- 1 -              Kžzd 27/2019-8

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 27/2019-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. B., zbog kaznenih djela iz članka 158. stavak 1., 2. i 5. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - u daljnjem tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 16. travnja 2019. broj Kzd-1/2018, u sjednici održanoj 12. ožujka 2020., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika, odvjetnice S. D. K. iz V.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. U povodu žalbi optuženog G. B. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik, radnjama za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim počinio:

 

- radnjom opisanom pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude kazneno djelo bludnih radnji iz članka 193. stavak 2. u vezi članka 192. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine” broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07. - u daljnjem tekstu: KZ/97.),

 

- radnjama opisanim pod točkom 2. alineja l. i 2. izreke produljeno kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz članka 192. stavak l. u vezi članka 61. KZ/97.,

 

- radnjama opisanim pod točkom 2. alineja 3. izreke produljeno kazneno djelo bludnih radnji iz članka 193. stavak 2. u vezi s člankom 192. stavak l. u vezi s člankom 61. KZ/97.,

 

- radnjama opisanim pod točkom 3. izreke, produljeno kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavak 4. u vezi s člankom 61. KZ/97. i

 

- radnjom opisanom pod točkom 4. izreke kazneno djelo iskorištavanja djece ili maloljetnih osoba za pornografiju iz članka 196. stavak l. KZ/97.

 

II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te se optuženom G. B.,

 

- za kazneno djelo iz članka 193. stavak 2. u vezi s člankom 192. stavak l. KZ/97. (točka 1. izreke prvostupanjske presude) utvrđuje kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci,

 

- za kazneno djelo iz članka 192. stavak l. u vezi s člankom 61. KZ/97. (točka 2. alineja 1. i 2. izreke) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina,

 

- za kazneno djelo iz članka 193. stavak 2. u vezi s člankom 192. stavak 1. u vezi s člankom 61. KZ/97. (točka 2. alineja 3. izreke) utvrđuje kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci,

 

- za kazneno djelo iz članka 188. stavak 4. u vezi s člankom 61. KZ/97. (točka 3. izreke) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine,

 

- te za kazneno djelo iz članka 196. stavak l. KZ/97. (točka 4. izreke) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine,

 

- dok mu se za kazneno djelo iz članka 163. stavak 1. i 3. KZ/11. (točka 5. izreke prvostupanjske presude) prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine,

 

- pa se na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/ 11., optuženi G. B. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 9. listopada 2017. pa nadalje.

 

III. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te u cijelosti žalba optuženog G. B. odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu (osuđujući i oslobađajući dio), potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. G. B. zbog više kaznenih djela i to: pod točkom 1. izreke za kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pod točkom 2. alineja 1. izreke za kazneno djelo iz članka 158. stavak 1. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pod točkom 2. alineja 2. izreke za pet kaznenih djela iz članka 158. stavak 1 KZ/11. za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine, pod točkom 2. alineja 3. izreke za dva kaznena djela iz članka 158. stavak 2. KZ/11. za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora u trajanju od po šest mjeseci, pod točkom 3. izreke za dva kaznena djela iz članka 158. stavak 5. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora u trajanju od po tri godine, pod točkom 4. izreke za kazneno djelo iz članka 163. stavak 1 i 2. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te pod točkom 5. izreke za kazneno djelo iz članka 165. stavak 1. i 3. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci pa je optuženik, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu je uračunato vrijeme lišenja slobode od 9. listopada 2017. pa nadalje.

 

Temeljem članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - u daljnjem tekstu: ZKP/08.), optuženik je obavezan na snošenje troškova postupka u ukupnom iznosu od 39.542,86 kuna.

 

Istovremeno, temeljem članka 453. točka 3. ZKP/08., optuženik je oslobođen od optužbe da bi počinio ukupno 20 kaznenih djela iz članka 158. stavak 1. i 5. KZ/11., činjenično i pravno opisanih pod točkom 2. i 3. izreke tog dijela presude te je utvrđeno da u tom dijelu nisu nastali posebni troškovi postupka.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženi G. B. žali se osobno i po svojoj braniteljici S. D. K., odvjetnici iz V., kojom osuđujući dio prvostupanjske presude pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se taj dio pobijane presude ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a istražni zatvor protiv optuženika ukine. Ujedno je i zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Osobna žalba optuženika podnesena je iz istovjetnih razloga te je razmatrana kao jedinstvena cjelina s žalbom podnesenom po braniteljici.

