1

Poslovni broj: 8 Kž-553/2019-8

Poslovni broj: 8 Kž-553/2019-8

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Nade Marincil, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Ljiljane Kolenko, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Ane-Marije Runjić, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 143. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj 2 K-37/2019-14 od 6. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2020. u prisutnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Ksenije Vidović Vincek, optuženog i branitelja

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog I. Ž. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

              Općinski sud u Virovitici presudom poslovni broj gornji od 6. studenoga 2019. proglasio je krivim optuženog I. Ž. zbog kaznenog djela protiv privatnosti – neovlaštenim zvučnim snimanjem i prisluškivanjem, opisano u čl. 143. st. 1. i 2. KZ/11, te ga na temelju čl. 143. st. 1. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Na temelju čl. 56. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda i to na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko za vrijeme od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 (valja primijetiti da sud prvog stupnja u pobijanoj presudi nije naznačio brojeve Narodnih novina u kojima je ovaj Zakon objavljen sa svojim izmjenama i dopunama) u svezi čl. 145. st. 2. toč. 6. i 8. ZKP/08 optuženiku je naloženo da na ime troškova kaznenog postupka s naslova paušala isplati ovom sudu iznos od 500,00 kuna, te punomoćniku oštećenika, odvjetniku Ž. P. na ime nagrade za zastupanje uplati iznos od 2.187,50 kuna, na žiro račun broj HR8125000091102161490 u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja B. K., odvjetnika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine u predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem.

 

Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-609/2019-2 od 20. prosinca 2019. vratio ovome sudu drugog stupnja.

 

Sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočili su zamjenica ŽDO, Ksenija Vidović Vincek, optuženi I. Ž. i branitelj B. K., odvjetnik.

 

Žalba nije osnovana.

 

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj nalazi u tome da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ne utvrđuje niti obrazlaže što u kaznenopravnom smislu u odnosu na činjenični supstrat predmetnog kaznenog djela znače pojmovi - tko je ovlašten snimati, a tko ne, koje su javno izgovorene riječi, a koje nisu, kome su namijenjene riječi drugoga, što znači svojstvo javne ličnosti, pri čemu posebno upire da prvostupanjski sud nije utvrdio niti obrazložio činjenicu da li je oštećenik javna ličnost, te da li je oštećenika nazvao u svojstvu novinara, i kakvog to utjecaja ima na njegovu kaznenopravnu odgovornost, zbog čega se pobijana presuda uopće ne može ispitati niti razumjeti.

 

Takvim žalbenim navodima, optuženik očito sugerira postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku - („Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. -odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08), koja je ostvarena kada presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Na ovom mjestu valja primijetiti da bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 u navedenom pravcu postoji samo ako se izostanak razloga odnosi na odlučne činjenice. Ovdje odmah valja primijeti da su odlučne one činjenice koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona (čl. 3. st. 2. KZ/11). O tome koje činjenice se u ovom predmetu ukazuju kao odlučne biti će više riječi u daljnjem tekstu.

 

Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude iznio jasne i neproturječne razloge o postojanju svih odlučnih činjenica u ovom predmetu, tako da nije ostvarena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka u pravcu kako to u žalbi sugerira optuženik.

 

Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Suprotno žalitelju, po stavu Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne i druge relevantne činjenice u ovom predmetu. Svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama prvostupanjski sud temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi.

 

Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud je izveo pravilan zaključak da je optuženik na način kako se to pobliže činjenično opisuje u izreci pobijane presude, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, ostvario sva zakonom propisana obilježja kaznenog djela protiv privatnosti – neovlaštenim zvučnim snimanjem i prisluškivanjem, opisano u čl. 143. st. 1. i 2. KZ/11, za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

 

Na ovom mjestu valja primijetiti da optuženik u stvari ne osporava pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, već smatra da sud, premda ih je utvrdio, nije uzeo u obzir određene, po mišljenju žalitelja, odlučne činjenice, koje upućuju na zaključak da u konkretnom slučaju nisu ostvarena sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela. Razlozi zbog kojih po stavu ovog suda, kao suda drugog stupnja, činjenice na koje u žalbi upire optuženik u konkretnom slučaju nemaju značaj odlučnih činjenica biti će pobliže obrazloženi u daljnjem tekstu u kojem se razmatra žalbena osnova povrede kaznenog zakona.  

