1              Poslovni broj Gž-836/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž-836/2020-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. V. iz B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika M. Ž. iz Z., OIB: ..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 59 P-1633/2019-7 od 20. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 59 P-1633/2019-7 od 20. prosinca 2019.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja P. V. koji glasi:

 

''I. Proglašava se da je nedopuštena ovrha Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: Ovr-7340/18-8 određena Rješenjem o ovrsi od 18. siječnja 2019.g.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u roku od 15 dana.''

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja P. V. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.550,00 kn.“

 

Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni, neobrazloženi i proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Uz navedeno, bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a nalazi u tome što je izostala savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza zasebno odnosno svih dokaza zajedno. U žalbi navodi da je sud povodom prijedloga ovrhovoditelja donio rješenje broj Ovr-7340/2018 od 18. siječnja 2019. u kojem se nigdje ne navodi da se nastavlja ovrha pod brojem Ovr-619/03 niti Ovrpl-5597/07 već se donosi rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave. Navodi da je netočno i nije u skladu sa ispravama u spisu utvrđenje suda da je rješenje broj Ovr-7340/2018 od 18. siječnja 2019. doneseno na temelju prijedloga za promjenu predmeta i sredstva ovrhe, a koji je podnesen 7. studenoga 2018., jer rješenje Ovr-7340/2018 od 18. siječnja 2019. je doneseno na temelju prijedloga za ovrhu od 7. prosinca 2018., a na temelju zaključka suda od 16. studenoga 2018. Tvrdi da je rješenje o ovrsi od 18. siječnja 2019. doneseno na temelju zaključka od 16. studenoga 2018. kojim je sud pozvao ovrhovoditelja da podnese dva ovršna prijedloga na novčanoj tražbini i na pokretninama ovršenika, a prije toga je istog pozvao da mu dostavi ovršnu presudu na temelju koje bi mogao donijeti navedeno rješenje o ovrsi što je ovrhovoditelj, ovdje tuženik, učinio 7. siječnja 2018. i na temelju tako dostavljene presude sud je donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-7340/2017 od 18. siječnja 2019. Navodi da je rješenje o ovrsi od 18. siječnja 2019. doneseno na temelju ovršne isprave – ovršne presude Općinskog suda u Valpovu broj P-289/2002 od 3. srpnja 2002. i to na temelju prijedloga od 7. prosinca 2018. Stoga da rješenje o ovrsi od 18. siječnja 2018. poslovni broj Ovr-7340/2017 i ovršni postupak temeljem istog ne predstavljaju nastavak ovršnog postupka Ovr-619/2003 odnosno Ovrpl-5593/2007. Navodi da je rješenje o ovrsi broj Ovr-7340/2018 od 18. siječnja 2019. doneseno isključivo temeljem ovršne isprave presude Općinskog suda u Valpovu poslovni broj P-289/2002 od 3. srpnja 2002. i to na prijedlog ovrhovoditelja od 7. prosinca 2018. na temelju zaključka od 16. studenoga 2018. kojom ga se poziva da to učini i to ne na način da dostavi odgovarajući prijedlog za nastavak postupka već dva nova ovršna prijedloga, temeljem čega je i postupio. Navodi da sud nije cijenio činjenicu da je provedba ranije donesenog rješenja o ovrsi na plaći ovršenika – rješenja o ovrsi Ovrpl-5593/2007 postala nemoguća još 2012. jer je Trgovački sud u Osijeku brisao poslodavca ovršenika – R. d.o.o. za trgovinu, ugostiteljstvo, turizam i usluge dana 3. prosinca 2012. rješenjem Tt-12/334-2 te je bilo nemoguće donijeti rješenje o nastavku ovrhe nakon više od šest godina nakon što je ovrha postala nemoguća. Tužitelj navodi da je u konkretnom slučaju prošlo više od 10 godina od pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave odnosno više od 10 godina od dana kada je počeo rok za dobrovoljno ispunjenje obveze pa po presudi Općinskog suda u Valpovu broj P-289/2002 od 2002. na temelju koje je sud donio rješenje o ovrsi, te je nastupila zastara potraživanja tuženika.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

 

Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a jer je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza.

 

Pazeći po služenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-7340/2018-8 od 18. siječnja 2019. proglasi nedopuštenom.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je ovrhovoditelj ovdje tuženik 20. travnja 2006. podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe na način da se donese rješenje o ovrsi kojim se određuje ovrha na plaći ovršenika, ovdje tužitelja, da je prijedlog podnesen u spisu broj Ovr-619/2003, a koji postupak je započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu 13. ožujka 2003.,

 

- da je prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe uvažen te je doneseno rješenje o ovrsi broj Ovrpl-5593/2007 od 18. prosinca 2007. kojim je određena ovrha pljenidbom i prijenosom novčane tražbine ovršenika, a rješenjem o prijenosu od 4. veljače 2008. naloženo je ovršenikovom dužniku R. d.o.o. da izvrši prijenos novčane tražbine sukladno rješenju o ovrsi,

 