 

Državni odvjetnik se žali u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok osuđujući dio pobija zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se oslobađajući dio ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se taj dio preinači i optuženik osudi za navedena kaznena djela, dok da se osuđujući dio pobijane presude preinači i optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

 

Na žalbu državnog odvjetnika odgovorio je optuženik po svojoj braniteljici u kojem djelomično podržava tu žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude, dok u odnosu na osuđujući dio predlaže da se ista kao neosnovana odbije.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – u daljnjem tekstu: ZKP/08.-I.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je braniteljica optuženika, odvjetnica S. D. K., koja je izložila navode podnesene žalbe i odgovora na žalbu, dok je uredno obaviješteni optuženik, koji se nalazi u Zatvoru u Z., pisanim puten otklonio mogućnost prisustvovanja sjednici putem audio-video veze. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08.-I.

 

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

 

Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

 

Suprotno tvrdnji optuženikove žalbe, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Upravo suprotno, izreka pobijane presude potpuno je jasna i razumljiva, a obrazloženje presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama temeljem kojih se ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda može s uspjehom ispitati. Pogrešna je teza žalbe da prvostupanjski sud tek djelomično prihvaća iskaz oštećenice kao vjerodostojan, što bi samo po sebi bilo proturječno. Nasuprot tome, prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća terećenje oštećenice kao vjerodostojno, međutim, zbog nepreciznosti optužnice u dijelu vremenskog određenja pojedinih kriminalnih radnji i činjenice da je oštećenica tijekom inkriminiranog perioda navršila 14, odnosno 15 godina života, što je odlučno za pravnu kvalifikaciju kaznenih djela, prvostupanjski sud optuženika za pojedine radnje oglašava krivim, a za pojedine oslobađa od optužbe postupajući pritom očito u njegovu korist. Za svoja utvrđenja prvostupanjski je sud naveo jasne argumente, kako u osuđujućem, tako i oslobađajućem dijelu presude koje, kao pravilne, prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

Nadalje, prigovori optuženikove žalbe vezano za ocjenu pojedinih dokaza i navodno proturječje razloga presude sa sadržajem tih dokaza, svode se na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja. Prije svega, sud nije dužan uzeti u obzir i ocijeniti svaki izvedeni dokaz, već samo one koje smatra relevantnim za utvrđivanje odlučnih činjenica. Pri tome, žalitelj u žalbi inzistira na dokazima koji, ili nisu važni za odlučivanje, ili su već cijenjeni u korist optuženika. Tako iskaz svjedoka B. B., na kojeg žalba ukazuje, prvostupanjski sud analizira i ocjenjuje ga irelevantnim budući da se prema drugim podacima u spisu odnosi na period koji nije obuhvaćen optužnicom. Isto tako, podatke iz potvrde Osnovne škole „V.“ prvostupanjski sud s pravom nije uzeo u obzir budući da se kriminalne radnje pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude odnose na period kada je oštećenica pohađala srednju školu (str. 65, VI. pasus obrazloženja presude). Nadalje, sadržaj SMS poruka (njih preko 12.000) prvostupanjski sud cijeni kroz rezultate psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice budući da su te poruke vještacima bile predočene pa nije bilo potrebe dodatno ih analizirati. S druge strane, nalaz i mišljenje telekomunikacijskog vještaka K. H., kao i iskaz svjedoka B. N., prvostupanjski sud pravilno cijeni utvrđujući da pretragom optuženikovog računala (laptop zlatne boje) nisu nađeni nikakvi inkriminirajući sadržaji pa se u žalbi predloženom daljnjom analizom i eventualnim vraćanjem prebrisanih sadržaja ne bi utvrdile nove relevantne činjenice. Konačno, i fotodokumentacija priložena po obrani cijenjena je od strane prvostupanjskog suda koji je na taj način utvrdio položaj, izgled i raspored prostorija apartmana u B., dok se fotografije vezane za obiteljsko druženje optuženika i oštećenice odnose na nesporne činjenice, koje nije potrebno dodatno utvrđivati.

 

Nadalje, optuženik u žalbi tvrdi da bi nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka prof. dr. sc. K. R. bio nezakonit dokaz u smislu članka 311. stavak 1. u vezi članka 285. stavak 1. točka 5. ZKP/08. Naime, tvrdi se da navedeni vještak nije mogao biti određen od strane suda budući ga je prethodno angažirao branitelj optuženika koji ga je upoznao sa sadržajem spisa. Stoga se radilo o osobi koja je oslobođena od obveze svjedočenje u smislu članka 285. stavak 1. točka 5. ZKP/08. pa kada je ista osoba uzeta za vještaka, njezin nalaz i mišljenje ne može se upotrijebiti kao dokaz u postupku. Time je, smatra žalitelj, ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

 

Ovi navodi žalbe potpuno su promašeni te je prvostupanjski sud osnovano odbio izdvojiti nalaz i mišljenje vještaka iz spisa. Naime, sve kada bi prigovori žalbe bili osnovani (a nisu), žalitelj propušta imati u vidu da se ovdje radi o kaznenim djelima počinjenim na štetu djeteta zbog čega, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi u članku 285. stavak 6. ZKP/08., osobe navedene u stavku 1. točka 1. do 6. tog članka ne mogu uskratiti iskaz. Kako, dakle, prof. dr. sc. K. R. nije bila oslobođena dužnosti svjedočenja, to u smislu članka 311. stavak 1. ZKP/08. nije bilo zapreke uzeti je za vještaka.

