakona o naknadi prema kojoj se prava iz tog Zakona priznaju samo nasljednicima prvog nasljednog reda prijašnjih vlasnika. Stoga sudjelovanje tužitelja, kao pravnog sljednika J. J., u postupku za naknadu oduzete imovine ne bi dovelo do drukčijeg rješenja tog postupka.

Kraj takvog stanja stvari, a s obzirom da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

Zbog navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, 12. ožujka 2020.

 

                                                                                                                      Predsjednica vijeća

                                                                                                  Marina Kosović Marković, v.r.