 

Povredu kaznenog zakona optuženik nalazi u pogrešnoj primijeni kaznenog zakona na utvrđeno činjenično stanje, koje se po mišljenju žalitelja ne podvodi pod bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 143. KZ/11, čiji sadržaj u žalbi citira, pri čemu upire i na stavak 4. citirane odredbe prema kojoj nema kaznenog djela ukoliko su radnje učinjeno u javnom interesu.

 

Takve svoje tvrdnje optuženik u bitnome argumentira činjenicama iz kojih slijedi da je oštećenog koji je javna ličnost (saborski zastupnik) nazvao u svojstvu novinara, slijedom čega se po njegovom mišljenju u konkretnom slučaju ne radi o neovlaštenom snimanju i nejavno izgovorenim riječima koje nisu bile namijenjene osobi koja ih snima, budući je oštećeni znao za takvo njegovo svojstvo. Uz to u žalbi ističe da je snimanje i objavljivanje izgovorenih riječi integralni dio novinarstva.

 

Obzirom na takve žalbene navode najprije je potrebno razmotriti bitna obilježja predmetnog kaznenog te njegovu suštinu i smisao.

 

Prema čl. 143. st. 1. KZ/11 ovo kazneno djelo čini tko neovlašteno zvučno snimi nejavno izgovorene riječi drugog ili tko posebnim napravama neovlašteno prisluškuje nejavno izgovorene riječi drugoga koje mu nisu namijenjene, a ako snimljene riječi iz tog stavka uporabi ili učini dostupnim trećoj osobi ili u bitnim crtama javno iznese, ostvaruje obilježja tog djela iz čl. 143. st. 2. KZ/11.

 

Iz navedenog prije svega proizlazi da je zaštićeno pravno dobro kod citiranog djela - nejavno izgovorena riječ kao sastavni dio prava na privatnost. Štiteći to dobro zakonodavac nastoji osigurati da jednokratno izgovorene riječi ne ostanu trajno zabilježene i podložne reprodukciji, čime se omogućava sloboda nejavne usmene komunikacije.

 

Što se pak tiče citiranih bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela, ovaj drugostupanjski sud prije svega primjećuje da žalitelj pogrešno tumači pojam – nejavno izgovorene riječi. Naime, izgovorene riječi su nejavne kada nisu usmjerene ni neposredno razumljive neograničenom krugu osoba ili širem krugu međusobno nepovezanih osoba. Budući je u konkretnom slučaju oštećeni riječi nesporno izgovorio u telefonskom razgovoru s optuženikom, to one očito i izvan svake sumnje nisu bile namijenjene i neposredno razumljive neograničenom krugu osoba ili širem krugu međusobno nepovezanih osoba, već isključivo optuženiku, slijedom čega je suprotno žalitelju prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o nejavno izgovorenim riječima oštećenika.

 

Nadalje, a vezano za žalbene tvrdnje kojima se sugerira da u konkretnom slučaju nije ostvareno niti daljnje bitno obilježje predmetnog kaznenog djela – da se radilo o nejavno izgovorenim riječima koje nisu bile namijenjene osobi koja ih snima, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, primjećuje da žalitelj očito ispušta iz vida da se u ovom postupku tereti za modalitet počinjenja predmetnog kaznenog djela koje čini onaj tko u bitnim crtama javno iznese neovlašteno zvučno snimljene nejavno izgovorene riječi drugog, a ne za modalitet počinjenja tog kaznenog djela koje čini onaj tko posebnim napravama prisluškuje nejavno izgovorene riječi drugoga koje mu nisu namijenjene te takve riječi u bitnim crtama javno iznese.

 

Naime, imajući u vidu prethodno citirana obilježja modaliteta počinjenja predmetnog kaznenog djela za koje se optuženik tereti u ovom postupku i za koji je pobijanom presudom proglašen krivim, valja uočiti da je za taj modalitet odlučno da se radi o nejavno izgovorenim riječima drugoga, za razliku od prisluškivanja kod kojeg se mora raditi o nejavno izgovorenim riječima koje nisu namijenjene počinitelju, tako da za radnju počinjena predmetnog modaliteta počinjenja ovog kaznenog djela odgovara i onaj tko snimi vlastiti razgovor s drugom osobom bez njezinog pristanka.

 

Stoga niti žalba optuženika u tom pravcu nije osnovana.