 

Isto tako, nije ostvarena daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. time što bi, kako tvrdi žalitelj, tijekom postupka optuženiku bilo teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, u žalbi se nabrajaju dokazni prijedlozi obrane odbijeni po sudu prvog stupnja i tvrdi da je time povrijeđeno načelo jednakosti oružja među strankama, kao bitna sastavnica pravičnog suđenja.

 

Po ocjeni ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud navedeno načelo nije povrijedio. Prije svega, sud nije dužan prihvatiti sve dokaze koje stranke predlože, već samo one koje ocijeni bitnima za utvrđivanje činjeničnog stanja. Pri tome, sud je dužan navesti razumne razloge zbog kojih se pojedini dokazni prijedlog odbija, a to je prvostupanjski sud opširno učinio u obrazloženju svoje presude. S druge strane, prvostupanjski je sud prihvatio brojne druge dokazne prijedloge obrane pa, između ostalog, slijedeće: ispitao je svjedoke R. T., S. B., I. K. i L. M., te proveo suočenje oštećenice i svjedoka S. B., nadalje, prihvatio je dokazni prijedlog obrane za provođenje ginekološkog vještačenja, telekomunikacijskog vještačenja, te psihijatrijskog vještačenja optuženika kao i dopunu psihijatrijskog vještačenja oštećenice. Također, po prijedlogu obrane pregledana je opsežna SMS komunikacija između oštećenice i svjedoka S. B. te optuženika, a također izvršen je uvid i u priloženu fotodokumentaciju. Zbog navedenog, dakle, uopće nije točna teza žalbe o zapostavljanju dokaznih prijedloga obrane niti ima osnova za zaključak da bi time stranke bile dovedene u neravnopravni položaj.

 

Konačno, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. jer je prvostupanjski sud na raspravi od 12. ožujka 2019. pročitao iskaze svjedoka ranije ispitanih pred istim predsjednikom vijeća, sukladno svojoj ovlasti iz članka 431. stavak 1. točka 7. ZKP/08. Stoga nedostatak suglasnosti stranaka za posredno izvođenje dokaza, na koju žalba ukazuje, uopće nije od utjecaja.

 

Što se tiče u žalbi istaknutog žalbenog osnova povrede kaznenog zakona, žalitelj tek paušalno obrazlaže da je sud prvog stupnja „vjerojatno primijenio zakon koji se ne može primijeniti“, pri čemu ne navodi u čemu bi se povreda članka 3. stavak 2. KZ/11. konkretno očitovala niti koji je zakon za optuženika blaži.

 

Zbog toga, ovaj žalbeni osnov ispitan je po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.-I te je utvrđeno da je sud prvog stupnja povrijedio zakon na štetu optuženika time što je pojedina kaznena djela pogrešno pravno kvalificirao.

 

Naime, neovisno o pravnoj oznaci djela naznačenoj u optuženici, prvostupanjski je sud bio dužan primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme učina kaznenih djela, a novi zakon samo u slučaju da je za optuženika blaži. Budući da su zakonom zapriječene kazne za kaznena djela pod točkom 1. i 4. izreke prvostupanjske presude ostale neizmijenjene, trebalo je kazneno djelo pod točkom 1. izreke označiti kao kazneno djelo iz članka 193. stavak 2. u vezi članka 192. stavak 1. KZ/97., a kazneno djelo pod točkom 4. izreke kao kazneno djelo iz članka 196. stavak 1. KZ/97. tj. po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme događaja budući da novi zakon za konkretnog optuženika nije blaži.