- da je zaključkom od 1. listopada 2018. pozvan ovršenikov dužnik R. d.o.o. očitovati se da li je tražbina namirena, međutim, kako je utvrđeno da je društvo R. d.o.o. brisano iz sudskog registra, ovrhovoditelj, ovdje tuženik, podnio je 7. studenoga 2017. prijedlog radi promjene predmeta i sredstva ovrhe (koji naziva nastavni prijedlog za ovrhu), kojim predlaže da se ovrha odredi pljenidbom sredstava ovršenika na računima i pokretninama,

 

- da je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-7340/2018-8 od 18. siječnja 2019., određena ovrha na svim novčanim sredstvima ovršenika dok je u odnosu na predloženu ovrhu na pokretninama ovršenika ovršni postupak razdvojen,

 

- da je ovršenik, ovdje tužitelj povodom tog rješenja podnio žalbu u kojoj je istakao prigovor zastare tražbine, te je zaključkom 7. ožujka 2019. ovršenik je pozvan pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog žalbenog razloga iz  odredbe čl. 50. st. 1. točka 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje: OZ/12).

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja ocjenjuje da nije došlo do zastare tuženikovog prava na prisilnu naplatu potraživanja kao ovrhovoditelja jer je zastara prekinuta u smislu odredbe čl. 291. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO) podnošenjem prijedloga za ovrhu 13. ožujka 2003. radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine utvrđene ovršnom ispravom u predmetu broj Ovr-619/2003. Pritom navodi da bi prigovor zastare bio neosnovan i kada bi se uzelo da je postupak prvi put pokrenut prijedlogom ovrhovoditelja od 20. travnja 2006. jer bi zastara i tada bila prekinuta unutar desetogodišnjeg zastarnog roka koji teče od ovršnosti ovršne isprave.

 

Naime, utvrđuje da je ovršni postupak radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovršnom ispravom pokrenut 13. ožujka 2003. još uvijek u tijeku i vodi se pod poslovnim brojem Ovr-7340/2018, pa desetogodišnji rok zastare iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a nije počeo ponovno teći nakon što je isti prekinut podnošenjem prijedloga za ovrhu od 13. ožujka 2003. Okolnost da je ovršenikov poslodavac R. d.o.o. prestao postojati još 2012. kako tvrdi ovrhovoditelj po sudu prvog stupnja nije od utjecaja na pravilnost odluke jer predmetni postupak uslijed toga nije obustavljen već je nastavljen prijedlogom za promjenu predmeta i sredstva ovrhe koji je usvojen 18. siječnja 2019. odnosno rješenje o ovrsi kojim je ovrha određena na računima ovršenika.

 

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, a što žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u pitanje.

 

Prema odredbi čl. 233. st. 1. ZOO-a sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarjevaju za deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

 

Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

 

Prema odredbi čl. 242. st. 1. ZOO-a prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo.

 

Prema odredbi čl. 245.ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova , a vrijeme koje je proteklo ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. ( st.1. ) Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje iznova teći od priznanja. ( st. 2. ) Kad je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. ( st. 3. ) Kad je prekid zastare nastao podnošenjem prijave u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja tog postupka. ( st. 4. ) Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao  zahtjevom ovrhe ili osiguranja. ( st. 5. )  Zastara koja počinje teći iznova  poslije prekida  navršava se  kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. ( st. 6. )

 

U provedenom postupku je utvrđeno da je ovrhovoditelj ovdje tuženik pokrenuo ovršni postupak prijedlogom od 13. ožujka 2003. na temelju ovršne isprave presude Općinskog suda u Valpovu broj P-289/2002 od 3. srpnja 2002. međutim nije utvrđeno da li je i kada ovrhovoditelj u tom postupku ishodio rješenje o ovrsi kojim je određena ovrha i na kojem predmetu niti je utvrđen tijek postupka u tom predmetu.

 

U predmetu poslovni broj Ovrpl-5593/2007 radi namirenja iste tražbine a povodom prijedloga ovrhovoditelja ovdje tuženika od 20. travnja 2006. za promjenu predmeta i sredstva ovrhe u smislu odredbe iz čl. 5. st. 3. OZ-a na način da se odredi ovrha na plaći ovršenika doneseno je rješenje o ovrsi broj Ovrpl-5593/2007 od 18. prosinca 2007., a koje je postalo pravomoćno 9. siječnja 2008., a nakon što je utvrđeno da je ovršenikov dužnik R. d.o.o. brisan iz sudskog registra, zaključkom od 25. listopada 2018., ovrhovoditelj je pozvan u roku 8 dana od dana dostave tog zaključka dostaviti odgovarajući prijedlog za nastavak postupka obzirom da je ovršenikov dužnik R. d.o.o. brisan uz upozorenje da će u slučaju nepostupanja biti donesena odluka iz čl. 67. st. 2. OZ-a.

 

Ovrhovoditelj je navedeni zaključak primio 29. listopada 2018. te je preporučeno putem pošte 6. studenoga 2018. podnio nastavni prijedlog za ovrhu kojim navodi da mijenja predmet ovrhe na način da kao predmet ovrhe naznačuje novčana sredstva na novčanoj tražbini po računima što ih ovršenik ima na računu kod banaka u Republici Hrvatskoj odnosno podredno pokretne stvari u kući ovršenika u B.

