- 1 -              I Kž 147/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 147/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. H., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. N. H., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. prosinca 2019. godine broj K-60/2019-85, u sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. N. H. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 13. prosinca 2019. godine broj K-60/2019-85 proglasio je krivim opt. N. H. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 118. st. 1. i 2. u vezi čl. 34. st. 1. KZ/11. i na temelju čl. 118. st. 2. KZ/11. osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11. uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. travnja 2019. do 7. kolovoza 2019. i od 29. listopada 2019. pa nadalje.

 

Na temelju čl. 70. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana za vrijeme trajanja kazne zatvora.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka sudu u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem  vremenskom trajanju.

 

Optuženik se žali po braniteljima M. M. i D. K. odvjetnicima iz Z. zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem vremenskom trajanju.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik osporava utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu namjere na počinjenje kaznenog djela teške tjelesne ozljede dajući pritom hipotetske mogućnosti povrjeđivanja batom za meso koji je podoban da nanese teške tjelesne ozljede, teške tjelesne ozljede opasne po život pa i da osobu usmrti. Ukazuje da udarci u najvitalniji dio tijela žrtve nisu bili u isključivoj kontroli optuženika jer se žrtva kretala kao i optuženik. Metalni bat za meso i lokalizacija te brojnost i intenzitet ozljeda po stavu žalbe državnog odvjetnika ukazuju da je optuženik imao namjeru lišiti života žrtvu N. F.. Smatra da kao što je sud zaključio da su se u postupanju optuženika ostvarili elementi bića kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju da je istom logikom prvostupanjski sud mogao zaključiti i da se u postupanju optuženika stječu bitni elementi kaznenog djela ubojstva u pokušaju.

 

Upravo takvom tvrdnjom žalba u stvari opravdava stav prvostupanjskog suda u pogledu namjere jer ukoliko utvrđene činjenice opravdavaju oba zaključka tada je trebalo donijeti odluku u korist optuženika.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je žrtva zadobila deset do jedanaest udaraca rukama i šakama te metalnim batom za meso po glavi i tijelu te udaranjem glave u dovratak vratiju pri čemu je zadobila brojne ozljede koje u svom zbiru predstavljaju tjelesnu ozljedu, što se ne osporava niti žalbom državnog odvjetnika.

 

Provedenim sudsko medicinskim vještačenjem utvrđeno je i da su udarci batom za meso bili slabog intenziteta (tri udarca), a samo jedan u području zatiljnog dijela glave bio je zadan silom srednjeg intenziteta, na temelju kojih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je i namjera optuženika bila na zadavanje teške tjelesne ozljede, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pritom je imao u vidu i da je optuženik fizički jači i spremniji od žrtve, da su mu uz bat za meso bili dostupni i noževi, da je cijeli događaj trajao dovoljno dugo da optuženik ostvari kazneno djelo za koje ga se teretilo optužnicom međutim, nije poduzimao radnje u tom pravcu.

 

U pravu je državni odvjetnik da je žrtva svjedočila na način da je nastojala ublažiti odgovornost optuženika zbog čega je bilo otežano dokazivanje same dinamike događaja međutim, sud ne može sam zaključivati o događaju na drugačiji način ukoliko žrtva ne želi o njemu u cijelosti iskazivati. Svjedoka događaja nije bilo, a povrede oštećenice i provedeno sudsko medicinsko vještačenje dozvoljavaju zaključak kako ga je dao prvostupanjski sud, a što dozvoljava i državni odvjetnik u žalbi.

 

Saslušani svjedoci, susjedi optuženika i žrtve, nemaju neposrednih saznanja o događaju osim što su čuli buk odnosno vikanje i vidjeli žrtvu, nakon dolaska policije, sa ozljedama i masnicama pa je pozivanje žalbe državnog odvjetnika na te iskaze bespredmetno.

 

Navedeni svjedoci nemaju saznanja niti o ranijim lošim odnosima između izvanbračnih supružnika osim što je svjedok D. Ć. iskazao da je prije sedam do osam godina u stanu optuženika intervenirala policija, ali se ne sječa zbog čega pa je stoga proizvoljna tvrdnja državnog odvjetnika o lošim partnerskim odnosima koji su kulminirali kritične zgode, jer je i žrtva iskazala da je u vezi u kojoj petnaest godina žive zajedno bilo verbalnih sukoba, ali da se sada prvi puta dogodilo nešto ovakvo.