 

Nadalje, optuženik je pod točkom 2. alineja 1. i 2. izreke prvostupanjske presude osuđen za stjecaj ukupno šest kaznenih djela iz članka 158. stavak 1. KZ/11. Međutim, pri tome prvostupanjski sud propušta imati u vidu da se ovdje radi o radnjama spolne zlostave prema istoj oštećenici u vremenskom kontinuitetu ljetnih mjeseci 2009. i 2010. što, prema ustaljenoj sudskoj praksi, predstavlja produljeno kazneno djelo čiju je primjenu omogućavala odredba članka 61. KZ/97. koje je bilo na snazi u vrijeme događaja (za razliku od članka 52. stavak 1. i 2. KZ/11. koja to isključuje). Stoga je osuda optuženika za jedno produljeno kazneno djelo iz članka 192. stavak 1. KZ/97., bez primjene odredaba o stjecaju, za njega povoljnija i to neovisno o činjenici što je za to kazneno djelo zapriječena stroža kazna zatvora u trajanju od tri do dvanaest godina. Na taj način optuženik odgovara za jedno, a ne šest kaznenih djela, što  je za njega bitno povoljnije. Isto se odnosi i na kazneno djelo bludnih radnji pod točkom 2. alineja 3. izreke prvostupanjske presude budući da primjenom članka 193. stavak 2. u vezi članka 192. stavak 1. i članka 61. KZ/97. optuženik odgovara za jedno produljeno, a ne stjecaj dva kaznena djela.

 

Što se tiče dva kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz članka 158. stavak 1. i 5. KZ/11. za koja je optuženik oglašen krivim pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude, treba reći da se kriminalni period od rujna 2011. do 21. ožujka 2012. odnosi na vrijeme kada je oštećenica već navršila 14 godina života (dana 21. ožujka 2011.), zbog čega se prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme događaja više nije radilo o kaznenom djelu počinjenom na štetu djeteta, već na štetu maloljetne osobe. Naime, prema članku 89. stavak 9. KZ/97., dijete je definirano kao osoba koja nije navršila 14 godina života, dok je u stavku 10. tog članka propisana maloljetnost osobe do 18 godina života. Stoga je, pravilnom primjenom zakona, radnje opisane pod tom točkom izreke trebalo pravno označiti kao kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavak 1. i 4. KZ/97. za koje je propisana jednaka kazna zatvora u trajanju od tri do petnaest godina. Osim toga, KZ/97. je za optuženika povoljniji jer iz već navedenih razloga omogućava primjenu članka 61. KZ/97. pa se, dakle, ovdje radi o jednom produljenom, a ne stjecaju dva kaznena djela, kako je pogrešno ocijenio prvostupanjski sud.

 

S druge strane, pravna kvalifikacija kaznenog djela pod točkom 5. izreke prvostupanjske presude iz članka 165. stavak 1. i 3. KZ/11. (zapriječena kazna zatvora u trajanju do tri godine), u svemu je pravilna budući da je za kazneno djelo upoznavanja djece s pornografijom iz članka 197. stavak 1. KZ/97. bila zapriječena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do tri godine pa je novi zakon, koji predviđa opći zakonski minimum kazne od tri mjeseca zatvora, za njega blaži.

 

Slijedom navedenih razloga, prvostupanjsku je presudu po službenoj dužnosti trebalo preinačiti na način učinjen ad. I) izreke ove presude čime je otklonjena povreda zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. učinjena na štetu optuženika.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi opširno analizira rezultate dokaznog postupka dajući vlastitu ocjenu pojedinih dokaza, naročito iskaza ošt. M. D. kojeg smatra nelogičnim i neživotnim. kada se dovede u korelaciju s drugim, po žalitelju, važnim podacima. Osim toga, ukazuje se da je psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice provedeno površno i nestručno, a nalaz i mišljenje „poljuljan je nalazom sudskog vještaka prof. D. P. B.“, kojeg je obrana samoinicijativno pribavila, a prvostupanjski sud odbio uvrstiti u dokazni materijal. Također, ukazuje se na sadržaj preko 12.000 SMS poruka koje sud prvog stupnja propušta ocijeniti i uzeti u obzir. Konačno, ponavljaju se svi dokazni prijedlozi obrane i zaključuje da je njihovim odbijanjem činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, u periodu od njezine 11. do 15. godine života, spolno zlostavljao svoju nećakinju i time počinio terećena kaznena djela.

 

Prije svega, ošt. M. D. (sada u dobi od 20 godina života) uvjerljivo i detaljno tereti optuženika da ju je, kako poduzimanjem bludnih radnji, tako i neželjenim spolnim odnosima, kontinuirano seksualno zlostavljao u tijeku inkriminiranog perioda u svom apartmanu u B., na O. K., te u njezinom stanu u R. Oštećenica u bitnim dijelovima suglasno i dosljedno iskazuje na dokaznom ročištu tijekom istrage, kao i na raspravi, a ostala je uvjerljiva i pri suočenju sa svjedokom S. B. U tom kontekstu, postavlja se opravdano pitanje zbog čega bi oštećenica protekom više godina od događaja neistinito teretila optuženika za tako teška zlodjela, ako ne zato što ih je doista doživjela kao traumatično iskustvo i opravdano očekuje da optuženik za to odgovara. Motiv za lažno terećenje koji obrana nudi, a sastoji se u prijetnji oca oštećenice, Z. D. upućenoj optuženikovoj obitelji još 2007., kao i njegova ljubomora na financijski uspjeh optuženika, krajnje je neuvjerljiva i to ne samo zbog činjenice što bi od prijetnje do njezine realizacije proteklo preko 10 godina, već i zato što su odnosi između obitelji D. i B. u međuvremenu bili vrlo dobri, kako je vidljivo iz brojnih zajedničkih druženja i međusobnih kontakata, pa i opetovanih posjeta optuženika u P. Zbog navedenog, teza obrane da bi roditelji oštećenice zlonamjerno nagovorili svoju kćer na neistinito terećenje optuženika uopće nije realna niti životno uvjerljiva pa ju sud prvog stupnja s pravom otklanja.

