- 1 -              Revt 469/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 469/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog ... , Z., OIB ..., protiv tuženika J. o. d.d. (sada A. o. d.d.), Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P., Z., Pisarnica Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2963/13-2 od 15. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4325/09 od 27. travnja 2011., na sjednici održanoj 11. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2963/13-2 od 15. studenog 2016. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4325/09 od 27. travnja 2011. te predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima parničnog postupka nastalima u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena toč. I. izreke prvostupanjske presude kojom je suđeno:

 

„I. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 131.640,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 93.347,17 kn od 27. listopada 2009. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke određenoj u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, na iznos od 38.293,36 kn od 4. studenoga 2010. od isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke određenoj u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, u roku od 8 dana.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da plati tužitelju iznos od 34.980,34 kn od 27. listopada 2009. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke određenoj u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, kao neosnovan.

 

III. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 6.416,37 kn spp.

 

IV. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.245,00 kn u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskim rješenjem odbačena je tuženikova žalba izjavljena protiv točke IV. prvostupanjske presude.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podnio tuženik naznačivši sljedeća pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

- Predstavlja li povredu načela neposrednosti iz čl. 4. Zakona o parničnom postupku te je li tuženik onemogućen u raspravljanju (bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) postupanjem suda na način da utvrđuje odlučne činjenice (o kojima ovisi odluka suda o uzročno-posljedičnoj vezi između štetnog događaja i štete – plaćanja mirovine, odnosno o odgovornosti tuženika) na temelju vještačenja provedenog u drugom parničnom postupku usprkos protivljenju tuženika da se postupi na navedeni način (zbog čega je upravo tuženik i predlagao u predmetnoj parnici provesti vještačenje)?

 

- Je li sudu dopušteno ignorirati dokaze (fotografije, detektivsko izvješće) dostavljene u spis od strane jedne od stranaka u postupku (konkretno tuženika koji je dostavio ove isprave radi dokazivanja neistinitosti činjenica iznesenih u vještačenju na kojem sud temelji presudu) ili je dužan obrazložiti zašto dostavljene isprave odbija uzeti u obziru postupku ocjene dokaza provedenih tijekom postupka te jesu li na ovaj način povrijeđena temeljna prava tuženika i to pravo na pošteno suđenje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms, „jednakost oružja“) jamčenu člankom 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i člankom 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, gdje je konstituirano pravo na pravično suđenje koji pojam, prema opsežnoj judikaturi Europskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda Republike Hrvatske, ali i opsežnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, između ostalog jamči i pravo na dokaz, odnosno pravo stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima?

 

- Je li parnični sud, u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, vezan odlukom upravnog tijela (konkretno tužitelja) u pogledu uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja ili je tuženiku (osiguratelju štetnika) dopušteno u parnici dokazivati da radna nesposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s konkretnim štetnim događajem?

 

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, tuženik navodi odluke ovog revizijskog suda broj Revr-446/02-2 od 28. studenog 2002., Rev-264/1992-2 od 3. lipnja 1992., Revx-1174/11-2 od 11. srpnja 2012.,, Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1128/2010 od 27. svibnja 2010., U-III-1188/10 od 7. studenog 2013., III/190/2002 od 9. studenog 2005., Europskog suda za ljudska prava Perić protiv Hrvatske (zahtjev br. 34499/06), LB Interfinanz A.G. protiv Hrvatske (zahtjev br. 29549/04), Kaufman protiv Belgije (odluka od 9. prosinca 1986., zahtjev br. 10938/84), Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7126/14 od 18. siječnja 2017., Pž-533/14 od 9. siječnja 2017., Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2764/10 od 8. studenog 2011., Gžn-395/10 od 26. listopada 2010., Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1049/11 od 27. listopada 2011. i Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1936/11 od 15. siječnja 2014., tvrdeći da iz navedenih odluka proizlazi suprotno shvaćanje shvaćanju drugostupanjskog suda. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj istu predlaže odbaciti kao nedopuštenu.

 

Revizija tuženika je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U toj odredbi primjerice su navedeni slučajevi u kojima će se smatrati da je riječ o takvom pitanju, pa se tako u točci 1. navodi da će to biti u slučaju ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da su prvo i treće postavljena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu na ime razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine njegovom osiguraniku D. B., za razdoblje od 1. rujna 2005. do 30. rujna 2010., koje pravo na invalidsku mirovinu je ostvareno na temelju rješenja Republičkog fonda MIORH broj ... od 21. travnja 1999. zbog gubitka radne sposobnosti uslijed povrede na radu, a nakon što je osiguranik tužitelja pretrpio štetu u prometnoj nesreći koju mu je 1995. prouzročio tuženikov osiguranik. U revizijskom je postupku sporna primjena odredbi o dokazivanju uzročne veze između štetnog događaja – ozljeda koje je tužiteljev osiguranik zadobio u predmetnoj nesreći i priznavanja prava na invalidsku mirovinu 1999.