 

S obzirom na sve navedeno osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik postupao s izravnom namjerom na zadavanje teške tjelesne ozljede jer je bio svjestan da udarcima rukama i batom za meso, po glavi i tijelu, može žrtvu teško tjelesno ozlijediti što je i htio, a do dovršenja nije došlo samo iz razloga jer je žrtva u dinamici događaja okrenula leđa optuženiku koji je uzeo metalni bat za meso i na taj način izbjegla zadobivanje teške tjelesne ozljede.

 

Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Državni odvjetnik se žali i zbog odluke o kazni navodeći da su olakotne okolnosti precijenjene, prije svega činjenica da je optuženik otac petero djece od kojih je troje maloljetno, a koji im kao takav ne može i ne smije biti uzor. Treba imati u vidu znatan porast nasilja u obitelji kao i činjenicu da se radi o bivšem policijskom službeniku što je sve trebalo cijeniti prilikom odmjeravanja kazne.

 

Optuženik, žaleći se zbog odluke o kazni, izrečenu kaznu smatra prestrogom s obzirom na sve olakotne okolnosti, prije svega izraženo kajanje i žaljenje koje nalazi podcijenjenima. Ukazuje da je optuženik svjestan pogibeljnosti svojih postupaka i da je stoga zatražio da prije pravomoćnosti presude ode na izdržavanje kazne iz razloga da se odmah podvrgne psihosocijalnom tretmanu, da predano skrbi o obitelji, da je u izvanbračnoj zajednici sa žrtvom petnaest godina i da nije nikada prema njoj primjenjivao fizičko nasilje. Ukazuje i da je bio sudionik Domovinskog rata i da je nositelj Spomenice Domovinskog rata.

 

Ovakvim žalbenim navodima se ne iznose neke nove okolnosti koje ne bi bile poznate i cijenjene prilikom odmjeravanja kazne već se samo traži njihova preocjena.

 

Protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kaznene sankcije.

 

Pritom je kao olakotno optuženiku cijenio da je ranije neosuđivan, smanjenu ubrojivost i to u manjoj mjeri, tempore criminis, te da je otac petero djece od kojih je troje maloljetno i o čijem se uzdržavanju skrbi. Posebno je imao u vidu i da je optuženik angažiran nastojanjem da osigura financijsku stabilnost obitelji opterećenu stambenim kreditom. Cijenio je i činjenicu da je nositelj Medalje Oluja, a kao otegotno da je žrtvi nanio niz ozljeda kroz razdoblje od gotovo tri sata što upućuje na visok stupanj kriminalne volje optuženika te njegovu bezobzirnost i bešćutnost u počinjenju djela.

 

Prvostupanjski sud nije optuženiku cijenio kao olakotno izraženo žaljenje i kajanje jer je ocijenio da je u stvari sažalijevao sebe i obitelj uz izostanak shvaćanja vlastite odgovornosti. U prilog takvom zaključku ide i činjenica da je optuženik, nakon što mu je ukinut istražni zatvor, bio u bijegu ne poštujući mjere opreza i uhićen je tek realizacijom raspisane tjeralice. Takvu ocjenu prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer ista žalbenim navodima nije s uspjehom osporena. Odlazak optuženika na izdržavanje kazne prije pravomoćnosti presude može biti rezultat različitih motiva, a ne samo rezultat shvaćanja vlastite odgovornosti za počinjeno djelo kako se to verbalizira u žalbi optuženika.

 

Sudioništvo optuženika u Domovinskom ratu je cijenjeno kao olakotna okolnost jer je prvostupanjski sud cijenio kao olakotno da je nositelj Medalje Oluja pa nema osnova za još blaže kažnjavanje, jer se od sudionika Domovinskog rata ne očekuje da čine ovakva i slična djela prema bilo kome, a posebno ne prema osobi s kojom živi i ima troje maloljetne djece.

 

Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda kao pravilnu u odnosu na okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne prihvaćajući izrečenu kaznu kao primjerenu za ostvarenje svrhe kažnjavanja kako u vidu specijalne tako i generalne prevencije. Izrečena kazna je adekvatna da izrazi društvenu osudu zbog počinjenog djela i da utječe kako na optuženika tako i sve druge da ne čine ovakva i slična kaznena djela za što se zalaže žalba državnog odvjetnika.

 

Iz navedenih razloga nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

Izrečena sigurnosna mjera je u skladu sa zakonom.

 

Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.