 

Nadalje, zbog činjenice da se oštećenica tijekom kriminalnog perioda nije nikome povjerila niti otvoreno iskazivala netrpeljivost prema optuženiku kao svom tetku, na što žalba ukazuje, prvostupanjski sud vrlo pažljivo ocjenjuje njezin iskaz u kontekstu drugih dokaza te opravdano zaključuje da šutnja oštećenice ima svoje objašnjenje u njezinoj tada niskoj kronološkoj dobi zbog koje i nije u potpunosti shvaćala razmjere optuženikovog ponašanja, ali i u činjenici da je bila izrazito emocionalno vezana za optuženikovu suprugu, svoju tetku S. B., što nije sporno niti prema sadržaju brojnih tada međusobno razmijenjenih SMS poruka. Stoga oštećenica u svom iskazu daje prihvatljive i životne razloge zbog kojih nije ranije reagirala, a koji su u skladu i sa rezultatima njezinog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja.

 

Naime, psihijatrijski vještak prof. dr. sc. K. R. i psihologijski vještak H. S. V., prof. suglasno zaključuju da je iz priloženih SMS poruka vidljiv topao emotivan odnos tetke/nećakinje, kao i da je oštećenica u vrijeme događaja imala povjerenja i određene pozitivne emocije prema optuženiku koji odnos nije željela ugroziti. Osim toga, vještaci nalaze da je oštećenica, zbog niske dobi i seksualnog neiskustva, drugačije percipirala događaja nego danas, što je sve moglo biti razlogom prešućivanja, odnosno skrivanja vlastitih osjećaja prema okolini. Osim toga, iz iskaza oštećenice vidljiv je stanoviti posluh prema optuženiku, kao svom tetku, time više jer joj je on nametanje spolnih kontakata prikazivao kao uobičajeni način podučavanja djevojčica u sferi seksualnosti. Zbog navedenog, i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da protek vremena od inkriminiranog događaja do podnošenja kaznene prijave protiv optuženika (2. listopada 2017.) ne umanjuje istinitost onoga što je oštećenica na sudu izjavila.

 

Pri tome, psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice pokazuje da ona nema karakteristike osobnosti koje ukazuju na sklonost iskrivljavanja istine, a vrlo živo sjećanje na događaje koje opisuje, kao i emocionalni angažman prilikom reprodukcije sadržaja, isključuje mogućnost konfabulacije ili fantaziranja. S obzirom da je oštećenica tijekom psihološke obrade bila višekratno izložena ciljanoj dijagnostici koja, između ostalog, mjeri tedenciju iskrivljavanja odgovora u pozitivnom ili negativnom smjeru, to su vještaci sa visokom razinom sigurnosti zaključili da je oštećenica sposobna dati vjerodostojan iskaz.

 

