- 1 -              I Kž-Us 12/2020-4

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 12/2020-4

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Damire Delost kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. S., zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. studenog 2019. broj K-Us-23/19, u sjednici održanoj 11. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu presudom broj od 13. studenog 2019. K-Us-23/19 proglasio je krivim optuženog F. S. zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti, primanjem mita iz članka 293. stavka 2. KZ/11. te je na temelju navedene zakonske odredbe, uz primjenu odredbe članka 48. stavka 2. u vezi članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. isti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci.

 

Na temelju članka 56. KZ/11. optuženom F. S. izrečena je uvjetna osuda te je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom F. S. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru u trajanju od 26. lipnja 2019. do 25. srpnja 2019.

 

Na temelju članka 161. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17.) od optuženika je oduzeta jedna novčanica od 100 eura, serijskog broja … te se ista ima vratiti Policijskoj upravi k. k. nakon pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP/08.-17. optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka na ime paušala u iznosu od 1.000,00 kuna, dok je oslobođen obveze plaćanja ostalih troškova te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te presude žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da se optuženik osudi na kaznu zatvora bez ublažavanja ispod zakonskog minimuma.

 

Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je optuženi F. S., osobno, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba USKOK-a nije osnovana.

 

Pobijajući odluku o kazni USKOK smatra da je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja i odmjeravanja kazne precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a koje bi onda opravdale izricanje kazne zatvora ispod zakonskog minimuma, a potom i izricanje uvjetne osude te da izrečena uvjetna osuda u konkretnom slučaju neće ispuniti svrhu kažnjavanja.

 

Ispitujući povodom žalbe USKOK-a osnovanost odluke o kazni ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio i vrednovao sve one okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja na to da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja svih okolnosti ovoga slučaja kao olakotnu okolnost optuženiku cijenio činjenicu njegovog potpunog, iskrenog i nedvosmislenog priznanja počinjenog kaznenog djela, s obzirom da je na taj način u bitnome dao doprinos brzom, efikasnom i ekonomičnom okončanju ovog kaznenog postupka, a što se optuženiku u svakom slučaju treba honorirati, budući da je isti mogao izabrati i drugačiji način svoje obrane. Isto tako osnovano je sud prvog stupnja kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti, što ukazuje na okolnost da se radi o osobi koja je do inkriminirane radnje bila besprijekornog, primjerenog i društveno prihvatljivog ponašanja te da se isti do tada u cijelosti pridržavao važećih zakonskih normi i nije dolazio u sukob sa zakonom. S druge strane i okolnost da je isti izrazio iskreno kajanje i žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela i njegovo korektno držanje pred prvostupanjskim sudom, također pokazuju da je optuženik svjestan nedopustivosti i neprimjerenosti ovakvog ponašanja te da u cijelosti prihvaća društvenu osudu zbog takvog neprihvatljivog postupanja, a što, u suštini, predstavlja potvrdu njegove samokritičnosti spram počinjenog kaznenog djela i posljedicama koje su uslijed toga nastupile, kako u odnosu na profesiju koju je obavljao, tako i u odnosu na društvo u cjelini. Pritom je prvostupanjski sud i njegovu sređenu obiteljsku situaciju, njegovo učešće u Domovinskom ratu i činjenicu da se radi o osobi starije životne dobi također s pravom cijenio kao olakotne okolnosti.

 

Stoga je prvostupanjski sud, i po ocjeni suda drugog stupnja, prilikom odluke o kazni u dovoljnoj mjeri vodio računa o svim olakotnim okolnostima koje su utvrđene na strani optuženika, pa kada se navedene okolnosti dovedu u vezu s ličnosti optuženika, načinu i okolnostima pod kojima je djelo počinjeno te, s druge strane, kada se ima u vidu činjenica da na strani optuženika nije utvrđena niti jedna otegotna okolnost, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da navedene olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju osobito olakotne okolnosti.

 

Slijedom svega navedenog, s pravom je prvostupanjski sud u odnosu na ovog optuženika i počinjeno kazneno djelo primijenio odredbe o ublažavanju kazne te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci i potom izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od tri godine, jer radi ostvarenja svrhe kažnjavanja u konkretnom slučaju nije nužno izvršenje izrečene kazne zatvora. Izrečenom kaznom i uvjetnom osudom s predviđenim rokom provjeravanja će se u cijelosti ostvariti zakonska svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11., a stroža kazna u duljem vremenskom trajanju, za koju se u žalbi zalaže USKOK, ne bi u konkretnoj situaciji bila primjerena naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima i samoj svrsi kažnjavanja.

 

Stoga je, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci s rokom provjeravanja od tri godine primjerena kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, a ista je u cijelosti pogodna da ostvari zakonsku svrhu kažnjavanja. Također je u konkretnoj situaciji prvostupanjski sud pravilno ocijenio da izrečena kazna može utjecati prvenstveno na optuženika, ali i na sve ostale članove društvene zajednice, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela društveno neprihvatljivo i pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja opravdano i pravedno, a time će se optuženiku omogućiti da se ponovno uključi u društvo kako bi se u nastavku svoga života mogao ponašati na društveno prihvatljiv način. Izrečena kazna sadrži i dostatnu količinu moralne i društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovog kaznenog djela prouzročio društvenoj zajednici, a njome će se istovremeno jačati povjerenje građana u pravni poredak koji je utemeljen na vladavini prava.

 

Slijedom naprijed navedenog u cijelosti je neosnovana žalba USKOK-a zbog odluke o kazni.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, a prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu USKOK-a trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Vesna Vrbetić, v. r.