- 1 -              Rev 590/2012-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 590/2012-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barač-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. A. R. pok. P. iz S. G. i tužitelja 2. Z. R. pok. P. iz S., koje zastupa punomoćnica M. J., odvjetnica u S., protiv tuženika D. J. iz Z., koga zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., radi ispravka uknjižbe - po tužbi, te u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz Z., koga zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika 1. A. R. pok. P. iz S. G. i 2. Z. R. pok. P. iz S., koje zastupa punomoćnica M. J., radi utvrđenja ništavosti - protutužbi, odlučujući o reviziji tuženika D. J. protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžst-207/11 od 8. rujna 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj P-612/07 od 12. studenoga 2010., u sjednici održanoj 11. ožujka 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tuženika D. J. kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj P-612/07 od 12. studenoga 2010., utvrđeno je da su tužitelji - protutuženici (dalje: tužitelji) A. R. pok. P. i Z. R. pok. P. suvlasnici za 1/2 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 7397/11 z.u. 265 k.o. S. G., i to svaki za po 1/2 dijela, pa se ovlašćuju tužitelji da temeljem te presude zatraže i postignu uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za po 1/4 dijela svaki, na nekretnini označenoj kao čest. zem. 7397/11 z.u. 265 k.o. S. G., uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika-protutužitelja (tuženika) u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Starom Gradu (toč. I. izreke).

 

Istom je presudom odbijen protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je ništava nagodba od 7. siječnja 1982., u kojoj su kao stranke označene A. A., Z. dr. R. i A. R., a koja se odnosi na dio zemljišta ranije čest.zem. 7397, a sada oznake 7397/11 z.u. 265 k.o. S. G., te zahtjev kojim bi se naložilo tužiteljima da predaju tuženiku u posjed nekretninu označenu kao čest.zem. 7397/11 z.u. 265 k.o. S. G. u površini od 416 m2 i uklone sve pokretnine koje se na njoj nalaze, te da mu naknade parnični trošak (toč. II. izreke).

 

Također, prvostupanjskom je presudom odbijen i eventualni protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da u odnosu na tužitelja Z. R. ne postoji ugovor/nagodba od 7. siječnja 1982., u kojoj su kao stranke označene A. A., Z. dr. R. i A. R., a koja se odnosi na dio zemljišta ranije čest.zem. 7397, a sada oznake 7397/11 z.u. 265 k.o. S. G., te zahtjev za predaju posjeda ove nekretnine tuženiku-protutužitelju (toč. III. izreke).

 

Odlukom o parničnim troškovima sadržanoj u pobijanoj presudi naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 15.961,00 kn.

 

Županijski sud u Splitu je, po žalbi tuženika, presudom poslovnog broja Gžst-207/11 od 8. rujna 2011., odlučio:

 

„I. Odbija se djelomično žalba tuženika-protutužitelja D. J. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim su pod toč. I. izreke ovlašteni tužitelji-protutuženici A. R. pok. P. i Z. R. pok. P. temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za po ¼ dijela svaki, na nekretnini označenoj kao čest. zem. 7397/11 z.u. 265 k.o. S. G., uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika-protutužitelja u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Starom Gradu, u dijelu pod toč. II. i III. izreke, te u odluci o troškovima postupka.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika-protutužitelja D. J., te se prvostupanjska presuda preinačuje u dijelu kojim je pod toč. I. izreke utvrđeno da su tužitelji - protutuženici A. R. pok. P. i Z. R. pok. P. suvlasnici za 1/2 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 7397/11 z.u. 265 k.o. S. G., i to svaki za po 1/4 dijela, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku radi odgovora na pitanja koja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine obje presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju tuženika.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Ocjena važnosti postavljenog pitanja uvjetovana je i time je li riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu. Dakle, da bi ovaj sud mogao pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni potrebno je da revizija ispunjava tri pretpostavke dopustivosti: određeno pravno pitanje i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu.

 

Predmetni spor (po tužbi) vođen je povodom zahtjeva tužitelja za utvrđenje da su vlasnici nekretnine koju su stekli na temelju nagodbe (koja sadržajno predstavlja ugovor o kupoprodaji) sklopljene 7. siječnja 1982., s A. A. pok. N., prednikom tuženika i kojom im je prenijeto korištenja predmetne nekretnine (koja je u naravi predstavljala građevinsko zemljište) te zahtjeva za ovlaštenje da na temelju presude upišu pravo vlasništva na svoje ime i da pritom brišu u zemljišnim knjigama upisano vlasništvo tuženika. Ove zahtjeve tužitelji temelje na tvrdnji da je riječ o pravnom poslu koji je bio zabranjen u vrijeme sklapanja (dakle, ništavan) ali koji je konvalidirao stupanjem na snagu odredbe članka 18. st. l. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01,118/01, 80/02, 81/02, dalje:tekstu: Zakon o naknadi).

 

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio zahtjev tužitelja s obrazloženjem da su tužitelji temeljem predmetnog kupoprodajnog ugovora stekli pravo vlasništva, odnosno suvlasništva sporne nekretnina. Naime, prvostupanjski je sud smatrao da je predmetna nagodba - ugovor o kupoprodaji bio suprotan odredbi članka 35. st. l. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“, broj 48/88, pročišćeni tekst, 16/90 i 53/90, dalje: ZGZ) i kao takav ništav u smislu odredbe članka 55. st. tog Zakona, ali da je konvalidiran stupanjem na snagu odredbe članka 18. st. l. Zakona o naknadi pa predstavlja valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini. Takvo shvaćanje sud temelji na zaključku da su ništavi ugovori - oni koji su bili zaključeni suprotno odredbi članka 39. st. 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, odnosno članka 5. st. 4. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“ broj 5/68) - konvalidirani stupanjem na snagu odredbe čl. 18. st. l. Zakona o naknadi, ukoliko nisu sadržavali druge nedostatke koji bi ih činili ništavim ili pobojnim.

 

Međutim drugostupanjski sud je povodom žalbe tuženika djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i zahtjev odbio u dijelu kojim se zahtjeva utvrđenje (su)vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini s obrazloženjem u kojem navodi da je suglasan s zaključkom prvostupanjskog suda o konvalidaciji predmetnog ugovora u smislu odredbe članka 73. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), ali da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da bi tužitelji zaključenjem predmetne nagodbe stekli i pravo (su)vlasništva čest. zem. 7397/11 k.o. S. G. Pritom drugostupanjski sud (pravilno) obrazlaže neosnovanost zahtjeva za utvrđivanje (su)vlasništva pozivom na odredbu čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje ZOVO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i koji se u konkretnom slučaju primjenjuje sukladno odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06,146/08), prema kojoj se vlasništvo na nekretninama na temelju pravnog posla stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Kako je tuženik i dalje u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine, to su tužitelji sklapanjem kupoprodajnog ugovora i stupanjem u posjed sporne nekretnine stekli samo valjanu pravnu osnovu (iustus titulus) za stjecanje vlasništva te nekretnine (ali ne i vlasništvo), jer im za stjecanje vlasništva nedostaje i valjana uknjižba u zemljišnu knjigu (modus acquirendi). Zbog toga je drugostupanjskom presudom preinačena prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su (su)vlasnici predmetne nekretnine, dok su prema shvaćanju drugostupanjskog suda „(…) tužitelji su ovlašteni zahtijevati da temeljem sudske presude izvrše zemljišnoknjižni prijenos prava suvlasništva ove nekretnine na svoje ime, kada ugovor o prodaji ne predstavlja takvu ispravu koja bi bila podobna za uknjižbu.“

 

Izložena pravna shvaćanje drugostupanjskog suda (a prije toga i prvostupanjskog) tuženik pokušava osporiti u reviziji postavljenim pitanjima koja glase:

 

„1, Da li, u odnosu na zahtjev tužitelja, kojim traže ovlaštenje za upis prava vlasništva na predmetnom zemljištu u zemljišne knjige, u suštini izdavanje tabularne isprave, treba primijeniti odredbu članka 371. Zakona o obveznim odnosima, jer se ne radi o vlasničkoj tužbi, nego o obveznopravnoj tužbi?

 

2. Da li naknadnom konvalidacijom pravnog posla jedna od ugovornih strana može isključiti svoje nasljednike iz prava i obveza koje su ustanovljene u korist njegovog prednika, kad za to ne postoje uvjeti predviđeni Zakonom o nasljeđivanju?