Iako žalitelj i sada u žalbi pokušava obezvrijediti stručnost i profesionalnost danog nalaza i mišljenja, to po ocjeni ovog žalbenog suda ostaje bez uspjela. Naime, vještaci su, osim pisanog nalaza i mišljenja, u dva navrata na raspravi opsežno odgovarali na pitanja obrane, a po prijedlogu optuženika provedena je i dopuna vještačenja oštećenice. Stoga je, dakle, obrani pružena djelotvorna mogućnost da navedeni dokaz dovede u sumnju, u čemu, međutim, nije uspjela. Zbog toga je prvostupanjski sud s pravom odbio prihvatiti nalaz i mišljenje drugog psihologijskog vještaka kojeg je obrana privatno angažirala ocjenjujući da se time ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje. Pri tome, promašeno se žalbom osporava uporaba psiho-dijagnostičkog testa MMPI, kao zastarjelog, s obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka angažiranih po sudu prvog stupnja proizlazi da je pri testiranju oštećenice korišten noviji, razvijeniji psiho-dijagnostički test MMPI 2. Također, procjena vještaka da li oštećenica, posljedicom događaja, trpi simptome parcijalnog PTSP-a ili ne, uopće nije važna za utvrđivanje karakteristika njezine ličnosti o kojima ovisi sposobnost vjerodostojnog svjedočenja u postupku. Stoga činjenično stanje u tom dijelu nije nepotpuno utvrđeno.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud terećenje oštećenice osnovano doveo u vezu s drugim dokazima koji posredno potvrđuju njegovu istinitost. Ovdje je naročito važan iskaz svjedoka A. F., bliske prijateljice oštećenice, koja potvrđuje da joj je ona, godinu dana prije razotkrivanja kaznenih djela, povjerila da ju je tetak silovao, pa i znao snimati spolni odnos, što da je trajalo godinama. Također, oštećenica je nedugo prije podnošenja kaznene prijave o spolnom zlostavljanju govorila svojim roditeljima, svjedocima N. i Z. D. te neutralnom svjedoku I. K., koji to u svojim iskazima potvrđuju. Nakon podnošenja kaznene prijave, o svemu je pričala svom dečku, svjedoku L. M., koji to također potvrđuje. Svi navedeni svjedoci, iako imaju tek posredna saznanja, u bitnom su suglasni s terećenjem oštećenice i, kao kontrolni dokazi, potkrjepljuju njezinu vjerodostojnost.

 

Slijedom izloženog, uzimajući u obzir dosljedno i uvjerljivo te okolnosno terećenje ošt. M. D. u kontekstu rezultata psihijatrijskog-psihologijskog vještačenja te cijeneći iskaze posrednih svjedoka kojima se oštećenica povjerila, a posebno svjedoka A. F., prvostupanjski sud s pravom zaključuje da oštećenica, za razliku od optuženika, govori istinu  pa je takav njezin iskaz pouzdan osnovan za donošenje osuđujuće presude.

 

Isto se odnosi i na kaznena djela pod točkom 4. i 5. prvostupanjske presude čiju dokazanost taj sud valjano utvrđuje i obrazlaže. Činjenica da telekomunikacijsko-informatičkim vještačenjem nisu pronađeni inkriminirajući sadržaji na računalu optuženika (laptop zlatne boje), ne obezvrjeđuje iskaz oštećenice s obzirom da laptop crne boje, kojim se optuženik nesporno služio u vrijeme događaja, nije pronađen niti pregledan. Osim toga, vještak dipl. ing. K. H. ostavlja realnom mogućnost prikazivanja pornografskih sadržaja na računalu mimo pohrane na internom tvrdom disku i to putem vanjskog prijenosnog ili optičkog medija (USB, DVD, CD), a moguća je i reprodukcija putem internetske mreže čiji se tragovi gledanja mogu uspješno otkloniti.

 

Pri tome, navodima žalbe nije dovedena u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenice. Žalitelj daje pretjerani značaj činjenici da je ona, pri ginekološkom pregledu koncem 2014., izjavila da je prvi spolni odnos imala tek u IV. razredu srednje škole, što je u suprotnosti s onim izjavljenim na sudu. Naime, očito je da oštećenica u vrijeme tog pregleda nije bila psihički spremna inkriminirati optuženika niti je neželjene spolne odnošaje s njim doživljavala kao vlastito spolno iskustvo. Stoga je i životno razumljiva njezina potreba prikrivanja točnog vremena gubitka nevinosti koje, uostalom, i nije bilo od važnosti za liječenje tada aktualne upale rodnice. S druge strane, rezultati provedenog ginekološkog vještačenja po prof. dr. sc. H. H. nisu isključili mogućnost učestalih spolnih odnosa u ranoj djevojačkoj dobi oštećenice pa time niti obezvrijedili njezino terećenje.

 

Isto tako, s obzirom da oštećenica iskazuje da je u početku dragovoljno puštala optuženika u svoj stan na adresi u R., time da se prema utvrđenju suda prvog stupnja radilo o svega dva dolaska optuženika, nebitno je tehničko pitanje otključavanja ulaznih vrata stana uz ostavljanje ključa s unutarnje strane brave. S time u vezi suvišno je i provođenje „bravarskog vještačenja“ koji prijedlog obrane prvostupanjski sud s pravom odbija kao nevažan, ali i neprikladan budući da iz iskaza majke oštećenice proizlazi kako ista brava više ne postoji jer je u međuvremenu zamijenjena.

 

Što se tiče ostalih, u žalbi ponovljenih dokaznih prijedloga obrane, ovaj žalbeni sud u potpunosti prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda navedenu na stranici 71. i 72. obrazloženja prvostupanjske presude jer se, i po ocjeni ovog žalbenog suda, uistinu radi o dokazima predloženim na nebitne okolnosti ili na one koje su već dostatno razjašnjene drugim provedenim dokazima. S obzirom da ovaj žalbeni sud prihvaća kao pravilne razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude, to se, da ne bi došlo do bespotrebnog ponavljanja, na njih upućuje žalitelja.