 

Na ovom mjestu valja dodatno primijetiti da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o zvučnom snimanju nejavno izgovorenih riječi, budući su iste snimljene pomoću aplikacije na mobitelu oštećenika tijekom telefonskog razgovora između njega i optuženika, a ne o prisluškivanju. Naime, zvučno snimanje predstavlja bilježenje izgovorenih riječi drugog na nosač zvuka ili medij za pohranu podatka koji omogućava svakodobnu akustičku reprodukciju, dok se kod prisluškivanja radi o bilježenju nejavno izgovorenih riječi drugoga koje nisu namijenjeni počinitelju putem posebnih naprava (to su naprave koje pojačavanjem zvuka ili njegovim daljinskim prijenosom pojačavaju ili omogućuju čujnost izgovorenih riječi).

 

Isto tako, optuženik nije u pravu kada pozivajući se na činjenicu da je oštećenog koji je javna ličnost nazvao u svojstvu novinara, a što mu je i predočio, drži pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radilo o neovlaštenom snimanju, pri čemu dodatno upire da je snimanje i objavljivanje izgovorenih riječi integralni dio novinarstva.

 

Kada se u čl. 143. st. 1. ZKP/08 propisuje da zvučno snimanje nejavno izgovorenih riječi drugog mora biti neovlašteno, time se naglašava da kod ovog kaznenog djela dolazi u obzir isključenje bića kaznenog djela (uslijed pristanka snimane osobe), odnosno zbog postojanja nekog od razloga isključenja protupravnosti.

 

Međutim, da bi se moglo govoriti o pristanku na zvučno snimanje, govornik logikom stvari mora znati za snimanje. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kao nedvojbeno da optuženik nije predočio oštećeniku da zvučno snima njihov telefonski razgovor (koju činjenicu ni sam optuženik u svojoj obrani ne osporava), iz čega slijedi da optuženik nije znao da se razgovor snima. Stoga to što je optuženik predočio oštećeniku svoje svojstvo novinara, a da mu pritom nije izrijekom naveo da se razgovor snima, sama po sebi nipošto ne znači da je oštećenik time što se upustio u razgovor s njime konkludentno pristao da se razgovor snima. Naime, slijedom svega rečenog o konkludentnom pristanku na snimanje razgovora se logikom stvari može raditi samo kada govornik zna za snimanje, pa unatoč tome govori, a o kakvoj situaciji se u konkretnom slučaju evidentno ne radi, jer, kao što je to već rečeno, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da optuženik nije predočio oštećenom da se njihov telefonski razgovor snima.

 

Slijedom navedenog žalba optuženika nije osnovan ni u navedenom pravcu.

 

Što se tiče razloga za isključenje protupravnosti, žalitelj u žalbi konkretno upire na stavak 4. čl. 143. KZ/11 u kojem je propisano da nema kaznenog djela ako su radnje učinjene u javnom interesu koji je pretežniji od interesa zaštite privatnosti snimane osobe, te smatra da takav interes postoji već samim time što je optuženiku predočio da je novinar, budući novinarstvo predstavlja djelatnost u javnom interesu.

 

Suprotno takvom stavu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju sadržaja inkriminiranog razgovora, a iz kojeg je ujedno vidljiv i motiv te povod zbog kojeg je optuženik putem telefona nazvao oštećenika, pravilno zaključio da tema razgovora nije bila od javnog ili drugog interesa koji bi bio pretežniji od interesa zaštite privatnosti oštećenika.

 

Prije svega, valja primijetiti da se javni interes koji preteže nad interesom zaštite privatnosti u prvom redu ogleda u interesu progona kaznenih djela i njihovog kažnjavanja, pri čemu interesi progona obuhvaćaju otkrivanje i dokazivanje kaznenih djela i drugih kažnjivih ponašanja.

 

Iz sadržaja snimljenog razgovora u bitnom proizlazi da optuženik ukazuje oštećeniku na prijetnje koje mu je (navodno) uputio oštećenikov sin, te traži od oštećenika da razgovora s njim i urazumi ga, na što mu oštećeni uzvraća da se njegov sin nema što pozivati na njega, da mu ništa nije rekao, da je isti punoljetan, da zna čitati i pisati, te da neka ga nazove, a njega pusti na miru, međutim, optuženik ustraje u takvim zahtjevima, te čak traži i broj mobitela oštećenikovog sina, što oštećenik odbija, te na kraju, uz izgovaranje psovki, prekida daljnji razgovor.

