- 1 -              I Kž-Us 153/2016-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 153/2016-7

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Damire Delost kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. K.1 i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), opt. A. M., opt. D. K.2, opt. D. B., opt. M. T., opt. V. B. i treće osobe T. P., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. prosinca 2015. broj K-us-22/12, u sjednici održanoj 11. ožujka 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika braniteljice opt. D. B., odvjetnika Z. Ž.

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e :

 

I.              Na temelju čl. 199. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), obustavlja se kazneni postupak protiv opt. V. B. zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/11., opisanog pod toč. 11. izreke pobijane presude.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08. te nužni izdaci opt. V. B. i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed te odluke, žalba opt. V. B. je bespredmetna.

 

II.              Djelomično se prihvaća žalba opt. A. M., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda pravnoj oznaci djela i u odnosu na opt. D. K.1 i opt. D. K.2 na način da se utvrđuje da je opt. D. K.1 radnjom činjenično opisanom po toč. 1. izreke pobijane presude počinio jedno kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje: KZ/97.), a radnjama činjenično opisanim pod toč. 1., 2., 3., 4., 5. i 6. izreke pobijane presude jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11., opt. A. M. radnjama činjenično opisanim pod toč. 7., 8., 9., 10. i 11. izreke pobijane presude jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11., a opt. D. K.2 radnjama činjenično opisanim pod toč. 8. i 11. izreke pobijane presude jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11.

 

III.              Uslijed odluke pod toč. II. izreke preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se:

 

opt. D. K.1 za kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ/97., opisano u toč. 1. izreke pobijane presude, na temelju tog propisa uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b. KZ/97. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a za jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11., opisano u toč. 1., 2., 3., 4, 5. i 6. izreke pobijane presude, na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine te se opt. D. K.1 uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, s tim da mu se na temelju čl. 57. KZ/11. izriče djelomična uvjetna osuda na način da se ima izvršiti dio kazne zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci neće se izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, s time što mu se, na temelju čl. 54. KZ/11., u neuvjetovani dio jedinstvene kazne zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. svibnja 2011. do 11. srpnja 2011.,

 

opt. A. M. zbog jednog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11., opisanog u toč. 7., 8., 9., 10. i 11. izreke pobijane presude, na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci, s tim da mu se na temelju čl. 57. KZ/11. izriče djelomična uvjetna osuda na način da se ima izvršiti dio kazne zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, a dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca se neće izvršiti ako u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, dok mu se na temelju čl. 54. KZ/11. u neuvjetovani dio izrečene kazne zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. svibnja 2011. do 15. srpnja 2011.,

 

opt. D. K.2 zbog jednog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11., opisanog u toč. 8. i 11. izreke pobijane presude, na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci koja mu se na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11. zamjenjuje radom za opće dobro tako da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje s 2 (dva) sata rada.

 

Ako se opt. D. K.2 u roku 8 (osam) dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne bude moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu ili ako ne da pristanak na rad za opće dobro, započet će, na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11., postupak izvršenja kazne na koju je optuženik osuđen.

 

Ako opt. D. K.2 svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju, sud će, na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11., donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

IV.              U povodu žalbi USKOK-a, opt. A. M., opt. D. K., opt. D. B., opt. M. T. i treće osobe T. P., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08., utvrđuje da:

 

- novčani iznos od 200,00 (dvijestotine) eura predstavlja imovinsku korist koju je opt. D. K.1 ostvario radnjom činjenično opisanom pod toč. 1. izreke pobijane presude, navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže opt. D. K.1 da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 200,00 (dvijestotine) eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate,

 

-              novčani iznos od 2.643,97 kn (dvijetisućešeststotinačetrdesettrikune-idevedesetsedamlipa) predstavlja imovinsku korist koja je za treću osobu T. P. ostvarena radnjom činjenično opisanom pod toč. 6. izreke pobijane presude, navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže trećoj osobi T. P. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 2.643,97 kn (dvijetisućešeststotinačetrdesettrikuneidevedesetsedamlipa),

 

- novčani iznos od 763,79 kn (sedamstotinašezdesettrikuneisedamdeset-devetlipa) predstavlja imovinsku korist koju je opt. M. T. ostvario radnjom činjenično opisanom pod toč. 11. izreke pobijane presude, navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže opt. M. T. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 763,79 kn (sedamstotinašezdesettrikuneisedamdeset-devetlipa),

 

sve u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

V.              Odbijaju se u ostalom dijelu kao neosnovane žalba opt. A. M. te u cijelosti žalbe USKOK-a, opt. D. K., opt. D. B., opt. M. T. i treće osobe T. P. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašeni su krivima:

 

- opt. D. K.1 zbog počinjenja jednog kaznenog djela primanja mita iz čl. 293. st. 1. KZ/11., opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude, za koje mu je na temelju tog propisa uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, četiri kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisana u toč. 1., 3., 5. i 6. izreke, za koja su mu na temelju tog propisa uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po četiri mjeseca i dva kaznena djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. i čl. 37. KZ/11., opisana u toč. 2. i 4. izreke, za koja su mu, na temelju čl. 291. st. 1. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11., utvrđene kazne zavora u trajanju od po četiri mjeseca, te je opt. D. K.1 na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, s tim da mu je na temelju čl. 57. st. 1. KZ/11. izrečena djelomična uvjeta osuda na način da je određeno da će se dio kazne na koju je optuženik osuđen u trajanju deset mjeseci izvršiti, a dio kazne u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ako u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, dok mu je na temelju čl. 54. KZ/11. u neuvjetovani dio izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. svibnja 2011. do 11. srpnja 2011.,

 

- opt. A. M. zbog jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisanog u toč. 7. izreke pobijane presude, za koje mu je na temelju tog propisa uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci i četiri kaznena djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. i čl. 37. KZ/11., opisana u toč. 8., 9., 10. i 11. izreke, za koja su mu na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. utvrđene kazne zavora u trajanju od po pet mjeseci te je opt. A. M. na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, s tim da mu je na temelju čl. 57. st. 1. KZ/11. mu je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da je odlučeno da će se dio kazne na koju je osuđen u trajanju od šest mjeseci izvršiti, a dio kazne u trajanju od jedne godine i dva mjeseca se neće izvršiti ako u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, a na temelju čl. 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. svibnja 2011. do 15. srpnja 2011.,

 

- opt. D. K.2 zbog jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisanog u toč. 8. izreke, za koje mu je na temelju tog propisa uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci i jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. i čl. 37. KZ/11., opisanog u toč. 11. izreke, za koje mu je na temelju čl. 291. st. 1. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11 utvrđena kazna zavora u trajanju od pet mjeseci, te je opt. D. K.2 na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, s tim da mu je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11. ta kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada pri čemu je odlučeno da se na temelju čl. 55. st. 5., 6. i 7. KZ/11. rad za opće dobro izvršava samo uz pristanak osuđenika i da će, ako se osuđenik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne bude mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo o tome obavijestiti suca izvršenja, a da će sud, u slučaju da osuđenik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju, donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom djelu,

 

- opt. D. B. zbog jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisanog u toč. 4. izreke, za koje je na temelju tog propisa uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, s tim da mu je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11. ta kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada pri čemu je odlučeno da se na temelju čl. 55. st. 5., 6. i 7. KZ/11. rad za opće dobro izvršava samo uz pristanak osuđenika i da će, ako se osuđenik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne bude mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo o tome obavijestiti suca izvršenja, a da će sud, u slučaju da osuđenik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju, donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom djelu,

 

- opt. M. T. zbog jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/11., opisanog u toč. 11. izreke, zbog kojeg je na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. osuđen na kaznu zavora u trajanju od četiri mjeseca, s tim da mu je izricanjem uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11. izvršenje izrečene kazne zatvora odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od jedne godine,

 

- opt. I. V. zbog jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/11., opisanog u toč. 8. izreke, zbog kojeg je na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. osuđena na kaznu zavora u trajanju od četiri mjeseca, s tim da joj je izricanjem uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11. izvršenje izrečene kazne zatvora odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od jedne godine,

 

- opt. V. B. zbog jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/11., opisanog u toč. 10. izreke, zbog kojeg je na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. osuđen na kaznu zavora u trajanju od četiri mjeseca, s tim da mu je izricanjem uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11. izvršenje izrečene kazne zatvora odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od jedne godine.