 

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako su nižestupanjski sudovi postojanje uzročno posljedične veze između štetnog događaja i nastupa invalidnosti osiguranika tužitelja utvrdili na temelju uvida u spomenuto rješenje Republičkog fonda MIORH i u presudu u predmetu koji se pred prvostupanjskim sudom vodio pod brojem P-11427/03 radi naknade štete iz predmetnog štetnog događaja, iz koje presude proizlazi da je u tom predmetu 8. svibnja 2006. izvedeno vještačenje sudskog vještaka za medicinu (dopunjeno iskazom istog vještaka na ročištu 25. siječnja 2007.) iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da postoji direktna uzročno-posljedična veza između postupanja tuženikovog osiguranika i potpunog gubitka radne sposobnosti tužiteljevog osiguranika upravo zbog povreda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju.

 

Obrazlažući zbog čega smatra pravilnim postupanje prvostupanjskog suda kada je taj sud odbio tuženikov prijedlog za provođenje medicinskog vještačenja u ovom predmetu (po vještaku specijalistu medicine rada na okolnost osporene uzročno-posljedične veze), drugostupanjski sud navodi da, iako je tužiteljevom osiguraniku invalidska mirovina određena s danom 30. prosinca 1998., dakle više od tri godine nakon što se prometna nezgoda dogodila (14. travnja 1995.), iz medicinskog mišljenja ovlaštenog vještaka izvedenog u predmetu P-11427/03 proizlazi da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na invalidsku mirovinu isključivo radi povrede zadobivenih u štetnom događaju, nakon čega je više puta bio upućen na ocjenu radne sposobnosti te da se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, što je dovelo do potpunog gubitka radne sposobnosti, dok uzrok invalidnosti nije mijenjan. Kako mišljenje tog vještaka kao i dopuna tog mišljenja od 2007. datira nakon razdoblja za koje tužitelj utužuje u ovom postupku (2005. – 2009.) drugostupanjski sud navedeno vještačenje prihvaća kao relevantan dokaz na temelju kojeg je utvrđena uzročno posljedična veza između štetnog događaja i nastale štete i u odnosu na kasnije tužiteljevo potraživanje iz 2009., dodajući da izvođenje novog medicinskog vještačenja u ovom postupku, ne bi dovelo do drugačije odluke.

 

Ovakvo shvaćanje drugostupanjskog suda se za sada ne može prihvatiti kao pravilno.

 

Naime, kada je u drugoj parnici odlučeno o odgovornosti tuženika samo na razini prethodnog pitanja, bez obzira što je u toj parnici uzročna veza utvrđena na temelju izvedenog vještačenja, sud tom odlukom nije vezan u novoj parnici, neovisno o tome što u njoj tužitelj postavlja zahtjev u vezi istog štetnog događaja i od tuženika zahtijeva isplata po osnovi regresnog zahtjeva tužitelja radi isplaćenog razmjernog dijela invalidske mirovine. Ocjena suda u pogledu uzročne veze vezala je samo sud u postupku u kojem je donesena odluka o odgovornosti tuženika za naknadu štete osiguraniku tužitelja i ona ima pravni učinak samo u postupku u kojem je o njoj odlučeno, a nema ni značaj presuđene stvari, budući da pitanje ocjene uzročne veze nije uneseno u izreku, već je sadržano samo u obrazloženju (čl. 333. ZPP). Niti činjenica da je parnični sud vezan za odluku upravnog tijela o umirovljenju osiguranika tužitelja u granicama njezine pravomoćnosti i za činjenična utvrđenja u toj odluci, ne ograničava sud da u novoj parnici utvrđuje uzročnu vezu između ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi i štete radi koje je isplaćena invalidska mirovina. Svojom odlukom naime, on ne bi rješavao nešto inkompatibilno s onim što je već odlučilo nadležno upravno tijelo budući da u ovom predmetu nema identiteta predmeta s ranijim upravnim postupkom (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008.).

 

Slijedom navedenog, time što su u postupku u dokazne svrhe bez suglasnosti tuženika uzeti u obzir nalaz i mišljenje vještaka izrađeni u drugom predmetu među različitim strankama, a istovremeno je odbijen prijedlog tuženika da se u ovom konkretnom postupku izvede medicinsko vještačenje radi utvrđivanja je li, eventualno, uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja različit od onoga iz upravnog rješenja kojim je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu - posljedice stradavanja u predmetnom štetnom događaju, to je takvim (nezakonitim) postupkom nižestupanjskih sudova stranci zapravo oduzeta mogućnost raspravljanja pred sudom. Tim više jer sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave i vještačenje se usmeno iznosi na glavnoj raspravi, a sud određuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili ih podnijeti i u pisanom obliku prije rasprave. Vještak mora obrazložiti svoj nalaz i mišljenje usmeno na glavnoj raspravi, s tim da je svrha takvog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka omogućavanje strankama da se postavljanjem pitanja vještaku razjasne eventualne primjedbe na njegov nalaz i mišljenje (čl. 4. i 259. do 260.ZPP).

 

Stoga je na opisani način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, čime je ostvaren revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP, jer je tuženik onemogućen u raspravljanju pred sudom.

 

U ponovnom postupku, u skladu s uputom iz ovog rješenja, sudovi će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, nakon čega će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu. Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo riješiti kao u toč. I. izreke.

 

Odluka o naknadi troškova revizijskog postupka osniva se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (toč. II. izreke).

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.