 

Navedeno jasno upućuje da tema razgovora nije bilo kazneno djelo koje bi počinio oštećenik, već navodna prijetnja koju je optuženiku uputio njegov sin (riječ navodno se koristi iz razloga što iz podatka u spisu proizlazi da oštećenikov sin još uvijek nije pravomoćno osuđen zbog počinjenja tog kaznenog djela), kao i da oštećeni nije bio očevidac tog događaja, niti o njemu ima relevantnih saznanja, slijedom čega se u konkretnom slučaju očito ne radi o tome da je optuženik inkriminirane radnje poduzeo u javnom interesu koji bi se ogledao u interesu otkrivanja ili dokazivanja kaznenog djela i drugog kažnjivog ponašanja kao niti o nekom drugom interesu koji bi bio pretežniji od interesa zaštite privatnosti oštećenika, a kako je to suprotno žalitelju pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

Na ovom mjestu, a u svjetlu prethodno navedenog, valja primijetiti da optuženik pogrešno smatra da činjenice koje govore o tome da je oštećenik javna osoba, te da mu je bilo poznato da razgovara s novinarom, već same po sebi upućuju na zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o temi od javnog interesa.

 

Uz to optuženik u žalbi sugerira da su mu pobijanom presudom kojom je proglašen krivim zbog počinjenja predmetnog kaznenog djela povrijeđena i ljudska prava a kako je postupao u svojstvu novinara i medijske slobode, zaštićene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih loboda.

 

Vezano za pitanje javnog interesa u kontekstu medijskih sloboda, o njihovom značaju i ograničenjima Europski sud za ljudska prava očitovao se u presudi - Couderc i Hachette Filipacchi Associes protiv Francuske od 10. studenog 2015. U toj presudi Europski sud zaključuje da zaštita medijskih sloboda može ustupiti pred zahtjevom prava na privatnost iz čl. iz čl. 8 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kada je riječ o informacijama koje su privatne i intimne prirode te ne postoji javni interes za njihove širenje.

 

Dakle, premda su medijske slobode od iznimne važnosti u demokratskim društvima, one nisu apsolutne, te ne mogu priječi određene granice, osobiti u pogledu zaštite ugleda i prava drugih.

 

Budući iz prethodno izložene argumentacije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o nejavno izgovorenim riječima za čije širenje ne postoji javni ili drugi interes koji bi bio pretežniji od interesa zaštite privatnosti, a što govori o tome da inkriminirani medijski sadržaj ne predstavlja doprinos debati od javnog interesa, to žalitelj nije u pravu kada u žalbi smatra da su mu je prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime sadržajno sugerira postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

Isto tako, s obzirom da iz svega prethodno navedeno proizlazi da je prvostupanjski sud na nedvojben način utvrdio postojanje svih činjenica koje tvore obilježja predmetnog kaznenog djela kao i one o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, to žalitelj nije u pravu niti kada smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno načelo propisano u čl. 3. ZKP/08 kojim je propisano da sud dvojbu o postojanju odlučnih činjenica rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika.

 

Naposljetku, kao neosnovana ukazuje se i žalba optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji. Naime, premda žalitelj u žalbi ne navodi tu žalbenu osnovu, sukladno čl. 478. ZKP/08 žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog kaznene sankcije

 

Po ocjeni ovog suda, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije.

 

Polazeći od tako utvrđenih okolnosti, sud prvog stupnja je optuženika s pravom osudio na kaznu zatvora od 4 /četiri/ mjeseca, pravilno smatrajući da se u konkretnom slučaju opravdano može očekivati da optuženik i bez izvršenja takve kazne ubuduće neće činiti kaznena djela, te mu je izrekao uvjetnu osudu, prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od jedne godine ne počini kazneno djelo, kakvu kaznenu sankciju i ovaj sud, kao sud drugog stupnja nalazi primjerenom i podobnom za ostvarenje zakonom propisane svrhe kažnjavanja - izražavanje društvene osude optuženiku zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecaj na okrivljenika i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje okrivljeniku ponovno uključivanje u društvo (čl. 41. KZ/11).

 

Slijedom svega iznesenog žalba optuženika nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-19 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 11. ožujka 2020.