 

Time je, dakle, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te je optuženik, uz izmjenu pravne kvalifikacije pojedinih kaznenih djela učinjenu u izreci ove presude, osnovano proglašen krivim za sve kriminalne radnje opisane u izreci pobijane presude.

 

U odnosu na odluku o kazni koja je optuženiku izrečena za počinjena kaznena djela, treba reći da su, kako pojedinačno utvrđene kazne, tako i jedinstvena kazna, ispitane u povodu žalbe državnog odvjetnika, ali i po službenoj dužnosti, sukladno članku 478. ZKP/08.-I., s obzirom da se optuženik s tog osnova nije izričito žalio.

 

U pravu je državni odvjetnik da je optuženik preblago kažnjen i to neovisno o činjenici što pravilnom primjenom zakona sada odgovara za manji broj kaznenih djela nego li pred sudom prvog stupnja. Ovo iz razloga što je, usprkos manjeg broj počinjenih kaznenih djela, ostala jednaka količina poduzetih kriminalnih radnji.

 

Naime, državni odvjetnik u žalbi osnovano akcentira izuzetnu težinu te brojnost poduzetih kriminalnih radnji na štetu vrlo mlade djevojčice i to u vremenskom kontinuitetu od gotovo četiri godine. Takvo bezobzirno ponašanje optuženika vođeno isključivo njegovom spolnom pohotom, pri čemu on obilato koristi neiskustvo i emocionalnu privrženost svoje nećakinje, ali i iskorištava povjerenje njezinih roditelja, ukazuje na povećanu upornost i društvenu opasnost počinitelja.

 

Zbog toga, neovisno o njegovoj dosadašnjoj neosuđivanosti, optuženika je, nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za svako kazneno djelo na način učinjen u izreci ove drugostupanjske presude, trebalo osuditi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora i to u trajanju od osam godina.

 

Takva kazna, po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, više odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika, kao i posljedicama kaznenog djela. Samo takva kazna u potrebnoj mjeri izražava opravdani prijekor društva prema odioznom kriminalnom ponašanju na štetu izuzetno mlade žrtve koja se, zbog razumljivih posljedica seksualnog zlostavljanja, i danas liječi, kako je vidljivo iz potvrde njezinog psihoterapeuta dr. D. Z.

 

Stoga će se samo takvom i tako odmjerenom kaznom na optuženika u dostatnoj mjeri utjecati da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, ali i upozoriti druge građane da se klone činjenja ovakvih kaznenih djela. Ovdje odmjerena jedinstvena kazna zatvora pravedna je i nužna radi jačanja svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, ali i utjecaja na optuženika da mu se, po izdržanoj kazni, omogući ponovno uključivanje u društvo.

 

Slijedom navedenih razloga, očito nema mjesta blažem kažnjavanju optuženika pa je prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti u dijelu odluke o kazni na način učinjen ad. II izreke ove presude.

 

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao razumljive i dostatne razloge zbog kojih smatra da je optuženika, za dio kriminalnih radnji navedenih u optuženici, trebalo osloboditi od optužbe zbog nedostatka sigurnih dokaza.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. u odnosu na kaznena djela opisana pod točkom 2. oslobađajućeg dijela izreke prvostupanjske presude. Naime, žalitelj tvrdi da u obrazloženju presude izostaju razlozi zbog kojih prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik tijekom ljeta 2009. i 2010. na štetu djeteta M. D. počinio ukupno pet kaznenih djela, a ne i preostalih sedam kaznenih djela spolnog odnošaja s djetetom, kako mu je optužnicom stavljeno na teret. To je, smatra žalitelj, u suprotnosti s terećenjem oštećenice koje sud prvog stupnja prihvaća kao vjerodostojno.

 

Nasuprot tome, citirana povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena. Naime, obrazloženje suda prvog stupnja treba promatrati u cjelini jer navođenjem razloga na stranici 62. i 63. prvostupanjske presude o dokazanosti pet kaznenih djela iz članka 158. stavak 1. KZ/11. (točka 2. alineja 1. i 2. izreke osuđujućeg dijela) sud prvog stupnja istovremeno daje razloge i zbog čega ostala inkriminirana kaznena djela obuhvaćena tim razdobljem nisu dokazana. Stoga u obrazloženju oslobađajućeg dijela pobijane presude nije bilo potrebe ponavljati iste razloge jer se pobijana presuda i na taj način može s uspjehom ispitati.