 

3. Da li je za pravilnu primjenu navedenih propisa (članak 18. st. 2. i članak 16. st. 2. Zakona o naknadi), koji predviđaju uvjete za konvalidaciju tamo naznačenih pravnih poslova, kod ocjene kvalitete zemljišta, odlučno na koji je način to zemljište unijeto u fond društvenog vlasništva, ili je pak pravilna primjena odredbe članka 16. st. 2., u vezi s člankom 18. st. 2. više puta spomenutog Zakona o naknadi?“

 

U obrazloženju važnosti postavljenih pitanja tuženik je naveo kako „(…) važnost za osiguranje jedinstvene primjene zakona, a time i ravnopravnosti građana, proizlazi iz činjenice da je Županijski sud u Splitu zauzeo stajalište protivno stajalištu revizijskog suda /pitanje pod 1./ odnosno da se radi o shvaćanjima /pitanje pod 2. i 3./ o kojima revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, pa bi se zaista moglo očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o ovim pitanjima mogli imati različita shvaćanja.“

 

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije, u smislu postojanja gore navedenih pretpostavki, ovaj sud je pošao od sadržaja postavljenih pitanja te je, imajući u vidu i sadržaj cjelokupne revizije, ocijenjeno kako revizija tuženika nije dopuštena jer ne sadrži pitanje koje bi bilo relevantno za ovaj spor, kao ni ostale elemente propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

To, prije svega, zbog toga što su postavljena pitanja sama po sebi irelevantna u odnosu na predmetni spor, odnosno zbog toga što je riječ o pitanjima o čijem rješenju ne ovisi odluka u konkretnom sporu (pitanja pod 1. i 2.) i/ili je riječ o pitanju činjenične naravi (pitanje pod 3.).

 

Pitanjem postavljenim pod 1., tuženik implicira predmet spora (netipični obveznopravni zahtjev) koji je bitno različit od faktičnog (stvarnopravnog koji proizlazi iz odredbe čl. 130. st. 1. ZV). Zbog toga se sudovi (opravdano) nisu bavili pitanjem obveznopravnog zahtjeva, pa o odgovoru na postavljeno pitanje ne ovisi rješenje spora.

 

Zbog navedenog je neodlučno i pozivanje tuženika na (navodno) suprotnu praksu revizijskog suda.

 

Nadalje, pitanje pod 2. polazi od činjenica kojima se sudovi uopće nisu bavili niti su u svojim odlukama izražavali shvaćanje o pitanju međusobnog utjecaja naknadne konvalidacije pravnog posla i nasljeđivanja, pa ni o odgovoru na to pitanje ne ovisi rješenje spora.

 

Pitanje pod 3., također polazi od činjeničnog stanja koje je u suprotnosti s onim utvrđenim u ovoj parnici (da predmetna nekretnina u naravi predstavlja građevinsko zemljište), što i ovo pitanje čini neodlučnim za spor među strankama.

 

Unatoč neadekvatnosti samih pitanja u odnosu na predmet spora, ovaj sud smatra potrebnim navesti kako revizija tuženika (u odnosu na pitanja pod 2. i 3.) ne sadrži ni razloge važnosti postavljenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, jer općeniti navod kako je riječ o pitanjima „(…) o kojima revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, pa bi se zaista moglo očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o ovim pitanjima mogli imati različita shvaćanja“, ne može opravdati podnošenje ove (izvanredne) revizije. Revizijski sud, naime, nije ovlašten sam kreirati sadržaj izvanredne revizije u smislu razloga prema kojem   „(…) bi u praksi drugostupanjski sudovi o ovim pitanjima mogli imati različita shvaćanja“, jer bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava (tako, primjerice, u Rev 157/16-2 od 9. veljače 2016. i drugima).

 

Zbog takvog (nepotpunog i nedovoljnog) sadržaja revizije, ovaj sud upućuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske (Odluka broj U-III-3859/2012 od 4. studenoga 2014., objavljenoj u "Narodnim novinama" broj 146/14.) u kojem je, u odnosu na podnošenje izvanredne revizije, navedeno:

 

„(…) Ustavni sud u tom smislu naglašava kako nije prihvatljivo da se izvanrednom revizijom stranke koriste pokušavajući pred najvišim sudom u zemlji dokazati da su nadležni sudovi u pojedinom konkretnom slučaju pogrešno protumačili ili primijenili pravo, ili povrijedili pravila postupka, ili učinili druge povrede zakona protiv kojih postoje i za koje su namijenjena druga pravna sredstva, ili jednostavno još jednom iskazati svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka, sve pod plaštom brige za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ponašanje stranaka u parničnim postupcima mora biti odgovorno, uz strogo poštovanje svrhe i smisla zakonom priznatih pravnih sredstava zaštite.“

 

Dakle, imajući u vidu sve navedeno, ovaj sud - zbog izostanka pravno relevantnih postavljenih pravnih pitanja i obrazloženja razloga njihove važnosti za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni - ocjenjuje kako revizija tuženika ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost (izvanredne) revizije, pa je valjalo njegovu reviziju protiv presude drugostupanjskog suda odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP, kako je to u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.