 

Optuženicima D. K.1, A. M., D. K.2 i D. B. su na temelju čl. 71. KZ/11. izrečene sigurnosne mjere zabrane potpunog obavljanja dužnosti carinika i to opt. D. K.1 u trajanju od tri godine, a opt. A. M., opt. D. K.2 i opt. D. B. svakome u trajanju od dvije godine, računajući od izvršnosti presude.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08. naloženo je svim optuženicima da naknade trošak kaznenog postupka, o čijoj će se visini donijeti posebno rješenje.

 

Na temelju čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. - dalje: ZPOIK) u vezi s čl. 77. KZ/11., pod toč. I. izreke utvrđeno je da novčani iznos od 200,00 eura predstavlja imovinsku korist koju je opt. D. K.1 ostvario kaznenim djelom iz čl. 293. st. 1. KZ/11., opisanim u toč. 1. izreke, da novčani iznos od 2.643,97 kn predstavlja imovinsku korist koja je za T. P. ostvarena kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisanim u toč. 6. izreke, da novčani iznos od 243,98 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. I. V. ostvarila kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisanim u toč. 8. izreke, da novčani iznos od 1.850,78 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. V. B. ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisanim u toč. 10. izreke i da novčani iznos od 763,79 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. M. T. ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisanim u toč. 11. izreke.

 

Pod toč. II. izreke utvrđeno je da je novčani iznos od 200,00 eura, odnosno kunska protuvrijednost tog iznosa i iznos od 5.502,52 kn imovina Republike Hrvatske, a pod toč. III. izreke je naloženo opt. D. K.1 da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 200,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, T. P. da isplati novčani iznos od 2.643,97 kn, opt. I. V. da isplati novčani iznos od 243,98 kn, opt. V. B. da isplati novčani iznos od 1.850,78 kn i opt. M. T. da isplati novčani iznos od 763,79 kn, sve u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Istom je presudom opt. D. K.1 na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08. oslobođen od optužbe zbog dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisana pod toč. II. alinejama 1. i 2. izreke, te je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. u odnosu na oslobađajući dio padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te su presude žalbe podnijeli USKOK zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude i zbog odluke o kazni u odnosu na opt. D. K.1, opt. A. M. i opt. D. K.2, s prijedlogom da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a u odnosu na osuđujući dio presude preinači na način da se opt. D. K.1, opt. A. M. i opt. D. K.2 utvrde više pojedinačne kazne zatvora i da im se izreknu jedinstvene kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju, opt. A. M. putem branitelja S. M., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, opt. D. K.2 osobno i putem branitelja A. B., odvjetnika iz Z. (dva podneska), ne naznačujući iz kojih žalbenih osnova iz čl. 467. ZKP/08. pobija prvostupanjsku presudu, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i izrečenoj sigurnosnoj mjeri te troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi od optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, opt. D. B., putem braniteljice J. S., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno podredno da se prvostupanjska presuda preinači u odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri na način da mu se na temelju čl. 56. KZ/11. izrekne uvjetna osuda, a izrečena sigurnosna mjera ukine, opt. M. T. osobno i putem branitelja V. R., odvjetnika iz Z. (dva podneska), iz „svih žalbenih razloga“, odnosno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, opt. V. B. putem branitelja M. V., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem, odnosno da se preinači i da ga se oslobodi od optužbe, te treća osoba T. P., zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da „se ponovno provede postupak koji se odnosi na moj carinski dug“.

 

Odgovor na žalbu USKOK-a je podnio opt. D. K.2 osobno i putem branitelja A. B., s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Kako je opt. V. B. u međuvremenu preminuo, a što proizlazi iz Smrtnog lista Matičnog ureda O., za područje D. S. za 2018. godinu, u kojem je činjenica smrti te osobe upisana ..., to je na temelju čl. 199. ZKP/08. u odnosu na njega ovaj kazneni postupak obustavljen te je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08., nužni izdaci opt. V. B. i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava, kao u toč. I. izreke.

 

Uslijed te odluke, žalba opt. V. B. je bespredmetna.

 

Sjednica vijeća je održana u nazočnosti zamjenika braniteljice opt. D. B., odvjetnika Z. Ž., dok je u odnosu na uredno izviještene zamjenika Državnog odvjetnika Republike Hrvatske te opt. D. K.2 i njegovog branitelja A. B., koji je u žalbi zahtijevao obavijest o sjednici vijeća, sjednica na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba opt. A. M. je djelomično osnovana, žalbe USKOK-a, opt. D. K.2, opt. D. B., opt. M. T. i treće osobe T. P. nisu osnovane, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. A. M. i u povodu njegove žalbe po službenoj dužnosti pobijana presuda preinačena u pravnoj oznaci djela u odnosu na opt. D. K.1, opt. A. M. i opt. D. K.2 i slijedom toga i u odluci o kazni tih optuženika na način kako je to presuđeno u toč. II. i III. izreke ove odluke, te po službenoj dužnosti u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi, kao što je presuđeno u toč. IV. izreke.

 

U odnosu na osuđujući dio presude:

 

Optuženi A. M. i opt. D. K.2 u žalbama tvrde da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. jer da se pobijana presuda ne da ispitati budući da je izreka presude proturječna sama sebi, kao i razlozima navedenim u obrazloženju, da u presudi nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni i da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima o sadržaju isprava i sadržaju zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Međutim, osim što na navedeni paušalan način djelomično parafraziraju zakonski tekst iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., ovi žalitelji u daljnjem dijelu obrazloženja svojih žalbi ne konkretiziraju u čemu se sastoji proturječnost izreke pobijane presude, u odnosu na koje je razloge iz obrazloženja izreka u znatnoj proturječnosti, o kojim odlučnim činjenicama nedostaju razlozi i u odnosu na koje to konkretne isprave i konkretne zapisnike o iskazima postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima i sadržaja tih dokaza.

 

Doduše, opt. D. K.2 pod ovu procesnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. podvodi prigovore da se sud prvog stupnja u obrazloženju presude nije očitovao na određene okolnosti (o zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka protiv carinika B. R. i N. G. koji je obrana predala u spis, o prijedlozima da se od Carinske uprave i MUP-a pribave podaci o video zapisima s graničnog prijelaza V. B. te ispis informacijskog sustava graničnog prijelaza B. za dan 14. ožujka 2011., o prijedlogu obrane o provođenju očevida na navedenom graničnom prijelazu da bi se utvrdilo postojanje sustava video nadzora i o prijedlogu da se u postupku pokuša utvrditi lokalitete mobitela opt. M. i opt. K.2 prema podacima baznih stanica) i da je time počinjena citirana bitna povreda jer da nisu izneseni razlozi o tim odlučnim činjenicama.

 

Međutim, okolnosti koje ovaj optuženik ističe u smislu da se sud o njima nije očitovao nisu odlučne činjenice, dakle, one činjenice o kojima ovisi neposredna primjena materijalnog ili procesnog prava, već bi se moglo raditi samo o pomoćnim, odnosno kontrolnim činjenicama, tako da se u tom smislu ne može raditi o citiranoj procesnoj povredi.

 

Izostanak razloga o odbijanju određenih dokaznih prijedloga obrane u obrazloženju pobijane presude mogla bi predstavljati tek relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi s čl. 459. st. 5. ZKP/08., uz uvjet da je taj propust utjecao na zakonitost presude. Upravo se na taj način žali opt. D. B., navodeći u svojoj žalbi pod toč. b. obrazloženja da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije naveo razloge zašto nije prihvatio prijedloge obrane da se ispitaju svjedoci D. K.3, I. B. i I. Č., pribavi video snimka graničnog prijelaza M. od 21. listopada 2010. i pročita naputak br. 6. iz 2010. te godišnja ocjena rada D. B.

 

Međutim, protivno tvrdnjama ovog žalitelja, sud prvog stupnja nije u pobijanoj presudi propustio iznijeti razloge o tim dokaznim prijedlozima jer ih optuženici K.2 i B.1 na raspravi koja je započela iznova 10. prosinca 2015. nisu predlagali i te prijedloge nisu isticali, već su, dapače, na raspravnim zapisnicima (list 5981. i 5988.) naveli da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, a okolnost što su te dokazne prijedloge iznosili na pripremnom ročištu, odnosno na raspravama od 7. travnja 2014., 19. svibnja 2014., 1. rujna 2014. i 18. studenog 2014., nije procesno relevantno.

 

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio niti navedenu tzv. relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. jer nije povrijedio odredbu čl. 459. toč. 5. ZKP/08. budući da se nije trebao očitovati o dokaznim prijedlozima obrane koji nisu istaknuti na raspravi.

 

U biti, kroz ove prigovore o izostanku razloga odbijanju njihovih dokaznih prijedloga, opt. K.2 i opt. B.1 zapravo prigovaraju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja jer na taj način sugeriraju da bi pribavljanjem tih dokaznih prijedloga činjenično stanje bilo drugačije utvrđeno.

 

Dakle, radi se u stvari o prigovorima iz čl. 470. st. 2. ZKP/08. kojima se nastoji dovesti u ozbiljnu sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, a ne o postupovnim povredama. Stoga će o tim prigovorima navedenih žalitelja više riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, opt. D. K.2 neosnovano tvrdi da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima iz razloga jer da nalozi istražnog suca o određivanju posebnih dokaznih radnji nisu detaljno obrazloženi (pri čemu se poziva na presude Europskog suda za ljudska prava, Dragojević protiv Hrvatske i Bašić protiv Hrvatske) te iz razloga jer je mjera bila određena samo protiv opt. M., a ne i u odnosu na njega te opt. M. T. i opt. I. V.

 

Međutim, ovi prigovori nezakonitosti dokaza su potpuno promašeni jer je uvidom u naloge suca istrage br. Kir-Us-72/10, na temelju kojih su određene te produljivane posebne dokazne radnje protiv D. K.1, A. M., M. P., D. G., M. G., M. F. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 347., čl. 337. st. 4., čl. 348. i dr. KZ/97. (list 263.-316.), utvrđeno da su svi nalozi vrlo okolnosno obrazloženi na način da je argumentirano iz kojih okolnosti proizlazi osnove sumnje o počinjenju navedenih kaznenih djela i zašto je provođenje ovih dokaza nužno budući da se u smislu odredbe čl. 332. st. 1. ZKP/08. izvidi ne bi mogli provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće.

 

U odnosu na prigovor da se nalozi nisu odnosili na sve ostale optuženike, žalitelju D. K.2 se ukazuje na odredbu čl. 335. st. 6. ZKP/08. o tzv. slučajnom nalazu prema kojoj se dokazi koji su pribavljeni na temelju zakonito izdanog naloga o povođenju posebnih dokaznih radnji iz čl. 332. ZKP/08. mogu koristiti i u odnosu na druge osobe i na drugo kazneno djelo iz čl. 334. ZKP/08.

 

Dakle, kako nije dvojbeno da su se navedeni zakonito obrazloženi nalozi odnosili na kaznena djela iz kataloga kaznenih djela iz čl. 334. ZKP/08., to su se rezultati provedenih dokaznih radnji mogli koristiti u ovom kaznenom postupku i prema optuženicima K.2, B.1 i T. prema kojima mjere nisu bile određene, ali su bili u kontaktima s opt. K.1 i opt. M. prema kojima su se mjere zakonito provodile.

 

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje optuženik u žalbi, kao što nije počinio niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovano se opt. A. M., opt. D. K.2 i opt. D. B.1 žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Optuženi A. M. pobijajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na toč. 7., 8., 9. 10. i 11. izreke pobijane presude, obrazlažući ovu žalbenu osnovu, u biti ponavlja navode svoje materijalne i formalne obrane koju je iznosio u tijeku rasprave, a koja se u biti svodi na slijedeće tvrdnje.

 

U odnosu na toč. 7. izreke pobijane presude tvrdi da nije bio u dogovoru s M. P. da ovaj bez carinskog pregleda propusti Z. N., vozača D. T., preko granične crte, već je u cijelosti postupio po propisima, a što da je potvrdio carinik D. P.1, koji je na izlaznoj rampi na kraju izvršio kontrolu papira i robe i propustio vozača N. i uz sve ostalo tvrdi da nema niti jednog dokaza da je to učinio zbog njegovog utjecaja.

 

U odnosu na ostale točke izreke za koje je proglašen krivim, opt. A. M. ponavlja da je kontaktirao kolege carinike D. K.2 (toč. 8. i 11.), R. T. (toč. 10.) i nepoznatog carinika (toč. 9.) samo kako bi svojim poznanicima opt. I. V., S. Đ. i opt. M. T. pomogao da se savjetuju s tim kolegama kako postupiti pri uvozu predmeta koje su kupili u inozemstvu.

 

Međutim, sud prvog stupnja potpuno pravilno nije prihvatio ovakvu neuvjerljivu obranu opt. A. M. ukazujući da iz sadržaja rezultata posebnih dokaznih radnji koje su se u odnosu na ovog optuženika provodile, proizlazi suprotno, naime, da je sve inkriminirane radnje opisane u navedenim točkama izreke pobijane presude poduzimao kako bi ovim osobama omogućio da si neplaćanjem carinskih davanja pribave protupravnu imovinsku korist.

 

Ukratko, bez potrebe prepričavanja sadržaja svih relevantnih dokaza u ovoj drugostupanjskoj presudi, iz nadziranih telefonskih razgovora opt. M. s M. P., koji je prethodno u vezi uvoza automobilskih dijelova razgovarao s D. T., kao i na temelju njihove SMS poruke od 26. srpnja 2010. od 10:58:30 sati, te nakon što je kontrolom kod S. B. otkriven carinski prekršaj pri uvozu automobilskih dijelova, iz sadržaja telefonskih razgovora M. P. i D. T. te razgovora opt. A. M. i opt. D. K.1, kao i na temelju iskaza svjedoka Z. N. i carinske deklaracije (list. 575.) koju je za spornu robu potpisao opt. A. M., nema nikakve dvojbe da je opt. A. M. počinio kazneno djelo opisano u toč. 7. izreke pobijane presude.

 

U odnosu na toč. 8. izreke sve odlučne činjenice koje se odnose na obilježja tog kaznenog djela, sud prvog stupnja je utvrdio na temelju nesporne činjenice da je opt. D. K.2 7. siječnja 2011. bio jedini carinik na graničnom prijelazu B. naselje na mjestu ulaz/izlaz putnički promet, kao i na temelju sadržaja nadziranog razgovora opt. I. V. i opt. A. M., njihove SMS poruke, nadziranog razgovora opt. A. M. i opt. D. K.2 te na temelju proturječne i neuvjerljive obrane opt. I. V.

 

Na isti je način sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio i u odnosu na kaznena djela opisana pod toč. 9., 10. i 11. izreke jer iz nadziranih razgovora opt. M. i S. Đ., R. T., V. B., kao i na temelju razgovora R. T. i opt. D. K.1 te razgovora opt. D. K.2 i opt. M. T. i iz SMS poruke koju je opt. A. M. 4. ožujka 2011. u 19:04:42 sati dobio od opt. M. T., a kraj nespornih činjenica o radnom rasporedu na granici i materijalnim dokazima o otkrivanju carinskih prekršaja, bez ikakve dvojbe proizlazi da opt. A. M. ne postupa kako bi svojim poznanicima pomogao u dobivanju savjeta od kolega carinika, već kako bi im izbjegavanjem plaćanja carinskih davanja ostvario protupravnu imovinsku korist.

 

Prema tome, žalbenim tvrdnjama opt. A. M. da bi se pribavom snimaka video nadzora u odnosu na kaznena djela iz toč. 7., 8. i 11. utvrdilo drugačije činjenično stanje, prigovorima da nema dokaza da je on utjecao na carinika P. da na kraju propusti vozača N., da je opt. I. V. potvrdila njegovu obranu da je samo tražila savjet i da je objasnila zašto mu se zahvalila, da iz snimaka razgovora njega i Đ. ne proizlazi ništa kompromitirajuće jer da se vidi da je u pitanju davanje savjeta, da isti zaključak proizlazi i iz razgovora njega i B.2, zatim iz razgovora njega i kolegice T.2, da iz razgovora njega i opt. K.2 nigdje ne proizlazi da on potiče opt. K.2 na protupravno postupanje u vezi uvoza guma i felgi i da iz iskaza svjedoka K. R. proizlazi da ih nitko nije na granici pri ulazu u Republiku Hrvatsku kontrolirao, niti se u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Optuženi D. K.2 također kroz brojne prigovore nastoji osporiti pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na toč. 8. i 11. izreke pobijane presude, a svi se oni u biti svode na slijedeće žalbene tvrdnje.

 

Ne postoji niti jedan dokaz da bi on na bilo koji način kontaktirao s opt. I. V. i opt. M. T. u vezi neplaćanja carinskih davanja, iz nadziranih razgovora njega i opt. A. M. ne proizlazi da bi se radilo o dogovoru u vezi propuštanja opt. V.1 i opt. T., nema govora o imenima osoba koje trebaju doći na granicu, nema opisa vozila kojima opt. V.1 i opt. T. dolaze na granicu, nema računa za kolica, da iz nadziranih razgovora opt. M. i opt. V.1 proizlazi da opt. M. ovoj ne govori ime osobe kojoj se treba obratiti, već joj govori da pronađe carinika s cvikerima, a opt. K.2 nesporno nema naočale, da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da su se kolica morala vidjeti u autu pri kontroli na granici, kao i da bi se iz snimki video nadzora koji je postojao na graničnom prijelazu B., zatim iz ispisa informacijskog sustava za dan 4. ožujka 2011. (toč. 11.) i iz rezultata tajnog praćenja, koji dokaz tužitelj namjerno nije dostavio u spis jer da ti dokazi očito demantiraju tvrdnje optužbe, te da bi se iz podataka o lokalitetima mobitela opt. M. i njega, koji su se mogli utvrditi pribavom evidencije baznih stanica, utvrdilo da on nije počinio predmetna kaznena djela.

 

Uz sve navedene prigovore, ovaj žalitelj, posebno vezano za kazneno djelo opisano u toč. 11. izreke pobijane presude, tvrdi i da iz razgovora kritičnog dana u 19:51:54 sati između njega i opt. M., a koji je uslijedio nakon što je ovaj od opt. T. u 19:04:42 sati dobio SMS poruku u kojoj opt. T. opisuje vozilo kojim dolaze i navodi registraciju, niti u jednom trenutku ne prenosi sadržaj navedene SMS poruke, već mu samo javlja da su isti preko za 5-10 minuta, te da stoga ne proizlazi zaključak suda prvog stupnja da je postojao dogovor opt. M. i njega u vezi propuštanja opt. T. s gumama i felgama.

 

Osim toga, napominje da je u inkriminirano vrijeme u odnosu na ovo kazneno djelo radio na kontroli teretnog, a ne cestovnog i putničkog prometa, da tezu o postojanju nepoznatog carinika koji na njegovo poticanje propušta opt. T. i R. opovrgavaju iskazi ovih osoba u kojima suglasno navode da su granicu prešli bez zaustavljanja na tzv. zelenoj traci koja služi za prijelaz osoba koje nemaju robu za carinjenje, koju okolnost da su potvrdili i svi ispitani carinici, posebno rukovoditelj K. K., da iz iskaza svjedoka K. R. proizlazi da se radilo o njegovom vozilu, te da su i gume i felge bile njegove, a ne opt. T., kako je to pogrešno utvrdio sud prvog stupnja.

 

Međutim, kao što je to već navedeno u prethodnom dijelu ovog obrazloženja u dijelu koji se odnosio na gotovo identične prigovore opt. A. M. u vezi kaznenih djela iz toč. 8. i 11., sud prvog stupnja je na temelju podataka o rasporedu rada opt. D. K.2 na graničnom prijelazu B. naselje, zatim na temelju sadržaja nadziranog razgovora opt. I. V. i opt. A. M., njihove SMS poruke, te nadziranog razgovora opt. A. M. i opt. D. K.2, kao i na temelju proturječne obrane opt. I. V., našao dokazanim tvrdnje optužbe u vezi djela iz toč. 8. izreke, dok je u odnosu na kazneno djelo iz toč. 11. izreke na temelju nadziranih razgovora opt. D. K.2 i opt. M. T., citirane SMS poruke od 4. ožujka 2011. u 19:04:42 sati, nespornih okolnosti kupnje guma i felgi u Sloveniji i pisanog zahtjeva za povrat poreza, okolnosti da carina za ovu robu nije plaćena, bez ikakve dvojbe pravilno utvrdio da je opt. A. M. potaknuo opt. D. K.2 da nepoznatog carinika potakne da zlouporabi službeni položaj i ne obavi dužnost carinske kontrole sve kako bi opt. M. T. pribavio imovinsku korist neplaćanjem carinskih davanja.

 

Kraj takvog stanja stvari, kada iz ovih dokaza izvan bilo kakve sumnje proizlaze pravilna utvrđenja suda prvog stupnja navedena u toč. 8. i 11. izreke pobijane presude, svi navedeni prigovori opt. D. K.2 nemaju taj značaj koji im pridaje.

 

Naime, svim tim prigovorima opt. D. K.2 problematizira u biti nebitne okolnosti, svjesno ignorirajući da ga sadržaji nadziranih telefonskih razgovora Miletić-V.1 i M.-K.2 u vezi uvoza dječjih kolica bez plaćanja carine izravno terete u toj mjeri da su svi ti žalbeni navodi evidentno neosnovani.

 

Dakle, nema dvojbe da opt. I. V. traži od opt. A. M. da joj omogući da uveze dječja kolica znajući da se radi o vrijednosti koja podliježe carini („…super kolica u baby centru, ali im cijena prelazi 4.000,00 kn…“), nakon toga on zove opt. K. i s njim se dogovara u vezi propuštanja opt. V.1, a što se i događa 7. siječnja 2011. na graničnom prijelazu B. naselje, kad je nesporno prema rasporedu na ulaz/izlaz putnički promet radio opt. K.2, nakon čega se opt. V.1 zahvaljuje opt. M. jer nije platila carinu.

 

Prema tome, pitanja kako nema komunikacije opt. V.1 opt. K.2, kako se radi o cariniku s naočalama, jesu li kolica bila vidljiva u autu ili nisu, jesu li carinici u Sloveniji vršili kontrolu u vezi kolica ili nisu, što bi se utvrdilo pregledavanjem video nadzora i pribavom podataka o lokacijama mobitela opt. M. i opt. K.2, uopće nisu relevantna i njima se niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u sumnju ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Isto se odnosi i na utvrđenja suda prvog stupnja iz toč. 11. izreke pobijane presude jer su svi naprijed navedeni žalbeni prigovori opt. K.2 u stvari nebitni kraj činjenice da optuženike M., K.2 i T. izravno terete sadržaji telefonskih razgovora iz kojih bez dvojbe proizlazi da opt. T. najprije traži od opt. M. da uveze gume i felge, zatim ovaj zove opt. K.2 i sve mu objašnjava i dogovara vrijeme prijelaza, a potom sve to prenosi opt. T. upućujući ga da se javi kada bude blizu kako bi on mogao javiti (“…da će tražiti D. K.2, to je njegov kolega…“), nakon čega opt. T. šalje opt. M. S. poruku s podacima o autu, nakon toga ga zove da su na velikom prijelazu na granici (19:51:02 sati), da bi odmah nakon toga (19:51:54 sati) opt. M. nazvao opt. K.2 da su „…za 5-10 minuta preko…“ te opt. T. i K. R. prelaze granicu bez carinske kontrole, a u 21:40:55 sati se opt. T. zahvaljuje opt. M.

 

Prema tome, navedeni slijed događaja utvrđen po sudu prvog stupnja na temelju navedenih dokaza, ukazuje da je nebitno na koji je način opt. K.2 obaviješten u kakvom autu dolaze opt. T. i K. R., na koji je način on utjecao na nepoznatog carinika da ove propusti bez kontrole preko granice i nebitno je jesu li navedene osobe prešle granicu putem tzv. zelene trake (očito sukladno dogovoru) i gdje su u inkriminirano vrijeme u trenutcima telefonskih razgovora bili opt. M. i opt. K.2 sa svojim mobitelima, odnosno je li se opt. K.2 u to vrijeme bio odlogirao iz informatičkog sustava ili nije.

 

U odnosu na pitanje vlasništva guma i felgi sud prvog stupnja je unatoč iskazu svjedoka K. R., na temelju zahtjeva za povrat poreza od carinskih tijela u Republici Sloveniji podnesen od strane opt. T., pravilno utvrdio je opt. M. T. uvozio gume i felge.

 

Optuženi D. B.1 u odnosu na toč. 4. izreke pobijane presude neosnovano u žalbi nastoji osporiti utvrđenja suda prvog stupnja tvrdeći da iz nadziranih razgovora opt. D. K.1 i S. V., kao i iz razgovora opt. D. K.1 i njega, ne proizlazi da bi se radilo o dogovaranju o propuštanju V.2 da bez plaćanja carine robu koju je kupio u Italiji uveze u Republiku Hrvatsku.

 

Naime, sud prvog stupnja je upravo na temelju tih razgovora, zatim izvješća o tajnom praćenju te nespornih okolnosti (rasporeda rada na graničnom prijelazu M., računa o kupnji robe, dokumentacije o počinjenom carinskom prekršaju od 26. listopada 2010., dopisa carinarnice Zagreb o visini carinskog duga) pravilno utvrdio da je opt. B.1 u inkriminirano vrijeme na poticaj opt. K.1 propustio bez provođenja kontrole i carinskog postupka vozilo kojim je upravljao I. Đ., vozač vlasnika kupljene robe, S. V., na koji je način vlasniku robe omogućio korištenje imovinske koristi u iznosu od 4.851,21 kn.

 

Niti u odnosu na ovo kazneno djelo nema potrebe da ovaj drugostupanjski sud ponavlja dijelove reproduciranih razgovora iz pobijane presude koje su u vezi spornog događaja od 21. listopada 2010. vodili opt. D. K.1 i S. V., zatim nadziranog razgovora opt. K.1 i opt. B.1 tog dana od 18:53:33 sati u kojem opt. K.1 iznosi detalje u vezi predstojećeg prijelaza granice i dogovor o javljanju na granici, nakon čega slijedi ponovni razgovor opt. K.1 i V.2 kojim opt. K.1 potonjem javlja da se javi osobi po imenu D., ne na teretni prijelaz kao što bi trebalo, već na putnički prijelaz, a koji izravno terete opt. B.1.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je ove dokaze pravilno doveo u vezu sa sadržajem razgovora opt. M. i opt. B.1 od 22. listopada 2010. iz kojeg proizlazi da je opt. B.1 znao za sporni prijelaz kamiona V.2 od 21. listopada 2010., čime je opovrgnuta njegova obrana da se ne sjeća dolaska S. V.

 

Prema tome, i opt. B.1, kao uostalom i opt. M., opt. K.2 i opt. T. iznoseći u žalbi zapravo nebitne okolnosti, svjesno na taj način zanemaruju navedene izravne dokaze (rezultate posebnih dokaznih radnji i materijalne dokaze) koji ih u toj mjeri teško kompromitiraju da žele s njih skrenuti fokus problema, očito radi izbjegavanja kaznene odgovornosti.

 

Optuženi D. B.1 se uz to neosnovano poziva i na iskaz svjedoka Ž. H., koji u biti nije potvrdio njegovu obranu u kojoj je on tvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o uobičajenom postupku jer da su u pitanju rabljeni dijelovi i da je prethodno dobio odobrenje od H. Ovaj se optuženik neosnovano poziva i na iskaz vozača I. Đ., iako je ovaj svjedok na indikativan način zapravo potvrdio tvrdnje optužbe navodeći u svom iskazu da se ovom prilikom išlo na putnički prijelaz (što je u sukladnosti s inkriminiranim dogovorom opt. K.1-opt. B.1- V.2), jer je naveo da su prevozeći robu kamionom uglavnom išli na prijelaz za teretna vozila.

 

Nadalje, žalbena konstrukcija opt. B.1 da iz izvješća o tajnom praćenju proizlazi da je kritične zgode bio izvršen pregled vozila, iako to ne proizlazi iz navedenog dokaza i njome se, suprotno svim naprijed navedenim izravnim dokazima, nastoji uvjeriti sud da ništa nelegalno pri prijelazu nije učinjeno.

 

Međutim, kada bi to bilo tako, postavlja se uopće pitanje potrebe tolikih telefonskih razgovora između V.2, opt. K.1 i opt. B.1, koji su u konačnici rezultirali neplaćanjem carine na dio uvezenih dijelova.

 

Iz navedenih razloga, jer su sve odlučne činjenice u odnosu na predmetno kazneno djelo pravilno i potpuno utvrđene s potpunom izvjesnošću, neosnovan je dokazni prijedlog obrane opt. B.1 da se pribavi i pregleda snimka video nadzora graničnog prijelaza M. od 21. listopada 2010. i pribavi naputak br. 6 iz 2010.

 

U odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja suda prvog stupnja u pogledu kaznenog djela opisanog u toč. 11. izreke pobijane presude, u prethodnom je dijelu obrazloženja ove odluke, u očitovanju na činjenične prigovore opt. A. M. i opt. D. K.2, koji su također kao poticatelji u ovom tzv. lančanom poticanju sudjelovali u počinjenju predmetnog kaznenog djela, u dovoljnoj mjeri rečeno iz kojih dokaza ta utvrđenja proizlaze, tako da su neosnovani gotovo istovjetni žalbeni prigovori opt. M. T. o potrebi pribave snimaka nadzornih kamera na graničnom prijelazu B., o potrebi cijenjenja iskaza svjedoka K. K., B. G., D. P.2, B. D. i prigovori pravilnosti ocjene nadziranih razgovora opt. M. i opt. T. te opt. M. i K.2.

 

Dakle, i ovaj optuženik kroz subjektivnu ocjenu nadziranih razgovora, svojim žalbenim navodima sugerira da iz njih ne proizlazi da se radilo o dogovoru o uvozu guma i felgi bez plaćanja carine, već da je samo u pitanju savjetovanje kako da se ovi predmeti uvezu pod najpovoljnijim uvjetima, ali u skladu s propisima.

 

Međutim, da je kontekst svih tih razgovora posve drukčiji, pravilno je to utvrdio sud prvog stupnja, iznoseći razloge koje, kao što je to već u dovoljnoj mjeri ukazano u ovoj odluci, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, bez potrebe dodatnog obrazlaganja tih okolnosti.

 

Uz te činjenične prigovore koje su gotovo na istovjetan način iznosili u svojim žalbama i opt. A. M. i opt. D. K.2, opt. M. T. posebno problematizira i pitanje tko je nepoznati carinik na kojega se vrši poticanje, tvrdeći da se bez utvrđivanje te okolnosti i oblika krivnje tog glavnog počinitelja ne može odlučivati niti o kaznenoj odgovornosti poticatelja.

 

Međutim, kada nedvojbeno iz kronološkog slijeda nadziranih razgovora u inkriminirano vrijeme vođenih između opt. T. i opt. M., opt. M. i opt. K.2, SMS poruke upućene od opt. T. opt. M., i na kraju zahvale opt. T. opt. M. poslane u 21:40:55 sati, nakon prijelaza granice, pitanje koji je to konkretni carinik propustio vozilo u kojem su prevezene gume i felge, nema to značenje koje mu pridaje žalba opt. T. Kod instituta limitirane akscesornosti koji je prihvaćen u našem kaznenopravnom zakonodavstvu dovoljno je utvrditi da je počinitelj (nebitno koja konkretna osoba, ne mora biti niti kaznenopravno odgovorna) ostvario protupravnu radnju, a što je u konkretnom slučaju nedvojbeno učinjeno jer je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je neki od uređujućih carinika sukladno prethodnom dogovoru, propustio vozila u kojem su se prevozile gume i felge. Stoga, protivno žalbenim tvrdnjama opt. T., nije potrebno kod utvrđivanja krivnje poticatelja utvrđivati i sve daljnje okolnosti identiteta i oblika krivnje nepoznatog počinitelja.

 

Prema tome, sama okolnost da se iz očito objektivnih razloga nije moglo utvrditi na koji je način (npr. neposrednim usmenim kontaktom ili putem nenadziranog broja telefona) opt. K.2, na poticaj opt. M., a ovaj na poticaj opt. T., potaknuo nepoznatog carinika da na graničnom prijelazu B., opt. T. propusti bez odgovarajuće carinske kontrole i carinskog postupka, nije bitna, jer su sva ostala bitna obilježja ovog kaznenog djela dokazana s potpunom izvjesnošću.

 

Nadalje, okolnost da je opt. D. K.2 u disciplinskom postupku oslobođen od odgovornosti zbog teške povrede službene dužnosti iz čl. 99. st. 1. toč. d) i e) Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 92/05., 107/07. i 27/08.) koja se odnosi na predmetni događaj opisan u toč. 11. izreke pobijane presude nije odlučna u kontekstu dokazanosti počinjenja kaznenog djela u ovom kaznenom postupku.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe opt. A. M., opt. D. K.2, opt. D. B.1 i opt. M. T. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbenu osnovu povredu kaznenog zakona osnovano opt. A. M. tvrdi da inkriminirane radnje iz toč. 7., 8., 9., 10. i 11. izreke pobijane presude zbog vremenskog bliskog postupanja i istovjetnog načina postupanja predstavljaju jedno produljeno kazneno djelo.

 

Naime, imajući u vidu da je navedenih pet protupravnih radnji opt. M. počinio u razdoblju od 26. srpnja 2010. do 4. ožujka 2011. na gotovo istovjetan način, a radi se o činjenju istih ili istovrsnih kaznenih djela (jedno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11. i četiri kaznena djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. i čl. 37. KZ/11.), sve one s obzirom na prostornu i vremensku povezanost i način počinjenja predstavljaju, sukladno odredbi čl. 52. KZ/11., u prirodnom i pravnom smislu jedinstvenu cjelinu, tj. radi se o jednom produljenom kaznenom djelu iz čl. 291. st. 1. KZ/11., pri čemu se pravna kvalifikacija prema st. 3. citiranog propisa za sve navedene radnje pravno označuju prema najtežem kaznenom djelu.

 

Prema tome, budući da je u pobijanoj presudi u odnosu na navedena kaznena djela počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08. jer je pri pravnoj ocjeni primijenjena odredba čl. 51. KZ/11. o stjecaju kaznenih djela koja se nije mogla primijeniti, trebalo je prihvaćanjem žalbe opt. A. M. pobijanu presudu u odnosu na njega preinačiti u pravnoj ocjeni te radnje opisane u toč. 7., 8., 9., 10. i 11. izreke pobijane presude okvalificirati kao jedno kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u vezi čl. 52. KZ/11.

 

U odnosu na opt. D. K.1 u pogledu kaznenog djela primanja mita iz čl. 293. st. 1. KZ/11. je pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. na štetu optuženika utvrđena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08. jer je sud prvog stupnja primijenio kazneni zakon koji se nije mogao primijeniti. Naime, kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ/97., koji propis je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela i po kojem je ovaj optuženik terećen optužnicom je, u smislu odredbe čl. 3. st. 2. KZ/11., s obzirom na zapriječenu kaznu zatvora (od jedne do osam godina), blaže od kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. KZ/11. (zapriječena kazna zatvora od jedne do deset godina). Stoga je po službenoj dužnosti u tom dijelu pobijana presuda preinačena u pravnoj ocjeni djela na način da je to kazneno djelo primanja mita iz toč. 1. izreke pobijane presude pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ/97. kako je to učinjeno u toč. II. izreke ove odluke, dok su radnje opisane pod toč. 1., 2., 3., 4., 5. i 6. koje je sud prvog stupnja kvalificirao kao četiri kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11. i dva kaznena djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. i čl. 37. KZ/11., jednako kao i kod opt. A. M., čija je u tom dijelu žalba prihvaćena, pravno označene, u smislu odredbe čl. 479. ZKP/08,, kao jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11.

 

Isto je učinjeno i u odnosu na opt. D. K.2 koji je pobijanom presudom proglašen krivim u toč. 8. i 11. zbog jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11. i jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. i čl. 37. KZ/11., tako da je i on ovom drugostupanjskom presudom proglašen krivim da je radnjama opisanim u toč. 8. i 11. izreke počinio jedno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11. na način kako je to odlučeno u toč. II. izreke ove presude.

 

Optuženi A. M. neosnovano u ostalom dijelu žalbe zbog povrede kaznenog zakona problematizira pitanje pravnog kontinuiteta između kaznenih djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97. i čl. 291. st. 1. KZ/11. tvrdeći da je on optužen po čl. 337. st. 1. KZ/97. zbog pribavljanja drugom neimovinske koristi, a da odredba čl. 291. st. 1. KZ/11. pretpostavlja samo imovinsku korist.

 

Međutim, ovi su prigovori opt. M. potpuno promašeni jer se on optužnicom teretio za pribavljanje drugom imovinske koristi u smislu odredbe čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97., tako da je sud prvog stupnja pravilno kao blažu primijenio odredbu čl. 291. st. 1. KZ/11., koja, uostalom, obuhvaća i imovinsku i neimovinsku (za koju niti nije optužen) korist.

 

Nadalje, u pogledu ove žalbene osnove nisu osnovani prigovori opt. D. K.2 i opt. M. T. da inkriminirane radnje za koje su oni proglašeni krivima nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju više ne predstavljaju kazneno djelo jer da je nakon tog trenutka prestao važiti Carinski zakon („Narodne novine“ broj 78/99., 117/99., 73/00., 92/01., 47/03., 140/05., 138/06., 60/08., 45/09. i 56/10.) i da se stoga odredba čl. 49. st. 1. tog zakona na kojoj se temelji optužba više ne može primjenjivati.

 

Međutim, navedeni prigovori nisu osnovani jer su predmetna kaznena djela iz čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97., odnosno iz čl. 291. st. 1. KZ/11. koji slijedi pravni kontinuitet kao blaži zakon počinjena i dovršena na način kako je to opisano u izreci u vrijeme kada su bili na snazi carinski propisi koje su ovi optuženici kao službene osobe kršili.

 

Prema tome, predmetna kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti koja su počinjena tijekom 2010. i 2011. nisu u smislu odredbe čl. 3. st. 3. KZ/11. dekriminalizirana zbog drugačijeg carinskog režima nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju 2013., jer ta okolnost kod dovršenih kaznenih djela nije od utjecaja.

 

Nadalje, nije u pravu opt. D. K.2 da se radi o beznačajnom djelu iz čl. 33. KZ/11. pri čemu se poziva na to da je ukupna šteta za proračun Republike Hrvatske za oba kaznena djela za koja je on proglašen krivim za samo 7 kn i 77 lipa veća od 1.000,00 kn.

 

Bez obzira na navedenu objektivnu okolnost relativno malog iznosa štete za državni proračun do koje je došlo počinjenjem ovih kaznenih djela, nisu ispunjeni uvjeti za primjenu citirane odredbe čl. 33. KZ/11. Naime, ovim se kaznenim djelom zaštićuje ne samo državni proračun, već i službena dužnost kao vrijednost koju štiti svaka država (stoga su carinicima uz kazne i izrečene sigurnosne mjere iz čl. 71. KZ/11) i stoga se posljedice takvog postupanja nikako ne mogu vrednovati samo kroz visinu štete za državni proračun u smislu beznačajnosti djela, već su, suprotno navedenom prigovoru opt. K.2, ovakva kaznena djela za svaki pravni sustav izuzetno pogibeljna, a nikako ne bagatelna.

 

Uslijed odluke pod toč. II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na opt. D. K.1, opt. A. M. i opt. D. K.2 na način da je opt. D. K.1 za kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ/97. uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, dok mu je za jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11. na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine te je ovaj optuženik uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora ima izvršiti deset mjeseci kazne zatvora, a dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće se izvršit ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, a na temelju čl. 54. KZ/11. mu je u neuvjetovani dio izrečene jedinstvene kazne zavora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. svibnja 2011. do 11. srpnja 2011.

 

Optuženi A. M. je zbog jednog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11. u vezi s čl. 52. KZ/11., opisanog u toč. 7.-11. izreke pobijane presude, na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda na način da je odlučeno da će se dio kazne na koju je optuženik osuđen u trajanju od šest mjeseci izvršiti, a dio kazne u trajanju od jedne godine i dva mjeseca se neće izvršiti ako u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, a na temelju čl. 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. svibnja 2011. do 15. srpnja 2011.

 

Optuženi D. K.2 je zbog jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisanog u toč. 8. i 11. izreke pobijane presude, na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci koja mu je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro na način kako je to navedeno u izreci ove odluke.

 

Pri izboru i odmjeri adekvatnih kazni ovaj je drugostupanjski sud prihvatio kao pravilno po prvostupanjskom sudu utvrđene i vrednovane olakotne i otegotne okolnosti i to u odnosu na opt. D. K.1 od olakotnih okolnosti (koje u ukupnosti predstavljaju posebno izražene olakotne okolnosti) obiteljske prilike, neosuđivanost i sudjelovanje u akciji Oluja, odlikovanje medaljom Domovinske zahvalnosti, djelomično priznanje i izraženo žaljenje, kajanje i kritičnost prema počinjenim djelima te da je šesnaest godina uredno obavljao državnu službu, a otegotnih okolnosti nije našao, u odnosu na opt. A. M. od olakotnih okolnosti obiteljske prilike, neosuđivanost, uredno obavljanje državne službe, dok otegotnih okolnosti nije utvrdio, u odnosu na opt. D. K.2 od olakotnih okolnosti obiteljske prilike, sudioništvo u Domovinskom ratu i odlikovanje Spomenicom Domovinskog rata, dugogodišnji rad u carinskoj službi za što je i nagrađivan, a otegotne okolnosti nisu utvrđene, a u odnosu na opt. D. B.1 obiteljske prilike, dugogodišnji rad u carinskoj službi i neosuđivanost, dok otegotne okolnosti nisu utvrđene.

 

Iz navedenih razloga, jer je sud prvog stupnja sve okolnosti koje se tiču odabira i odmjere adekvatne kazne u odnosu na navedene optuženike pravilno utvrdio, nisu osnovane žalbe zbog kazne opt. A. M. i opt. M. T. koji tu osnovu posebno ne obrazlažu, žalba opt. D. K.2 koji tvrdi da mu je sud prvog stupnja, iako u obrazloženju ističe da mu otegotne okolnosti nije našao, očito uzeo otežavajućim to što se radilo o jačini povrede zaštićenog dobra i brojnost propusta, a da je to pogrešno jer su u pitanju samo dva djela i radi se o šteti za proračun u iznosu od svega 1.007,77 kn, te žalba zbog kazne opt. D. B.1 koji navodi da je izrečena kazna u odnosu na njega prestroga jer da je uz sve olakotne okolnosti trebalo imati u vidu i da mu je odlukom Disciplinskog suda carinske uprave Ministarstva financija izrečena najstroža mjera, stegovna mjera prestanka državne službe i da bi se i izricanjem uvjetne osude u odnosu na njega postigla svrha kažnjavanja.

 

Međutim, kaznene sankcije koje su izrečene ovim optuženicima nisu prestroge, već su primjerene i blaže od njih ne bi ispunile svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije.

 

Naime, sud prvog stupnja je uz sve okolnosti koje je imao u vidu kod odlučivanja o kaznenim sankcijama pravilno imao u vidu da se radi o pogibeljnim kaznenim djelima u kojima carinici kao državni službenici zlouporabljuju svoje položaje, odnosno koji se potiču na zlouporabe, zbog čega blaže kažnjavanje navedenih optuženika ne dolazi u obzir, budući da se njime i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, ne bi u dovoljnoj mjeri izražavala društvena osuda, ne bi utjecalo na optuženike da više ne čine kaznena djela, niti bi se svim ostalim mogućim počiniteljima ukazivalo na neprihvatljivost ovakvog ponašanja, a svim građanima na pravednost kažnjavanja.

 

S druge strane, međutim, nije osnovana niti žalba USKOK-a zbog odluke o kazni u odnosu na opt. D. K.1, opt. A. M. i opt. D. K.2, s prijedlogom da se ovim optuženicima izreknu strože kazne.

 

Naime, već kraj činjenice da su oni ovom drugostupanjskom presudom proglašeni krivima zbog kaznenih djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11., ne za kaznena djela u stjecaju, kako je to presudio sud prvog stupnja, već za jedno produljeno kazneno djelo na način kako je to učinjeno u toč. II. izreke ove drugostupanjske odluke, kao i imajući u vidu protek vremena od počinjenja predmetnih kaznenih djela, te okolnost da se, unatoč pogibeljnosti ovih kaznenih djela, ipak nije radilo o većim iznosima proračunske štete, ovim optuženicima nije potrebno izricati težu društvenu osudu.

 

Odluke suda prvog stupnja o sigurnosnim mjerama o zabrani potpunog obavljanja dužnosti carinika i to opt. A. M., opt. D. K.2 i opt. D. B.1 su izrečene pravilno na temelju čl. 71 KZ/11. kako bi se otklonila opasnost od ponovnog činjenja kaznenih djela, tako da su njihove žalbe i u tom dijelu neosnovane.

 

U povodu izjavljenih žalbi USKOK-a i opt. A. M., opt. D. K.2, opt. D. B.1, opt. M. T. i treće osobe T. P., ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, ovaj je drugostupanjski sud pravilnom primjenom kaznenog zakona preinačio odluku suda prvog stupnja o oduzimanju imovinske koristi koja je donesena na temelju čl. 4. ZPOIK-a u vezi s čl. 77. KZ/11.

 

Naime, stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem od 7. srpnja 2017. („Narodne novine“ broj 70/17.) i stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku od 7. srpnja 2017. („Narodne novine“ broj 70/17.), institut oduzimanja imovinske koristi je reguliran odredbama čl. 557.-563. ZKP/08. tako da je pravilnom primjenom kaznenog zakona presuđeno kao u toč. IV. izreke ove presude.

 

T. P., osoba od koje je oduzeta imovinska korist u iznosu od 2.643,97 kn koju je on ostvario u počinjenju kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. KZ/11., opisanog u toč. 6. izreke pobijane presude, a koje je počinio opt. D. K.1, žali se ne navodeći u čemu je konkretno činjenično stanje u pobijanoj presudi u odnosu na ovu okolnost pogrešno utvrđeno, već tvrdi da se ne slaže s podacima Središnjeg ureda Carinske uprave od 20. prosinca 2011. da je carinski dug za peć za centralno grijanje vrijednu 1.000,00 eura 2.643,97 kn jer da je sudu predao kopiju računa iz kojeg proizlazi druga vrijednost.

 

Međutim, tim paušalnim tvrdnjama T. P. ne dovodi u pitanje ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na visinu carinskog duga za predmetnu peć koja je utvrđena pribavom službenog podatka Središnjeg ureda Carinske uprave, a koja okolnost vrijednosti peći i visine carinskog duga tijekom ovog postupka nije bila argumentirano osporavana od strane treće osobe opt. D. K.1, niti je bila osporavana od strane os. M. M., koji je upravo u vezi te peći bio osuđen kao poticatelj u predmetu K-Us-35/12 zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97.

 

U odnosu na oslobađajući dio presude:

 

Sud prvog stupnja je pravilno odlukom pod toč. II. izreke pobijane presude na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08. opt. D. K.1 oslobodio od optužbe zbog kaznenih djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisanih u toč. II.1. i II.2. izreke jer svi izvedeni dokazi ne upućuju s izvjesnošću da je on ta djela počinio.

 

Naime, opt. D. K.1 se ovim točkama optužnice tereti da je kao službena osoba iskoristio svoj položaj i da nije obavio dužnost carinske kontrole kada je 1. prosinca 2010. I. Z. na graničnom prijelazu M. prevozio neutvrđenu količinu mesa i kada je 7. siječnja 2011. nepoznata osoba po imenu K. na istom graničnom prijelazu uvozio luster i ogledalo, čime da je ovim osobama pribavio korist.

 

Sud prvog stupnja je pravilno, u nedostatku konkretnih dokaza optužbe da se radilo o uvozu roba koje bi prelazile propisane vrijednosti robe i koja bi stoga podlijegale carinskoj kontroli, prihvatio navode obrane opt. K.1 da je kao carinik po slobodnoj ocjeni, sukladno ovlastima iz zakona, procijenio da se radilo o robi koja ne podliježe carini i da je stoga ove osobe propustio ne provodeći postupak naplate carine.

 

Kraj takvog stanja stvari, sud prvog stupnja je, kada ne postoje dokazi koji bi opovrgavali ovakvu obranu opt. K.1, da se radilo o robi koja bi podlijegala carini, takve navode obrane morao (in dubio pro reo) prihvatiti kao vjerojatne, a indikativne okolnosti koje u žalbi ističe USKOK, da iz rezultata tajnog praćenja proizlazi da su auta s mesom bila vidljivo natovarena, odnosno da je opt. K.1 u istrazi priznao da nije pregledao robu koju je prevozila osoba po imenu Krešo, ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja i one same po sebi ni u kom slučaju nisu dostatne za donošenja osuđujuće presude.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba USKOK-a u odnosu na oslobađajući dio presude jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 199., čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.