 

Također, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

Naime, treba reći da, u situaciji kada je državni odvjetnik optuženiku stavio na teret više istovrsnih kaznenih djela protiv spolne slobode počinjenih u stjecaju, a ne jedno produljeno kazneno djelo kako mu je to omogućavala primjena članka 61. KZ/97. koji je bio na snazi u vrijeme učina kaznenih djela, tada je bio dužan svaku od pojedinih kriminalnih radnji barem približno vremenski i prostorno precizirati, a što je u optužnici izostalo. Naime, optuženik se za razdoblje ljeta 2009. i 2010. tereti za stjecaj ukupno 12 kaznenih djela iz članka 158. stavak 1. KZ/11. od čega je samo jedno kazneno djelo pobliže opisano ( točka 2. alineja 1.), dok se za ostala kaznena djela navodi sintagma „u više navrata“, odnosno najmanje 15 puta.

 

Kod takvog činjeničnog i pravnog opisa kaznenog djela iz optužnice, prvostupanjski je sud temeljem rezultata dokaznog postupka nastojao precizirati o kojem se točno broju nedozvoljenih spolnih odnošaja radi u navedenom periodu, rukovodeći se upravo iskazom oštećenice danom u istrazi, kada se događaja bolje sjećala. Stoga je promašena teza žalitelja da bi iskaz oštećenice s rasprave, kada se ona više nije mogla sjetiti koliko je spolnih odnošaja s optuženikom imala u njegovom apartmanu u B. „ali ih je bilo više“, bio razlogom oslobođenja optuženika od optužbe za pojedina kaznena djela.

 

Upravo suprotno, prvostupanjski je sud pažljivo analizirao iskaz ošt. M. D. dan na dokaznom ročištu te prihvaćajući ga u cijelosti našao dokazanim samo onaj broj neželjenih spolnih odnosa koji iz tog iskaza sa sigurnošću proizlaze. Pri tome, prvostupanjski se sud pravilno rukovodio načelom da u situaciji kada je utvrđivanje neke činjenice, ovdje broja pretrpljenih spolnih zlostava, dvojbeno, sud je dužan tu dvojbu razriješiti na način koji je povoljniji za optuženika.

 

Isto se odnosi i na utvrđivanje broja nasilnih spolnih odnošaja koje je optuženik počinio u stanu oštećenice u R. u razdoblju od rujna 2011. do 21. ožujka 2012., za koje je osuđen pod točkom 3. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude. Naime, optuženiku se stavlja na teret da je u tom periodu, u stjecaju, počinio ukupno 15 kaznenih djela iz članka 158. stavak 5. u vezi stavak 1. KZ/11. pri čemu ni jedan događaj nije vremenski preciziran. Polazeći od terećenja oštećenice koje se, međutim, odnosi i na period koji nije obuhvaćen optužnicom (to jest do njezine 17. godine života, a optužnicom je obuhvaćen period do njezine 15. godine života) te uzimajući u obzir da je optuženik u inkriminiranom razdoblju samo jednom boravio u Republici Hrvatskoj, što je utvrđeno uvidom u njegovu putovnicu, prvostupanjski sud osnovano utvrđuje da se u tom periodu moglo raditi o znatno manjem broju ostvarenih spolnih kontakata između optuženika i oštećenice nego li se to tvrdi u optužnici. Naime, oštećenica iskazuje da je optuženik, pri svakom dolasku u Republiku Hrvatsku, nad njom izvršio dva do tri nasilna spolna čina zbog čega sud prvog stupnja, opet polazeći do načela in dubio pro reo, sa sigurnošću nalazi dokazanim učin dva kaznena djela iz članka 158. stavak 5. u svezi stavak 1. KZ/11., dok ga za preostali dio kriminalne djelatnosti, zbog nedostatka dokaza, s pravom oslobađa od optužbe.

 

Zbog navedenog, ne radi se ovdje o tome da bi optuženik bio oslobođen od optužbe zato „što se žrtva ne sjeća točnih datuma tolikih broja spolnih odnosa“, kako tvrdi žalba, već zato što terećenje oštećenice stavljeno u kontekst vremena navedenog u optužnici, kao i u korelaciji s drugim dokazima koji isključuju optuženikovu nazočnost u Republici Hrvatskoj, opravdavaju zaključak o broju počinjenih kaznenih djela upravo na način kako je to utvrdio sud prvog stupnja.

 

U odnosu na žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ne navodi razloge.

 

Kako navodima žalbi pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije s uspjehom dovedena u sumnju, a ispitivanjem pobijane presude, osim već obrazložene povrede kaznenog zakona, nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08.-I., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08.-I., presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Zagreb, 12. ožujka 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v. r.