 

Također, ranije vođen postupak pod brojem Ovrpl-5593/2007 nije obustavljen već se nastavio voditi pod novom oznakom Ovr-7340/2018.

 

Prema tome iz stanja ranije vođenog spisa Ovrpl-5593/2007 ne proizlazi da je taj postupak obustavljen rješenjem suda prvog stupnja.

 

U konkretnom slučaju kada je u predmetu poslovni broj Ovrpl-5593/2007 ovrha postala nemoguća, zbog čega je ovrhovoditelj Zaključkom pozvan dostaviti odgovarajući prijedlog za nastavak postupka, valja uzeti da je povodom podnošenja prijedloga Ovrpl-5593/2007 nastupio prekid zastare u smislu odredbe čl. 242. st. 1. i 2. ZOO-a jer tuženik kao ovrhovoditelj nije odustao od ovršnog prijedloga, niti radnji koje je poduzeo radi realizacije novčane tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, njegov ovršni prijedlog nije bio odbačen niti odbijen niti je doneseno rješenje o obustavi ovrhe tako da prekinuta zastara nije ponovno počela teći.

 

Prema tome iz stanja spisa proizlazi da ovršni postupak koji je ovdje tuženik radi namirenja predmetnog potraživanja, vodio protiv tužitelja u ovršnom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod oznakom Ovr-619/2003 odnosno Ovrpl-5593/2007 nije obustavljen, jer je ovrhovoditelj ovdje tuženik nakon što je obaviješten o činjenici da je ovrha postala nemoguća, poduzeo radnje za nastavak postupka na drugom predmetu odnosno sredstvu ovrhe. Naime, prema odredbi čl. 67. st. 2. Ovršnog zakona ( “ Narodne novine “ broj 57/96., 29/99., 42/00.,173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05, i 67/08) a koji se u ovom predmetu primjenjuje pozivom na odredbu iz čl. 369. st. 1. OZ/12 ovrha će se obustaviti ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti dok je stavkom 5. istog članka propisano da rješenjem o obustavi ovrhe ukinut će se sve provedene radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih osoba.

 

Prema tome, činjenica da u postupku koji je vođen sud nije donio rješenje o obustavi ovrhe, od odlučnog je značaja na pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da je prigovor zastare neosnovan jer se radi o nastavku ovrhe drugim predmetom ili sredstvom. Za dodati je da je tuženik kao ovršenik 6. studenog 2018. podnio podnesak koji naziva “ nastavni prijedlog za ovrhu “, a kojim predlaže promjenu predmeta i sredstva ovrhe tražeći donošenje rješenja o ovrsi na novčanim sredstvima ovršenika i pritom se poziva na odredbu iz čl. 5. st. 3. OZ-a, pa takav prijedlog ima značenje prijedloga za promjenu predmeta ili sredstva ovrhe, budući da je podnesen u situaciji kada je ovrha određena ranijim rješenjem o ovrsi i dalje u tijeku i ne može se provesti na određenom predmetu i određenom sredstvu ovrhe.

 

Zbog navedenog okolnosti koje tužitelj navodi u žalbi, a odnose se na zaključak suda od 16. studenog 2018. kojim poziva ovrhovoditelja da dostavi dva nova ovršna prijedloga        (radi razdvajanja postupka ovrhe na pokretninama i novčanim sredstvima), a prije toga i ovršnu ispravu, što je ovršenik , ovdje tuženik i učinio, nema značaj podnošenja “ novog “ prijedloga za ovrhu, jer je ovrha određena ranijim rješenjem (Ovr-619/03 ili Ovrpl-5593/07) i dalje bila u tijeku.

 

Obzirom na navedeno u konkretnom slučaju podnošenjem prijedloga 13. ožujka 2003 (Ovr-619/03) ili u krajnjem slučaju podnošenjem prijedloga 20. travnja 2006.                              (Ovrpl.5593/07), zastara je prekinuta u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a kako zbog nemogućnosti naplate ovršni postupak nije obustavljen niti je ovrhovoditelj povukao prijedlog (čl. 242. st. 1. ZOO-a), proizlazi da zastara u smislu odredbe čl. 245.  ZOO-a nije ni počela ponovno teći.

 

Prema tome ovrha koja se u ovom parničnom predmetu predlaže proglasiti nedopuštenom, a određena rješenjem Ovr-7350/18 od 18. siječnja 2019., a povodom prijedloga ovdje tuženika kao ovrhovoditelja od 7. studenog 2017., i koje rješenje je donijeto u postupku koji se vodio kod istog prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Ovr-619/03 ili u krajnjem slučaju pod poslovnim brojem Ovrpl-5593/07, u kojem ovršni postupak nije obustavljen, dovršen niti je ovrhovoditelj prijedlog za ovrhu povukao, nije nedopuštena jer tuženik traži naplatu tražbine koja nije zastarjela u smislu odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a.

 

Slijedom navedenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 11. ožujka 2020.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Milena Vukelić-Margan

 

 

 

Općinskom građanskom sudu u Zagrebu

 

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja